.
.
.
Progonstvo i bijeg
.
Tužaljke što ih je rimski pjesnik Ovidije
ugodio iz progonstva na Crno more
i danas čovjeku mrve srce,
jer progonstvo i bijeg,
sve češće dolaze s mora crnog.
.
.
Među ruševinama
.
Ova srušena kuća,
labirint je ljudskih sjena
koje nemaju odraz na tlu.
Niz uglove pužu pauci
i pletu mreže na ostatku prozora.
Čini se da ovdje privremeno žive ljudi,
nekoliko sati svaki dan.
Na prljavom kartonu
odspavaju svoj europski san.
Već neko vrijeme
u tim ruševinama
tražim vlastiti kutak.
Možda ću na licu izmorenih dječaka
prepoznati podrum koji je bio niz dječjih soba,
ili ću ponovo čuti onu omamljujuću melodiju
koju moja žena devedeset i četvrte
šapće tek rođenoj kćeri.
A pronalazim samo gnijezda
prepuna ljudi koji počinju i skončavaju
na rubu žuđenog svijeta.
.
.
Polovina domovine
.
Dok samo polovina tvoje domovine
slavi dan nezavisnosti
ti prstima opipavaš bolnu sljepoočnicu.
Prijatelj želi da usvoji dijete i moli te za savjet,
koji ti, naravno, ne možeš dati,
zato što nemaš iskustva roditeljskog.
Pretponoćni stihovi iskaču kroz prozor
bijesni na ušutkanu misao od jutros.
Noć se oporukom završava,
a ti se ne možeš radovati beharu
koji drijema na staroj trešnji,
ni čamcu od papira
koji ti je jučer dala pjegava djevojčica
govoreći: Ovaj neće potonuti!
.
.
Sjena koja me prati
.
sjena koja me prati povremeno zastaje i nešto zapisuje
s obzirom na moju potresnu budućnost
mogu pretpostaviti da ispisuje negramatičke rečenice
opterećene prošlošću
sjena s kapuljačom na glavi
ne očekuje da ispalim hitac u nju
ne očekuje to valjkasto zrno ljubavi
.
.
Samocenzura
.
Ako kroz govna gaziti moraš
Ne vrijedi biti ponosan
Uludo protratiti život – šteta je
Drugom biti na teretu – grijeh je
Zato nokte svoje izgrizene
Nikad ne diži na zakletvu
Nikad se ne prepiri
Nikad sumanuto ne grmi
Šuti – tvoja će pjesma
Biti med u saću
Tvoj će se bijes umiriti
Sukob zaboraviti
Tvoj želudac neće biti
Gnijezdo ježevih muka
I ako ne budeš sramota domovine
Bit ćeš zaboravljen kao i drugi
.
.
.
.
.
