.
.
Frankfurtski vitraji
.
Frankfurt je Schillerov grad. On je osvajač.
Njegov grad triumfalno strši u zrak
i rasijeca anđelske trbuhe.
Razbojnici su propucali
svu raskoš široke Majne
i popodili ju raspetim željezom.
Više se ne jedri do suprotne obale.
Brodovi ne plove na drugu stranu.
A Goethe,
njega viđaju u prerijama hesenških šumaraka.
Tuda hodi gol ko vitrajsko staklo
i narcisoidno ljubi oko sebe
svo cvijeće livadsko.
Taj ludak je s vragom promišljao dan,
a mudro odugovlačio do u zoru.
I sad kroz tu prozirnu dušu
i vraga vidiš u koloru.
.
,
Dunavske uzvišice
.
Promatrao sam orkestar
kako se bezuvjetno njiše,
i rekao sam besmislu:
Nikad više!
Ta klasika Europe
i parovi valcer-kovani
i rijeka jedna voljena,
i zvuk tišine pjevani.
Treba ići svijetom,
guditi na splavu.
Ali put svoj dovršit,
na lijepom
modrom Dunavu.
.
.
Povratak
.
Nekad s nevjericom čovjek gleda
kilometre udaljenog sebe.
Gdje sam sve bio i s kim…
I sav taj raj u sebi nosim,
Kao strašni kostim.
I dođe mi nesanica.
Strah od ničega najgori je.
Preplašen je raj u meni,
a iz njega ja sam prognan
zbog jedne voćke, Bože
I dođe mi usred svoje samotne bašte
Da se spustim u nju u magli i zori
I orošenih gležnjeva i preplanule mašte
Oplačem sve što na ovom svijetu zbori
I da doplivam među voćna stabla.
Da ih grizem dok ne ciknu mrtva.
I čekam koje od njih će zagristi prvo
ovog zabranjenog čovjeka
usred vrta.
.
.
Simbol
.
Kažu da si prvi progovorio.
Da su te čuli. I vidjeli.
A meni si dao težak zadatak
da te sabirem po svijetu,
gdje svak već viče protiv tebe.
Samo jorgovani šute. Mirišu jorgovani.
A ja oči naprežem da te mogu naći.
I sve biva jasnim – tek kad ništa ne znači.
I jorgovani kad šute. I kad mirišu jorgovani.
.
.
.
.
.
.
