.
.
Najbolji su oni vladari koji su često u društvu filozofa.
I ujedno, mutatis mutandis, najgori su oni filozofi
koji su često u društvu vladara.
.
.
Najbolji su oni vladari koji su često u društvu filozofa! Žagor zamuknu, sve glave se okrenuše, a svi pogledi uputiše u pravcu autora britkog aforizma. To je gromkim glasom viknuo jedan od onih umreženih intelektualaca filozofa, pisaca, mladih i ne tako mladih lidera i td.) koji je već stekao reputaciju najuticajnijeg od svih savremenih filozofa sa ovih prostora. Proslavio se tezom da je sve u ovom svijetu puki konstrukt, osim konstruktora dotične filozofije. Krupan i visok, lavovske glave obrasle u kovrdžavu kosu i istu takvu bradu izgledao je veoma impresivno
– Jer vladari posjeduju moć ali ne i mudrost, dok filozofi posjeduju mudrost ali ne i moć! — koristeći trenutak tišine, razvio je do kraja implikacije iz svog silogizma.
– Sjajno i bajno! – to je dobacio jedan režimski visoko kotiran fliozof. I odmah zatim produžio:
– Eto sjajne prilike da pozovemo predsjednika i premijera države domaćna, ili da zatražimo oficijalni prijem kod njih, u ime filozofa svijeta! Tako ćemo ove vladare promovisati u sam vrh, nije pretjerano reći: u elitu svjetskih lidera! Zamislite samo kakav publicitet će oni dobiti i koliko će im skočiti rejting ne samo u sopstvenoj državi nego i na međunarodnoj sceni, kada narednog dana poslije audijencije na filozofske delegacije, osvane na vodećim TV kanalima svijeta i naslovnim stranicama najtiražnijih njihovo družnja sa vodećim filozofima svijeta, fino spakovano u priču o njihovoj otvorenosti za mudrost filozofa!
– Dame i gospodo, cijenjene kolege, dozvolite mi da primijetim da je ovo sjajna, u biti jedinstvena prilika u cijeloj dosadašnjoj povijesti svijeta, za realizaciju drevnog Platonovog ideala, sna svih filozofa o spoju filozofije i politike, mudrosti i snage! Jer, ako ovom inicijativom obuhvatimo najprije sve vladare najprije se vladare najmoćnijih država svijeta, a zatim, postepeno, i sve vladare svih država svijeta, eto ispunjenja Platonovog sna! – Ovo je izgovorio, odmjereno i dostojanstveno, kako je njegovom statusu i dolikovalo, bard jednog od klasičnih filozofskih pravaca, sada smatranih već pomalo démodé i retro.
– Pređimo smjesta u akciju! — uzviknu sa iskrenim žarom mladi perspektivni asistent poznatog profesora sa vodećeg svjetskog univerziteta. Blistavih očiju, uzdignutog čela, ozarenog osmjeha, momak je bio istinsko oličenje energije, optimizma i mladosti, i samom pojavom je ulivao beskrajno povjerenje u istinitost alegorije o filozofskom kamenu i vječno mladoj filozofiji! Stariji ga smjesta zadužiše da koncipira i biranim riječima formuiše plemenitu ponudu filozofa za pomirenje sa vladarima, starim, notorno ozloglašenim neprijateljima filozofije.
– Naslovite našu povelju vladarima ovako: Prijedlog za vječni mir i bezrezervnu saradnju vladara i filozofa za dobrobit svih naroda svijeta! Grmnu najuticajniji od svih savremenih filozofa, pa dodade žovijalno:
– Kad je konstrukt neka bude konstrukt sa muzikom!
Ali, od ovog sjajnog konstrukta, sudbina htjede da ne bude ništa! Taman kad je povelja već bila sročena i dok su na njen tekst eminentni filozofi iz cijelog svijeta počeli stavljati svojeručne potpise naliv-perima marke Monblanc, stvar pokvari jedan tihi filozof koji je, odsutnog izraza, cijelo vrijeme pućkao svou lulu, sljedećim riječima:
– Obratite pažnju, prije nego tu povelju pošaljte i prije nego se desi to veliko druženje, na imanentno kontradiktorni karakter one rečenice koja vas je dovela u filozofski zanos sličan onom koji su drevni filozofi nazivail Sobria ebritas ili trijezno pijanstvo, te ste poželjeli da se družite sa vladarima, a koja ima i svoj kontrapunkt. Citirana u cjelosti, ta misao nas obavezuje da zaključimo sljedeće:
Najbolji su oni vladari koji su često u društvu filozofa. I ujedno, mutatis mutandis, najgori su oni filozofi koji su često u društvu vladara!
.
.
.
.
.