Proza

Smrt nekog drugog

.

.

…..Moja supruga nekad ima čak četrnaest ženstvenih prstiju na levoj ruci, recimo – dok posvećeno sprema doručak. Zadivljuje me način na koji uspeva sve da ih uposli istovremeno, bez nekog većeg napora. Ponekad joj između usana raste cveće koje postaje sve veće dok ona oduševljeno govori, da bi je naposletku celu uvilo u olistalo granje izuzetnog kvaliteta. Kada se njen monolog završi, cveće umorno splasne. Naša deca, naprotiv, uvek su istih, dosadnih dimenzija, a njihove želje i potrebe su krajnje predvidive.

…..Danas sam ispred ulaza ugledao mrlju od prosute kafe, tako veličanstvenu da nisam mogao da se odvojim od nje ni jednom od dve nog koje posedujem. Uglavnom ih je samo toliko, mojih nogu, premda ne prestajem da se radujem boljitku. Jedno od dece pitalo me je – u nedostatku zabavnih pejzaža tokom dugačke vožnje kolima – kako bih nadalje uopšte bio u stanju da vozim ukoliko bi mi se pojavio taj dodatni ud o kojem maštam; zaključilo je još i da su moji prohtevi neskromni i nepromišljeni, budući da neparan broj bilo čega znači polovičnost. Tu poslednju reč je naglasilo ponosno: bila je to najnovija građanska uvreda koju je naučilo. Oboje su predložili da se u budućnosti radujem jednostavnijim idejama koje zahtevaju manje promena, a više prilagođavanja.

            U 16.56h sam i dalje opčinjeno stajao ispred mrlje, u njoj naslućujući: bicikl koji mi je nasilno otet ispred zgrade osnovne škole, burmu koju nikada nisam aktivno nosio – a sada mi je mala, dvadeset i sedam pisama vraćenih od uprave grada, kojoj sam pokušavao da skrenem pažnju na rupu veličine cipele nasred pešačkog prelaza. Stvar je osetljive prirode, zbog specifičnih dimenzija ove provalije, i neophodno je prići joj sa strpljenjem: dvadeset osmo pismo trebalo je poslati u oktobru. U 18.50h shvatam da niko nije primetio moj izostanak sa posla. Kratak toplotni talas mi je prostrujao niz telo, a zadovoljstvo je po intenzitetu bilo jednako onom koje se javlja pri očuvanju čitave planine kristal-šećera u prenošenju kašičice sa jednog mesta na drugo, najčešće iz zdele u šolju. Supruga mi često predlaže da dva suda približim, ali to bi uništilo jedini rizik koji sam u stanju da preduzmem.

            U 22.45 h sam napokon bio kod kuće, a tokom emisije čija je svrha da obavesti kako u pravilnim slojevima okrečiti svoj dom i dalje sam razmišljao o mrlji od kafe, koja je mogla da bude i mrlja od raznih drugih stvari, što svakako ne bi umanjilo njen značaj. Hronološki, navodim listu mogućnosti koje su mi pale na  pamet dok je na ekranu od 2974mm po dijagonali ženska ruka prelazila specijalnom četkom preko zida odabrane, natprosečne kuće: nekvalitetna obuća koja se otopila na vrućini; ptica kojoj je bilo dosadno; izbledeli katran sa obližnjeg gradilišta; umoran, sasvim mali čovek.

            Pre svitanja shvatio sam da je moje jecanje probudilo čitavu porodicu, čija lica su prvi put otkad ih poznajem delovala zbunjeno. Nisam znao o čemu je reč: pažljivo sam ih posmatrao, da bi mi supruga napokon priznala da sam plakao u snu. Nisam mogao da nađem objašnjenje za ovakvo ponašanje te sam, u naletu prvostepenih emocija i banalnih asocijacija, rekao da je u pitanju smrt bliskog prijatelja koju nisam želeo da prijavim da me niko ne bi sažaljevao. Na ovu poslednju reč moja su se deca naučeno trgla; mlađe dete se, prirodno, i naježilo. Čim sam ustao, supruga je tražila ime mog prijatelja da bi u novinama proverila koliko je ljudi žalilo za njegovim iznenadnim odlaskom. Rekao sam da će umrlica izaći verovatno tek sutra, ali da ne znam ko bi uopšte mogao da je objavi. Pribrano sam tvrdio da je moj prijatelj siroče, veoma povučen i svestran naučnik, između ostalog posvećen istraživanju gotovo istrebljenih ptica pevačica manjih od šest kubnih centimetara. Znali smo se još iz školskih dana, podsetio sam je. Klimnula je glavom, puna razumevanja, kao što čine ljudi koji se ne sećaju.

            Pisao sam umrlicu čitava dva sata. Dopadao mi se taj čovek, moj bliski prijatelj – napustio nas je iznenada, u četrdeset devetoj godini, usled veoma važne studije o otrovnoj paprati. Nemili događaj se odigrao u nimalo turističkom nacionalnom parku, dovoljno udaljenom da malobrojni rođaci i ne pomišljaju na sahranu; po kulturi naroda sa kojim je živeo, glavu su zakopali sa nogama, a beskorisni ostatak tela bacilli lavovima ili nekoj drugoj lokalnoj divljači. Moje ograničeno obrazovanje mi je nažalost onemogućilo da budem upoznat sa detaljnom florom i faunom tako uzvišenih predela. Narednog dana iznenadio sam se kada sam ugledao vest u novinama i ponovo počeo da plačem usred obroka. Nekoliko časova kasnije, tokom popodnevne dremke, zaista sam preterao, tiho i naprasno preminuvši od tuge za ovom izvanrednom prijateljskom figurom: od mene je ispod noćnog stočića ostala mrlja u obliku zgažene borovnice.

            Moja supruga bila je više nego iznenađena ovakvom nepažnjom, pogotovo kada se uzme u obzir to da nikada nismo jeli bobičasto voće. Društvo za očuvanje sklada, institucija sa kojom sam dugo i rado sarađivao, pobrinulo se da nemar sanira pre nego što su se deca vratila sa iscrpljujućih vannastavnih aktivnosti, te je ostatak dana moja porodica provela mirno: nakon večere igrali su badminton i smejali se, svako po paran broj puta. Iza ušiju moje supruge postepeno je počelo da se pomalja zimzeleno paperje.

.

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *