.
.
.
……Je l’ bilo zavaravanje vjerovati da je to proročanski san? Nije, ali ja nisam vjerovala. U malo što sam uopće vjerovala. U sebe? Ne znam da li sam, moguće da. Recimo da se nisam zamarala vjerovanjem i nevjerovanjem sukladno godinama u kojima sam bila tada. Svijet je čekao na mene, otvoren i bezgraničan u svojim mogućnostima, nuđenju, svome bogatstvu i svoj svojoj neistraženoj ljepoti. Sada mi se čini nemoguće da nisam vidjela. Pa baš tako-nemoguće. Cijelo vrijeme stvar mi se odvijala pred očima, onako kao uzgred, to sada znam, da je izgledalo baš kao nešto usput, čim nisam primijetila apsolutno ništa. Ali ne, ne! Ne osjećam se izigranom, ta čovjek lako previdi važne stvari, nemojte mi reći da niste ni vi nikad … Niste? O krasno, ali ima vremena, nemoguće je da svatko bar jednom u životu ne iskusi neko veliko previđanje. Ne, nisam zatvarala oči, ne bih mogla to reći, ne. Prije će biti da uopće nisam gledala. Tko će ga znati gdje je bila moja pozornost tada. No da se pokušam sjetiti što me najjače zaokupljalo u to doba. Hm … Da vidimo, da vidimo … Pa kada evo razmišljam … Ništa. Da, ništa. Molim vas nemojte me tako iznenađeno gledati, ja vam govorim istinu. Po sjećanju, ali istinu. No da, da, rekla sam da je svijet čekao na mene, ali ja nisam znala što ponuditi tom svijetu. Možda sam htjela da svijet ponudi meni. Ne znam. Znam samo da je istinito da me nije zanimalo ništa. Da mi pažnja nije bila usmjerena ni na jednu konkretnu stvar, osobu, bilo što. Kao da sam lelujala neemocionalni kroz život i tako mi je bilo očito jako dobro, jer se pamtim sretnom. Nije ovo skretanje s teme da se razumijemo, ne. Jednostavno, pokušavam dokučiti kako sam mogla ne primijetiti ništa. I eto, onda se dogodio taj san. Zatim buđenje. Pamtim da sam dugo ležala u krevetu vraćajući slike sna, zatim ustala … A dalje? Očito sam ga vrlo brzo zabacila negdje u sjećanju. Vjerojatno sam tada i mislila da je moguće da se ostvari, ne vjerujući u to ostvarenje dakako. Ne, ne sjećam se nikakvog straha, nikada nisam bila ni najmanje plašljiva, ali se sjećam nelagode, ružnog osjećaja nakon buđenja, to da. Ne, nisam ga povezala s onim što mi se događalo ispred očiju, ne. Sada mi je jasna sasvim poveznica, to znate, kao i vama, ali tada, ne, ne, ništa. Ne opravdavam se, ali recimo da me tješi činjenica da sam imala dvadeset. Kako mislite što sam radila? Uglavnom što i ostali mladi iste dobi, provodila se, spavala, promatrala svijet zadivljena a slobodna od bilo kakve veze s njim u sebi, jer kako već znate nisam bila zainteresirana za-ništa. Ili sam možda tada bila najbliža svijetu? Drugim ljudima. Ne dotičući ih svojim zanimanjem koje povlači za sobom pristranost, neobjektivnost, zaslijepljenost i toliko nepotrebnog toga … Ne znam uistinu. No dobro, kad su stvari došle svome kraju tako da nisam mogla ne uočiti, onda sam napokon progledala, da se tako totalno pogrešno izrazim, ali nekako mi to ide uz tu cijelu priču. Taj izraz-progledala. Usputna sporo razvijajuća situacija odjednom mi je servirana kao gotova stvar. Kako mislite nije servirana? Nego što je? To ako nisam primijetila, to nema veze s tim da nije servirano, no ?! Ta nisam ja prstom pomaknula da budem na bilo koji način umiješana to je i komarcu jasno. I da sam znala i da sam potom htjela reagirati … Što? Ma smiješna je i pomisao, a još smješnije što to uopće izričem. Bila sam pijun ako i to. Sada šutite, da. Uvijek šutnja kada se primiče srž stvari. Kako više svjetla pada na istinu, tako vama više ponestaju riječi. Razumljivo, što reći.Ovo je neinspirativna priča. Ubija riječi. I ja bih Umuknula da sam na vašem mjestu. Tako tuku riječi. Da, sjećam se da sam tek kada je sve završilo mislila: Ostvarenje ružnog sna. Je l ‘ovo najjače što svijet može ponuditi? Ima li još šta ili je to to? Činilo se da je to to. Da je sve. Tako sam počela nevjerovati. Razumljivo, bila sam u stanju u kakvom sam bila. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami. tako vama više ponestaju riječi. Razumljivo, što reći.Ovo je neinspirativna priča. Ubija riječi. I ja bih Umuknula da sam na vašem mjestu. Tako tuku riječi. Da, sjećam se da sam tek kada je sve završilo mislila: Ostvarenje ružnog sna. Je l ‘ovo najjače što svijet može ponuditi? Ima li još šta ili je to to? Činilo se da je to to. Da je sve. Tako sam počela nevjerovati. Razumljivo, bila sam u stanju u kakvom sam bila. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami. tako vama više ponestaju riječi. Razumljivo, što reći.Ovo je neinspirativna priča. Ubija riječi. I ja bih Umuknula da sam na vašem mjestu. Tako tuku riječi. Da, sjećam se da sam tek kada je sve završilo mislila: Ostvarenje ružnog sna. Je l ‘ovo najjače što svijet može ponuditi? Ima li još šta ili je to to? Činilo se da je to to. Da je sve. Tako sam počela nevjerovati. Razumljivo, bila sam u stanju u kakvom sam bila. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami. Tako tuku riječi. Da, sjećam se da sam tek kada je sve završilo mislila: Ostvarenje ružnog sna. Je l ‘ovo najjače što svijet može ponuditi? Ima li još šta ili je to to? Činilo se da je to to. Da je sve. Tako sam počela nevjerovati. Razumljivo, bila sam u stanju u kakvom sam bila. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami. Tako tuku riječi. Da, sjećam se da sam tek kada je sve završilo mislila: Ostvarenje ružnog sna. Je l ‘ovo najjače što svijet može ponuditi? Ima li još šta ili je to to? Činilo se da je to to. Da je sve. Tako sam počela nevjerovati. Razumljivo, bila sam u stanju u kakvom sam bila. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami. Nemojte mi to govoriti! Ja sam sada sasvim prisebna i moje sadašnje stanje već desetljećima nema ništa s ondašnjim stanjem. Nego što ste mislili ako to niste? Smirila sam se. Evo sam mirna, ali zaista ste nepromišljeni. U redu je, oprošteno vam je. Ne doživljavam vas. Ne, neću nastaviti priču, nastavite je sami.
.
.
.
.
.
