Bez oblika
crna tačka na horizontu
fokusirane misli
ne može rasprsnuti
ispred lice muškarca
iza lice žene
svuda okolo baloni
sa ispisanim porukama
besmislenijim od spasa
od nade od smrti
ovdje se stati ne smije
od hladnoće pucaju
moždane opne
na mojoj nagosti
zaustavlja se pogled svijeta
krv se miješa
i rađamo djecu bez glasa
pišem pjesme
koje ne razumiješ
čekaš da kažem riječ
i kažem Riječ
kuće od očiju skrivene
ne dišu
siluete ljudi
put traže
rukama dah zaustavljamo
od straha počinjem da trčim
vjetar se o nas sapliće
sada smo od sebe veći
sve je kao san
kao bajka
kao početak
sve je nestvarno
i čini mi se da ovuda nikada
hodila nisam
(Sjenica, 28. 2. 2020.)
Usklađeni koraci
noćas su iluzije raspršene
snovi u šaku skupljeni
iznad i ispod
kamenog mosta
koraci odzvanjaju
približavamo se sebi
sjene poigravaju
u plitkoj vodi
rijeke Raške
grad čuvaju ptice
i noću i danju
kruže oko nas
nepoznati smo
jedno drugome
prošlost progoni
koraci podno kule
odzvanjaju
motrimo pokrete
na riječi više nema smisla
obraćati pažnju
bedemi okružuju
odavde vode tri puta
pomjeram se naprijed
vraćaš se unazad
nadmećemo se
u istrajnosti
Svijet u mjestu stoji
osjećaji nalikuju
magiji
i u njih ne treba dirati
(Novi Pazar, 28. 2 2020.)
Kadulja i nar
mašta pokreće slike
osmijeh na licu starice
nevješto je zadržan
i pokazuje tugu svijeta
vez u koji su utkane godine
sada je na prodaju
kamene kocke
otežavaju kretanje
marama se na vjetru vijori
pokrit će sramotu
i uputit na molitvu
ti si žena koja…
duboko udišem miris kadulje
do tvrđave stoljeća vode
i željezna ograda
Neretva
rijeka koja zaustavlja
i ljude i vrijeme
slamke požutjele trave
u snop skupljam
zatvaram oči
i ostvarujem snove
sunce na glavi stoji
nar se rasprsnuo
i ostavio tragove
na bijeloj haljini
leđa svijetu okrećem
odlučna napisati pjesmu
o slobodi, kamenu, ljubavi i vodi
ruke ka zemlji idu
kosti pucketaju
na kamenu leži čovjek
čije lice poigrava
u mojim zjenicama
oslobodit ću te
bilo je jedino što prešućujem
(Počitelj, 25. 7. 2020.)
Nacrtani ljudi
rijeka je na istoku
selo na zapadu
ljudi u kamenu žive
sve je statično
i ona i ja
odnekud snažni glas
opominje da se vjeruje
vjerujemo samo sebi
odzvanja sa okolnih brda
tijelo zagrćem crnim plaštem
koji pripada Katarini
posljednjoj kraljici
na licu kojeg nemam
crtam oči
na grudi kojih nemam
naslanjam sina
tragedija iz časa u čas
postaje sve veća
strijelom probadam srce
jer druge mete ne vidim
vjetar zaustavlja bol
i klati vijence bijelog luka
okačene za prozorsko okno
nasmiješena žena
korača po dvorištu
nosi baklju
i tako osvjetljava moje lice
(Vranduk, 30. 5. 2020.)
Tamo da odem…
u Iran otići želim
magičnom
svetom zemljom
hoditi želim
dok hladnoća planina
grudi steže
a vreli pijesak
stopala spaljuje
disati želim
lica umotanog
maramom crnom
njen grob posjetiti
strpljenja
na njemu moliti
glas ajatolaha čuti želim
pitanje jedno triput
da mi postavljeno bude:
Čija si? Čija si? Čija si?
odgovor
prešućen neka ostane
blizak susret s misticima
imati želim
otiske prstiju
na tepisima ostaviti
skriti se u jednoj od pećina
i zavodljivu poeziju ispisivati
uronuti u crno vino
sjediniti se s Njim
oprost grijeha moliti
putovati
tamo želim
svoje lice
na osunčanoj strani Svijeta
spaliti zauvijek želim
