Za antologiju

Primicanje

.

.

Pravo na ćutnju

.

Znam kako se uliva u boje, kroz koji čestar
Dolazi u stih; krzne me sjaj mahovine kad
Razlije ga pod dirkama klavira, ova reka
Gonjena žeđu i znatiželjom izvora; znam

Ili bih morao znati čime je ovekovečen
Zastor što u talas propada i oživljava
U telu nadošlu zebnju i poslednju zraku.

Znam o izvoru i talasima koji mu niti
Izdužuju i tanje njegovu grgoljivu misao
Ono što se može razumeti, videti i čuti.
Poznam večnost u koju je misao prevedena.
Duša sluti ono što duša pesnikova zna.

Šta vidi jastreb u rasprskavanju kapljica,
Šta pastir zbunjen uveličavajućim znanjem
Ptičjim, šta goroseča dok dub pada u vir.

Čime se dubi pastrmka: kakav je njen zapis
U veličanstvenom pravu da ćuti sred
Strpljivih tajni vode koja će zdrobiti
Sklisko telo ako pokuša da je izgovori.

.

.

Jedna smrt

.

Jedna smrt lako razori spokoj
U okolnim životima, udalji
Divljenja, preinači verovanja
I zamisli; učini da nestanemo
Pod oklopima tuge; jedna smrt,

Surovim dahom pred kojim ustukne
Ljuta naša zima, premda se uvek
Opire, budi nagon za trajanjem.

Proleti potom vreme, oklopi spadnu,
Prolete ptice ka praznim krošnjama,

A mi očas zamislimo žubor pod ledom,
Lišće i pupoljke, osetimo i sam led,
Kad preobražen ostavi našu zamisao:

Dužimo sopstvene grane, one stignu
Do ivice, gde jedna smrt pruža zrake
Našem srcu koje brojeći uskrsnuća

Ništa drugo i ne čini; samo bije
Uporno, radosno što odasvud
Dolaze dokazi da ravne mu nema.

.

.

Primicanje

.

Kao da se uvek primičem nečemu posebnom,
Što je od ogromne važnosti, da prilazim
Nečemu izuzetnom što menja moju misao.

I u praznini teškoj kao grobni muk
Vidim predeo sa uređenim vrtovima, čujem
Žubor vode i klokot vina u senci masline.

Iz mog pokreta nikne pejzaž sa labudovima
Na tananim površima, izraste topla zima
Sa crkvicom u dubini gde meštani radosno

Pevaju tropare i kondake, posle govore o deci
I njihovim pismima iz gradova pretvorenih
U biblioteke i teatre, u galerije i muzeje.

Uvek se primičem nečemu posebnom što je
Od ogromne važnosti za mene; kad ne bih
Prilazio nečemu tako velikom, zašao bih

U svoj san, a u njemu bi sve bilo kao što
Slutim kad mu prilazim. I ja ne bih umeo
Da izađem iz njega i zađem u svoju poeziju

Što baca lepu senku u kojoj se lako krećem.
I primičem se nečemu izuzetnom, kao duša,
U stalnom okretanju oko svoje ose, u kruženju

Oko nečeg naslućenog, nepodnošljivo svetlog.

.

.

Pahulje

.
Umeo bi i da ih opiše onaj
Što ih je stvorio, lake, nežnije
Od krhke pomisli na trajnost.
Umeo bih da ga čujem kada bi
Njegov govor bio čujan, razumljiv
Bez posebnog, pomnog posvećenja.

Umeće i htenje u prožimanju,
U telima ovih gustih pahulja,
Kao i uvek, kao u svemu što pada,
U šta neprestano tonemo.

Tvorac ćuti o svome delu, mami
Moja umeća da krenu u kovitlac,
Ka uličnoj lampi, u kasni ovaj sat.
I da skončaju tamo, kao insekti
Kad hrle u srce nepoznatog sjaja.

Moja se vrtloženja klone umeća,
Pouzdano to o njima znam; ostalo je
Puka razgovetnost, ali ni noćas
Ne razaznajem lebdi li ko uz okno
U koje besno udara vetar, drhti li,
U lomnom telu pahulja spreman da čuje
Opise, ili je to zaista tek gluvi vetar.

.

.

Nemost

.

Stvari su neme, a mi nečujno govorimo
U njihovo ime. Pazi, prek sam, kažemo
Mesto noža, gledajući kako komada nemo
Truplo vepra, do maločas umiljate igračke.

Ne možeš me obuzdati, odveć naduvena
Pripadam tvom detinjstvu, velimo umesto
Lopte, kad srce tuži za izgubljenom lakoćom.

Oprezan, ne i mudar, opise sam poklanjao
Stvarima, blažeći, budeći milost; širom
Otvorenih očiju motre me neke od njih,
Obuzete mržnjom, srca šćućurenog u uglu.

Poričući srdžbu i jed, obilje sam nežnosti
Darovao odbeglim srcima. Suštu blagost
I jasnoću, sluteći da u moje ime radosno
Govori drugi, željan svesti o svojim moćima.

Zbog njih, znam da nikada neću biti nem.

.

.

Uzlet

.

U brdima ima vukova više nego ikad,
U gradovima čopori pasa obigravaju
Oko bačenih kostiju i prestravljuju
Kasne prolaznike. Rast broja čopora
Sigurno je dokaz o nečemu, a ne znam
O čemu; umu nisu dostupni razlozi
Ni za brojne druge poraste, ni onaj
Za splašnjavanje nekada vučje volje.

Misao se uvek mučno vrati gubitku
Prijatelja, izdajama istorije, haosu
I užasima svakodnevice, učenjima o njoj.
Odsustvu radosti u gazdovanju imanjem
Ovim, naraslom od pesme i njenih žitija.

Iako zna da je bolje u njemu, nego u čoporu,
Vrati se misao iz hladnog samotništva
Gde sledi uzlete duha i sažima razloge.

Kao one noći kad me je čopor dopratio
Od stanice do stana, izmučen užasima,
Ljuto režeći; bez nasrtaja na moje meso.

Branili su psi iskrslu jezu i molitve
Da gluvo vreme u dugom kilometru hoda
Bude tren, što je i bilo, ostavši da sija
Dopraćeno iz nedokučivog u svetost.

.

.
So

.

Često nalazim poneki grumen
Svog istrajnog bivanja zaturen
U iluziji da neprestano stvaram,
Dižem kule od naslaga zaborava;
Da nov sam čim kročim u noć
U kojoj nastanu stihovi, trgani
Iz nagoveštaja i poništenja.

Poneka pesma, Soldier of fortune,
July morning, Smoke on the water,
Vrati doba kad gramofonske ploče
Behu sav život, navršen snom da
Biću heroj gitare. Koncerti behu
Sama so; u bočici još ima vlažnih
Znanja i buna lepih u svom muku.

O vernosti sve znaju divni
Starci, pevaju: ista je voda, dim
Nad njom, metafore zru. Otišao
Sam od grlenih, u druge preplete,
Trag stišanosti na platnu palom
Preko trajanja. Želeo svoju pesmu,
Svilu istkanu od opsena mog lika;

Otkrivam zrnca, svet dubljen
Strpljivom iglom, čitljiv kad se
Okreće grumenju koje iznosim.
I čekam sažetak, najstrožu formu
U kojoj reči biraće drugi: pevaće
Ne pominjući da beše heroj srca.
So, i ova voda pod stubom sećanja.

.

.

Ulje na vodi

.

……………………………..Darku Rundeku

.

U doba kad je telo bilo poslušno,
A misao nije, radovao sam se žamoru
Devojaka što su u rukama nosile
Grozdove sunaca i bile najskuplje
Reči tame, njene zenice. Znao sam

Tada da u otpevanim stihovima
Moj je grad večeras dobio luku
I Ulje je na vodi ima više poezije
Nego u knjigama napunjenim crnom
Vatrom, sećanjem na pepeo i ništa.
I na drugim sam nosačima zvuka
Presretao čežnjive meteorite poezije,
Znajući da je u pepelu i moja zvezda.

Gorelo je ulje, u pristaništima su
Buktala srca, slaba da dignu kotve.
Ino je svetlo tinjalo u mom krateru
Bez dna; sav od grumenja dospelog
Iz znanja da život nema cenu, pun
Običnih reči, nizao sam ih, zapravo
Same se nižu: tek nit sam oko sidra.

Ako i nisam bio nosač značenja,
Želeo sam da zvuk reči digne kotvu
Sa dna i vrati eho u moj žamor,
U žamor sveta, da bude srce tame.
Luka u kojoj će ulje biti na vodi,
A avet što bljuje plam van korica.
Izvan ovog rama od sunčeve pucadi.

.

.
Kosa

.

Dižući prašinu na drumu
Pruženom kroz polja i pamćenje,
Autobus staje da bi ušao putnik
Rad da brani čast svoje zemlje.
Svikao na vlati Oklahome, mladić
Ne sluti radost u Central parku,
Ne zna gde su parkovi Vijetnama.

Himna je i oda Formanov film.
U učmalom polju autobus i dalje
Staje, mladići i devojke ulaze
Vedri, posle oponašaju Džegera.
Prelep je taj prizor, život je lep.

Duboka je vera težaka na poljima
Pirinča gde sahranjuju svoje mrtve
Da bi duh ušao u zrna i kružio.
Ne stajući, namotava se traka.

I u centralnom parku život je lep,
Toliko da tamošnji režiseri ne mare
Za vođu statista, stižu tek da neviđen
Sirovi materijal doture vozaču.

Sred vlati uma motor prede, avet kosi.

.

.

Posle smrti

.

Istorija ne broji lične motive,
Ne haje za demone srca i načine
Izbavljenja. Ne zna zašto je moj deda,
Uzorni rabadžija, postao partizanski
Kurir, spreman da, kurjački uporan,
Zađe u gluvo doba i prenese poruku.

Ni za mučnu porodičnu povest
Nisu od posebnog značaja povodi,
Osenčeni razlozi, presudno je štivo
Pisano u ispražnjenosti posle smrti.

Kad su ga Nemci 13. oktobra 1941.
Žureći ka kraljevačkom gubilištu,
Besni zbog puškaranja na Popini,
Presreli i nakon kraćeg ispitivanja
O pismima i o bombama u postavi
Kaputa, poveli u dvorište škole
U Podunavcima, pred puščane cevi,
Kakvo je štivo vukao, o čemu mislio
Otac moga oca, kršan i razborit.

O četvoro goluždrave dece, najpre,
O volovima čija će rika danima posle
Sahrane parati stvarnosnu prozu jeseni.
Ili se bavio idejom, moranjem koje
Vodi do smrti, samom tihom smrću.

Ako se ikada nađem pred puščanim
Cevima i njihovim jedinim znanjem,
Šta ću čuti dok ne čujem: pali, šta
Znati o porukama stizalim srcu iz
Gluvog doba. Čime ću parati vazduh

I sabijati ga sve dublje u plaveti;
Kojom mišlju osim ovom o disanju
Nastajalom u nemoćnim smrtima,
Jačanom u sažimanju posle njih.

.

.

Posmrtna maska

.

Lisica se slično prikrada; ispred nje,
U šipražju, drhte boje, duša fazana,
Još koji tren živa: i šta s tom smrću
Ima trava, šta čičak, mladica drena.
Tla se ne tiču mladunci: biva kako biva.

Klizi veče, u polusvetlosti tek treba
Namiriti očajanje; poluprazna flaša
Rakije stoji na kredencu, glasni gutljaj
Znači više nego bilo koja objava: pada
Veče, ispao je ptić iz gnezda, kukuvija
Sa odžaka gleda nesputanu prozirnost.
Šta se tla tiče nečiji strašan pad.

Ako se otrgnem sopstvenim porazima,
Mogao bih zaludan zaći u čestar ulica
I govoriti stihove domorocima, tiho,
Reske stihove o nadmoći nad očajanjem.

Jer grad nesmireno kazuje da nije nestao
U mimikriji prikradanja, jer zna da nije
Tek puko utočište dušama, da i njemu
Očajna lisica dahće za umom i vratom,

A naseljeno se tlo pod njim samo pretvara
Da nema ništa s javnim ukidanjem celine.

Biva kako biva. U naslućenom pokretu
Probodene šake i žednih usana sa kojih
Pada veče, stihovi zvone. Čvrsnu na koži,
Neprocenjivi, u živom vazduhu zapreteni.

.

.

Vidiš li

.

U zraku što jača u rumeni
Na istoku i nalazi pukotinu,
U vodi prošloj između stenja,
Spokojnoj ispod mojih mostova,
Na mirnoj površi spokoja što
Resi dane ulivene u prošlost,
Vidiš li svoje lice.

Tražiš li pukotinu u blaženom
Osmehu iluzioniste koji plemena
Istrebljuje, želiš li njegov mrak
Da ukineš i uliješ vodu u krater,
Sa brodom na kome orkestar svira
A ubogi drže ogledala i mašu tebi:
Vidiš li svoje lice.

Spokojan, puštaš da gazela
Izmakne čeljusti, jer znaš da će
Domoroci nahraniti leoparda
I plesati uz vatru, slaveći svaku
Pukotinu koju otvoriš na svodu.
U barici, u senci đinđuva i duše,
Vidiš li svoje lice.

Vidiš li, ili je drugi bio naum;
Da te ne vidi, voda ne bi kružila.
Strah ne bi postojao da nije zvera,
A zver vidi strah i tvoje nasmešeno
Lice u peni; na čistinu izvodi telo
Da pročitam kad u krvi pokreneš usne:
Vidiš li svoje srce.

.

.

.

…………………….Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *