Sanjin Sorel

Konci, konaci, kaprici

.

.

.

Snovi i ispaše

.

Čuvarica sna napušta kazalište
Na vrhovima prstiju. Od žutog
Su stakla, od leda. Glanc.

Događaji se zbivaju pred Misratom,
Nemaju veze s mudrošću nit
Srećom. Šlang i fit, biti je red.

Za njom, iz prikrajka, sjena
Rubi nacrte. Pokriva dekom
Veliki koraljni greben Bilogore.
Glasovi drže govore. Tema?
Kako iskopati iz pijeska školjke.
Nižu se scene koje će prodati
U dućanu rabljene robe.

Kakva li je to tortura?
Kakav kazališni kašalj?
Svijet je mjesto loših mirisa.

Čuvat’ valja mirise, bugarske,
Iz ruže, u pamćenju. Čemu
Se protive zadarski Arbanasi
S Gornjega grada. Samo da
Put nema nikakvo odredište.
Bit će kako je iluzija drugo
Ime za vjenčanja.
Kako bi bilo vremena
Prije negoli dođu nijema
Razdoblja.

Četiri su nebeske rijeke žuč nosile
A s njima i zlatne obale.
Ostaje ostarjeli glumac i zdjela
Graha na stolu.

Pamćenje je sklono zaboravu.
Knjižnice su pohabane kao i
Krovovi pod kasnoljetnom jabukom.
Nema povjerenja u sjene koje
Se lijepe za grobove.

Kaže da priroda, želi li biti u nama,
Nema osjećaja. Ona je sjetna
Trava i list u kosi. Glas iz vrlo
Mračne jazavčeve jazbine.
Uh! Njemice u magičnom snu.

.

.

Prizori ludila i strasti

.

Srijedom se vide opake stvari
I škakljivi prizori pod bejanskim
Prozorima. Svakako su
Provizorni, jer u njima žive
Sluge noćnih mora. Stalno im
Brkaju redoslijede i žudnje.

Ne bi li san bio dubok brine se
Bog koji iz nebeske telefonske
Govornice sedam puta zove.

Zamislite, odziva nema! Nitko
se iz pakla ne javlja. I ostalih
Sporednih mjesta nas koji duše
Nemamo.

Kako bismo ih imali kada
Stado nebeskih koza što
Spustiše se na Cres obrstile nam
Sve pogovore? Ne razumiju
Se jezici utaboreni u čunjevima
Na nemirnim jezerskim plohama.

Ne vjerujem više ničemu
Jer ćemo završiti u lišću
Puni propuha.

Srijedom se ništa ne čuje.
Riđokose zvijeri smicalice smišljaju.
Grizu do krvi, jer ih je strah
Goniča s psima.

Srijedom se najbolje upoznati.
I bez posipanja pepelom, molim!
Čista srijeda je puka književna konvencija
Kojoj ni Bog ne vjeruje.

.

.

Udaljeni krajobrazi

.

Kako se razumije daljina?
Tako što ju se prelazi bez
Prtljage, samo sa srcem
I raznim mogućnostima.

Jedna govori o kozama u snovima
Druga o dodiru i potiljku
Treća o koroti na autocesti.

Želim se vratiti kući.
Kako bih na posljednjoj večeri
Posve prazan za delikatese
Čitao knjige.

Ionako je sve u valovima.
Vukovima i zmijama.
Umiranje i nije neki život.

.

.

Antikristi i tišine

.

Tišina koja dopire iz jama.
Zapuh, hladan, iz kotlovnica oranice.
Vjetar. Košava nema kamo puhati
Nego gdje ju usmjerava klanac, ponornica
I dubina.

Loptaju se s pogledima kroz
Prozor duše: joj, nemojte zaboraviti
Malene tople mačiće
I njihov divlji nagon!

Nemojte ih zanijemiti.

Propuh sa svih strana Aljaske i
Svijet prozora u boji.

Diamanda Galas kaže Sono L’Antichristo
S time se nije teško složiti.
Smisao života je sreća.

.

.

Čuvari nad košnicama

.

„Zatim smo prešli u zemlju drveća bez korijena“
Gral gusarski, Robert Pinget

Jedino će nemilosrdnost otvoriti
Vrata zemlje. S nekoliko teških uporišta:
Zvuk vjetra, miris Tomaša, hladnoća livade.
Zatim, na sprženoj travi i dekama
Nad kojima stršljen traži toplinu treba:
Otkopati tlo, zapaliti krijes –
Sunce i vatru zakopati u grobnicu.
Isto i sa svime ostalime: sjećanjima,
Klonućima, ostacima vlage na prstima.
Sve je to šala sve je to smrt, ionako
Iste su kretnje po očevim velikim tragovima.
Biti nemilosrdan privilegija je plahih
Da će prolaskom zime iz podzemnih
Štala na svjetlo dana izići samo snovi.

.

.

Šahovska polja

.

S mrzovoljom na usnama prepoznaje riječi,
Broji fonetske odsječke prvih glasova.

Već drugi govore ima li koga? u dječjem imenu.
Nema sandala dok lahor joj hoda po tijelu.

Dok govor putuje oblacima iz Klagenfurta
Otkuda kreće cesta prema Khevenhilleru?
Ubojica dolazi s engleskim riječima.

Daj, daj, i sam znaš moć sms-a! Trebalo je
Napisati: S Karavanki pogled u nebo
Je nepotreban! Istina, u oblacima se
Lahko vidjeti lagahnim.

Udaljenost razvodnjuje sok od bazge,
Razlabavljuje konope i bitve
Ne bi li pali u vodu ne bi li po špranci bili.

Jer zorom astrološki proroci trkeljaju
O pet minuta potrebnih da se riješi
Greko mat u nekoliko poteza lovcem
I kulom, uz pomoć konja ili dame.

.

.

.

.

.


Sanjin Sorel

Rodio se u Rijeci 1970. gdje nakon srednje škole završava Filozofski fakultet na kojemu je i doktorirao (2003.) s temom Mediteranizam i tijelo u poeziji Tončija Petrasova Marovića. Poeziju, prozu, kritike i eseje te znanstvene knjige i studije objavljuje u većini tuzemne periodike, pa i ponešto izvan nje. Uređuje časopisne blokove, knjige.
Do sada je objavio: Palimpsest (poezija, Rival, Rijeka, 1997.), Sonetaria (poezija, Ceres, Zagreb, 2001.), Hologrami, žudnje, strojevi zavođenja (poezija, MH Sisak, 2001), Apokalipse (poezija, Naklada MD, Zagreb 2002.), “Riječka književna avangarda” (studija, ICR, Rijeka, 2002.), Flumen Viti (ICR, Rijeka, 2003.), Ljubavi ( poezija, DHK, 2004.), Mediteranizam tijela (studija, Altagama, Zagreb, 2003.), Isto i različito (VBZ, 2006.), Bakunjin (HDP, 2006.), Kritike i tome slično (MH – Osijek, 2007.), Vragovi na kruhu i vodi (poezija, Stajergraf, Zagreb, 2008), Lica sanjarija (eseji, Stajergraf, Zagreb, 2008.), Knjiga trgovaca (poezija, Naklada Bošković, Split, 2009.), Obiteljske tajne (priče, Jesenski i Turk – HDP, 2009.), Lijena rijeka (pjesme, HDP-Durieux, 2010.), Intimna povijest Grete Garbo (poezija, Rinaz, 2012.).

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)