Zidarija

Lica

IGOR

LUKA

DARA

HUANITA

UČITELJ

Zgurena nedovršena prizemnica. Gole cigle. Strše armature, vreće starog cementa pod nadstrešnicom…

Ispred kuće, na sanduku sjedi Luka. Čisti cigle. Njegova žena Dara stoji na pragu, drži tanjur s hranom i gleda muža s ljubavlju.

DARA: Majstore, diši malo. Može pauza?

LUKA: Može, ljubavi, samo još ovu da sredim…

DARA: Neće kuća pobjeći.

LUKA: To ti misliš.

DARA: Vrijeme je da nešto pojedeš. Spremila sam ti kajmaka i paprika.

LUKA: Nisam gladan.

Na drugoj strani scene su resursi osnovnog obrazovanja: islužene školske klupe, pljesniva zelena ploča na zidu, karta svijeta žigosana cigaretama. U zadnjoj klupi skupio se Igor, obješene glave pod kapom.

IGOR (umorno): „Glavu gore, šupčino“. „Luzeru, gdje si tu usranu kapu našao?“ „Pederu, na otpadu se oblačiš, fuj“… To su mi danas vikali za dobrodošlicu.

Dara sjedne na sanduk pokraj Luke. Nasloni glavu na njegovo rame.

DARA: Hoće biti neke koristi od tih starih cigala?

LUKA: Kako neće, zdrave su ko dren. Sreća da sam jučer prolazio pored te kuće. Zamisli, za pola dana su je srušili. Eh, kad možeš platit bagere, to ide ko podmazano… Nego, pitam ja vlasnike: „Šta ćete s ciglama, ljudi?“, a oni: „Ništa, bacit ćemo.“ „Ko je vidio bacat?“ kažem ja, a oni meni: „Onda nosi, da ih ne vidimo.“

Igor spusti glavu na klupu.

IGOR: Bacili su me na klupu. Udario sam zubima po rubu. Nije bilo puno krvi. Vezali su mi noge i ruke.

Luka okrene nazubljeni rub čekića i odvali komad maltera s olupane cigle.

LUKA: Gle, nema u njoj ni trunka vlage. Suvlja je od pijeska.

DARA: Onog… meksičkog?

LUKA: Baš takvog.

DARA: Otkud ti znaš kakav je pijesak u Meksiku?

LUKA (isceri se): Ma, lupetam. Nemam pojma. Kao ni ti.

DARA: Tu se varaš. Ja, ipak, malkice imam. Već sam ti jednom rekla da je moja pokojna baba tamo penziju zaradila. Čuvala je djecu u obitelji jednog bogatog doktora.

LUKA: Zaboravio sam.

DARA: E, vidiš, ja prvo čega se sjećam u životu to su njeni predivni opisi Meksika. Znala mi je satima pričati o bijelom pijesku Acapulca ili o večernjim serenadama pod balkonima, ili kako kaktusi cvatu… Bože, tako je lijepo pričala, ni neki pisac ne bi bolje znao. Ljupko nakrene glavu, onako kao da se prisjeća, popravi punđu, a, vjeruj mi, punđa joj je uvijek bila urednija nego u neke apotekarke, oči joj zasvjetlucaju, malo stiša glas, misliš sad će uspavanku zapjevati i počne redati slike… Kažem ti, toliko je to vjerno prenosila, da se meni činilo kao da sam i ja bila tamo.

IGOR: Rekli su da sam ljigavi žohar i da me treba gaziti dok ne prsnem. Udarali su me nogama po bolesnom kuku. I dečki i cure. Dugo i bijesno su me udarali, kao vreću… Sve dok nisam izgubio svijest.

Luka žvaće kruh s kajmakom. Dara reže papriku, zadovoljno se smješka.

DARA: Ipak si bio gladan.

LUKA: Izgleda.

DARA: Na zraku se uvijek može jesti.

IGOR: Kažu da smrdim i da im je muka sjediti sa mnom u istom razredu.

Luka proguta kruh. Obriše prste o hlače.

DARA: Vidi, prasca! Zašto sam krpu donijela?!

LUKA: Oprosti, ljubavi.

Luka prokopa po ciglama. Izabere jednu. Udari čekićem.

U školi se ukaže novo lice. Učitelj. Apatično zuri u tragove nasilja.

UČITELJ: Djeco, moram konstatirati da je ovo bilo neprimjereno ponašanje. Svakako neprilično duhu tolerancije koji vlada u našoj školi i zbog kojega opetovano primamo najlaskavija priznanja resornog ministarstva.

Igor se uspravi u klupi. Skine kapu. Usta su mu krvava.

DARA: Nikada mi nije bilo jasno zašto se uopće vraćala.

LUKA: Ko?

DARA: Moja baka.

LUKA: Pravo je učinila. Šta je trebala, umrijet u tuđini ko sluškinja?

DARA: Meksiko je Meksiko. Sve se tamo lakše podnosi.

UČITELJ: Koristim prigodu, djeco, i upućujem vam najoštriji ukor. Naime, ružna je slika koju sam zatekao u razredu. Ružna i nadasve nedolična mladom naraštaju. Zamislite situaciju da su nam banuli kakvi nenadani gosti izdaleka, što bi oni zaključili o nama? Da smo neotesani divljaci koji ne znaju drugo nego potući se. Sve one maliciozne neprijateljske objede o našem barbarstvu pale bi na plodno tlo, zar ne? Znam, znam, jutro je, još ste djelomice sanjivi, nadasve dekoncentrirani, ali to nije razlog da peckate svoga druga. Umjesto da mu uputite kakvu lijepu riječ, a lijepa riječ, poznato je od davina, sva vrata otvara.

Učitelj priđe zadnjoj klupi u kojoj je Igor. Položi dlan na dječakovo rame.

UČITELJ: Pretpostavljam, Igore, da ti nisi izazivao svoje kolege… Nadam se da ničim nisi isprovocirao njihove malo burnije reakcije.

Igor šuti.

Huanita stiže kući. Povuče još nekoliko dimova i ugasi cigaretu. Priđe ocu, majci i ciglama. Dara i Luka se odmah razgale.

DARA: Dobro jutro, dušo!

HUANITA: Dobro jutro.

LUKA: Daj ćaći jednu ogromnu pusu.

Izljube se, pa posjedaju na sanduk. Drže se za ruke.

Učitelj se zabulji u natpis na Igorovoj klupi. Prođe prstom po urezanim slovima.

UČITELJ (čita): „Igor je septička jama bez dna.“ Djeco, djeco, opet jedan neodgovoran potez koji će ovdje trajno ostati uklesan na uvid budućim generacijama. Kakvu poruku im šaljemo o očuvanju okoliša? Katastrofalnu. Uostalom, držim da su vaše procjene jamačno ishitrene. To što obitelj Radak nema provedenu kanalizacijsku infrastrukturu, to ne znači da je u njih higijena na niskom nivou. Jesam li u pravu, Igore?

Igor šuti.

Radakovi još ne puštaju jedni druge.

LUKA: Gledaj ti rose naše svježe, ko bi pomislio da je cijelu noć crnčila u onom ćumezu.

HUANITA: Nemoj tako, tata, to je ipak najbolji klub u regiji.

LUKA: Jazbina gangsterska.

DARA: Jesi umorna, mila?

HUANITA: Nisam.

LUKA: Šta kaže gazda, kad ti misli platit tvoju crkavicu?

HUANITA: Platit će.

LUKA: Šest plaća ti duguje, mrcina!

HUANITA: Kupio je nekoliko okolnih parcela i na zemljištu gradi kompleks zatvorenih bazena. Bazeni će biti izravno povezani s unutrašnjim salama. To mu je trenutno glavna investicija.

DARA: Baš lijepa vijest. Mislim, tako će privući još više gostiju, onda će i plaće s vremenom rasti.

HUANITA: I ja se nadam.

LUKA: Nemaš se čemu nadati od te krvopije.

Učitelj stoji pored karte svijeta.

UČITELJ: Evo, na slavu Božju, sve je sređeno u najboljem redu. Sitni nesporazumi su izglađeni. Sve je to normalno u društvenim zajednicama, stanoviti konflikti učas izbiju, ali dijalogom se sve postiže. Čak i oni najkrupniji prijepori tako se rješavaju, kamoli sitni dječji nestašluci… Dakle, možemo zdušno prionuti gradivu. (Kucne olovkom po ostacima Meksika.) Danas mi je namjera ispitati vaše znanje o Meksiku, zemlji koju rese mnoge sličnosti s lijepom našom domovinom. Šteta je da ste cigaretama progorili cijeli Meksički zaljev, ali pretpostavljam da ste memorirali kakvu-takvu vizuru… Iskoristio bih priliku i po tko zna koji put upozorio na štetnosti pušenja, osobito među vama osnovcima. Pluća u pubertetu još su uvelike nerazvijena pluća, zapamtite to. Luka ustane. Pala je odluka. Pljesne šakom o dlan.

LUKA: Ovako ćemo, breskvice, od danas više ne ideš tamo. Neka si onaj parazit nađe drugu robinju. Bolje ti sjedi kod kuće. Gladni nećemo bit.

HUANITA: Ne znam, tata, nisam pametna…

LUKA: Ja znam.

DARA (obgrli Huanitu): Hajde, zlato, spremit ću ti doručak.

Učitelj se zaustavi pored Igora.

UČITELJ: Nadam se da ti ne pušiš, Igore?

IGOR: Ne.

UČITELJ: To je pohvalno. Jer, zaostao si u razvoju a nikotin bi još samo pogoršao tvoje hendikepe.

IGOR (muklo): Nisam zaostao.

UČITELJ: Vidi ga, neotesanac jedan! Zar se učitelju smije proturiječiti?

Igor šuti.

Dara i Huanita sjede za stolom u kuhinji. Huanita jede kiselo mlijeko iz zdjelice.

Luka mlati po ciglama.

DARA: Znaš šta je novo? Primili me u kampanju.

HUANITA: Ma, daj?!

DARA: Aha. Vida mi je sinoć javila.

HUANITA: Čestitam.

DARA: Ajme, koju sam ludu sreću imala… Javilo se sedam stotina žena a uzeli jedva nas trideset.

Učitelj se ukotvio pored zemljopisne karte.

UČITELJ: S provjerom gradiva ćemo od tebe početi, Igore. Uvjeren sam da ti znaš obilje relevantnih podataka o dalekom i prijateljskom Meksiku…

Luka se počeše čekićem po leđima.

LUKA: Daro, ljubavi, a šta ću ja na noge?!

DARA (Huaniti): Jao, što volim kad on brigu brine… (Viče.) Pa, ne moraš se još pakirati! I nije tvoje da s tim glavu razbijaš!

LUKA: Pitam samo…!

DARA: Očistila sam ti one sandale, u njima noga najbolje diše!

Igor polako šepa do karte. Oprezno se oslanja na desnu nogu, više ju nekako vuče za lijevom.

HUANITA: A gdje se to tata sprema?

DARA: U Podgoru. Putuje sutra ujutro, s Joškom i Canetom.

HUANITA: Baš na tvoj rođendan?

DARA: Posao ne pita.

HUANITA: Koliko ostaje?

DARA: Tri dana. Ako sam dobro shvatila, postavljaju mramor na terasu nekom muljatoru, i ugrađuju mu šank u garažu i još kojekakva čuda… Tisuću kuna na ruke, plus stan i hrana.

HUANITA: Nije loše.

DARA: Znaš njega, sve će pare donijeti kući.

Igor masira bolni kuk.

UČITELJ: No, idemo, gdje ti je mladost? Ili možda nisi spreman?!

Igor progovori tečno, bez zamuckivanja. Njegov glas je prava melodija, oratorski impresivna.

IGOR: Sjedinjene Meksičke Države, španjolski Estados Unidos Mexicanos, ili kraće Meksiko, su država u Sjevernoj Americi, koja graniči na sjeveru sa Sjedinjenim Američkim Državama, na jugoistoku sa Gvatemalom, Belizeom i Karipskim morem, na zapadu s Tihim oceanom, a na istoku s Meksičkim zaljevom. Po ustavnom uređenju, Meksiko je federalna republika koja se sastoji od trideset jedne savezne države i jednog federalnog distrikta. S površinom od gotovo dva milijuna kvadratnih kilometara Meksiko je peta država po veličini u Americi i četrnaesta u svijetu. Po ukupnom broju stanovnika, Meksiko se nalazi na jedanaestom mjestu najnaseljenijih zemalja svijeta, a po broju izvornih govornika španjolskog nalazi se na prvom mjestu…

UČITELJ: Savršeno! Jeste li čuli, djeco? Ovako se usvaja gradivo!

Huanita mete pod. Dara rukom čisti mrvice sa stola, tresući ih u kantu za smeće. Luka slaže cigle pod nadstrešnicu.

Huanita zastane u poslu. Nasloni se na metlu. Promatra majku.

HUANITA: Zašto mrvice čistiš rukom?

DARA: Brže mi je tako.

HUANITA: To je nesreća u kući.

DARA: Otkad ti vjeruješ u to?

HUANITA: Ima nešto u tome.

DARA: Bapske priče.

Igor se polako vrati u zadnju klupu. Skupi ramena kao da se trese u groznici.

HUANITA: Kad je Igor jutros otišao?

DARA: Već u šest, jadničak. Imali su nulti sat.

HUANITA: Fakat nisu normalni. Koji kurac rade od te djece.

DARA: Ne volim kad psuješ.

HUANITA: Ma, dignu mi tlak…

Dara sjedne za stol.

Luka gurne ruku među cigle.

DARA: I već je rujan… Vrijeme baš leti.

HUANITA: Grozno.

DARA: Nismo se ni okrenuli a nova školska godina je počela. Dok trepneš, opet će biti kraj.

Huanita odloži metlu u kut. Sjedne za stol i zapali cigaretu.

Lukino lice se ozari dok izvlači nešto ispod cigala.

HUANITA: Ipak mi nije svejedno, znaš…

DARA: Znam, srećo.

HUANITA: Još uvijek me zapeče u grlu. Svake jeseni.

DARA: Proći će.

Luka uđe u kuhinju. Nosi nešto. Malo rasklopi dlanove i pokaže im što krije.

LUKA: Pogledajte šta sam našao… Zapeo mališan u ciglama. Mislim da mu je krilce povrijeđeno.

Odzvonilo je. Učitelj odlazi.

Igor zašepa prema kući.

IGOR: „Briše, jebeni bogalj. Nećeš se izvući, smrade“, začuo sam predsjednika razreda dok sam bježao… On je njihov vođa. On me uvijek prvi udari.

Suton je pozlatio kuću Radakovih. Luka, Dara i Huanita sjede na kauču, nježno isprepletenih dlanova. Podno njihovih nogu je položena stara kartonska kutija od cipela. Igor leži potrbuške na podu. Pažljivo ušuškava vunene šalove u kutiji.

IGOR: Jel ti toplo, bebice?

DARA: Čuj, da mu nije toplo? Gospodin je prvo na kvarcanju bio, pod veterinarskom lampom, nego šta…

LUKA (zaviri u kutiju): Mrvica mala, nemaš ga šta vidjet a drži se ko neki orao.

DARA: …Pa se onda kod nas preždero da mu se sve iz perja puši.

LUKA: Heroj pravi. Nije se nimalo plašio dok mu je doktor namještao krilce. Samo zuri okicama i ni da pisne.

HUANITA (pucketa prstima iznad kutije): Bleso, bleso…

IGOR: Nije blesav! Ne smiješ mu tako govoriti!

HUANITA: Dobro, neću… To ja onako, od milja.

DARA (Luki): Sto kuna si ti dao onom kravaru lopovskom. Sto ga munja spržilo, dabogda!

LUKA: Digla si graju kao da sam sto milijuna potrošio. Gladni nećemo bit.

DARA: Pitam se jel taj folirant uopće ima dozvolu za veterinarsku praksu?

LUKA: Morao sam ga odnijeti u ambulantu. Jadničak ne bi preživio bez stručne pomoći.

Igor uzme kutiju u krilo. Nježno gladi ptičicu.

DARA: Il’ bi umro, il’ ne bi. Priroda zna svoje.

LUKA (poljubi je): Uh, što si tvrda.

HUANITA (poljubi majku u drugi obraz): Okrutnica jedna.

DARA: Čim se čovjek petlja u prirodu, odmah nastanu problemi.

Igor priljubi lice uz kutiju. Tiho pjevuši.

LUKA: Dođi, sine, zima je na podu.

IGOR: Nije hladno. Dobro mi je.

Dara ipak prebaci deku preko dječakovih leđa.

DARA: Zlato, da te pitam nešto… Jeste li vi danas imali skraćene sate?

IGOR: Nismo.

DARA: Došao si ranije nego inače.

HUANITA: Brijem da je zbriso.

IGOR: Nisam. Pustio me je učitelj. Bolio me stomak.

LUKA: I mene boli. Cijeli dan.

HUANITA (pogladi oca po trbuhu): To ti je od putne groznice.

DARA (Igoru): Mili, a da ti nisi pojeo nešto pokvareno?

IGOR: Nisam.

DARA: Znam kako je, djeca svašta donose u školu, bombone ili one čipsove, sve je to nezdravo, sjedne na stomak ko kamen, a matere ne misle dalje od nosa, nego samo im trpaju kad su rođendani, imendani… Sigurno ste se počastili danas, prejeli se, biće da je to…

IGOR: Ne. Nije bilo rođendana.

LUKA: Sine, nemoj samo reći da ćeš i ti patit od zatvora kao tvoj ćaća?

DARA: Šta, opet te začepilo?

LUKA: Aha.

DARA: Koliko dana?

LUKA: Pet.

DARA: Jao, nesrećo! Pa, jesi pio ulje?

LUKA: Jesam.

DARA: Vruće?

LUKA: Vruće.

DARA: Lažeš. Sigurno ga nisi zagrijao.

LUKA: Jesam, i bogme sam jezik oprljio.

DARA: I ništa?

LUKA: Ništa.

Igor je obgrlio kutiju i zaspao.

DARA: Čim dođeš dole, traži od gazde malo maslinovog ulja. Obavezno ga moraš popiti natašte.

HUANITA: Gazdu?

DARA: Ma, gdje spavaš tako pametna?

LUKA: Žao mi je što nisam tu za tvoj rođendan.

DARA: Ne brini, bit će još rođendana…

LUKA: Znam, ali to je već treći koji nisam uz tebe. Ona dva si nikada neću oprostiti.

DARA: Zaboravi, dušo.

LUKA: Sutra poželi nešto lijepo, hoćeš?

DARA: Hoću.

HUANITA: Braco se umorio.

DARA: Neka spava. Poslije ćemo ga odnijeti u krevet.

Sjede njih troje. Upijaju tišinu.

IGOR (zastenje): Mama, ne daj me… Nisam htio…

HUANITA: Bunca.

DARA: Preopterećen je u školi. To je u pitanju. Iznuriše djecu, kao da ih sve za akademike spremaju.

HUANITA: Đubrad.

Tamo kod školskih klupa pojavi se Učitelj odjeven kao mariachi.

LUKA: Čujete li?

HUANITA: Ne.

LUKA: Neka muzika…

Učitelj-mariachi se približava. Svira gitaru.

UČITELJ: Zaboravi majčice brige

tužne misli, dušu što boli.

I ponosno digni čelo,

jer te moje srce voli.

Dara kao da je hipnotizirana.

DARA: Bože, otkud sad ta pjesma?

LUKA: Nećeš pred njega, majčice?

DARA (zagrli ga): Lopove, samo pare bacaš!

Dara istrči van.

UČITELJ: Nek oči tvoje brižne

vječno krasi topli sjaj.

Nek je tebi mama Huanita

sad posvećen pozdrav taj.

Huanita poleti za majkom.

Dara na dvorištu zapjeva s Učiteljem.

Luka pažljivo preuzme kutiju iz Igorova zagrljaja i odloži je na pod. Podigne sina u naručje.

LUKA: Idemo i mi na zrak…

Izlazi. Stane pored Huanite.

UČITELJ: U zoru već čula se pjesma

ispred tvoga sunčanog praga.

I selo je došlo sad tebi

mama Huanita draga.

Dara se zaneseno njiše u ritmu serenade. Plače.

UČITELJ: Nek oči tvoje brižne

vječno krasi topli sjaj.

Nek je tebi mama Huanita

sad posvećen pozdrav taj.

Dara oduševljeno zaplješće. Učitelj-mariachi mahne sombrerom, nakloni se i ode.

HUANITA: Nije loš ovaj desperados.

DARA: Fantastičan! Nebeski dar!

HUANITA (pruži joj maramicu): Obriši se.

DARA (šmrcne): Hvala.

Luka ne mrda s usnulim Igorom u naručju.

HUANITA: Tata, bolje ga nosi unutra dok ti nije ispao.

LUKA: Ih, mogao bi ja s njim ovako i tri maratona istrčat.

DARA: Luka, ne fantaziraj! Dobro ti kaže dijete, idemo.

Ulaze u kuću. Luka spusti Grigora na kauč. Potom čučne i zaviri u kartonsku kutiju.

LUKA: Smješka se fakin.

DARA: Ko je ikad vidio da se ptičurine smiju?!

Huanita iz jednog sanduka izvuče veliki jastuk. Leti perje.

HUANITA: Laku noć.

LUKA: Laku noć, breskvice.

DARA: Lijepo spavaj, ljubavi… Mi ćemo još malo sjediti.

HUANITA: Nemojte dugo. Kasno je.

Huanita legne na jastuk, protegne se. Izvadi baterijsku svjetiljku, uperi snop svjetla u knjigu i čita.

Dara i Luka privuku stolice jedno prema drugome. Dodiruju se koljenima. Gledaju se.

Igor ustaje s kauča. Uzme komad kruha sa stola.

Huanita ugasi svjetiljku. Luka i Dara jedva se još naziru.

Zato Igora obasja svježe sunce.

IGOR: Svi su već otišli. Od danas je mamica u kampanji. Dva mjeseca će odlaziti u zoru. Ne volim to, kad ustanem iz kreveta a kuća prazna. Zidovi se odmah ohlade. (Zagrize kruh.) Ne mogu… Kao da mi neki žilet reže utrobu…

Strpa kruh u istrošenu nezgrapnu torbu, jednu od onih iz radionica nekadašnjih majstora.

IGOR: Mamica će se jako naljutiti, ostavila mi je kruha i paštete, ali ja ni jutros ne mogu doručkovati. Stomak me počeo boliti čim je budilnik zazvonio. Strašno se bojim da ću povraćati. Samo da izdržim. Ne smijem povraćati u školi… Jednom mi je pobjeglo, pa su mi zabili lice u bljuvotinu.

Krene u školu.

Na lijevoj strani došljapka Huanita u gumenim čizmama. Nosi kantu. Sjedne na rub scene. Skine žute gumene rukavice. Zapali cigaretu.

HUANITA: Dobro je da sam uhvatila tu zgradu. Blizu mi je, odmah preko puta, prođem kroz parkić i tu sam. Deset katova, pet ulaza… Svaki ulaz po tristo kuna. Nije loše.

Igor je tužno poguren u klupi. Oko vrata mu, poput utega, visi prastari crni bakelitni telefon. Guši ga žica. Govori s naporom.

IGOR: Jesi vidio, sad i ti imaš ajfon, majmune guravi, najnoviji model… Daj jedan selfi, bacit ćemo te na fejs.

Huanita povuče posljednji dim.

HUANITA: Idealno je što su u toj zgradi prilično prostrana stubišta. Mogu se fino ergonomski namjestiti dok perem stepenice. Leđa me tako manje bole. Ustane. Iz kante uzme spužvu. Ispire ju i ocijedi.

HUANITA: A što prljaju ljudi, gore od neke stoke… Pogotovo oni na broju tri. Za njihov ulaz mi treba više od dva sata. Tamo u liftu zna i dreka bit… Gdje su u liftu našli srat, mislim, stvarno.

Huanita se izgubi.

Žica oko Igorovog vrata zateže se sve jače.

IGOR: Pus-tite me… Molim vas… Gu-šim se…

Pojavljuje se Učitelj. Poslovično pasivan.

UČITELJ: Djeco, djeco, mir! Kakve su to opet neželjene tenzije?

Igor teško diše. Jedva raspetljava žicu. Telefon pada na pod.

UČITELJ: Danas ćemo se pozabaviti rudačom bakra, kojom je, kao što svi znamo, prebogata naša domovina.

Igor se zgrči i pobljuje se.

UČITELJ: Za ime Boga, Igore! Zar se nisi mogao suzdržati? Molim te da smjesta počistiš ovaj nered kako bismo što prije mogli nastaviti. Gradivo je obimno i ne smijemo si dopuštati ovakve ekscese koji nas koče u obrazovnom procesu. Djeco, pet minuta pauze!

Učitelj se izgubi. Igor iskida nekoliko listova papira iz bilježnice. Riba pod.

Dara se vraća iz kampanje. U blatnjavim je gumenim čizmama i dugoj razvučenoj vesti.

DARA: Šećerna repa je blatna, repini rezanci zaudaraju na kilometre, tako da se danima ne možeš oprati. Kampanja nije za svakoga. Mnoge žene ne izdrže do kraja…

Igor zašepa prema kući.

IGOR: Čekaju me ispred škole. Dečki nose letve, a cure lance…

DARA: Ali, ima neke pravde u svemu tome. Šećer koji od repe nastane, to je pravo nebesko čudo. Bijel, kristalno savršen i slađi od duše. Ne postoji ništa slično na ovome svijetu. Zato volim vaditi repu.

Igor se sruši na zemlju. Sklupča se kao fetus. Tijelo mu se trese pod udarcima. Pokušava rukama pokriti glavu.

IGOR: Nemojte! Neeeeeeeeeee!

Naposljetku se smiri.

Dotrči Dara i baci se na nepomično Igorovo tijelo. Rukavom mu briše krv s lica, plače…

DARA: Sine, jel me čuješ? Odgovori mi, pogledaj me, molim te… Izdrži, mili, sad će pomoć… Čekaj, ja ću te kući odnijeti.

Uprti ga nekako na leđa, više ga vuče nego nosi.

DARA: Ne brini, jadno moje, sve će proći, možeš ti to…

Iz kuće istrči Huanita.

HUANITA: Mama, šta je to…?! Je li živ?! Igore!

DARA: Živ je, sve je u redu… Daj, polako, samo da ga unesemo…

Unose Igora u kuću. Polegnu ga na kauč, pokrivaju dekama.

DARA: Isuse, kakve su to životinje bile?

Peru mu lice, ruke, prsa… Stavljaju obloge, omataju mu glavu i tijelo zavojima.

HUANITA: Gdje je bila policija, jebem im mater!

DARA (plače): Da nisam pošla pred njega u školu, umro bi tamo, sam kao siroče. Ugušio bi se u krvi.

HUANITA: Nemoj više ni misliti o tome. Spašen je.

Luka se pojavi u školi. Nasloni se na klupu. Čeka.

DARA: Stavila sam dosta peršina na obloge. Peršin je blagoslovljen za upale i podljeve. Znaš da peršin čak i unutarnje krvarenje zaustavlja.

HUANITA: Znam, naučila si me.

Iz sjene izroni Učitelj. Nosi fascikl. Ponudi Luki stolicu.

UČITELJ: Izvolite, gospodine Radak, samo se udobno smjestite.

LUKA: Hvala.

Luka sjedne. Učitelj ostane stajati.

Dara zateže zavoje oko Igorovih grudi. Osluškuje mu disanje.

DARA: Diše, to je najvažnije.

UČITELJ: Ja sam Bartolović. Nadam se da me niste dugo čekali.

LUKA: Nisam.

Dara i Huanita istovremeno se nagnu da poljube Igorovo čelo. Sudare se glavama.

HUANITA: Uh, što tvrdu glavu imaš.

DARA: Nije ni tvoja od pudinga.

Luka se pridigne na stolici.

LUKA: Vi nećete sjesti? Neugodno mi je…

UČITELJ: Nemojte se ustručavati, samo sjedite s mirom. Ja ne smijem. Lakše mi je kad stojim. Imam lumbosakralni sindrom.

LUKA (sjedne): Aha.

UČITELJ: Donji pršljenovi.

Učitelj nastavi koračati oko Luke.

Huanita i Dara posjedaju na pod. Brižno prate Igorovo disanje.

UČITELJ: Pohvalno je da ste se promptno odazvali našem pozivu. Komunikacija na relaciji roditelji-nastavnici iznimno je važna za svaku reformu obrazovnog sustava.

LUKA: Kad mi je žena javila, dojurio sam prvim vlakom. Zbog toga mi je propao posao u Podgori.

UČITELJ: Dobro je da imamo efikasne željeznice.

LUKA: Ali, nema veze. Bit će poslova, neće nas biti.

Huanita podigne glavu i susretne majčine oči.

HUANITA: I ti si tako ležala. Kao mrtva…

DARA: Nećemo sad o tome. Bilo pa prošlo.

Učitelj trlja dlanove kao da ruke pere. Dlanovi mu suho pucketaju.

LUKA: Sin mi je sad najpreči. Njega moramo spasiti.

UČITELJ: Eh, dječja posla. Djeca se začas sporječkaju. Ne treba oko toga dizati prašinu.

LUKA: Nije prašina. Skoro su mi dijete ubili.

Učitelj se podozrivo zagleda u Luku.

HUANITA: Svaki čas sam provjeravala jel ti srce kuca.

DARA: Žao mi je, srećo. Krvavu godinu dana si uz mene probdjela. A ni poslije ti nije bilo veselo.

HUANITA: Nisam ni osjetila. Začas je prošlo.

DARA: Ne valja kad djeca peru roditeljske guzice. Bog nije to tako zamislio.

Učitelj otvori fascikl. Vršlja po papirima.

UČITELJ: Da nije siroti Igor sve te rane kod kuće zaradio?

LUKA: Ne griješite dušu, molim vas.

UČITELJ: Meni ovdje piše da ste vi prilično disfunkcionalna obitelj.

LUKA: Kakva?

UČITELJ: Primjerice, vi osobno ste proveli dvije godine u zatvoru…

LUKA: Pošteno sam odsjedio. Do posljednjeg sata. Bez ijednog slobodnog vikenda.

UČITELJ: Vaša kći je za to vrijeme napustila školu, a taj diskontinuitet u obrazovanju ničim se ne može…

LUKA: Njegovala je majku.

UČITELJ: Da, zanimljivo… Dakle, meni ovdje lijepo piše da ste vi na izdržavanje zatvorske kazne upućeni zbog obiteljskog nasilja. Neka svađa sa suprugom je bila u pitanju, ili što? Ovdje je formulacija prilično nejasna. Vi ćete jamačno znati…

LUKA: Ne dao vam Bog da nešto tako učinite svojim šakama.

Učitelj zaklopi fascikl.

Huanita pomiluje bratov obraz, promijeni mu oblog na čelu. Opet sjedne na pod i obgrli majčine noge.

HUANITA: Je li te poslije…? Tata, mislim, da li mu se ikad omaklo…?

DARA: Nikad više.

HUANITA: Svaka čast da si mu oprostila. Ja ne bih mogla.

DARA: Mogla bi, srećo. On je najbolji čovjek na svijetu.

Učitelj je spreman za rukovanje.

UČITELJ: Eto, i to je sređeno…

Luka ustane i zbunjeno prihvati ruku.

Dara poljubi Huanitu u tjeme. Udiše miris njene kose.

LUKA: Kako sređeno?

UČITELJ: Kooperativnost svih društvenih čimbenika je najbitnija. Obećajem da ćemo i mi sa svoje pedagoške strane malo ukoriti one derane. Mladost-ludost, to su jogunasta razdoblja u životu. Ta, sjetite se samo što smo mi sve u njihovim godinama činili.

Luka izvadi bočicu iz džepa.

LUKA: Vidi mene budale, skoro sam zaboravio… Mali dar za vas. S mora.

UČITELJ: Oho-ho! Da to nije maslinovo ulje?

LUKA: Pravo djevičansko.

UČITELJ: Hvala lijepa, hvala lijepa! Mi ovdje nerado primamo darove, ali ovakav mali znak pažnje usuđujem se uzeti…

Luka kao da namjerava poći, zatim se predomisli.

LUKA: Jesmo li se mi već negdje sreli?

UČITELJ: Ne bih rekao.

LUKA: Jesmo, jesmo… Čekajte, imali ste nekakav šešir, pa da, onaj meksikanski sombrero… Tako je, svirali ste mojoj ženi za rođendan!

UČITELJ: Priznajem, zaskočili ste me… Bavim se time malo iz hobija, malo radi popune skromnog prosvjetarskog budžeta. Znate li da su učiteljska mjesta desetkovana u našim osnovnim školama? Samo čekam da mi uruče otkaz kao višku.

LUKA: Strašno.

UČITELJ: Pogubno, moj prijatelju. A, ruku na srce, mi odgajamo cvijeće nacije. Domovinske temelje upravo mi ugrađujemo. Nego, ako budete kćer udavali, preporučam se… Sviram vrlo povoljno, cijelu noć, pravim samo dvije pauze, po petnaest minuta. Drugu večeru ne tražim.

Kuća Radakovih zaslijepljena televizijskim reflektorima, erupcijama fotografskih bliceva. Na kauču se stisnuo Igor, s njegove lijeve i desne strane ukipile se Dara i Huanita. Iza kauča stoji Luka. Kao da poziraju za obiteljski album. Igorova glava je omotana zavojima. Desna mu je ruka zavijena, visi na trakama gaze, svezanim oko vrata. Lijevom rukom pridržava kutiju s ptičicom.

LUKA: Ljudi, ne znam ja šta vam je to, taj buding… buling, za koji me pitate. Sin mi se oporavlja i to je najvažnije. A onoj zločestoj djeci neka Bog pomogne. To je moja poruka. Nego, najbolje da vam majka kaže…

Luka pomiluje sina po obrazu. Dječak se mazno trlja uz očev dlan, poput mačića.

DARA: Znate, najviše smo se bojali da mu nije jače ozlijeđen kuk. Rođen je, siromah, sa oštećenjem desnog kuka, ali izgleda da je sve po starom. Imali smo sreće.

Dara primi Igora za ruku i poljubi je.

HUANITA: Ja ću vam reći jedno i briga me za cenzuru: lijekovi su kod nas jebeno skupi! A moj brat mora ojačati. Predugo izbiva iz škole. Zato sam uzela još jednu zgradu za čišćenje. Ova ima dvanaest katova i veliku terasu na krovu. Kad završim posao, odem gore, naslonim se na zid i promatram grad. Čim Igor ozdravi, povest ću ga sa sobom. Nećete vjerovati, ali gore je zrak skoro planinski. Dobro će mu činiti.

Brat prisloni glavu uz sestrino rame.

DARA: Hajde, sine, reci i ti nešto… Samo čas, da maknem tu ptičurinu, smeta ljudima za snimanje.

Dara preuzme kutiju s pticom.

Igorova je izjava kratka i razgovjetna. Kao da je cijeli život pred kamerama.

IGOR: Bio sam bijesan na sebe što sam tako malen i nemoćan da im se suprotstavim. Zato sam najčešće šutio, plakao i trpio. Mislim da im to nikada neću moći čista srca oprostiti. Dapače, mrzim ih sve, iz dna duše.

LUKA: Ne slušajte ga, šali se moj sin…

Otac se sagne i šapće sinu.

LUKA: Nemoj, srećo, tako. Bijes nije zdrav. Oboli čovjek, ni kriv ni dužan.

Reflektori se ugase. I blicevi prestanu sijevati.

Učitelj-mariachi vani uštimava gitaru. Osvijetljen je dvjema nasmiješenim bundevama.

DARA: Odoše.

HUANITA: Bit ćemo sutra u svim novinama. I na teveu.

LUKA: Nisam se nadao da će tako naglo pokupiti svoju skalameriju. Htio sam im objasniti, jako je važno…

DARA: Šta, dušo?

LUKA: Da ću ja jednog dana završiti ovu kuću, je li tako, Daro?

DARA: Hoćeš, ljubavi…

LUKA: Najvažnije je da nam glave ne kisnu. Doći će jednom i kat na red, polako… Sve ću ja to svojim rukama. A onog dana kad uspijem, sjest ću na stolicu ispred dovršene kuće, odmarati se i duboko udisati miris nove fasade. Ti ćeš mi, srećo, donijeti kavu, a ja ću gledati unuke kako rastu. Sve ovo samo su prepreke na tom putu.

Igor spuzne s kauča. Pomiluje pticu u kutiji.

Prosvjetar pod sombrerom sve je glasniji.

UČITELJ: Samo jedan dan života,

još jednu čašu mi dajte sad.
Jer već sutra nisam s vama

jer sutra umrijet ću ja.
Prva ga osjeti Dara.

DARA: Čujete li?

LUKA: Ništa ne čujemo.

DARA: Muzika…

HUANITA: Možda je neki praznik.

LUKA: Ko bi ih sve popamtio.

DARA (zagrli sina): Idemo, vidjet… Luka, pomozi.

Luka i Dara podupiru Igora između sebe. Huanita ih slijedi. Izlaze pred kuću.

Učitelj-mariachi je u elementu.

UČITELJ: Moj život je kratak bio

i prolazan kao san.
Zato želim samo jedno

da živim još jedan dan.
Luka slobodnom rukom obgrli Huanitu. Stoje tako njih četvero, kao jedno tijelo.

DARA: Susjed udaje kćer.

HUANITA: Krasna vjenčanica!

DARA: Pogledajte gardenije iznad ulaza, kao da će i one zapjevati. Taj vijenac mora da je koštao čitavo bogatstvo.

Učitelj-mariachi baca svatovsku rižu.

UČITELJ: Samo buket bijelih ruža

nek bude uvijek na grobu mom.
I samo vjetar neka priča

svu tajnu života mog.
Darine oči gore od uzbuđenja.

DARA: Baka mi je pričala da u Meksiku za svadbu cijelo dvorište prekriju bijelim gardenijama. A kad ples s mladom dođe na red, svi gosti okruže mladence i poredaju se u znaku srca. Tako mladenci plešu unutar velikog srca koje kuca u ritmu njihove ljubavi. Nije li to božanstveno?!

IGOR: Ja ne volim gužvu. Kad se budem ženio, moja nevjesta i ja ćemo pobjeći nekud gdje nas niko neće pronaći.

LUKA: Šališ se, dušo… Zar ja da sina jedinca ženim kao da nema nikog svog?! Slavit ćemo sedam dana i sedam noći.

HUANITA: Da, sad deset…

Učitelj-mariachi se povlači u pozadinu.

UČITELJ: Jer on bješe tako kratak

i prolazan kao san.
Zato želim samo jedno

da živim još jedan dan.

Luka povede obitelj u kuću.

LUKA: Dosta brbljanja, vodi vas tata na spavanje.

DARA: Dobra ideja. Brzo će jutro.

Vade se jastuci. Počivaju Radakovi. Igor upali baterijsku svjetiljku. Uperi snop svjetla u knjigu.

DARA: Nemoj dugo, ljubavi. Neće nauka pobjeći.

IGOR: Neću, mamice…

Tišina. Snovi.

Igor ustaje. Osvjetljava si put svjetiljkom. Izlazi iz kuće.

IGOR: Jedne večeri u školi su me ispolijevali motornim uljem. Berislav i Nino su me čvrsto držali a Jasenka je sipala ulje po meni. Po kosi, očima, ušima, ustima… skoro sam se ugušio. Ispred lica su mi mahali plamenovima benzinskih upaljača i urlali da me treba spaliti kao štakora. Kad sam im dosadio, ostavili su me. Uspio sam pobjeći prije zadnjeg sata. Trčao sam kroz park, slijep od ulja, svaki čas zastajući da dođem do daha. Odjednom su me zgrabila neka dvojica u crnim odijelima. Ruke su im mirisale po narančama. Doveli su me do velike srebrnaste limuzine. Kad su me ugurali unutra, vidio sam čovjeka guste sijede brade i rumenih obraza, zavaljenog na mekim jastucima. Oči je imao blage i radosne, poput bebe kad se smješka iz kolijevke… Stisnuo mi je ruku, pružio veliku šalicu vrućeg čaja s mlijekom i komad čokoladne torte, nasmiješio se i rekao: „Ti si Igor, ako se ne varam?“ Kimnuo sam glavom, ali nisam mogao ni riječi izgovoriti. Srce mi je udaralo kao ludo, a grlo se stisnulo. „Ne boj se, dječače. Želim ti pomoći“, nastavio je, a njegov baršunasti baritonski glas je ugodno zatreperio kao najljepša uspavanka. „No, prvo ćemo ti oprati to grozno ulje, ne možeš takav pred roditelje.“

Igor se izgubi u daljini, vrludajući svjetlom lampe.

Luka već kucka po jutarnjim ciglama. Ima mraza na njima.

Dara donosi staru poderanu skijašku jaknu. Ogrne muža.

DARA: Gdje ti je pamet da si bez jakne izašao?! Stoput si gori od djeteta.

LUKA: Ovaj džemper grije bolje od nuklearke, šta mi više treba?

DARA: Samo ti ostavi jaknu preko leđa.

LUKA: Pa da imam šta skidat kad me pritjera.

DARA: Crni Luka, kad si zadnji put?

LUKA: Ima sedam dana.

DARA: Jedeš onaj kompot od šljiva?

LUKA: Jedem. Još sam sinoć uzeo i kiselo mlijeko.

DARA: Onda ti mora pomoći.

LUKA: Mora.

On zabije nazubljeni kraj čekića u ciglu i odvali komad maltera.

LUKA: Glup mi je taj izraz…

DARA: Koji?

LUKA: Da „patim od zatvora“. Tako doktor kaže.

DARA: Ma, dobar je. Onako, stručan. Znaju oni najbolje.

LUKA: Neću tako više govoriti.

DARA: Meni ne smeta. Glavno je da se ti riješiš nevolje.

Ona pođe u kuću.

LUKA: Lako za moju probavu, nego, šta ćemo s Igorom?!

Huanita je među školskim klupama. Skuplja otpatke u koš.

HUANITA: Fuj, šta ova deriščad navuče za vrijeme nastave. Gori su od strvinara. Srećom, imam jak želudac.

Dara se vrati mužu.

DARA: O čemu ti?

Luka prtlja po džepu. Izvadi vizitku, maše njome kao da je kužna.

LUKA: Ne sviđa mi se ovo. S kojim pravom se taj parajlija miješa u naš život? Tebi je, vidim, potpuno svejedno…

DARA: Nema u tome ništa loše. Znaš i sam da nam je svaka potpora dobro došla. Jedno nam je dijete moralo napustiti školu, hoćeš da i drugo na ulici završi?

LUKA: Vidiš ove šake, dok je njih ja se ničega ne bojim. Gladni nećemo bit. Meni tuđe pare ne trebaju.

Dara se podboči ispred Luke.

DARA: Ne budalesaj.

Huanita briše prašinu po razredu.

HUANITA: Dobila sam posao u Igorovoj nekadašnjoj osnovnoj školi. On je sad gimnazijalac. Vrijeme neviđeno leti.

Pomno briše zadnju klupu.

HUANITA: Ovdje je sjedio, sreća sekina.

DARA: To se zove bespovratna stipendija. U cijelom svijetu su mecene normalna pojava. Plemeniti ljudi ulažu u nadarene.

LUKA: Mi nismo u svijetu. Kod nas nema ništa džabe. Pazi šta ti kažem, tu će se izleći neka zmija otrovnica.

DARA: Čovjek samo želi pomoći.

LUKA: I ko je on uopće?! Ništa ne znamo o njemu.

Huanita iznosi koševe sa smećem i nestane.

Dara uzme vizitku od Luke.

DARA: Čitaj, sve ti ovdje piše: „Dobar tek“ de-de, tvrtka za medije i trgovinu… Rudolf Križanić, predsjednik uprave.

LUKA: Ma nemoj, i taj muljator je baš slučajno nabasao na Igora?! Tek tako, s neba pa u rebra.

DARA: Joj, vidi ga što je tvrdoglav! Kad ti nikad ne slušaš šta se po kući govori, pričalo nam je dijete sve po redu… Taj gospodin Križanić u svom vlasništvu ima televiziju, najgledaniju u cijeloj regiji, ima i nekoliko dnevnih novina, i još svakakvih čudesa na onom internetu… E, pa ako se sjećaš, televizija je bila tu kod nas. Gledao čovjek reportažu, čitao o tome, i, kako nema kameno srce, očito se zainteresirao za Igorov slučaj.

LUKA: Nije on slučaj, znaš.

DARA: Kako god. Meni je ipak najvažnije da mi se dijete školuje.

LUKA: Možda imaš pravo. Nikad se ne zna kako bi završio s ovakvom bijedom od oca.

DARA: Sad mi je dosta! Pusti te cigle!

On prestane s radom. Dara ga obgrli oko ramena i povuče ga da ustane.

DARA: Da te više nikad nisam čula da tako govoriš. Ni u ludilu.

LUKA: Ali…

Ona pritisne svoje usne na njegove. I time prekine svaku raspravu.

Huanita je u blizini. Puši i promatra ih. Ugasi cigaretu.

HUANITA: Hej, leptirići, dišite malo!

LUKA: Breskvice, nismo te ni čuli.

HUANITA: Mislim, u vašim godinama, koja strast…

DARA: Oprosti, mila, nešto smo se zanijeli.

HUANITA: Zezam se, ljudi, uživala sam dok sam vas gledala. Je li ostala koja pusa i za mene?

LUKA: Naravno, breskvice!

Dara i Luka ljube Huanitu u obraze.

Dara se prva odvoji iz trojnog zagrljaja. Zabrinuto prođe jagodicama prstiju duž Huanitinog dlana.

DARA: Uh, ogrubjeli su ti dlanovi.

HUANITA: Nisu.

DARA: Dođi da ih namažemo.

HUANITA: Ne treba, čuvaj kremu. Koristim zaštitne rukavice.

Luka sjedne na sanduk i opet se prihvati cigala.

DARA: Nije to dovoljno. Ruke su najosjetljivije, osjetljivije i od lica.

HUANITA: Ma daj, nisam to znala.

LUKA: Ipak, ne možeš sve raditi u njima. U rukavicama.

DARA: Luka, ne miješaj se!

LUKA: Dok sam jutros istovarao cigle, priznajem, navukao sam one debele, zidarske rukavice. Ali, kad jednom krene filigranski rad, goli prsti su najbolji. Inače, nemaš pravi osjećaj. Ako zahvatiš previše maltera, cigla začas pukne i napraviš više štete nego koristi.

Dok on mudruje, žene uđu u kuću.

Dara izvadi kremu iz ladice stola. Huanita pruža ruke da ih majka nahrani. Luka udara čekićem.

Evo preporođenog Igora. Nema više zavoja na njemu. Nekako je očvrsnuo. Nosi nabrekli ruksak.

IGOR: Hej, ćale!

LUKA: Živio, mili!

Igor položi ruku na očev potiljak.

IGOR: Gori ti vrat, tatice… Izgleda da imaš temperaturu.

LUKA: Nemam. To mi je od cigala. Sagorijeva se energija.

IGOR: Moraš smanjiti malo.

LUKA: Smanjit ću na onom svijetu.

IGOR: Nemoj se s tim ni zezat, molim te.

LUKA: Dogovoreno, sine.

IGOR: Hoćemo na ručak?

LUKA: Ajde ti. Sad ću i ja, samo još ovu da sredim.

Dara je osjetila sina i već je na pragu. Huanita postavlja tanjure na stol.

DARA: Ljubavi, stigao si!

Uvodi sina u kuću. Mrsi mu kosu.

DARA: Kosica ti je porasla.

IGOR: Nije. Drukčije sam se počešljao.

Huanita smjesta ostavi tanjure, priđe bratu i skine mu ruksak.

HUANITA: Buenos dias, gringo… Daj da ti pomognem… (Ispusti ruksak na pod.) Jebote, kakvo to kamenje nosiš?!

DARA (povuče i ona): Knjige, eto šta nosi. Natovarili su djecu gore nego da su mazge…

IGOR: Pusti, mama, ja ću.

Luka i dalje mlati po ciglama.

Dara nespretno povuče ruksak iz kojeg ispadne vrećica nabijena bijelim prahom.

DARA: Šta je ovo, srećo? Neko brašno?

Igor brže ubacuje vrećicu u ruksak.

IGOR: Da.

DARA: Izgleda fine kvalitete.

HUANITA: Stvarno brašno?

IGOR: Brašno.

HUANITA: Da nećeš u pekare?

IGOR: Neću. Raznosim uzorke za gospodina Križanića. On u svojoj korporaciji ima i pekarsku industriju. To mi je dodatni honorar.

DARA: Pa to je baš lijepo, vrednica mamina… (Poljubi ga u čelo.) Kako on sebi džeparac privređuje.

Igor odnese ruksak u kut. Odatle uzme kutiju s ptičicom. Maše iznad kutije.

IGOR: Bebo, peruško… Spava, blaženik mali.

Dara zapanjeno zuri u sina.

DARA: Čekaj, sine, stani! Jesam li ja to dobro vidjela? De, prođi još par koraka prema meni…

IGOR: Zašto?

Pođe ususret majci.

DARA: Pa, ti, ti si… Huanita, gle, on ne šepa. On hoda ko veliki. Jao meni, utjehe moje… Luka, brzo, trči!

Huanita se ekstatično baci pred bratove noge. Obgrli ga.

Luka nahrupi u kuću.

DARA: Gdje si, Luka?! On, on… dijete naše, noga mu je ozdravila… Ne šepa više, zlato naše…

Luka zagrli sina, zajeca…

LUKA: Kako, sine, šta se dogodilo? Znao sam, znao sam, čudo!

Igor poput kralja stoji usred kola ljubavi.

IGOR: Nikakvo čudo, stvar je prilično jednostavna. Gospodin Križanić ima odlične stručnjake. Sve su mi to masažama riješili. Prvo podvodnim kurama u bazenima, pa u nekom čudnom pijesku. Bio sam ukopan u njemu do pojasa. Nisam takav pijesak nikada vidio. Mekaniji od paperja ovog našeg ptiča.

DARA: Meksički stoposto. Nema boljeg.

IGOR: Za to vrijeme, cijeli zbor prelijepih djevojaka zlatastih uvojaka pjevao je gregorijanske korale. Gospodin Križanić veli da glazba sve liječi.

Dara ljubi Igorov desni kuk. Huanita mu cjeliva ruke. Luka si rukavom briše suze.

DARA: Bože, hvala ti što si nam poslao tog dobrotvora. Kao da je sam anđeo Gabrijel sišao među nas.

LUKA: Aaaa, to moramo zaliti!

Donese bocu i četiri čašice. Toči rakiju.

LUKA: Tako, idemo do dna!

IGOR: Ali, tata, ja ne pijem.

LUKA: Koješta, sad si gimnazijalac, a ovo je poseban dan u našem životu, sudnji dan…

DARA: Kakav sudnji dan? Jezik pregrizo!

LUKA: Zvekni slobodno, postao si muško.

Tata, mama i sestra podignu čašice, nazdravljajući Igoru. Stoje ukočeni u toj pozi. Stenju od sreće. Igor polako ispija.

Zora. Luka sjedi na podu, naslonjen na nogu stola. Kucka čekićem po drvenoj kutiji. Dotjeruje rubove brusnim papirom.

LUKA: Vidiš, sad će to biti druga priča… Dojadilo mi, brate, da ti mijenjam kutije. Sve odmah prokljucaš pa od tebe bude smeća na sve strane.

Uzme kartonsku kutiju s pticom i nakrene ju iznad drvene kutije.

LUKA: Idemo, selidba… Dobra je nova kutija, šta kažeš? Jelovina, bogme, nije mačji kašalj… Čekaj, samo malo, da ti bolje naredim te šalove. (Iz stare kutije izvadi šalove, ušuškava ih po novoj kutiji.) Jesi vidio, ni car nema takav komfor.

Huanita riba školske klupe.

HUANITA: Kako je samo zabrijao moj knez Igor! Jebeni igrač, završio je studij godinu dana prije roka. I to na Harvardu! Diplomirao je pravo. S najboljim ocjenama. I ne samo to, nego je ušao u top-deset studenata Sjedinjenih Američkih Država. Ponos sekin marljivi…

Luka dotjeruje posljednje finese u kutiji.

LUKA: Šta si objesio nos? Da nisi i ti pod stresom? Kažu da je selidba među najgorim stresovima za ljude. Ne znam kako je s vama pticama.

Huanita s jedne klupe podigne uramljenu fotografiju. Pažljivo ju protrlja krpom, poljubi i zanosno pritisne na grudi.

HUANITA: Igorova bivša osnovna škola odlučila je odati mu posebnu počast. Njegova slika visjet će na počasnom mjestu.

Dara oblači radnu kutu i gumene čizme. Priđe zaposlenom Luki.

DARA: Dobro jutro, dragi.

LUKA: Jutro, ljubavi.

Huanita se popne na stolicu. Vješa Igorovu fotografiju iznad školske ploče.

Dara sjedne na stolicu pored Luke. Povezuje kosu maramom.

LUKA: Ne volim kad sakrivaš kosu.

DARA: Praktičnije je tako.

LUKA: Već ideš?

DARA: Moram.

LUKA: Prokleta kampanja. Kad prije, majku mu.

DARA: Vrijeme leti.

LUKA: Neviđeno.

Huanita se malo zanese na stolici. Siđe.

Luka pažljivo odloži kutiju s ptičicom.

LUKA: Zaspao je. Što taj može spavat, čudo jedno.

HUANITA: Vrti mi se u glavi… Razvalio me jet lag.

DARA: Sva sam nekako usporena jutros.

LUKA: Avion je vražja stvar. Mislio sam da ćeš uzeti slobodan dan. Ipak si toliki let prevalila, do Amerike i natrag.

HUANITA: Šališ se, danas je prvi dan kampanje, moramo sve do jedne biti na prozivci. Gazde samo čekaju neku grešku.

On se podigne na koljena, položi joj dlanove na krilo.

LUKA: Pa šta, neka te najure. Gladni nećemo bit.

Huanita iznosi smeće iz razreda.

DARA: Nisi nas čuo noćas kad smo došle?

LUKA: Nisam.

DARA: Može ti biti žao da nisi išao.

LUKA: Nije mi žao.

DARA: Bilo je fantastično! Nemam riječi kojima bih ti opisala. Tako svečano i otmjeno, a sve s mjerom i ukusom. Naš Igor je bio najzgodniji u onoj pelerini. Falio si nam…

Luka divlje skoči.

LUKA: Dosta! Neće meni tuđin plaćati da idem sinu za diplomu!

DARA: Bože, Luka, baš si na kraj srca… Pa, gospodin Križanić je to drage volje učinio, iz čistog čovjekoljublja. Znaš kako je, sam je na svijetu, nije se nikada ženio, bez djece, ni kučeta ni mačeta… Dok smo se tamo slikali, uživao je u Igoru kao da mu je rođeni otac…

LUKA: Nož mi zabijaš, samo vrti…

DARA: Oprosti. Nisam tako mislila.

Ona ustane sa stolice. Navuče vestu preko kute.

DARA: Idem, već kasnim…

LUKA: Stani, jebemu mater!

Grubo ju zgrabi.

LUKA: Nikud ti ne ideš!

Je li pomahnitao? Ne znaš hoće li je sastaviti sa zidom.

DARA: Pusti me, nemoj da požalimo.

LUKA: Molim te, sačekaj malo, da ti objasnim…

Zagrli je. Poljubi u čelo.

LUKA: Nisam htio vikati, ljubavi… Ne znam šta mi je bilo. Mrak mi je pao, a sve od panike. Užasno se bojim za našeg sina. Joško i Cane su mi otvorili oči. Objasnili su mi otkud silne pare tom Križaniću, kažu da je to javna tajna, da cijela zemlja zna…

DARA: Bolje neka gledaju svoja posla.

LUKA: Izgleda da se ta baraba petlja oko droge, oružja, kažu da ima i lanac kupleraja… A niko mu ništa ne može. Podmazo sve živo. Od sudova i policije do Vlade i Sabora.

DARA: Najlakše je čovjeka oblatit, tek tako bez dokaza. Nego znam ja šta je, zlobnici mu zavide pa izmišljaju.

LUKA: Hoćeš da nam sin završi u zatvoru?

DARA: Ma, neće. Koji crni zatvor? Nisi ti još upoznao Križanića… Lice mu je kao iz bajke, ja dobroćudnije oči nisam vidjela.

LUKA: Baš ti hvala.

DARA: Ne duri se. Svi mi imamo neke mrlje u očima. On ništa, kunem ti se. Samo čisto svjetlo.

LUKA: Ne znam…

DARA: Vjeruj mi. Uostalom, dijete nam se preporodilo. To je najvažnije. Šta mu mi još možemo pružiti?

LUKA: Dali smo mu život.

DARA: Istroši se to.

Dara poljubi muža i požuri u kampanju.

Učitelj se uzmuvao po školi. Gura klupe, sastavlja ih u veliki stol. Užurbano po njemu sortira pakete nabijene brašnom, kokom ili čime već…

Igor izroni u prvom planu. Prinčevski elegantan u crnom smokingu i bijeloj košulji. Bliješti biserna dugmad. Gleda u publiku.

IGOR: Još uvijek sam šokiran. Pitate me za komentar, a meni je srce noćas umrlo. Gospodin Križanić mi je bio kao drugi otac. Shvatite me, ne mogu vam ništa više reći. Poštujte moju tugu, molim vas. Uskoro ćete dobiti službeno priopćenje…

Igor se izgubi.

Dara i Huanita gledaju televiziju s kauča. Lica su im napeta kao da prate najuzbudljiviji film. Luka sjedi za stolom, čisti alat. Nabusito se distancirao od televizijskih zbivanja.

DARA: Luka, da pojačamo malo?

LUKA: Ne treba.

DARA: Nemaš pojma šta propuštaš.

LUKA: Ništa.

HUANITA: Ali, tata, cijeli Dnevnik govore samo o tome.

LUKA: Prestat će kad dođe prognoza.

HUANITA: Gle, mamice, eno Igora! Drži govor pored lijesa.

DARA: Kako je lijep, kako je elegantan… Heroj naš.

HUANITA: Crno mu tako dobro pristaje. Ikona stila!

DARA: Još uvijek ne mogu sebi doći, sva se naježim od ganuća kad pomislim kako je plemenit čovjek taj Križanić bio. Cijelo bogatstvo je našem Igoru ostavio, potpunom strancu kad uzmeš…

HUANITA: Sad je Igić bez brige. Pun ko tanker. Ne može toliku lovu spizdit ni za tri života.

DARA: Ne psuj…

HUANITA: Kad me euforija pere.

DARA: Luka, zašto si tvrdoglav? Ovo moraš vidjeti… Evo kucnuo je čas! Spuštaju ga u grobnicu.

LUKA: Nemojte da mi prognoza prođe zbog tih njihovih preseravanja!

DARA: Neće, to je na istom programu…

HUANITA: Dođi, tatice, pjeva mu počasni zbor rudara. Nose zlatne šljemove i bijele kožne rukavice.

DARA: Jako skromna grobnica, s obzirom na pokojnikov rang… Samo bijela mramorna ploča i njegovo ime.

LUKA: Bijela ploča pokrila prljave ruke.

DARA: Dragi, nisi fer. Stvarno ga pretjeruješ. I baš bi se mogao malo svladati u ovom tužnom času.

Učitelj opet trudbenički djeluje. Sad ga je zapalo da od školskih klupa gradi bedeme oko raskošne rezidencije. Raspoređuje barokne naslonjače i slike, donosi krzna, svilene jastuke, odmotava perzijske tepihe… Nakon svog tog udarničenja ukoči se u stavu mirno. Kad se pojavi Igor, ceremonijalno mu se klanja, plješće, otvara šampanjac…

Dara i Huanita češljaju jedna drugu.

DARA: Sad će on, svaki čas… Bože, sva treperim. Ovako nisam bila uzbuđena od onog dana kad me tvoj otac prvi puta pozvao na spoj. Išli smo na šampite i koktu…

HUANITA: Kako izgledam?

DARA: Izvrsno, mila! A ja?

HUANITA: Bolje od mene.

Dara šminka kćer.

DARA: Prava je šteta na te tvoje usne stavljati i mrvu ruža.

HUANITA: Samo šminkaj.

DARA: Dobro je da se najavio. Zamisli blamaže da nam je slučajno upao dok radimo po kući.

HUANITA: Zatekao bi dvije vještice.

DARA: Baš. U ovoj prokletoj kući…

HUANITA: Mama!

DARA: …Ima toliko prašine da se čudim kako još nismo svi pocrkali. Možemo mi prste ogulit svaki dan, kad tu nema kraja ciglama, šljunku, cementu… Jao, da na gradilištu živimo, ne bi ovako bilo.

HUANITA: Proći će jednog dana. I onda ćemo uživati.

DARA: Eh, valjda…

Sanjare.

DARA: Znači, ako sam te dobro shvatila, Igor želi s nama nešto ozbiljno razgovarati?

HUANITA: Da, tako je rekao.

DARA: A tvog oca nema. Baš sad je morao po neke daske, ni prije ni kasnije. Dabar jedan tvrdoglavi.

Igor napušta rezidenciju. Nosi duguljastu kutiju umotanu u raskošni svjetlucavi papir. Leđa mu čuva Učitelj. U odijelu je, s jedva prikrivenom kratkom cijevi ispod pazuha.

Naravno, Dara nepogrešivo osjeti sina. Istrči mu ususret.

DARA: Sine!

IGOR: Mamice!

Grle se, ljube. Huanita se pojavi na pragu.

HUANITA: Polako, mama, daj mu da diše…

Huanita priđe bratu. Poljubi ga u obraz.

HUANITA: Opako dobar parfem, gringo.

IGOR: Slučajno sam pogodio.

HUANITA: Vrijedi barem kao ova naša skalamerija.

IGOR: Ne pretjeruj.

Učitelj je na oprezu.

DARA: Idemo, dosta priče, idemo u kuću… Stojiš tu vani ko neki prosjak. Povedi i prijatelja da se malo okrijepi. Baš lijepo da imaš društvo, pa, naravno, ti si uvijek društven bio…

Učitelj ne mrda. Kao pas čeka Igorov mig.

IGOR: To mi je poslovni partner. Bit će mu dobro vani.

DARA: U redu, u redu, ti znaš najbolje…

Uđu u kuću, a Igor predaje kutiju sestri.

Učitelj sjedne na sanduk.

IGOR: Brzo, odmotaj.

HUANITA: Za mene? Ali, zašto si se trošio? Čime sam ja to zaslužila?

Ona stavi kutiju na stol. Nestrpljivim rukama odmotava papir, skine poklopac i zavrišti.

HUANITA: Mama, gle! Ne mogu vjerovat!

Iz kutije izvlači otmjeni ružičasti sako i suknju, cipele s visokim štiklama, iste boje. I ogrlicu od crnih bisera.

DARA: Božanstveno je, sine, kao zora kad se rađa!

Huanita odloži stvari na stolicu i baci se Igoru oko vrata.

HUANITA: Ti si genije! Ovo je ludilo!

Igor se jedva izvlači iz Huanitinog zagrljaja.

IGOR: Polako, bit će vremena i za ushićenje. Drago mi je da ti se sviđa…

HUANITA: Prva liga, jebote!

IGOR: Jednostavnije mi je ako nemaš prigovora na dress code. Naime, to bi trebala biti tvoja radna uniforma.

HUANITA: Uniforma? Ne kužim?

IGOR: Naravno, ako budeš pristala. Ja te neću ni na što prisiljavati.

HUANITA: Gringo, o čemu ti?

IGOR: Treba mi tajnica pod hitno. I to osoba u koju mogu imati bezgranično povjerenje.

HUANITA: Mama, jel čuješ?!

Padne na koljena ispred Igora. U ekstazi je.

HUANITA: Ne znam, kako ću? Ti stvarno mene hoćeš, baš mene pored tolikih zvijezda? Mama, jel ovo istina, jel ja sanjam?

DARA (zagrli ju): Istina je, srećice, ne bi braco tebi lagao.

IGOR (podigne sestru): Ustani, molim te, ne budi djetinjasta… Dakle, trebam li tvoje euforično ponašanje shvatiti kao pristanak?

HUANITA: Da, da, da!!

IGOR: Mudro si postupila.

DARA: Nebesa sipaju milost po svima nama.

Igor ozbiljno pogleda Daru.

IGOR: Mama, htio bih da i vi preselite k meni. Ti i tata.

HUANITA: Super, još uopće ne mogu vjerovat!

DARA: Pusti sad to, sine…

IGOR: Ozbiljno mislim.

DARA: Nego, jesi li ti meni gladan? Sad ću ja začas.

Ona žustro vadi pribor za jelo i briše ga krpom.

IGOR: Ovo više nema nikakvog smisla. Kakav je to život u ovo malo jada?

DARA: To je naš dom. Drugog nemamo.

IGOR: Sprdnja a ne dom!

DARA: Nemoj tako, dušice.

IGOR: Kad me ne slušaš, govorim to za vaše dobro.

HUANITA: Mama, pa nije nam Igor neprijatelj.

IGOR: Prodajte plac, dok još možete nešto dobiti za njega, i lijepo dođite u moju kuću. Imam pedeset soba, znaš koja je to palača! Ne moramo se mjesecima ni sresti…

DARA: Ne znam, sunce, ne ide to tako preko noći.

IGOR: Ide, mamice, vidjet ćeš.

DARA: Znaš kakav je Luka nakrivo nasađen…

IGOR: Ja ću s njim razgovarati.

Luka dovlači kolica nakrcana daskama. Diže buku kao da prolazi konvoj šlepera.

DARA: Izgleda da je stigao.

Učitelj blaženo drijema na sanduku. San mu razbije Lukino tandrkanje, skoči i potegne pištolj.

UČITELJ: Koji kurac?!

LUKA: Šta radiš ti na mom sanduku?!

Nagonski zgrabi dasku i nasrne na Učitelja.

LUKA: Ti ćeš na mene pištoljem! Gubi se iz mog dvorišta, bitango jedna!

Igor je, srećom, na pragu. Autoritativno podigne ruku.

IGOR: Mir, dečki!

Priđe Učitelju.

IGOR: Smiri živce, Bartoloviću, da ih ne bi ja smirivao. Ajde, makni se tamo u kraj dvorišta, i da te ne čujem više.

UČITELJ: Može, gazda. Idem, gazda.

Huanita oblači kostim. Dara joj pomaže.

LUKA (naceri se Učitelju): Vidi vraga, pa to je učo! Sad sam te prepoznao. Avanzirao si, golube, a? Ne tamburaš više po svatovima? Pa da, bolje se isplati honorarno likvidirat ljude, nego šta! Tu nema krize.

IGOR: Tata, molim te, ne smiješ tako…

LUKA: Usrećila se prosvjeta, majku mu.

UČITELJ: Nisam više u prosvjeti.

IGOR: Bartoloviću, začepi. Gubi se.

UČITELJ: Evo, gazda, zanijemio sam. Ako šta treba, tu sam. Na straži.

Učitelj se odmakne od njih dvojice, ali sako mu ostaje raskopčan, pištolj se svjetluca.

Luka razvrstava daske.

IGOR: Lijep dan.

LUKA: Za posrat se.

IGOR: Jesi vrijedan? Puno radiš?

LUKA: Pomalo.

IGOR: Dobre daske?

LUKA: Odlične.

IGOR: Jednom davno si mi pokazao kako se razlikuju dobre od trulih. Ali, bojim se da sam sve zaboravio.

LUKA: Sjetit ćeš se, kad ti zatreba.

IGOR: Nadam se.

LUKA: Nema ništa crva u njima. Biće prave za šalovanje. Sva sreća, Cane mi je na vrijeme javio za tog čovjeka… Jadniku propala pilana i sad rasprodaje građu za sitne pare. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Luka sjedne na sanduk.

LUKA: Sjedni.

IGOR: Neka, volim te gledati.

LUKA: Šta ima kod tebe?

IGOR: Posla do grla.

LUKA: Pazi da bruh ne dobiješ.

IGOR: Znam da ne odobravaš ovo što ja radim…

LUKA: Zabole me. Punoljetan si.

IGOR: Tata, hoćeš li me nešto poslušati?

LUKA: Ovisi…

IGOR: Ne možete više ovako živjeti.

LUKA: Kako?

IGOR: Svaki dan ste stariji, nećeš imati snage završiti kuću.

LUKA: Završit ću je, makar isti dan krepo.

IGOR: Zato je najrazumnije rješenje za sve da odmah preselite u moju kuću, a ovaj krš da prodate i lijepo kod mene živite ko ljudi.

Luka ustane.

Huanita je dovršila oblačenje. Šepuri se po kuhinji, uživa. Dara obigrava oko nje i krši ruke od divljenja.

LUKA: Mi jesmo ljudi, ako nisi primijetio.

IGOR: Dobro, krivo sam se izrazio… Nemoj me sad hvatati za svaku riječ, nego slušaj šta ti govorim!

LUKA: Zapamti jedno: ovo nije krš, nego moja jedina imovina i ne pada mi na pamet da ju prodajem. Gladni nećemo bit! I što se tiče preseljenja, zaboravi. Ja u leglu kriminala neću živjet, jesi me čuo, a ti ako možeš pregrist govno, svaka čast.

IGOR: Tata, pretjeruješ… Nasjedaš kojekakvim tračevima. Umjesto da brineš o mami, ti sebično tjeraš po svom…

LUKA (pukne): Dosta više! Ti ćeš meni popovat, balavac jedan!

IGOR: Bolje da si je onda ubio…

Luka mu razvali šamarčinu. Igor zatetura. Briše krv s usana.

Učitelj se hitro približi.

UČITELJ: Gazda, jel ima nekih problema?

IGOR: Umukni. Marš!

UČITELJ: Dobro, pitam samo…

Učitelj se nevoljko povuče na distancu.

Luka stoji spuštenih ruku. Bijes kao da ga je izgrizao do kosti.

IGOR: Znaš, ja kao da sam se ponovo rodio. Prvi put u mom mizernom životu ljudi trče za mnom, padaju u transu na koljena, ljube mi ruke, otvaraju mi vrata, šalju darove, obaraju pogled pred mojim očima… Boje me se, tata, mene bogalja kojega je cipelarilo svako govno u školi. Sad drhte i na sam spomen mog imena. Ja više nemam noćne more. Shvaćaš da prvi put u životu mirno spavam, i to je kao melem na mojoj duši. Nisam kriv zbog toga što sam napokon jebeno spokojan…

LUKA: Mora bit drugog načina.

IGOR: Nema ga.

Huanita istrči iz kuće. Dara ju slijedi.

HUANITA: Tata, gle, kako mi stoji?

LUKA: Dobro, ali… otkud ta roba, kćeri? To mora da puno košta.

HUANITA: Igor mi je kupio.

DARA (pljesne rukama): Zamisli, dobila je ponudu za stalni posao. Radit će kao tajnica kod brata, zar to nije divno?!

LUKA: Bog bogova.

HUANITA: A da posao ne bi trpio, odmah ću se i preseliti. Tako je najpraktičnije, bit ću stalno uz Igora.

Luka raskrili ruke pred Huanitom.

LUKA: Samo daj, pljuni i ti na mene. Gdje hoćeš? U lice, na ruke, u usta? Evo, biraj.

HUANITA: Šta to govoriš? Ne idem ja sama, idemo svi zajedno. I vi ćete odmah za mnom. To je riješeno.

LUKA: Šta je, kurac, riješeno?

HUANITA: Mama, reci mu… Igore, daj ti…

IGOR: Ja sam pokušao, ne vrijedi. Dižem ruke.

LUKA: Ajmo sad, razlaz. Imam posla.

IGOR: Idem po ptičicu. Da vam ne smeta.

HUANITA: Ne smeta ona nama.

Igor nestane u kući.

LUKA: I ptičurina se profinila. I za nju je ovaj krš ispod časti.

Učitelj priđe. Prebacuje se u meksički film.

UČITELJ: Samo jedan dan života,

još jednu čašu mi dajte sad.
Jer već sutra nisam s vama

jer sutra umrijet ću ja.
Dara sklopi oči i uživa. Luka zgranuto zuri u pjevača. Huanita nestrpljivo cupka u svom glamuroznom kostimu.

Vraća se Igor, nosi kutiju s pticom. Odsječnim pokretom ruke daje znak Učitelju da umukne.

IGOR: Šta je, Bartoloviću?! Kakva je ovo deračina?!

UČITELJ: Ne zamjerite, šefe, htio sam vas iznenaditi… Znam da vaša majka voli lijepu narodnu pjesmu, pa sam mislio…

IGOR: Začepi! Marš tamo i čekaj me.

UČITELJ: Dobro, gazda…

Učitelj se povuče. Igor zagrli Daru. Huanita ju poljubi a Luku pomiluje po glavi. On baš i ne trza.

IGOR: Idemo.

DARA: Hajdete, djeco. Pazite na sebe…

Igor i Huanita odlaze. Učitelj kaska za njima.

LUKA: Prodat ću ja njegovo dupe, šmrkljavac jedan, samo da mu je nešto palamudit. Šta nije za filozofa učio…

DARA: Brine se, dijete.

LUKA: Najvažnije je da nam glave ne kisnu, jel tako, mila?

DARA: Je, srećo…

LUKA: Doći će jednom i kat na red, polako, ništa ne pada s neba… Sve ću ja to svojim rukama. A jednoga dana sjest ću na stolicu ispred dovršene kuće i gledati unuke kako rastu u njoj. Sve ovo samo su prepreke na tom putu.

Uzme dasku i udarcem noge raskoli je napola. Ječe daske neko vrijeme.

Dara sprijeda stoji na sceni. Zamotana je u besramno skupu bundu. Puna je zlatnog nakita. Drži bocu šampanjca.

DARA: Žurim kući, sad bi svaki čas trebali objaviti prve izlazne rezultate. Otišla sam mom Igoru poželjeti sreću. Tako je smiren, heroj naš nepokolebljivi, čudo jedno, kao da se ne radi o sudbini države. Ruke su mu bile sigurne i čvrste dok me je grlio. Ni jednog drhtaja. Rekao mi je: „Majko, neka bude Božja volja. Bit će kako mora biti. Ja sam spokojan.“ A kako je samo lijep na plakatima. Ono njegovo čelo ponosno još se više ustremilo u nebo, a oči, blage i odlučne, imaš osjećaj da se cijeli narod kupa u njima kao u ljekovitom izvoru… Nije što je moje dijete, ali stvarno, da ga svaka majka poželi za zeta. Idem, moram pohitati. Luka je sigurno već nervozan što me nema. On nije ni izašao na izbore. Kaže da mu je život prekratak da bi ga trošio na gluposti. Dobri moj Luka, ne misli on ništa loše, ali slijep je kod zdravih očiju.

