.
.
.
*
…..Kao da je neko vrisnuo, poljanom se prolomio pljusak i iznebušene glave su provirile kroz otvorene prozore. Sasvim neočekivano, kao kad ženi prije termina pukne vodenjak, puklo je nebo u avgustu, i polja su se počela skupljati u doticaju s kišom. Kao jež kad ga dirneš…
…..Poneka glava, obično ženska, ispred kuća unosi obuću ili sa štrika haljine. Kao da izbjegava udar groma, to radi brzo, trčeći na cik – cak. A vjetar u nepristojnim naletima kosu joj baca u lice, ili podiže suknju u visine.
…..U kućama sjede očevi i u podnožju njihovih tijela sinovi. Kroz prozor se uvlači miris zemlje, i miješa se sa osjećajem sigurnosti koji daje krov na četiri vode. Osim tišine i pljuska kiše, čuje se i kako otac, s vremena na vrijeme, zadovoljno zijevne.
…..Kasnije, kad sunce ponovo pokaže svoje sjajno lice, polja i šume se rašire. Iz njihovih utroba, kao iz vlažnih prostorija, pohrli memla. Ruku raširenih hvata nam se oko vratova i mi padamo ničice na koljena. I neko tad kaže: Omorina.
*
…..Put se pruža preko polja i zalazi za šumu koja se nalazi u drugom planu nikad uhvaćene fotografije. Polje je okićeno vinogradima i voćnjacima. Nađe se tu i pokoja gruda neobrađene zemlje. Na toj livadi, njiše se izblijedjela trava, padajući vlatima ničice, čas pred istokom, čas pred zapadom.
…..Okolo, poput čipke koju je heklala domaćica kako bi prekratila vrijeme između dva okretanja hljeba u rerni, polje obrubljuju kuće. Čine se nestvarnim i zalutali putnik, dok ih gleda, pomišlja da su to čardaci ni na nebu ni na zemlji. Ispred kuća nema stabala – sela su oglođane kosti.
…..Ponekad poljskim putem prođe automobil. Kreće se poput prebijene mačke, ostavljajući za sobom trag od prašine, koju je od poljske zemlje izmrvilo vrijeme.
…..Desi se i da u nekom od voćnjaka padne prezrela voćka. Zvuk pretakanje života u smrt ispari prije nego ga uhvati nečija ušna školjka. Na zemlji, pod voćkom, opali plodovi podsjećaju na žigove kakvim se označava stoka – i svjedoče o životu koji okolo tuhinja.
…..A nebom, sunce puže s lijeva na desno…
…..Poput psa…
.
*
…..Čobanica u bičalj ogrnuta ispade iz šume kao gloginja. Iz grudi joj srce navalilo van, pa joj dojka poigrava kao vrata u koja se zalijeće hrmpalija da oslobodi djevojku koja ga ne voli. Donose joj vode, ne bi li oslobodila istinu o vuku koji je uz ivicu smrti pritjerao njeno stado. Umivaju je i njene bore pod pritiskom ruku nestaju u bljedilu zategnute kože. Riječi koje izgovara uranjaju duboko ispod čujnosti onih koji nestrpljivo čekaju da čuju kako je tamo gdje se dotiču život i smrt.
…..Muške glave su već uzjahale puške dvocijevke. Na čelu s domaćinom, oprezno se preslaguju kroz pejzaž od drače, prema šumi od hrasta. Žamore o ljubavi i svoje metalne ljubimce usmjeravaju u svim pravcima. Na taj način cijepaju atome azota i izgone strah iz zraka koji je poprimio nijansu sive.
…..Domaćin šuti i svojom lovačkom puškom diriguje tom malom kompozicijom, koja bi zasigurno mogla ponijeti naziv „nocturno“, kada bi nekome palo na pamet estetizirati hajku na nikad viđenog vuka. Iz domaćinovih pokreta hajkači crpe sigurnost, pa mu laskaju tako što s vremena na vrijeme i oni šute.
…..I kad su na domak hrastove šume, negdje iz pejsaža, počinje da zvoni zvono oko Galinovog vrata. Ovce, oko svog zvonara, uz tu melodiju, otkidaju glave cvjetovima koje još nije progutao mrak. Vuka nema i još pritom, vješto je zametnuo trag. Preostaje im jedino napunjene puške ispaliti u zrak. I tu hajci biva kraj.
…..A sutra će izbrojati ovcu koju je pojeo vuk.
…..Ili već istopio mrak.
.
*
…..Ljudi se skupili ispod šatora. Pjevaju i igraju. Iz grla pjevačevog, k’o iz vrča vinovog, prolijevaju se riječi.Danas majko ženiš sina svoga…
…..Zveckaju noževi i čaše. I krezubi starci se smješe dok glođu kosti bravlje. Djeca se prskaju promućkanom coca-colom. I jedan svat svojoj djevojci međunoge gura svoj kažiprst. Mračne kulise nosaju nevidljivi zrikavci.
…..Ima i onih što plaču. Iz sebe rakiju izgone na oči i zgužvanim riječima dozivlju svoje mrtve. Svoje udate djevojke. Svoje heroje. Svoju tugu procjeđuju kroz masne krpe.
…..Dvojica su se posvađali. Prijete jedan drugom puškama lovačkim. Pičkama majčinim. I zemljom crnom.
…..Ponekad na sve to padne kiša. I mlada bude bijela i tiha. Kao neotopljena grudva snijega u uglu šatora.
.
*
…..Ićeš pravo, pa ćeš kraj onog okrajka, skrenut desno. Taćeš, viđet, groblje – ono mora da ti ostane sljeve strane. Kako budeš išo, daj se više duvarini, jer brdo je puno zmijurina. Ako te ljudino ujede – seruma ti nema prije Mostara! A ko bi te i vozio!? E ja, kad prođeš groblje, doćeš pred jednu kuću – tačnije pred kuću Grge Perića. Ako budeš ožednio, a hoćeš, jer ima do tamo popoć, slobodno svrni i išti. U Grge se još iz bukare pije, i taj ti voli kad mu se svrati. A onda ćeš putem nastaviti pravo – sve dok ti se ne ukaže jedna velika ledina. (Na toj sam ti se ledini, ljudino, valjo sa Šemsom T. Ima tome i pedeset godina. Ako se bolje zagledaš, viđet ćeš, đe je na tom mjestu, i dan-danas, povaljana trava.) E kad tu ledinu prođeš, odmah ćeš viđet to što tražiš.
.
*
…..Nejasna je granica između krša i zemlje. Šiljato kamenje djeluje poput ožiljka na njenom licu, a zemlja je oprhla koža. Tamo gdje je iz zemlje izrasla trava, izgleda kao da je taj dio lica, prekrila brada. Tamo gdje su izrasle voćke, imaš osjećaj da su to ustvari čuperci kose. Bunari su oči, presahle…
…..Vinogradi su rajferšluzi na haljinama ženskim. Kad otrgneš bobu, haljina se raskopčava, i sva crvena pada… Tada su brda dojke i mali Bog s krila svoje majke sisa mlijeko bijelo.
.
*
…..Jesen je i sunce zalazi za brdo. Kroz hrastovo granje, u šumu, prodiru sunčeve zrake – kao bodeži u tijelo. Zrakom plešu bube i svako malo se sa grane otkine, i u šumsku stelju kao u jorgan padne žir. To bude tup zvuk i onome ko ga čuje, dođe kao da mu je sam Bog nešto jako povjerljivo šapnuo na uho. Tada čitavo tijelo preplavi osjećaj blaženstva i ti se streseš.
…..Kako se na laganom povjetarcu komeša hrastovo lišće, tako se svjetlost razuzdaje po nutrini šume. Zmije svijetlosti plešu i šuma se kikoće ptičjim pjevom. Kao djevojka kad joj staviš ruku u njedra.
.
*
…..Ja druge žene dirn’o nisam. U nju sam se zagled’o još u mejetefu. Šta nam je moglo biti, možda osam, ja l’ devet godina. Viđali bi se za ovcama, ja l’ za kravama. Ili ako bi se trefili na bunaru. Mina bila stidna i samo bi predase gledala, a ja bi k’o nešto i zborio. Ne mogu se više sjetiti o čemu sam tada mislio i govorio. Jesam se vala boj’o da je k’o drugi ne zaišće. Taka su to vremena bila, begenišeš đevojku, i spremiš babu da ti je dovede. Nije se tu puno gledalo, svaka kuća bi jedva dočekala da se riješi bar jednih usta. Gledalo se jes’ samo koje si vjere, nikom nije bilo pravo da se muslimani i vlasi miješaju – ni jednim ni drugim. Elem, ja sam ti ček’o da malo uzrastemo i da se ženim, a pritom k’o kakvo pašče pratio da je ko prije mene ne jamije. I da ti ne duljim, sve je prošlo kako sam zamislio, nisu se vala ni malo njezini bunili, a i đe bi, puna ih kuća bila. Rodila mi troje đece i nikad mi nije rekla tamo se. Nisam vala ni ja njoj. Slagali se koda smo brat i sestra. Ma ne bi se tako ni oni slagali. Ali eto, opet čo’jek ne može kako on hoće, već kako neko drugi hoće. A ko je taj drugi, ko to zna, more bit šejtan, a more bit Bog tako šćeo. U njoj k’o da nešto puče. Tako mi je rekla – da je osjetila kako je u njoj nešto puklo. Oćerali je u Stolac, pa odmah za Mostar. I nije ti se više ni vraćala. Za dva dana dođe Ć. i reče da je umrla. A meni ni danas nije jasno, šta je u njoj moglo puknuti. I kako ja ništa nisam čuo.
.
.
.
.
.
