–
–
Ne mogu više da živim među samoubicama
(Igor Marojević, Tuđine, Laguna, Beograd, 2018)
–
–
…..Što su i gdje su tuđine, ko je tuđin? Homo hominem lupus (aliena) est. Tuđin ili stranac, eksplikacija je egzistencijalizam. U ovom slučaju za masu/mnoštvo – puki egzistencijalizam, a za glavnog protagonistu – suština, ići dalje, više, dublje… Čemu bi trebalo da teži egzistencija. Egzistencijalizam i otuđenje… U nekim situacijama čitamo da je glavnom junaku bitno da ima dobar internet, još uvijek modem i dial-up konekciju, čak i kad nema mobilni telefon koji priželjkuje. Zatvaranje u zonu dostupnog interneta je svojevrsno otuđenje, a otuđenja su uzroci suicida. Na sreću i radost, glavni junak se sa tim i protiv toga bori. Da li je čovjekovo pravo na ono što mu je dato neizborom, dakle pravo na život, uvijek oprečno tome kakav život možemo izabrati? Radan, junakov otac, ubija se jer nije mogao gledati tolike žive samoubice naokolo. Simona, ljubav glavnog junaka, Zalivom kao stanjem svijesti i čestim depresijama koje takva palanačka sredina, ne samo meteorološkim uslovima i geografskim položajem, može proizvesti – bila je zatočena, te je izvela savršeno samoubistvo, računajući sa svima i sa svime. Simona je bibliotekarka koja istražuje i čita djela o suicidu (i ne smatram da je tu išta problematično i nesvojstveno svakom čovjeku danas i oduvijek) i pomaže, kao bibliotekar (da li samo tako) Ratomiru, glavnom junaku, u njegovoj potrazi za motivima očevog samoubistva. Narator ističe: „učinilo mi se da je toliko lepa da mi ne može biti jasno zašto se na ma koji način bavi samoubistvom”. Ljepota i samoubistvo, suprotstavljeni i pomireni u suprotnostima, u ishodu. Nijedan samoubica, stvarni i potencijalni se ne pita – šta u slučaju da preživim odluku?
Svojevrsni vrjednosni prevrat koji se dogodio devedesetih i ne posustaje u svom (na)opakom „napredovanju” jeste sistem naglavačke okačenih vrijednosti – koji i dalje niže „medalje” kao na onu gredu iz skloništa Marojevićevog romanesknog svijeta, gdje se redaju gusle, Njegoš, razglednice, a bogami i pršuta; svi elementi tradicije uzeti đuture – u kojem dominiraju nemoral, blud i nagonsko u želji da se ispolje svi nepostojeći, a sanjani kvaliteti. Groteskna je slika Ratomirovog strica i imenjaka, kojeg na putu ka groblju, iako ima suprugu, pod ruku, svaka sa svoje strane, drže Maša i Miona, dvije djevojke, saradnice, nametnuti prototip idealne žene od 90-ih nadalje (A danas je još gore, čini se!), pri čemu je ova posljednja samo figura, plastična lutka, ona beslovesna kojoj nije dodijeljena niti jedna riječ. Galeriju ovakvih ženskih likova dopunjuje i Žana, žena koja je radila prelom tekstova za časopis Kraljica Teuta sa kojim je glavni junak izvjesno vrijeme sarađivao, a jedina o kojoj, post festum, nije ništa saznao, pa smo vijestima o njenoj sudbini i mi čitaoci ostali uskraćeni. Međutim, iako nije preporučljivo učitavati u tekst ono što nam nije saopšteno, smrt se u takvoj atmosferi ipak doima kao izvjestan ishod…
Glavni junak je umnogome i uistinu upućen na majku. Takvu situaciju imamo i u Majčinoj ruci. Iako nije u saglasju sa njenim opredjeljenjem i mišljenjem, glavni junak se uvijek u prelomnim i najkritičnijim trenucima nakon kojih slijedi preokret na nju upravo poziva. Čini se da je lik majke oreol svekolikog i bitisanja i stvaranja – pokretački duh, deus ex machina…. Mogući ideal ženskog principa. Ostali ženski likovi su nesavršeni, neostvareni, manje-više prosječni ili ispodprosječni, kao i svi ostali, uostalom, izuzev Bojane, sa kojom se na kraju otvara put za koji ćemo, možda u nekom narednom djelu, otkriti da li je put ad astra!
Pomenula sam da je tema suicid; naime, očevo samoubistvo u sjenci crnogorskih izbora (1997): „Tek nakon što je njihov kandidat u drugom krugu ponovio uspeh na nivou hercegnovske opštine, ali je protivnik iznenadio krađom glasova i republičkom pobedom, rod je počeo da se zgražava načinom na koji je Radan skončao, kao da je izborni poraz bio njegov posthumni greh zbog kojeg ga kažnjavaju” – eksplicitno upućuje na suicid kao „najveći grijeh” od koga svi zaziru u okruženju kojem su samoubice svakodnevica, prizemni ljudi, hedoniste, nesvjesni ili namjerno nesvjesni ishoda. Takođe, narator članove redakcije Kraljica Teuta doživljava kao samoubice među kojima „gotovo svi su se često krstili”. Samoubistvo kao krst koji nose je kolektivno nesvjesno koje dominira devedesetim, ali i svim godinama novog milenijuma, i biće tako, čini se, dok god je izbora u ambijentu toliko izvikane slobode i demokratije, gdje demos (narod) odlazi ili je osuđen na (samo)ubistvo. No, šta je sa duhom izvan ili iznad materije: „da li čovek koji svesno pokušava da se pridavi duhovnom bedom čini samoubistvo?” Da li smo još živi? Gdje nam je dobro, i gdje je domovina!
Glavni junak, tridesetogodišnji Ratomir Jauković nabraja u dvjema situacijama poznata djela i pisce koja za temu imaju suicid. Čini se da je Marojevićevo djelo najoptimističnij roman o suicidu koji završava otvorenim putem/prolazom, da se iz jazbine/ skloništa, koje je čitav uobičajen, svakidašnji svijet, počesto kafkijanskom atmosferom obojen i od iste sazdan – izađe, izmakne, odmakne, ode i stigne makar u nigdine, u neizvjesno, koje najvažnije, ili za prvu priliku, nisu više tuđine.
U našim tuđinama ima i prizemnih vrsta koje zaista preživljavaju pukim, dobro dresiranim postojanjima koje isključuju moždane mase i svode se na nagone svake vrste. Jedan od takvh nagona je slikan i u sljedećoj, naizgled komičnoj, a u stvari grotesknoj i sarkastičnoj slici (koja nije usamljena na zidu ovog romanesknog tkanja): „Pih, kako sam se najeo raznija kolača – žalio se Ranko. – Na kraju sam se ispovraćao i Ljudmila mi se mnogo naljutila.” U tom nihilitetu, svaki na svoj način, plivaju i ostali članovi redakcije časopisa za koji je protagonista Ratomir izvjesno vrijeme radio uz negodovanje šire hercegovačke, okoštale i tvrdopatrijarhalne, plemenske zajednice na pragu novog milenijuma! „Ovo je sredina usmene kulture, koja samim tim diktira pristup medijima i sama postaje medij” – uputiće Bogdan, blizak stričev saradnik, njegovom sinovcu Ratomiru.
Nakon Ratomirovog podmetanje subverzivnog teksta u završnom feljtonu o kraljici Teuti slijedi svojevrsna (imaginarna) hajka; mi uistinu ne znamo da li ga neko zaista goni; završni članak je prošao, o novim brojevima Kraljice Teute ne znamo ništa, ali znamo o članovima redakcije, gotovo svima sa kojima nas je pripovjedač upoznao i koji su bili uvedeni u priču i značajni za razvoj priče. Kao u čeljustima kakve nemani, na jednoj strani su kancelarije časopisa koje su u nekoliko navrata kamenovane zbog političkog opredjeljenja u toj i takvoj sredini, a na drugoj, u trenutku kada pristiže ka majčinim, sigurnim Njegušima, susreće pristalice suprotnih opredjeljenja, iz kojih takođe govori podsvjesno, kolektivno animalno, pojačano i istaknuto nakon gozbe i pira. Ova „hajka” skupa sa sljedećom situacijom koja je parodija i tiče se otvaranja skloništa za vrijeme NATO bombardovanja (sklonište je u vlasništvu biznismena, strica Ratomira i imenjaka, slučajno ili ne – jedan rat mora završiti kakvim-takvim, neizvjesnim mirom – Rat-o-mir!) predstavljaju dva uporišta u kojima dolazi do kulminacije ovog dramski napetog romanesknog teksta, dok u međuvremenima teče radnja sa mnogim situacijama koje vode ka razrješenju napete i dinamične situacije/zapleta. Možemo naslutiti da roman u svojoj strukturi ima dosta dramskog i dramatičnog, komponovan u tri čina naslovljena sljedećim nazivima: Boka i Hercegovina, Beograd i Pod vedrim i mrgodnim nebom.
Ko je Hegesija iz Kirenske škole i što su udruženja kao „Ptolomej prvi” kojima je cilj podizanje svijesti i svojevrsno „odučavanje” od samoubistva shvaćenog u zajednici kao najveći grijeh? Koliko savjeti, najčešće uvezeni kao praktični, za bolji, lakši i bezbrižniji, život bez depresije, djeluju istinito, altruistično, a koliko pak organizacije sa misijom da prije svega profitiraju, držeći i održavajući nemoćnu jedinku (u uslovima u kojima je dovedena u nemoć) u mreži, ograničenu i sputanu! Neslobodnu, samim tim i nesamostalnu, ne-svoju, tuđu! Istorija i tradicija su zaglibile u tranziciji i taj točak je sputan u okretanju, pa je suicid pošast i ovog doba. Kakva je uloga društava i asocijacija, često sektaških reklo bi se, koje oštro osuđuju suicid kao životni stav i odluku, bez ljubavi za bližnjeg koja je neophodna za svaku promjenu! Nestalo je empatije. Ne pati se ni u jednini da bi se pročistilo; drugi se ne sluša i ne čuje, ne vidi, ne osjeća sem na ekranima modernog doba izašlih iz podzemlja/skloništa (nužnih/ ili nužnik-a)! Živimo među potencijalnim „samoubicama” čiji su vidokruzi sloboda najčešće ograničeni monitorima raznih računala. Tuđinama smo potrebni, kao hipnotisana gomila, jer tako se najlakše upravlja nama, tako smo precizna cifra, podatak, kod i ništa mimo, ništa više. Stranci/ tuđinci! Tuđine su nam žig, rođenjem ugravirani kod da se lakše čitamo i učitavamo u svim prostorima tuđinskim čiji smo stanovnici/zatočenici.
–
–
–
–