U Igorovoj palači atmosfera je radna i svečana. Na golemim tv-ekranima vrte se prizori s birališta i partijskih štabova, cure brojke s postocima glasova… Huanita užurbano šeće, energično kuckaju njene štikle, prebire nešto po tabletu. Igor mirno prati rezultate. Gol je do pasa, bos, u crnim elegantnim hlačama. Učitelj kleči i pedikira gazdine nožne prste. Kutija s pticom je tu negdje, na počasnom mjestu, na hrpi svilenih jastuka.

Učitelj namaže uljem Igorovo stopalo i pobožno ga poljubi.

UČITELJ: Evo, šefe, s jednim smo gotovi.

IGOR: Brže.

UČITELJ: Nije lako, znate… Ni balerine nemaju ovako nježna stopala, moram to delikatno…

IGOR: Ostat ćeš bez jezika, Bartoloviću! I obriši se, kretenu, sav si mastan od ulja.

Dara uđe u kuću. Objesi bundu na vješalicu. Vješalica je pretrpana basnoslovnim bundama. Luka s kauča gleda televiziju. Iza njega se uzdiže gomila zapakiranih LED televizora, perilica i hladnjaka, kutija s mikrovalkama, mikserima, pekačima, usisavačima, blenderima…

DARA: Kakvi su to delfini? Ne gledaš izbore?

LUKA: Ne.

DARA: Bože, svašta!

Ona se ugura do njega, zgrabi daljinski i mijenja kanale.

DARA: Budućnost domovine se noćas rješava, dijete nam se bori kao Krist na križu, a on ribetine gleda!

LUKA: Sisavce.

DARA: Jako bitno!

Napokon je ulovila program koji joj odgovara.

DARA: Aha, tu smo, Igorova televizija ipak to najbolje prati, nije što je naš, ali to je živa istina. Imaju i komentatore u studiju i one kao žive ljude izdaleka, projekcije… Gle, evo ga, reporter raste usred studija! Zaboravila sam kako se to točno kaže, divno je!

LUKA: Vrati na delfine.

DARA: Eno, sad crtaju saborske fotelje u raznim bojama… Čekaj, izgleda da Igor vodi, utjeha naša.

LUKA: Naravno da vodi, pa njegovi batinaši broje glasove. Po cijeloj zemlji su raspoređeni. Neš ti uspjeha.

DARA: Opet bulazniš. Bolje da si otpakirao te silne televizore što nam je dijete poslalo. Da uživamo ko ljudi.

LUKA: Meni novi televizor ne treba.

DARA: Oči sam izgubila na ovoj starudiji.

LUKA: A to što praktički živimo u skladištu bijele tehnike, to ti ne smeta? Kog nas đavla više zatrpava s tim?

DARA: Dijete misli najbolje.

LUKA: Jednog dana ću uzet sjekiru i sve porazbijat. Hoću, bogami, samo kad meni prekipi.

Huanita uspoređuje trenutni rejting na različitim ekranima.

Učitelj se sav unio u pedikuru.

UČITELJ: Sjećate se, gazda, ovako ste napeti bili i u školi kad ste pisali testove kod mene, iz zemljopisa.

IGOR: Nisam napet, volino! A tvoje njuške se ne sjećam. Ja nisam išao u tvoj razred. Da budem precizniji: nisi mi ništa predavao.

UČITELJ: Oprostite, biće da mi se nešto pobrkalo. Ne zamjerite mi.

IGOR: Nadam se da se to kod tebe ne ispoljavaju prve klice Alzheimera. Trebao bi otići na preventivne pretrage.

LUKA: Najbolje da se i ti preseliš sinu, pa će bit mir bogovski.

DARA: Dobro znaš da bez tebe ne idem.

LUKA: Onda ne gnjavi.

DARA: Ali, trebali smo ga barem pustiti da nam izgradi novu kuću. Znaš kako bi se veselio…

Luka uzrujano đipi s kauča.

LUKA: Šta sam ja, bogalj? Meni niko neće kuću gradit!

Huanita trijumfalno vrisne.

HUANITA: Sto četrdeset! Imamo sto četrdeset mandata!

IGOR (gurne Učitelja nogom): Makni se!

Igor skoči s fotelje i poleti prema ekranima. Huanita mu se objesi oko vrata dok on metodički pregledava situaciju na svim kanalima.

TV-KOMENTATOR (off): „Senzacionalnih stotinu i četrdeset saborskih mandata hametice je osvojila stranka mladog lava Igora Radaka, što je nezapamćen uspjeh…“

Dara skače pred televizorom.

DARA: Luka, pobijedio je! Naše nebo, naše sve…!

LUKA: Čista namještaljka.

DARA: Rodila majka junaka! Da otvorim šampanjac?!

LUKA: Ja neću. Ti kako hoćeš.

Huanita obasipa brata poljupcima.

HUANITA: Čestitam, gringo… Jesmo ih zgazili, svaka čast!

IGOR: Hvala, hvala… Nego, nemoj me više tako zvati, može?

HUANITA: Da, naravno, okej…

Učitelj priđe. Na pladnju nosi bocu šampanjca i čaše.

UČITELJ: Kakva pobjeda, gazda! Ne znam kako bih vam izrazio svoje divljenje, nemam riječi…

HUANITA: Da mi to zalijemo.

Huanita uzme čašu i pruži je bratu. Učitelj i ona kucaju se s Igorom. Nazdravljaju, piju…

Kuća Radakovih opet je zaslijepljena televizijskim reflektorima i fotografskim blicevima. Kao da je dan. Dara sva treperi, briše suze radosnice. Luka namrgođeno blene u kamere.

DARA: Pitate majku kako se osjeća? Kao da mi srce na oči izlazi. U njemu je sad toliko sreće da ja ne znam hoću li to moći podnijeti… Moj dečko preuzima kormilo ove napaćene zemlje, znate li šta to znači? Sunce se ponovo rađa, za sve nas, za svakog težaka i radnika, svakog ratara i ribara na pučini… Oprostite, ne mogu se suzdržati… (Zajeca.)

LUKA: Mene bolje nemojte ništa pitati. Jer, ako vam ja počnem lajat, imat će sudovi i policija posla… Nego, ovu sprdnju od izbora treba poništiti još noćas. Molim? Ne, nisam u šoku, nemate vi pojma šta su pravi šokovi, balavi ste još… Idemo uživo? (Naceri se.) A ja mislio umrtvo…

DARA: Dobro je, Luka, nije sad ni vrijeme ni mjesto…

Igor iskapi čašu. Huanita i Učitelj željno iščekuju prvi potez mandatara.

IGOR: Predomislio sam se, ipak neću za sebe uzeti premijersko mjesto.

HUANITA: Nego?

IGOR: Bartolović je upravo idealan za taj posao.

UČITELJ: Ja? Šalite se, gazda?

HUANITA: Zajebavaš se?

IGOR: Ne.

UČITELJ: Ali, zašto, šefe? Otkud ja? Tako iznebuha! Nemam ja tih kvaliteta kojima vi raspolažete. Vi ste osvojili glasove birača i zna se da je manadatar onaj koji…

IGOR: Bartoloviću, umukni! Tako sam odlučio i kraj rasprave. Uostalom, nije pedagoški da pred cijelom nacijom odbijaš ovako visoku zadaću. To je ravno veleizdaji.

UČITELJ: Kako ću jadan… Ne govorim ni jezike. Nisam baš ni neki liderski tip.

IGOR: Mlad si, naučit ćeš. Budućnost je pred tobom.

Dara je nekako obuzdala Luku da se ne istrčava pred kamerama.

DARA (u kameru): Evo, možemo nastaviti… Oprostite, sve je došlo tako naglo pa smo malo uzbuđeni. Mi smo skromni ljudi, nismo navikli na javnost. Trebat će nam puno vremena da se uvjerimo kako ovo nije san.

Igor kimne Huaniti.

IGOR: No, što čekaš? Čestitaj novom premijeru.

Huanita pruži ruku preznojenom Učitelju.

HUANITA: Čestitam. Ovo je fakat strelovita karijera.

UČITELJ: Uh, hvala, hvala…

Dara se mudro nasmiješi novinarima.

DARA: Premda, ako malo bolje razmislimo, ne bi nas trebala čuditi Igorova popularnost u narodu. Nije to njemu s neba palo.

LUKA: Ništa s neba ne pada.

DARA: Znate, uvijek su ga voljeli, mog malog dečka… Još u osnovnoj školi je redovito biran za najpopularnijeg đaka, za najdražeg susjeda u klupi, za prvog recitatora i najboljeg sportaša…

U međuvremenu, Igor kadrovira.

IGOR: Idemo sad provesti detaljnu konstrukciju po resorima. Molim vas da me koncentrirano pratite, jer, kvalitetan sastav Vlade je imperativ svake uređene i prosperitetne države.

HUANITA: Brijem da već imaš sva rješenja u rukavu.

UČITELJ: Ako treba da ginemo, šefe, tu smo.

IGOR: Dakle, za sebe sam predvidio mjesto potpredsjednika Vlade… Imat ćemo samo jednog potpredsjednika, to je više nego dovoljno.

Šeretski se nasmiješi Učitelju i uzme ga pod ruku.

IGOR: Naravno, prije imenovanja, moram provjeriti ima li premijer možda neko drugo kadrovsko rješenje za svoju desnu ruku? Spreman sam saslušati svaki konstruktivan prijedlog.

UČITELJ: Ali, ne, ne, ne… Bit će mi čast, gazda, ja ću u tim poslovima ionako samo smetati…

IGOR: Opet se kolebaš, nije pedagoški.

Učitelj se žestoko raspali šakom po prsima.

UČITELJ: Prisežem, neću više! Čvrst sam, siguran, drčan, nepokolebljiv… Mi ćemo biti dobitna kombinacija. Nas dva, šefe.

IGOR: Ti si sad meni šef, Bartoloviću! Daj se koncentriraj.

Dara se povjerljivo nagne prema kamerama.

DARA: Priznat ću vam, u povjerenju, da sam ponekad znala i rastjerati njegove prijatelje. Morala sam, inače ne bi to nikad kući otišlo… Djeca su ga u buljucima pratila nakon škole. To je bila graja po ulicama, ljudi su izlazili na prozore misleći da je neki državni praznik. Elem, ja sam Igoru i njegovim prijateljima spremala brda malih trokutastih sendviča i cijedila im sokove od svježih naranči i grejpa, a oni su se igrali, učili, pjevali, radili životinjice od ukrasnog papira… Sve dok Igor ne bi sretan zaspao.

IGOR: Ja ću još pokrivati i dva resora: ministarstva unutarnjih poslova i ministarstva financija. Imam viziju što manje, efikasnije i fleksibilnije Vlade. Znam, bit će mi naporno, bit će puno iskušenja, ali ne bježim od toga. Žrtve se moraju podnijeti. Svi se moramo žrtvovati bez ostatka i skrivenih kalkulacija. Nije sad vrijeme za egoizam i plandovanje na lovorikama.

UČITELJ: Tako je!

Igor gipko podigne kažiprst i usmjeri ga na Huanitu. Ono, sraz otmjenosti, šarma i autoriteta.

IGOR: Ministrica obrane…

HUANITA: Jesi ti popiz…?

Presječe on taj njen ispad čelikom iz očiju.

IGOR: Ima nekih nejasnoća?

HUANITA: Oprosti… Nastavi.

IGOR: Dalje… tebi idu i prosvjeta i kultura. Uz to ćeš preuzeti i mjesto predstojnice moga kabineta.

HUANITA: Okej.

IGOR: Dakle, još nismo pokrili zdravstvo, socijalnu skrb i vanjske poslove. Bartoloviću, to ćemo povjeriti tvojim vrijednim rukama.

UČITELJ: Ali, šefe…

IGOR: Tako ćeš uz premijersku poziciju imati prilike što više biti s narodom i skrbiti o njihovim najosjetljivijim potrebama.

UČITELJ: Čekajte, šefe, počašćen sam, naravno, ali ja ništa ne znam o medicini. To je ipak preosjetljivo područje, mislim, zdravlje naroda, jel tako…

IGOR: Glupost, najlakše je eskivirati obaveze, praviti se blesav i ostati imun na izazove naše mlade demokracije… Ali, dogovorili smo se da kolebljivcima nema mjesta u našem timu. Jesi predavao zemljopis? Jesi. Pa, to ti je isto kao anatomija. Brda, doline, škrape, rijeke, minerali…

UČITELJ: Dobro, možda ja jesam malo ograničen i nemam tako kristalnu viziju kao vi.

IGOR: No, dakle, i to smo riješili. Imamo Vladu, dame i gospodo! Bacimo se na posao.

On uzme kutiju s pticom i vrati se u svoju fotelju. Učitelj automatski klekne uz njegove noge i nastavi s pedikiranjem.

IGOR: Mali, spavaš? Hej, knedlice…

Huanita uzme košaru s namirnicama te pođe prema roditeljskom domu.

Luka sjedi na stolici i previja se, svaki čas mučno zastenje. Lice mu je nezdrave purpurne boje. Dara zabrinuto obigrava oko njega.

LUKA: Aaaaa, imam osjećaj da ću se raspast. Kao da mi je žeravica u stomaku.

DARA: Crni Luka, koji ti je ovo dan?

LUKA: Sedmi.

DARA: Bog je za sedam dana svijet stvorio…

LUKA: Kakva je to blesava usporedba?

DARA: Mislim, možda je to neki znak, sedam dana patnje… Možda ti sad krene. Jedno vrijeme je bio mir. Ja više stvarno ne znam šta ću s tvojim zatvorom…

LUKA: Rekli smo da ga… Uuuuuh, mater mu, što peče… Da moj problem nećemo tako zvati.

Učitelj je završio s pedikurom. Poljubi noge Igoru, izgubi se na tren i odmah se vrati, gurajući prosti vojnički željezni krevet. Igor se ogrne šinjelom i legne. Učitelj se sklupča podno kreveta.

Huanita puši ispred kuće. Ogleda se po dvorištu i uspomenama.

DARA: Nije mi jasno. Stavila sam deset cijelih feferona u chili i još sam mljevene ljute paprike umiješala u meso… Tri tanjura si pojeo, ne znam… Inače ljudi od ljutine najbrže prorade.

LUKA: Muke paklene a za ništa.

Huanita ugasi cigaretu i uđe u kuću. Lukine ljute muke odmah prođu.

LUKA: Breskvice!

Huanita zagrli oca. I Dara već pruža svoj obraz na poljubac. Kad se jedni drugih nagrliše, sjednu za stol. Huanita vadi namirnice iz košare.

HUANITA: Evo, malo da zamezite… Kavijar od kaspijske jesetre ove sezone je fenomenalan! Ne da sam se navukla, nego…

LUKA: Sad to sve lijepo vrati u košaru.

HUANITA: Opet?

LUKA: Opet.

Dara slegne ramenima.

DARA: Nema tu pomoći, kćeri moja…

HUANITA: Tata, stvarno si gori od djeteta.

Huanita zlovoljno vraća stvari.

DARA: Hoću kavu pristavit?

HUANITA: Daj, sjedni na miru… Neću ja dugo.

LUKA: Samo jurcaš, breskvice.

HUANITA: Da mi nije brat rođeni još bih u većoj ludnici bila. Ovako me nekad malo i poštedi. Znate šta znači tri ministarstva i posao šefice kabineta, to vam je šljaka dan i noć. Dvadeset četiri sata. Bez radnog vremena, ni nedjelje ni praznika. Ali, ne žalim se. Zemlja je stvarno procvala.

LUKA: Pazi da ne uvene.

DARA: Zamisli ti, godinu dana je prošlo kako je Igor podmetnuo svoja leđa za dobro svih nas. Leti vrijeme neviđeno.

HUANITA: Meni kažeš, ne mogu se sastati s vremenom.

LUKA: I šta kaže prvi pendrek, dokad misli varat narod?

DARA: Evo ga na, čim je prestao stenjat, odmah mu se jezik razvezao! Šta ti je opet dijete krivo? O kakvom varanju pričaš?

LUKA: Ništa, bolje da šutim.

U palači Igor oblači odijelo. Učitelj u celofan umotava motornu pilu i veže ju velikom mašnom.

HUANITA (Luki): Nisi fer… Mogao si barem onaj bager zadržati kad ti ga je poslao.

LUKA: Vidiš ove ruke? Dok je njih čitavih, Luka bagera ne treba.

HUANITA: Da samo znaš koliko sam ga puta noću uhvatila da plače. Sobe odjekuju njegovim jecajima. Nije mu lako.

LUKA: Manje će pišat.

DARA: Ubogo moje janje. Breme cijelog svijeta je na njemu a otac mu pobenavio.

LUKA: Pa nek se vrati kući. Ja mu ne branim. Ali naviklo se to na parade. Kad guzica jednom u zlato sjedne, više ne ustaje.

Igor prilazi rodnoj kući. Učitelj je uprtio motorku. Ulaze u kuću.

DARA (prileti sinu): Ljubavi!

IGOR (poljubi ju): Mamice…

Luka i dalje sjedi za stolom.

Dara se klanja Učitelju koji ne ispušta motorku.

DARA: Pa to je i gospodin premijer, kakva čast, kakva čast! Luka, jel vidiš ko je nama došao!

LUKA: Vidim, nisam ćorav.

DARA (ljubi sina): Zašto nisi javio?! Hoćeš da mi srce pukne od sreće?

HUANITA: Iznenađenje!

DARA: Ti, zločesta jedna, ti si znala…

LUKA: Mogao je i preko televizije javit. To mu ne bi trebao biti neki problem, jel da?

DARA (Luki): De, nemoj ga sad…

Dara se usprtlja oko sina.

DARA: Sjedni, dušice, gdje ti je najbolje… Joj, malo je prljavo… Oprosti, nije to kao kod vas…

IGOR: Dobro je, mamice, polako, ne uzbuđuj se…

DARA (Učitelju): Gospodine premijeru, dajte molim vas, nemojte se skanjivati… Mi smo priprost narod ali srca nam kucaju za domovinu…

UČITELJ: Neka, mogu ja stajati.

Radakovi posjedaju za stol. Učitelj i dalje stoji s motorkom u naručju, samo čeka gazdin znak.

LUKA: Jel ti još znaš gdje mi stanujemo?

IGOR: Znam, tatice, zezaš ti mene…

HUANITA: Ne stigne.

LUKA: A ti si mu i odvjetnica?

IGOR: Donio sam ti nešto.

Kimne Učitelju. Ovaj svečano priđe s pilom.

IGOR: Njemačka roba. Reže kamen, željezo, drvo… Ima garanciju čak na dvadeset godina.

HUANITA: Seka našla na internetu.

DARA: Fantastično! Dragi, pa to je spas za tebe!

LUKA: Hvala, ali ne zanima me. Slobodno to šalji natrag Švabama. Mislim, ako ne treba tvojim mesarima. Alata nikad dosta, jelda, a posla preko glave.

HUANITA: Ma, uzbuđen je tata, pa se malo folira.

DARA: Kad se malo pribere, naravno da će isprobati tvoju čudesnu rezalicu.

IGOR (Učitelju): Spusti to, idiote.

Tajac zavlada. Učitelj položi motorku na gomilu bijele tehnike i malih kućanskih aparata.

Igor se nagne prema ocu i toplo mu stisne dlanove.

IGOR: Tata, ja više nemam snage…

LUKA: Opa, dojadila ti politika!

IGOR (povuče se): Ne govorim o poslu. Osjećam da mi se mnogi smiju iza leđa.

LUKA: Pa šta, koliki su se meni smijali. I živ sam i zdrav.

IGOR: Sramota je, čovječe, ljudi već pričaju da se rođenog oca stidim.

LUKA: A ti se vrati k nama. I stvar je sređena.

IGOR: Ne mogu.

LUKA: E, pa ni ja ne mogu primirisat u ono tvoje leglo zla.

Igor uzrujano odgurne stolicu.

IGOR: Ponašaš se gore od nekog balavca! Kljucaš mami srce i nećeš prestati dok ga cijelog ne poždereš!

LUKA: Marš, ti ćeš meni prodike držat! Tamo su ti vrata.

DARA: Sine, molim te, pusti ga… Tvrda glava, tu se ništa ne može.

Luka ustane od stola. Prekriži ruke na prsima.

LUKA: Idem, nemam ja vremena za zajebancije.

Igor ga zgrabi za prsa.

IGOR: Čekaj, pizda mu materina! Naređujem ti da…

LUKA (pljune na njega): Marš, jado šepava! Kome ćeš ti naređivat?

DARA: Isuse!

HUANITA: Tata, nemoj!

U tom trenutku stari zatetura i padne na stolicu. Glava mu poleti unatrag.

DARA: Luka!

IGOR I HUANITA: Tata!

LUKA (ječi): Boli…

Igor i Huanita polegnu oca na pod. Raskopčaju mu košulju. Dara pograbi bokal s vodom i pljuska ga po licu.

Učitelj priđe.

UČITELJ (Igoru): Šefe, jel sve u redu?

DARA: Luka, ne plaši me, reci nešto… Jel me čuješ?

IGOR (Huaniti): Zovi hitnu, brzo!

Huanita drhtavim prstima tipka po telefonu.

LUKA: Van… zraka…

DARA: Dušo, gdje te boli, reci…

HUANITA (telefonira): Brzo, moj tata… Srušio se… Ne znam, odjednom… Za prsa, da… Nije dječja šala, kunem se! Požurite!

LUKA (hropće): Pred… kuću… da vidim…

Igor prisloni uho očevim usnama.

IGOR: Šta pred kuću? Ne razumijem te…

LUKA: Nosi me van…

IGOR: Ne smiješ se naprezati… Moraš mirno ležati, sad će hitna.

LUKA (grčevito ga stisne): Molim te… van…

HUANITA: Da ga ipak iznesemo, možda treba zraka?

IGOR: Bartoloviću, pomozi!

UČITELJ: Odmah, gazda!

IGOR: Drži ga za noge… (Huaniti) Zovi ih opet!

Huanita prtlja po telefonu.

Učitelj podigne Lukine noge, Igor ga obzirno obuhvati oko prsa. Iznose ga pred kuću.

HUANITA: Zauzeto.

Ona i Dara požure za Igorom.

IGOR: Pažljivo…

Spuštaju Luku na zemlju. Oslone ga na sanduk. Dara mu briše znoj sa čela.

DARA: Sad će, ljubavi, sad će oni… Sve će biti u redu.

HUANITA: Drži se, tata, samo još malo… Nije tebi ništa, to su ove promjene vremena.

Igor izvadi mobitel iz džepa, energično tipka.

IGOR: Šta se dereš, Petrušiću, znam da si ti… Začepi i slušaj me pažljivo. Za pet sekundi hoću da su sve ceste u ovom jebenom gradu blokirane. Osim za hitnu pomoć, nema prometa ni za koga. Do daljnjeg. Boli me kurac što nemaš ljudi! Jesi me razumio?! E, tako.

Klekne uz oca. Poljubi ga u čelo.

IGOR: Tatice… nemoj se šaliti. Zezaš ti mene opet, nije ti neki štos… Molim te, pogledaj me… Evo, kunem se, vratit ću se kući.

Igor nestrpljivo skoči na noge. Nasrne na Učitelja.

IGOR: Zovi jebenu hitnu, smjesta!

Učitelj zove svojim mobitelom.

UČITELJ: Halo, halo! (Zbunjeno pogleda u Igora.) Kažu da je pretplatnik privremeno nedostupan.

IGOR: Jesi ti normalan, kretenu! Resor ti se raspada u majčinu! Moj otac umire a ti se zajebavaš. Gubi se tamo i ne vraćaj se bez njih. Smjenjuj, strijeljaj, ne zanima me! Marš!

Učitelj pokunjeno odlazi, pokušavajući dobiti vezu.

UČITELJ: Halo, hitna pomoć?! Halo…!

Igor klekne uz oca. Nježno ga uzme u naručje. Dara i Huanita kleče pored njih, plaču.

LUKA: Srećo, vratio si se… Zauvijek?

IGOR: Jesam, tatice…

LUKA: Hoćemo sutra po cigle? Nas dva, zajedno… Javili mi ljudi…

IGOR: Hoćemo, samo miruj. Sad će stići pomoć…

Učitelj se vraća.

UČITELJ: Neće, gazda. Štrajkaju.

IGOR: Vojsku ću ja na njih! Jebaću im majku!

Učitelj počne pjevati. Dara zaklopi mužu oči.

UČITELJ: Samo jedan dan života,