.
.
.
Melida Travančić rođena je 1985. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH. Doktorsku disertaciju pod nazivom „Refleksija Sarajevskog atentata u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti“ odbranila je 2017. na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva „Do potonje ure“, a pored poezije piše i kratke priče. Priredila je dvije knjige „Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti“ (2009) i „Haiku grad: Tešanj u pjesmi“ (2010). Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.
.
.
Zašto pišete?
.
Da pokušam pridonijeti preživljavanju svijeta.
.
……
Gdje Vi vidite književnost u globalizacijskim procesima?
.
Jasno je da danas književnost doživljava transformaciju. Ona, nažalost, gubi svoju usmjerenost na papir, odnosno na knjigu. Književnost koja se prezentuje, pa možda i nastaje putem interneta, dobija drugačiji status. Neko može kazati da je to dobro, da je književnost bliža ljudima, da ljudi više čitaju, knjige su im dostupnije, ali to zapravo ne znači mnogo. Jer zaboravlja se ono najvažnije: možda književnost jeste dostupna svima, ali to ne znači da je svi i razumiju. Ima tu cijeli niz faktora, npr. na kojem je jeziku ta književnost (dominacija engleskog), ko čita, šta se najčešće čita, itd. Tako da mehanizam selekcije nije iščezao, samo se transformirao. I u bibliotekama i ustanovama kulture, kao i u virtualnom svijetu, književnost će i u budućnosti zauzimati važno mjesto. Može li se zamisliti svijet bez književnosti? Naravno da ne može, nikada i nikako. Književnost je spasonosni rukohvat Svijeta.
……
………………
Obzirom da ste učestvovali na raznim književnim manifestacijama, kakvo iskustvo nosite sa tih druženja?
.
Najčešće je to pozitivno iskustvo, bilo da se radi o književnim manifestacijama ili o okruglim stolovima, simpozijumima, konferencijama, na ovakvim susretima uvijek naučim nešto novo, zbog toga ih i treba što više organizirati, jer su prilika da razgovaramo o književnosti i da uživamo slušajući dobru književnost. Isto tako volim putovati, upoznati nove države, gradove i ljude, razmijeniti knjige i brojeve telefona. Kada se sve navedeno i ispuni, onda sa tih druženja neminovno nosimo dobra iskustva. A ja sa svakog putovanja donesem i pjesmu.
…….
.
Kakve poruke nastojite prenijeti čitaocima kroz Vaša djela?
.
Da je sloboda najvažnija.
…….
.
Što Vam je, nakon dugogodišnjeg pisanja i objavljivanja poezije, predstavljalo najveći izazov u prozi?
.
Ispričati priču u čijem fokusu je žena pred ogledalom. Izmišljam priču u koju hoću da čitatelj povjeruje, ali polazim od svijeta u kojem živim/o. Dok je poezija nešto drugo. Ona je suočavanje sa sobom i svijetom oko sebe.
.
.
Ko su pisci koji Vas inspiriraju, čija postignuća pamtite, koje biste istaknuli kao pisce za koje trebamo znati?
.
Mnogo volim poljske pjesnike. Mislim da ne prođe ni jedan dan da se ne vratim nekom od njih Różewicz, Wojaczek, Miłosz, Szymborska, Herbert, Krynicki, Barańczak, Zagajewski, Lipska… Fascinirana me otpor, empatija, trpljenje u poljskoj poeziji. Za navedene pjesnike svi znamo i preporučujem da im se češće vraćamo. Od njih sam naučila šta je to istinska poezija.
.
.
Ne ustručavate se pisati između ostalog i o seksualnosti (muškoj i ženskoj). Koliko je pisanje o tim temama tabu, kako u bosanskohercegovačkom društvu u cjelini, tako i u njegovom progresivnom dijelu?
.
Nikada se nisam ustručavala govoriti otvoreno, jasno i precizno o svijetu koji nas okružuje… I prikazati ga onakvim kakav on jeste u meni, odnosno onako kako ga ja doživljavam. A seksualnost je dio tog svijeta. I mislim da se danas sve više govori i piše o seksualnosti. To, doista, ne bi trebalo da je tabu tema. Kada sam prije jedanaest godina, u jednoj prilično patrijarhalnoj sredini objavila svoju prvu knjigu Ritual koja je erotska poezija, to je bilo hrabro za ženu u dvadesetim… I nailazila sam na brojne negativne komentare i osude, čak i nazivanje mene nekim ružnim imenima. A danas kada sam objavila Smrt u ogledalu, knjigu kratkih priča u kojima, između ostalog govorim i o seksualnosti, to je sasvim normalno. Niko o toj knjizi nije govorio ili pisao izdvajajući upravo taj dio. Ili su od mene na to navikli, ili kao društvo napredujemo. Voljela bih da je posrijedi ovo drugo.
.
.
U Vašim pjesmama nailazimo na motiv igračke. Koja Vam je bila najdraža igračka u djetinjstvu?
.
Jedna igračka koju sam nazvala Pinokio, a ni po čemu nije sličila tom lutku. Bio je to neki čarobnjak, sa onim duguljastim šeširom na glavi. Ali ja sam bila uvjerena da je to Pinokio, ko zna zbog čega. Možda zato što je bio izrađen od drveta i imao duži nos. Čuvala sam tu igračku dugo. Niko nije imao nikakvu šansu da je dodirne.
.
.
Da li Vam je teže pisati o ljubavi ili mržnji, životu ili smrti, itd.?
.
Nije mi teško pisati o ljubavi ili smrti, teško je to preživjeti (a veoma često i odbolovati) u sebi. Kada se to dogodi, lako je pisati. Književnost je zadovoljstvo, pa o čemu god da se piše. Književnost stvara uživanje (barem bi trebala), pokazuje nam velike mogućnosti jezika, otvara druge prostore, pravi paralelne svjetove, pruža šansu novim, drugačijim tumačenjima stvarnosti.
.
.
Ispričajte nam, kako je to izgledalo kada je izišla Vaša knjiga? Šta su rekli Vaši najbliži?
.
A, prva knjiga bila je radost za cijelu porodicu, a ja sam danima slavila. Knjiga za roditelje nije bila iznenađenje, jer je sve, zapravo, krenulo kada sam dobila nagradu Mak Dizdar u Stocu. Roditelji su znali da pišem, ali mislim da nisu tome pridavali pažnju, pa im je ta nagrada bila iznenađenje. Nakon toga krenulo je objavljivanje moje poezije po časopisima, a onda je došla i prva knjiga. Sjećam se da je majka nakon što sam joj dala knjigu konstatirala: Sada si stvarno pjesnikinja. Jedanaest godina kasnije, zajedno se radujemo mojoj sedmoj knjizi, isto kao što smo se radovali i prvoj.
.
.
Većina pjesnika ima pjesmu o proljeću, i posebno doživljava proljeće. Koji ste Vi tip, volite li više proljeće ili jesen?
.
Više volim jesen. Uronim u sve te magične boje i osjećam jedinstvo s prirodom. I još uvijek nisam napisala pjesmu o jeseni.
.
.
Da imate priliku za razgovor s umjetnikom iz prošlosti, koga biste pozvali?
.
Mnogo je umjetnika za koje bih voljela da su živi i da imamo priliku da razgovaramo. Ali, ako moram izdvojiti samo jednu osobu, meni po mnogo čemu posebnu, bila bi to sigurno Virginia Woolf. Uvjerena sam da bismo svašta jedna drugoj imale kazati. Svijet u nama i oko nas je često nepodnošljiv, to obje znamo.
.
.
Kojim ritmom nastaju Vaše knjige?
.
Prvu knjigu poezije objavila sam 2008, zatim je izišlo njeno drugo izdanje 2009. U to vrijeme radila sam na dvije knjige o kulturnoj povijesti Tešnja, te je knjiga Usmena književnost u Tešnju: Tešanj u usmenoj književnosti objavljena 2009, a knjiga Haiku grad: Tešanj u pjesmi 2010. Slijedi desetogodišnja pauza. Nisam prestala pisati, ali fokusirala sam se na studij, prvo postdiplomski, a zatim i doktorski. U 2019. objavljene su mi čak tri knjige, i sve su one mnogo ranije napisane, a to je naučna studija Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata, to je moja doktorska disertacija, zatim moja prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu i knjiga poezije Sjenka u sjenci, nagrađena od strane Federale fondacije za izdavaštvo. Uvijek pišem, a kada će knjige biti objavljene, to je u BiH prilično neizvjesno.
.
.
Najdraža poza za pisanje?
.
Ne biram poze za pisanje, ali najčešće sjedim ispred laptopa i pišem, i tako mi je najudobnije. Ako se desi da ležim, a dođe mi nešto što vrijedi zapisati, dohvatim prvi papir ili mobitel. Ali na nekim putovanjima znam pjesme napisati na računu za kafu. Nije mi važno da zauzmem pozu za pisanje, važno je da pjesma iz mene „izađe“.
.
.
Da niste pjesnikinja, što biste bili?
.
Režirala bih filmove. Mada, uopće ne mogu da zamislim nešto drugo. Pisanje je u prvom planu. Književnosti posvećujem najviše vremena i najviše energije.
.
.
Na kojem jeziku biste željeli pisati Vašu poeziju? Ili, da li biste radije bili pjesniknja neke druge države, grada?
.
Voljela bih pisati na turskom i živjeti negdje na Istoku. Ali, kada vam poeziju prevode, a imala sam tu sreću da je moja prevedena na nekoliko jezika, ili kada pjesme objavljuju u zemljama regiona za koje ne treba prijevod, onda ste pjesnikinja svake od tih zemalja. Ljudi tako imaju priliku da čitaju, da vas putem poezije upoznaju… Gdje god imate publiku, vi ste pjesnikinja i te zemlje. Poeziju doživljavam kao najsavršeniji način komunikacije.
.
.
Anegdota iz Vašeg života?
.
Jesam li mlada za anegdote?
.
.
Da li Vam je nekada neki pjesnik ili pjesnikinja posvetio/la pjesmu?
.
Da. Više njih, i pjesnika i pjesnikinja.
.
.
Kako se osjećate kada Vam ljudi aplaudiraju na stihove?
.
Na početku čudno. Neugodno. Kasnije se osmjehujem, jer što više čitam, aplauz shvatam kao nagradu publike za ono što čuju. To znači da im se dopada. Barem bi trebalo da je tako.
.
.
Radite na novom projektu Kontrast? Ko, šta, gdje, kažite nam?
.
– Udruženje za kulturu Kontrast osnovala sam sa dvije kolegice, Umihanom Krličević Omerović i Mirelom Kulović. Kontrast je osnovan kao rezultat naših razgovora o kulturnoj sceni BiH i svijetu, te poziciji umjetnika danas. U fokusu je bila riječ o tome kako unaprijediti i promovirati kulturu i umjetnost u BiH, sa fokusom na manjim sredinama i gradovima, kao i umjetnicima koji tek počinju sa promocijom svoga rada. Na koncu, došle smo do zaključka da je u BiH, posebno u manjim lokalnim zajednicama, potrebno udruženje za kulturu čije će djelovanje u potpunosti biti posvećeno kulturi i umjetnosti. U veoma kratkom vremenu provele smo niz aktivnosti (promocije knjiga, izložbe) kao i povezivanje sa umjetnicima van BiH. Trenutno pripremamo prijedlog projekta za javni poziv UNDP-a Dijalog budućnosti kroz koji imamo cilj povezati mlade pjesnike/inje iz BiH i Crne Gore, i razvijanje interkulturnog dijaloga putem poezije. U martu kojeg slavimo kao mjesec poezije, organiziramo šest pjesničkih večeri u Mostaru, Sarajevu, Zenici, Tuzli, Doboju i Banjaluci u suradnji sa kafom Julius Mainl, a projekat nosi naziv „Kafa sa okusom poezije“.
.
.
Ljudi oko nas stalno čine greške, svjesno ili nesvjesno, oprostite li im brzo?
.
Rijetko opraštam. Isključiva sam.
.
.
Koga ste najviše voljeli?
.
Voljela sam i još uvijek volim na razne načine. Spisak je dug.
.
.
A koga mrzili?
.
Ne mrzim. To je uzaludno trošenje energije.
.
.
Čega se najviše bojite?
.
Sitnica i ljudi.
.
.
Prvi poljubac?
.
Broji li se onaj u vrtiću?
.
.
Dan na moru ili planini?
.
Na moru. Ali s jeseni. Ljeto ne volim.
.
.
Zdrava hrana ili brza?
.
I jedna i druga.
.
.
Istanbul ili Berlin?
.
Istanbul.
.
.
Šta je sreća?
.
Putovati i pisati.
.
.
Razgovarala Emina Selimović
..
.
.
.
.
.
.
.
