Poezija

Montaža

.

.

.

Gurajući 35 uz Slanački put

.

Prokleta je uzbrdica
crna i neplodna
ništa u nju koren da pusti
samo bezglavo da se otkotrlja
šta smo bogu zgrešili u ovom kotlu
ritualno posle smene
guramo ga ka Lešće groblju
ka okretnici vrtoglavici
gde počinje novi krug
nikad se nećemo odmoriti
kažu pogledi koji se izbegavaju
muka iza zuba
ko sterilisana zver u kavezu
kaplju znoj i nafta
gori guma kotrlja se kotao
raste pred nama uzbrdica
svakog dana sve grbavija
nikad se nećemo odmoriti
kažu slučajni pogledi
umor smo
u umor ćemo.
 .

.
Meso

.

Otvorio sam vrata zgrade
hodnik je zaudarao
neko je pržio loš komad mesa
strah pred klanje budi toksine
posle zalogaj bude žilav
i oseća se dva sprata ispod i iznad
to je bila poslednja pobuna žrtve
pokvarila je apetit onom što se obradovao
kad je spazio u vitrini
sniženje pred istek
otvorenih vrata zgrada je odahnula
u haustoru su zavijale razdražene lutalice
uvek ima ko hoće
i loš komad mesa
i platu ispod časti
lavež je rasterao vrane sa bandere
samo je žica ostala da dugo treperi.
Grlo mi se grčilo
tumarao sam u hodniku tražeći prekidač
kasnije u stanu mučnina se stišala
ali se u nozdrvama ušuškala trauma
ne bi tu pomogao ni tamjan ni bosiljak.
,

.
Frizerska

.

Kada sam poslednji put
toliko dugo sedeo ispred ogledala
promatrao svoje lice
i bore
te neumoljive reljefe memorije
bilo je pomalo neprijatno
kao da te neki nepotrebni poznanik
zatekao kad ne treba
sedeo sam tako
magija je trajala
sve dok se niz ogrtač nije otkotrljao
prvi pramen kose
pun sedih
više nego prošli put
pred napuklim ogledalom
postalo je neprijatnije
ko je ovaj prosedi čovek
i zašto me tako nepoverljivo gleda.
.

. 
Montaža

.

Ne moraš o tome intenzivno razmišljati
ponekad je dovoljno da skuvaš kafu
sedneš na terasu
i slika krene sama
paralelno sa pticama
koje ka zalasku poleću sa krovova
odmotaju se kadrovi života koji ne živiš
blagi tonovi u sepia filteru
svaki put te zavedu
(nije da te proganjaju
ali su svejedno tu)
zametnu se ponekad i između dva semafora
dok posmatraš ljudsku bedu
kroz mutno staklo autobusa
krećeš se od tačke a do tačke b
nekud ka nečemu
i samo te ponese tada
pesma i beli lan što poigravaju na vetru
u senci palmi
tako bi bilo dobro
sa dobrim ljudima zapevati
zatvoriti oči i reći
pustiću ovo da mi se desi…

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Zlatko Stevanović

Rođen 1989. godine u Požegi. Osnovne i master studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na Katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Jedan je od osnivača književnog društva „Orfisti“ sa kojima je organizovao skupove analitičkog čitanja autorske književnosti. Poeziju je objavljivao u književnim časopisima i zbornicima (Disovo proleće, Trag, Vesna, Afirmator, Pesme iz magle).Uživa u muzici i svira bas gitaru. Njegova prva zbirka pesama Dnevnik u osamobjavljena je 2019. godine u izdanju Darma Books.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *