Amaranta

Dinko Telećan
Lat­est posts by Dinko Telećan (see all)

    .

    Ama­ran­ta

     

    Ti –
    ružos­ne­na mnogorijeka
    gro­moži­va travotkana
    more­lič­na srpobrida
    sun­cosil­na oblozračna
    srcosi­ta vodopisna
    šumocr­na lomnostruka
    krošn­jok­iš­na ognjokrila
    stjeno­si­va staklokršna
    zlato­pus­na voćonosna
    lis­tošum­na grudoslasna –
    nemoja

    Ti si kao dan
    prove­den u voćnjaku
    pri­je plodova

    .

    .

     

    kita­jske pitalice

     

    što ima se dobiti još nije dobiveno
    što ima se izgu­biti davno je izgubljeno
                                                              Hai Zi

    .

    .

    I

    .
    bazam nepreve­di­vim carstvom
    gdje je četiri broj smrti
    a tamne mis­li zastiru se crven­im plaštom
    (u hotelu nema četvr­tog kata
    za stolom nema pesimizma)

    znam man­je od ničega
    ne znam jesti ni govoriti
    ne znam kako se ovd­je voli
    i kako se sadi šljiva
    (što i drugdje znam o tome?)

    u pauzi rad­ni­ci Great Wall Motorsa
    sjede i gleda­ju cvi­jet u vazi na stolu
    na dugom bijelom praznom stolu
    sjede i šute usred buke postrojenja –
    čuje li se usred nje
    maj­ka deset tisuća stvari?
    (je li deset tisuća više od četiri?
    je li crveno drukči­je od crnog?)

    u sjeni nemani od svih tih kato­va (bez četvrtog)
    u parku nadsvođenom smogom
    dvi­je starice vježbaju
    strašno sporim pokretima
    starim deset tisuća ljeta
    (tko vjež­ba a tko gleda?)

    pijem iz zma­jevog vrela
    a ne znam ni gdje je zmaj
    ni gdje je vrelo
    (i ako ih nema pijem
    i ako ih ima nastavljam)

    avion se sudara s leptirom
    pada u zma­jeve ralje
    i pret­vara se u jedan praskavi slog
    (hoću li moći mis­li­ti u slogovima
    slikati dok pišem
    stvarati dok jedem
    izdisati dok udišem vatru?)

    ved­ri­na neba pri­ječi da ono padne
    a na svilen­im niti­ma ove pjesme
    polako se njiše lep­tirov život

    .

    .

    II

    .
    klizeći bicik­lom po Binhaiju
    kao po netom uskislom tijestu
    po razvučenom rezan­cu od riži­na brašna
    prispi­je­vam do dvi­je misli:
    Kina je man­ja od Lao Ceo­va nokta
    i
    sve je uvi­jek i svugdje moguće:
    to su dobre mis­li za poče­tak dana
    improvizirane đakoni­je za kraj života
    ili trenu­tačni terminal

    zabarikadi­ran
    zakoprenjen
    zamandaljen
    začahuren
    jedan mali mrav
    koji iz svo­je se mravosti
    ne zna izmraviti

    klizeći iskl­iznu­ti
    iz svake svo­je ‑osti
    mis­leći se izmjestiti
    iz svake svo­je zadatosti
    (zar to hoće mali mrav?
    zar san­ja da je zmaj
    i rasprska­va se u svestvo?)

    .

    .

    III

    .
    sko­ro niče­ga starog u toj pras­taroj zemlji
    izbrisani tragovi pome­ten pepeo
    a ipak kao da neš­to kul­ja odozdo
    i to isto neš­to str­moglavlju­je se odozgo
    neš­to što se nar­avno ne može
    i ne smi­je imenovati
    neš­to što djelu­je bez djelovanja
    nerođeno neš­to što razvezu­je uzlove
    i otvara dveri mekim dlanom
    neka voda koja u sve se ulijeva
    neki prah koji u sve prodire
    neš­to neza­s­tari­vo što uporno se vraća
    neš­to nezaus­tavlji­vo što se uopće ne kreće
    i oglasi se kad znalač­ki šutiš
    i gledaš ni gore ni dol­je ni između
    – jesi li ika­da šutio i gledao?

    .

    .

    IV

    .
    da nema smi­je­ha Tao ne bi bio što jest
    reče Tao smrknu­to pa se naceri

    a Mao se smi­ješ­ka prijetvorno
    (tako mi se čini)
    Mao je odsut­ni Tao
    (tako mi se čini)
    Mao nadzire Trg nebeskog mira
    i lice mu šušti na novčanicama:
    pri­jetvorno nas­mi­ješe­na moneta
    koja širi se dil­jem trga i svijeta
    ikona mudri­jaša što imenima
    zastiru neimenjivo
    (zar samo mi se čini?)

    .

    .

    V

    .
    nadođu mi tako i misli
    o mojoj velikoj zemlji
    koja kiti svoj rat
    koja voli velikost svoju
    i sada opet bira vlast
    i makar kakav rat

    kažem tim mislima:
    ovd­je jedem ljute valjuške
    i pijem ljute pouke
    pa nemam želu­ca za vas
    ni iz daljine ni iz blizine

    a te će mis­li na to:
    mno­go si nam ohol
    u hipu si umis­lio da si zmaj
    a još ni mravost svo­ju nisi probavio:
    zmaj komu je vatra ko u oman­jeg upaljača
    neupit­no kineske proizvodnje

    (da odšu­tim ili da moje bude zadnja?
    ili da čekam da mi još kažu:
    znaj, zma­ju, da se još ni u deset tisuća bića
    nisu uvrstio?)

    .

    .

    VI

    .
    Lao je ovo znao:
    Nebo i Zeml­ja nepris­trani su
    i vide deset tisuća bića kao pse od slame
    (umi­ješ li vol­jeti pse od slame?
    umi­ješ li umri­jeti za pse od slame?)

    Lao je još i ovo znao:
    isti­nite riječi nisu lijepe
    lijepe riječi nisu istinite
    (umi­ješ li se odreći lijepih riječi?
    umi­ješ li ih ubriz­gati u vene pa iskrvariti
    tako da to nitko ne vidi?)

    sada kad sam lije­po i rječi­to umro
    u meni pul­sira kao nikad
    (ali zar ćeš opet u mrtvi život?)

    .

    .

    VII

    .
    rođen sam u neboderu
    i sada gledam nebodere u Binhaiju:
    gledam svo­ju mrtvorođenost

    rođen sam kad ovd­je bješe pus­ta slana zemlja
    pri­je no što Deng Xiao Ping stupi na nju
    pa reče:
    neka bude novi grad uz ovo more

    i gledam taj grad ispod čekića
    i slan sam kao krv
    i pust kao nedovrše­na zgrada
    kao neob­jašn­jeni kostur
    pust sve dok se ne sjetim
    jednog para iskričav­ih očiju
    (neupit­nih nepo­bit­nih nepreve­di­vih očiju)
    koje moje su more
    sol moje pustoši

    kad se one sklope
    i moja se knji­ga sklapa

    .

    .

    Izabrala Dani­jela Jovanović

    .

    .

    .

    .

    .