Za antologiju

Amaranta

.

Amaranta

 

Ti –
ružosnena mnogorijeka
gromoživa travotkana
morelična srpobrida
suncosilna oblozračna
srcosita vodopisna
šumocrna lomnostruka
krošnjokišna ognjokrila
stjenosiva staklokršna
zlatopusna voćonosna
listošumna grudoslasna –
nemoja

Ti si kao dan
proveden u voćnjaku
prije plodova

.

.

 

kitajske pitalice

 

što ima se dobiti još nije dobiveno
što ima se izgubiti davno je izgubljeno
                                                          Hai Zi

.

.

I

.
bazam neprevedivim carstvom
gdje je četiri broj smrti
a tamne misli zastiru se crvenim plaštom
(u hotelu nema četvrtog kata
za stolom nema pesimizma)

znam manje od ničega
ne znam jesti ni govoriti
ne znam kako se ovdje voli
i kako se sadi šljiva
(što i drugdje znam o tome?)

u pauzi radnici Great Wall Motorsa
sjede i gledaju cvijet u vazi na stolu
na dugom bijelom praznom stolu
sjede i šute usred buke postrojenja –
čuje li se usred nje
majka deset tisuća stvari?
(je li deset tisuća više od četiri?
je li crveno drukčije od crnog?)

u sjeni nemani od svih tih katova (bez četvrtog)
u parku nadsvođenom smogom
dvije starice vježbaju
strašno sporim pokretima
starim deset tisuća ljeta
(tko vježba a tko gleda?)

pijem iz zmajevog vrela
a ne znam ni gdje je zmaj
ni gdje je vrelo
(i ako ih nema pijem
i ako ih ima nastavljam)

avion se sudara s leptirom
pada u zmajeve ralje
i pretvara se u jedan praskavi slog
(hoću li moći misliti u slogovima
slikati dok pišem
stvarati dok jedem
izdisati dok udišem vatru?)

vedrina neba priječi da ono padne
a na svilenim nitima ove pjesme
polako se njiše leptirov život

.

.

II

.
klizeći biciklom po Binhaiju
kao po netom uskislom tijestu
po razvučenom rezancu od rižina brašna
prispijevam do dvije misli:
Kina je manja od Lao Ceova nokta
i
sve je uvijek i svugdje moguće:
to su dobre misli za početak dana
improvizirane đakonije za kraj života
ili trenutačni terminal

zabarikadiran
zakoprenjen
zamandaljen
začahuren
jedan mali mrav
koji iz svoje se mravosti
ne zna izmraviti

klizeći iskliznuti
iz svake svoje -osti
misleći se izmjestiti
iz svake svoje zadatosti
(zar to hoće mali mrav?
zar sanja da je zmaj
i rasprskava se u svestvo?)

.

.

III

.
skoro ničega starog u toj prastaroj zemlji
izbrisani tragovi pometen pepeo
a ipak kao da nešto kulja odozdo
i to isto nešto strmoglavljuje se odozgo
nešto što se naravno ne može
i ne smije imenovati
nešto što djeluje bez djelovanja
nerođeno nešto što razvezuje uzlove
i otvara dveri mekim dlanom
neka voda koja u sve se ulijeva
neki prah koji u sve prodire
nešto nezastarivo što uporno se vraća
nešto nezaustavljivo što se uopće ne kreće
i oglasi se kad znalački šutiš
i gledaš ni gore ni dolje ni između
– jesi li ikada šutio i gledao?

.

.

IV

.
da nema smijeha Tao ne bi bio što jest
reče Tao smrknuto pa se naceri

a Mao se smiješka prijetvorno
(tako mi se čini)
Mao je odsutni Tao
(tako mi se čini)
Mao nadzire Trg nebeskog mira
i lice mu šušti na novčanicama:
prijetvorno nasmiješena moneta
koja širi se diljem trga i svijeta
ikona mudrijaša što imenima
zastiru neimenjivo
(zar samo mi se čini?)

.

.

V

.
nadođu mi tako i misli
o mojoj velikoj zemlji
koja kiti svoj rat
koja voli velikost svoju
i sada opet bira vlast
i makar kakav rat

kažem tim mislima:
ovdje jedem ljute valjuške
i pijem ljute pouke
pa nemam želuca za vas
ni iz daljine ni iz blizine

a te će misli na to:
mnogo si nam ohol
u hipu si umislio da si zmaj
a još ni mravost svoju nisi probavio:
zmaj komu je vatra ko u omanjeg upaljača
neupitno kineske proizvodnje

(da odšutim ili da moje bude zadnja?
ili da čekam da mi još kažu:
znaj, zmaju, da se još ni u deset tisuća bića
nisu uvrstio?)

.

.

VI

.
Lao je ovo znao:
Nebo i Zemlja nepristrani su
i vide deset tisuća bića kao pse od slame
(umiješ li voljeti pse od slame?
umiješ li umrijeti za pse od slame?)

Lao je još i ovo znao:
istinite riječi nisu lijepe
lijepe riječi nisu istinite
(umiješ li se odreći lijepih riječi?
umiješ li ih ubrizgati u vene pa iskrvariti
tako da to nitko ne vidi?)

sada kad sam lijepo i rječito umro
u meni pulsira kao nikad
(ali zar ćeš opet u mrtvi život?)

.

.

VII

.
rođen sam u neboderu
i sada gledam nebodere u Binhaiju:
gledam svoju mrtvorođenost

rođen sam kad ovdje bješe pusta slana zemlja
prije no što Deng Xiao Ping stupi na nju
pa reče:
neka bude novi grad uz ovo more

i gledam taj grad ispod čekića
i slan sam kao krv
i pust kao nedovršena zgrada
kao neobjašnjeni kostur
pust sve dok se ne sjetim
jednog para iskričavih očiju
(neupitnih nepobitnih neprevedivih očiju)
koje moje su more
sol moje pustoši

kad se one sklope
i moja se knjiga sklapa

.

.

Izabrala Danijela Jovanović

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Dinko Telećan

Rođen 1974. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i anglistiku. Objavio zbirke pjesama Kreševa (1997.), Vrtovi & Crvena mijena (2003.), Iza (2005.) i Plast igala (2011.), knjigu Sloboda i vrijeme (2003.), putopise Lotos, prah i mak (2008.) i Azijska suita (2015.), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (2009.) i roman Dezerter (2013.). Pjesme su mu objavljivane u brojnim domaćim časopisima, a izbori iz pjesničkog i inog opusa prevedeni na desetak jezika. Preveo 50-ak književnih i teorijskih djela s engleskog i španjolskog jezika – među ostalima Roberta Bolaña, J. L. Borgesa, Julija Cortázara, Halila Džubrana, Terryja Eagletona, J. G. Frazera, Roberta Gravesa, Harukija Murakamija, Ernesta Sabata, D. H. Thoreaua i Slavoja Žižeka. Dobitnik je brojnih nagrada.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *