–
–
Sekvenca
(Nenad Milošević, Pesme iz limba, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2019)
–
–
Šta je sve voda ovde odnela i pesak prekrio / da svedoči nema skoro više nikoga, kaže u prvoj pjesmi autor zbirke Pesme iz limba. Mrežu od koje su satkani stihovi čine porodični odnosi, socijalne i političke prilike, sjećanja, snovi i uslovljenost vremenom u kojem pjesme nastaju. Naslov zbirke Pesme iz limba, odaje namjeru autora da osvijetli sve što je potiskivano u međuprostoru između straha od gladi i same gladi desetljećima na Balkanu, inflacijom zamagljeno značenje suživota, kao i nedostatak društvenog angažovanja da život dobije svrhu. Narativni oblik i pripovijedni ton zbirke predstavljaju sublimaciju postmodernističke poezije i realističkog poimanja historije, ali je i čine čitljivom i razumljivom svim socijalnim kategorijama.
Prema motivima pjesme se mogu podijeliti na nekoliko tematskih cjelina koje su nerijetko antonimijski postavljene: prolazno–neprolazno, otac–majka, sjećanje–sadašnjost, individualno–kolektivno. Doživljaj umjetnosti u ovoj zbirci nije podlegao tumačenjima novih struja kratkoga vijeka, ostaje dosljedan zadatku koji je postavljen naslovom, jer autor piše o onome što je doživio i što živi u njemu. U skoro svim pjesmama ističe se prolaznost života i čovjek u njegovom centru, oko kojeg su stege nametnutih ubjeđenja, političkih pravaca, iskrivljene religioznosti, prividnog ateizma, a kao neprolazna vrijednost u ovim pjesmama su apostrofirane porodične vrijednosti u čijem centru je majka, zatim otac, prijateljski odnosi i umjetnost. Dok je majka požrtvovana, borbena i dostojanstveno prikazana (Grobljanska 14), lik oca zamagljuju poroci koji su ga uskraćivali lirskom subjektu (Povratak u Bežaniju). Zatim vidimo nagovještaj čuvanja porodice kao najvažnije institucije gde je stihom: ako se dovoljno vole, budu spasene, prikazana ljubav kao formula sretnog života i spasenja (Noću bližnji traže podršku). Primjetno je preplitanje različitih vrsta umjetnosti kroz stihove koji nam veoma vješto kazuju o muzici, filmovima, poeziji, slikarstvu. Pjesma Suvo plakanje, otvara mnoštvo nedovršenih cikličnih priča o ljubavi, politici, procesima u prirodi, revolucijama, rezolucijama, čiji odgovori se kriju iza ideologije koja se dugo nije dala pobijediti.
Poezija odiše sentimentalnošću, evociranim uspomenama iz djetinjstva i mladosti, ali je primjetno prisustvo životne radosti i poleta, pjesme su lišene duboke tuge i patetike, ne postoji žal za prošlim vremenom, već radost što je sve to dio života. Dok se čitaju stihovi iz ove zbirke u svijesti recipijenta se nižu slike seoba i povrataka, zaljubljenosti i rastanaka, ratova i primirja, porodičnih okupljanja nedjeljom, gdje dominira pomirenost sa sudbinom, prihvatanje života bez idealizovanja, što zbirku izdvaja i čini specifičnom.
Jednostavnim jezikom je opisana svakodnevica običnog čovjeka, pa tako ova poezija i oslikava rituale, radosti, slabosti, sklonosti gdje lirski subjekt živi na način koji je odabrao njega, oslikava čovjeka sa kojim se mogu poistovjetiti dvije trećine stanovništva ove zemlje. Zavičajne slike čine majku koja ispraća kćer u školu, dok dvojicu sinova drži u jednoj ruci i, kao uvijek kada su sjećanja u pitanju, opis snage majke govori više o slabosti djeteta, nego o važnosti upamćenog trenutka. Ne stavlja pjesnik slučajno kao inicijalnu pjesmu Povratak u bežaniju, gdje vrijeme vidimo kroz kružno kretanje simbola života, smjenom generacija na istome mjestu. Bežanija u ovom slučaju predstavlja bijeg, mjesto, ali i povratak, pa lirski subjekt citira učiteljicu svoje kćeri koja kaže: Rođena sam, živim i umreću u selu Bežanija. Život jedne porodice koja predstavlja kolektivnu sliku naroda rođenjem osujećenog na bijeg čija putanja je kružnog oblika i povratak na početnu tačku kretanja je neminovan.
Zbirka se završava pjesmom Dva proleća i to je ujedno najoptimističnija i najrazigranija pjesma u cijeloj zbirci. Samo čovjek pun nade može imati proljeće u sebi i proljeće oko sebe i Milošević se vanredno poigrava leksikom, pa su otuda njegove pjesničke slike autentične i pune metafore. On govori o očekivanjima od godišnjeg doba kroz duhovno stanje uzdignuto na nivo bestjelesnog zanosa, intimne emocije i doživljaja.
Poseban status ima pjesma Limb, u kojoj lirski subjekt crta putanju od ironije do parodije i od sentimentalnosti do nostalgičnosti, kako bi aluzije iz početnih pjesama zatvorile motivacijski krug. U ovoj pjesmi Milošević uvodi još jednu dimenziju, koja bi se samo uslovno mogla nazvati socijalnom. Ona se, zapravo, sastoji u povezivanju religijskih elemenata kroz različite epohe sa velikom vremenskom distancom, pri čemu je narativni ton pjesme lišen svake želje za izrugivanjem. U toj historijskoj panorami lirski subjekt otvorenog uma i širokog srca priznaje kolektivnu krivicu i izgovara neprikosnovenu molitvu Srce, otvori se, veličaj me / i ne zatvaraj se više.
Zbirka Pesme iz limba je složena, ali bez kompliciranih odnosa unutar samih pjesama, što tumača dovodi do suštine i pronalaska istinske vrijednosti. Mikrokosmos pjesničkog svijeta konstruisan jezikom politikologa, oblikuje se iz jedne racionalne perspektive sa fokusom na svakodnevicu savremenog čovjeka. Pjesme čine čvrstu strukturu bez proizvoljnih elemenata bez pretjerane ozbiljnosti, lascivnosti, sa skromnom dozom humora. Nekad, sa veoma malo riječi oblikuje atmosferu nijemog prihvatanja sudbine (Žudnje, pustinja), gdje miješanjem perspektiva sa tragikom savremenog doba lirski subjekt priznaje imaginarnost kao dio postupka: Ti ljudi, taj par, žive samo u ovoj pesmi. Ove pjesme svjedoče o tome da se i postmodernisti mogu baviti egzistencijalnim pitanjima, odnosom prošlosti i budućnosti, a da pritom čuvaju granice semantike što je postignuto pjesnikovom odmjerenošću i probranom leksikom. Informisanost i komponenta objektivnog doživljaja svijeta odražavaju se na savremenost lirskog subjekta koji skoro ni u jednoj pjesmi nema optužujući ton. Lirski dijalozi sa prošlošću i kulturom (Suvo plakanje), izgrađeni su ukrštanjem individulne emocije i nacionalnog naslijeđa.
Tumačeći poeziju Nenada Miloševića, ona nam može izgledati mnogo više optimistična nego što zapravo jeste. Takav utisak se stiče prvenstveno zbog odsustva pesimističnih etiketa i dostojanstvenog prihvatanja svih životnih struja kao i istrajnog gajenja nade u jedno ljepše sutra.
–
–
