Poezija

Spaliti lice

 Bez oblika

crna tačka na horizontu
fokusirane misli
ne može rasprsnuti

ispred lice muškarca
iza lice žene

svuda okolo baloni
sa ispisanim porukama

besmislenijim od spasa
od nade od smrti

ovdje se stati ne smije
od hladnoće pucaju
moždane opne

na mojoj nagosti
zaustavlja se pogled svijeta

krv se miješa
i rađamo djecu bez glasa

pišem pjesme
koje ne razumiješ

čekaš da kažem riječ
i kažem Riječ

kuće od očiju skrivene
ne dišu

siluete ljudi
put traže

rukama dah zaustavljamo
od straha počinjem da trčim

vjetar se o nas sapliće
sada smo od sebe veći

sve je kao san
kao bajka
kao početak

sve je nestvarno
i čini mi se da ovuda nikada
hodila nisam

(Sjenica, 28. 2. 2020.)

Usklađeni koraci

noćas su iluzije raspršene
snovi u šaku skupljeni

iznad i ispod
kamenog mosta
koraci odzvanjaju

približavamo se sebi

sjene poigravaju
u plitkoj vodi
rijeke Raške

grad čuvaju ptice
i noću i danju
kruže oko nas

nepoznati smo
jedno drugome

prošlost progoni

koraci podno kule
odzvanjaju

motrimo pokrete
na riječi više nema smisla
obraćati pažnju

bedemi okružuju
odavde vode tri puta

pomjeram se naprijed
vraćaš se unazad

nadmećemo se
u istrajnosti

Svijet u mjestu stoji

osjećaji nalikuju
magiji
i u njih ne treba dirati

(Novi Pazar, 28. 2 2020.)

Kadulja i nar

mašta pokreće slike

osmijeh na licu starice
nevješto je zadržan
i pokazuje tugu svijeta

vez u koji su utkane godine
sada je na prodaju

kamene kocke
otežavaju kretanje

marama se na vjetru vijori
pokrit će sramotu
i uputit na molitvu

ti si žena koja…
duboko udišem miris kadulje

do tvrđave stoljeća vode
i željezna ograda

Neretva
rijeka koja zaustavlja
i ljude i vrijeme

slamke požutjele trave
u snop skupljam
zatvaram oči
i ostvarujem snove

sunce na glavi stoji
nar se rasprsnuo
i ostavio tragove
na bijeloj haljini

leđa svijetu okrećem
odlučna napisati pjesmu
o slobodi, kamenu, ljubavi i vodi

ruke ka zemlji idu
kosti pucketaju

na kamenu leži čovjek
čije lice poigrava
u mojim zjenicama

oslobodit ću te
bilo je jedino što prešućujem

(Počitelj, 25. 7. 2020.)

Nacrtani ljudi

rijeka je na istoku
selo na zapadu
ljudi u kamenu žive

sve je statično
i ona i ja

odnekud snažni glas
opominje da se vjeruje

vjerujemo samo sebi
odzvanja sa okolnih brda

tijelo zagrćem crnim plaštem
koji pripada Katarini
posljednjoj kraljici

na licu kojeg nemam
crtam oči
na grudi kojih nemam
naslanjam sina

tragedija iz časa u čas
postaje sve veća

strijelom probadam srce
jer druge mete ne vidim

vjetar zaustavlja bol
i klati vijence bijelog luka
okačene za prozorsko okno

nasmiješena žena
korača po dvorištu
nosi baklju
i tako osvjetljava moje lice

(Vranduk, 30. 5. 2020.)

Tamo da odem… 

u Iran otići želim

magičnom
svetom zemljom
hoditi želim

dok hladnoća planina
grudi steže
a vreli pijesak
stopala spaljuje
disati želim

lica umotanog
maramom crnom
njen grob posjetiti
strpljenja
na njemu moliti

glas ajatolaha čuti želim
pitanje jedno triput
da mi postavljeno bude:

Čija si? Čija si? Čija si?

odgovor
prešućen neka ostane

blizak susret s misticima
imati želim

otiske prstiju
na tepisima ostaviti

skriti se u jednoj od pećina
i zavodljivu poeziju ispisivati

uronuti u crno vino

sjediniti se s Njim
oprost grijeha moliti

putovati
tamo želim

svoje lice
na osunčanoj strani Svijeta
spaliti zauvijek želim

author-avatar

O autoru Melida Travančić

Rođena je 1985. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Magistrirala je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH. Doktorsku disertaciju odbranila 2017. na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine. Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Pored poezije piše kratke priče i putopise. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009.) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010.). Sudjelovala na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o bosanskohercegovačkoj književnosti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *