Kritika

Velika laž

.

.

(Sonja Atanasijević, Velika laž, Plato, 2016)

…..Ako proza može biti krik, onda je to svakako novi roman Sonje Atanasijević, glas koji vapi da bude saslušan, glas koji bukvalno moli da nešto promenimo dok je to još moguće. Jedan embrion odbio je da se rodi, da stupi u svet beznađa, amoralnosti i odsustva svakog osećanja osim borbe za prestiž. Metafora tog sveta je mikrokosmos korporacije za koju nije bitno čime se bavi već da li ostvaruje profit. Strah od otkaza, svakodnevni pritisci, maltretiranje neistomišljenika a iznad svega carovanje mediokirteta i poslušnika, to su predeli i likovi ovog romana koji je manje linearno narativan a više okrenut detaljima koji se sklapaju u bošovski ili možda još pre Gojin mural užasa, predstavu sveta bez nade.

…..Jedan par pokušava da živi običan, porodini život sada i ovde. Da se voli, ima decu, obezbedi egzistenciju sopstvenim radom i obrazovanjem. Koliko to apstraktno zvuči, nije potrebno naglašavati niti posebno žanrovski označavati roman kao distopijski, svojevrsni omaž možda i Saramagovom romanu ’Slepilo’. Kako  čitalac odmiče, sve više se prepoznaje u stvarnosti, sve manje oseća da ovde postoje elementi fantastike (određenima se naglo promeni boja očiju, što nasmrt preplaši ostale koji se smatraju još ’normalnim’).

…..Glavni junaci sve slabije se snalaze u takvom okruženju, odlazeći svakodnevno na posao kao na gubilište, u neprestanom strahu od momentalnog otkaza i samo jednog poziva u kancelariju nadređenog. Ta atmosfera straha nije nikakva distopija, već je realnost na koju Sonja Atanasijević gotovo vrišteći ukazuje.

…..Ružan svet njenog romana ne ostavlja prostora lirskom izrazu, još manje opisima i stilskim figurama. Jezik njenog dela upravo je onakav kakav je svet o kome govori. Oštri, britki dijalozi, česta upotreba kolokvijalnog govora, pa i psovki koje su postale neodvojivi deo naše svakodnevne konverzacije, naturalističke slike ružne stvarnosti koja je stvorila ružne ljude, to su njeni literarni postupci koje tema u potpunosti opravdava. Odsustvo lepog, srećnog, lirskog, simbolično je prikazano kroz odluku jednog deteta da se u takvom svetu ne rodi i ne možemo se oteti snažnom utisku da je ovaj njen motiv vizionarski anticipirao događaje kojima smo upravo svedoci, insistiranje na rađanju po svaku cenu bez obzira u kakvom svetu i kakvom okruženju, apsurdni pritisci kojima smo upravo ovih dana izložene, a koji naš zdrav razum ne može da prihvati.

…..Jedan snažan i adekvatan oblik otpora jeste to što ne odustajemo od pobune kroz različite oblike izražavanja, među kojima je književno stvaralaštvo svakako značajno, ma koliko i ono bilo skrajnuto i poniženo kao razbibriga zaludnih, nepotrebna mentalna aktivnost društva koje hrli u reforme, ne znamo čega i ne znamo do kada.

…..Hrabrost da se kaže ’ne’ ovakvim sunovratima razuma, hrabrost da se još jednom podigne glas u borbi za human, osmišljen i oplemenjen život, valjda nas još samo to drži. Zbog toga roman Sonje Atanasijević nije prizemna, pamfletska polemika sa nekima koji su je povredili, ponizili ili joj konkretno uskratili egzistenciju, a takvih su naši život prepuni, već književni izraz koji sublimiše sav taj jad koji je naša generacija bila primorana da podnese i još podnosi s obzirom da nismo u godinama kada se silazi sa životne scene.

…..Romanom čiji i naslov nosi svojevrsnu poruku, Atanasijevićeva  je pokušala da pruži i lični i generacijski otpor svim apsurdima koji nas okružuju i za koje, nažalost, ne možemo optužiti neki uzan krug vođa i samozvanaca, jer istina je mnogo strašnija. Boju očiju menja svaki drugi zaposleni u korporaciji, trulež ide do dna, oni koji pružaju otpor sve više se osećaju kao brodolomnici na pustom ostrvu.

…..U savremenoj srpskoj književnosti koju pišu žene ne nalazimo mnogo sličnih primera društveno angažovane proze koja direktno ukazuje na deformitete raspadnutog društva u kome živimo. Mnogo je više intimnih, lirskih ispovesti ili poniranja u istorijske kontekste kao sigurnije  i komercijalnije  terene proznog izraza. Sličnu vrstu hrabrosti nalazimo u autentičnoj prozi Ljiljane Đurđić,  pričama iz zbirke ’Kad svane razlaz’ Gordane Ćirjanić, kod Vladislave Vojnović, u celokupnom opusu Milice Mićić Dimovske, pre svega u njenom snažnom romanu ’Mrena’. Koliko dugo budemo opstojavali u tunelima jednog zakržljalog, nehumanog, društva sasvim iskrivljenih vrednosti, utoliko će dragocenija biti ovakva vrsta književne hrabrosti.

…..Velika laž je bolno, autentično svedočenje za buduće generacije o vremenu u kome smo živeli, žrtvujući se za decu koju smo se usudile da rodimo, oplakujući one koji su s pravom odbili da se rode. Sonja Atanasijević dala je upečatljiv doprinos letopisu našeg tužnog vremena.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Aleksandra Đuričić

Rođena 1963. u Beogradu. Završila je prvi stepen Akademije za muziku i primenjenu umetnost „Mocarteum“ u Salcburgu 1984. godine. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1988. i magistrirala 1998. na odseku teatrologije. Napisala je doktorsku tezu Žanrovi i socijalni kontekst operskog libreta. Radila je kao profesor u srednjim umetničkim školama „Mokranjac“ i „Lujo Davičo“, zatim kao asistent-saradnik na FDU i Fakultetu muzičke umetnosti, i kao honorarni saradnik Pozorišnog muzeja Srbije. Objavila je knjige Istorija igre (1998), Indeks operskih i baletskih libreta (1999), zbirku pripovedaka Grad (2004) i roman Pogled na park (2006). Sarađuje sa mnogim časopisima, kako domaćim tako i stranim.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *