Federikova pjesan

Lat­est posts by Feri­da Duraković (see all)

    .

    .

    .

    Nobelo­va nagra­da 1987.

    .

                                               Pis­mo mladog pjesnika

    .

    Evo me, iz počet­ka da kren­em. Bez sjećan­ja, bez lika.

    U godine zalaz­im, posne i zrele, jer Zrelost je sve.

    Iza moga Krećem ni zareza, ni uskličnika.

    No dobro, mili moj,… Samo neka se gre.

    Otići ću. Ni vitak, ni sa sre­brn­im lukom. Isti.

    Čak i ne pože­liv da tamo dru­gi plodovi zru.

    Ne tražim ni put da bude onaj čisti

    na kojem od mene bolji i hrabri­ji mru.

    Ovako je svi­ma: novem­bar, stu­den, i pad.

    Samo što ponekad bol­je je, ili gore

    da od sitosti tuđe izgra­di svo­ju glad.

    Meni je dos­ta. odoh. Uplakane zat­varam prozore

    i naspram vatrice sjedam – što znači da već idem:

    Eno se stepa, i Josif, Pet­ro­grad smješ­ka drag.

    Ko dana svakog, dak­le, idem. Sem­per idem.

    Kon­janik iz pjesme na stazi kraj kuće ostavl­ja trag.

    .

    .

    Fed­eriko­va pjesan 

    .

    Na bre­gov­i­ma iz pjesme čekala je

    gri­jući masne prste na vatri naših riječi.

    Krenuli vojni­ci su iz pjesme. Ona je mahala

    ne srpom već bljeskom srpa u pomrčini –

    munjom što nebo naše pre­si­je­ca na noć i noć.

    A ona će sačekati: da joj se čekanje

    izvan pjesme plati.

    Kora­cali vojni­ci su

    u pjes­mi pocup­ku­jući kao u kolu.

    Meni bijaše hlad­no oko želu­ca, u ustima,

    u vojnici­ma koji govorahu:

    Na vojnu! U boj! U pjesmu!

    Pokrij se zas­tavom svo­jom u bor­bi i u grobu!

    Mo poz­namo sve ces­te. Sve su iste.

    Smrt je osta­la za nama, što znači da nas čeka

    pri­je no stignemo, sva­ki u svo­ju Kordobu.

    .

    .

    Osjećam se krivom 

    . 

    1.

    Osjećam se krivom –

    Umjesto da žen­s­ki solid­no  i sol­i­darno kriknem  J’accuse!

    pa da se zatre­su Državine i His­tori­jine gaće

    Ja se onako žen­s­ki osjećam krivom, a državi se fućka

    što ja to tako pri­vat­no i bez javnog procesa…

    Osjećam se krivom

    Za sve koje sam optuži­la, za sve što sam napisala – posebno

    za one koje nisam optuži­la i

    za ono što nisam napisala.

    Osjećam se krivom zato što gov­orim istinu

    dok oko mene hara ptič­ja gri­pa – nemjerljivo

    veća pošast od rata u Bosni 1992. godine…

    Jer više ima stra­ha po svi­je­tu cijelom od jedne

    nego od ove druge – kakve god bile i ptič­ja gri­pa i Bosna –

    jer Bosna  je minorno zlo, ne glob­al­no, tek

    lokalno – mjes­tim­ično, kao pljusak ljetni!

    U odno­su na labuđi pjev što ti je smrću svojom

    oduzeo mrt­vo pile koje si slas­no nau­mio večerati…

    S Bosnom je, ampak, dru­gači­je: vidiš da jeste, ali naprosto

    ne mis­li na lokalne prob­leme… A ti: ne jedi više

    mrtve pil­iće, do daljn­jeg, i ne misli

    gdje je ta

    kto je ta

    otkud je ta

    čija je ta

    da prostiš

    Bosna

    rek­ti

    Pa sus­preg­ni svoj aparat i pričekaj:

    Ptič­ja gri­pa će proći, i jest ćemo mi, još, pti­ca u letu i izvan leta…

    A Bosna

    Ona

    da prostiš

    Nema da projde

    Nema da ode

    Nema da je nema

    Nemam da joj dam niš­ta osim sklonost

    Bosni kao melanholiji…

    .

    3.

    U kokoši­joj državi – u Baba Jagi­noj kući­ci, kojoj

    jed­i­na noga je slaven­s­ka, s lijep­kom lije­pog islama,

    u državi­ci koja vri od toga što se ne događa −

    osjećam se krivom što lažem

    da se ovd­je niš­ta ne događa: ovdje

    ni ptič­ja gri­pa ni rat

    neće

    promi­jen­i­ti nam­jeru Mis­ter Prezi­den­ta Najveće Demokratije

    da svi­jet uči­ni zlim mjestom od zle boljke od sebe…

    A ipak

    Bogu velikome hvala –

    Osjećam se krivom, ali osjećam:

    Vri lje­pota ispod klobučastih virova…

    Ovd­je žive djevo­jke i mladići,

    ovd­je leže djevo­jke i mladići,

    ovd­je sjede djevo­jke i mladići,

    ravn­odušni, bijes­ni, nepi­tani, željni svega…

    Daj Bože da se nasko­ro dignu i

    pome­tu nas, ispod ćilima

    nas ćušnu

    zajed­no s praši­nom nacija

    koja je osta­la iza lan­jskih krvav­ih snjegova!

    .

    4.

    Osjećam se krivom

    za sve koje sam voljela:

    Zaš­to ih nisam vol­jela manje?

    Man­je bi boljelo.

    Za sve koje nisam voljela:

    Zaš­to ih nisam vol­jela bar malo?

    Divni su to lju­di bili nekada

    kad sam i ja bila divan čovjek

    i žena nev­idlji­va kao jutarn­ja pauči­na između dva vita bora –

    Niš­ta na svi­je­tu bijelom ljepše od te paučine, ništa

    nevažni­je

    i neprim­jet­ni­je

    na uskoj snježnoj stazi pre­ma vrhu planine

    od jutarn­je paučine između dva vita bora!

    Dobro vam jutro, žene, vi jutarn­je paučine

    između dva vita bora!

    Dobar vam dan, sestre

    što više volite svo­je mučitel­je nego svo­je učiteljice,

    vi orasi zreli,

    skrivene suš­tine do kojih se stiže samo razaran­jem svijeta!

    Sva­ki nasil­ni svi­jet zaslužio je da se promijeni

    pro­dr­man očišćen pro­pran ispremetan

    u našim drhtavim vjern­im rukama

    koje donose svjež mrak čist zrak

    i sret­no tije­lo na mje­seči­ni srca…

    Neka puca­ju lan­ci naših prisil­nih ljubavi!

    Neka se pom­jeri sjeme nji­ho­vo na njivi

    od brige ko će ga posi­jati njegovati

    zal­i­je­vati i saču­vati od mraza i žege…

    .

    5.

    Osjećam se krivom

    Osjećam se pravom

    Osjećam se uzaludnom

    Osjećam se korisnom

    A mogu li samo

    a može­mo li samo:

    Osjećati

    Sunce na obrazu

    More na ramenima

    Trp­ko vino u grlu

    I  pjes­mu

    Ispod olu­j­na neba bez domovine!

    Na uskoj snježnoj stazi pre­ma vrhu planine

    mi nemamo izgu­biti ništa

    osim vlasti­tih lanaca od paučine!

    .

    .

    Žen­sko pismo 

    .

                               Muškarcima

    .

    Jučer si me toliko naljutio

    Da mi se tlak digao do neba, na oči

    Mi je pala gus­ta crvenkas­ta magla

    Kao u mraz­na jutra –

    Pjes­niku zan­imlji­va ali paci­jen­tu opasna

    A neka, rekla sam sebi, on od mene čini pjesnika

    koliko i pacijenta!

    Da se s vre­me­na na vri­jeme tako žestoko

    Ne pos­vađamo

    U meni bi pre­sah­nu­la pjesnikinja

    A ostao bi tek nedovršen pjes­nik s visokim tlakom

    Koji bi te tukao zato što nadah­nuće u nje­mu sahne

    Koji bi te usah­n­uo zato što nadah­nuće u nje­mu tuče

    Kao srce pred udar:

    Zno­ji se u meni prestrašen

    Pjes­nik na rubu pameti

    Gle­da te ispod oka, zavi­di ti na zdravlju koje si očuvao

    Jer nje­govi su živ­ci loše večeras

    Nje­govi živ­ci su loše

    I niko ga više ne priznaje

    A on je svi­ma nji­ma toliko dao

    Dok Pjes­nikin­ja u meni u tvo­jim ruka­ma cvate

    I veli: Lju­ti me! Lju­ti me koliko hoćeš!

    Neka se tlak diže!

    Nek srce udara kao prvo­ga dana ljubavi!

    Jer ćemo se posli­je dan­i­ma miriti

    I grlit ćeš me kao bogataš skupu kinesku vazu

    A ja ću o tome pisati oduševl­jene pjesme

    Baš kao Walt Whit­man kad je napravio prvi korak.

    .

    .

    Sati Mubere Pašić

    .

    A gle – umjesto Mubera Pašić

    Htje­doh napisati

    Dan kad se ubi­la Vir­ginia Woolf

    Ili: Dan kad se ubi­la Sylvia Plath

    Žene koje je prevodila

    Mubera Pašić

    vestal­ka

    s jezi­ka žene na jezik žene

    Ali istine radi, pišem:

    Dan kad se ubi­la Mubera Pašić

    niko neće zapisati kao

    poet­ič­ki pre­sud­no važan

    Pa šta ako su usred Beograda

    bez­dom­noj pjes­nikin­ji iz Sarajeva

    nasred ulice oteli tašnicu

    u kojoj je čuvala rod­ni grad

    i nje­govu nesreću

    Potom su je srušili na zemlju i tukli

    Tog dana je u stvari Mubera Pašić

    izvrši­la samoubistvo

    gur­nu­la glavu u rernu

    zaroni­la u dubok vodeni vir

    nesta­la s mape pjesnikinja

    Posli­je je umi­rala mjesecima

    u zagrl­ja­ju svo­je ljubavi

    koja ju je na zemlji držala

    Ali kome je to važno?

    Pjes­nikin­ja nije pri­padala nikom

    ni država­ma naci­ja­ma gru­pa­ma pokretima

    poseb­no ne književnim

    osim žena­ma

    u tegob­noj povijesti

    iman­ja sve­ga i neman­ja ničega

    Eto

    Nisam ja žena bez kori­je­na u svijetu

    ovom surovom,

    bez sja­ja

    u krvav­ocr­ven­om sja­ju mal­ih naroda

    Mubera je pre­vodi­la Virginiju

    pre­vodi­la Sylviju

    Sebe

    Sebi

    za mene

    za žene

    I ako ne vidiš ništa

    Znaj da je ljubav živa.

    I da se može dalje.

    I da se baš zato

    ne može.

    Ne gov­ori nikad

    pes­mu noću.

    Dan je da ubijaš.

    Noć da budeš ubijen.

    .

    .

    Po našim glava­ma još pada­ju knjige u prahu 

    .

    Prvo što sam nauči­la sjedeći tamo, u hladovini

    Bib­lioteke, u sjeni  debe­lih aus­tri­jskih zidova

    - a god­i­na je 1976. -

    Jeste da je arhitekt Alexan­der Wit­tek i te godine,

    kao i danas

    Na Onom Svi­je­tu samoubi­lač­ki tražio ugao

    Pod kojim Svjet­lo pada na

    Pod­ni mozaik Vijećnice u Sara­je­vu.[1]

    A dru­go što naučih iz knji­ga bilo je:

    Rukopisi ne gore!

    I danas vjeru­jem Bul­gakovu – pa

    Barem on je znao istinu!

    Ali  pam­tim također, tj. vidim i ovog trena

    Tijela knji­ga kako u vrelom

    Augus­tovskom danu 1992.

    Puck­e­ta­ju obuze­ta pla­menom mržnje

    Tijela drag­ih knji­ga nes­ta­jala su u mržnji

    Tijela drag­ih naših su u mržnji

    Tijela su knjiga

    Tijela su naših dragih

    Naša tijela gor­jela su draga

    Tijela

    Dra­ga su mržnji

    No vra­ti­mo se meni, stu­dentskoj čitaonici

    Godine 1976.:

    Spre­ma­jući ispit iz antičke književnosti

    Na starom drven­om stolu našla sam urezano

    Tvo­je ime

    U tom trenu zab­o­rav­i­la  sam sasvim

    Zaš­to je Ahilej ubio Hektora

    (ili je bilo obrnuto?)

    I zaš­to je potom Hek­torov sin ubio Ahilejevog

    (Ili je bilo obrnuto?)

    A zamis­li i ovo:

    Borges zajed­no sa mnom, kroz paperje

    Spal­jenih svo­jih knji­ga što od

    1992.do danas lete

    Nebom iznad Sarajeva,

    Poruču­je:

    Da ja nisam našla tvo­je ime ure­zano u

    Drveni starin­s­ki sto Bib­lioteke u Sarajevu

    Na koji (vele savre­meni arhitekti)

    Pod savršen­im uglom pada svjetlo

    Kroz savršenu kupolu koju je projektovao

    Savršeno mah­ni­ti Wittek –

    Mož­da Neop­tolem ne bi ubio Astijanakta

    (ili obr­nu­to?)

    Mož­da bi se sve završi­lo samo u antičkim knjigama

    U ispitu za deset iz poz­na­van­ja Stare književnosti

    U mal­oj našoj bez­nača­jnoj ljubavi

    U kojoj bis­mo se sre­li bez sra­ma i bez straha

    A svi­jet bi u međuvremenu

    Zab­o­ravio – a to se dešava

    U svim ratovi­ma – da s vre­me­na na vrijeme

    Čudoviš­ta zapale bib­lioteku, a kroz Svemir jekne:

    Rukopisi ne gore!

    Rukopisi ne gore!

    Rukopisi ne gore!

     

    Napom­e­na:       

    Alexan­der Wit­tek, aus­trougars­ki arhitekt koji je pro­jek­to­vao Vijećnicu. Neprov­jer­e­na je, ali književno i ljud­s­ki sasvim  uvjerlji­va priča da je on, nakon što je pro­jek­to­vao zgradu, polu­dio i ubio se zbog toga što je bio nezado­vol­jan nači­nom na koji svjet­lo prodire kroz kupolu Vijećnice i obas­ja­va unutarn­ji prostor.

    .

    .

     Fran­ji, zani­jemelom, u Bosni 2015. godine

    .

    Sad vrap­ci drže velike propovijedi

    Kao Fran­jo u Asiziju,

    Dok u bol­ničkoj sobi, zani­jemio od bola,

    Sirom­ah Fran­jo sjedi

    I gle­da televiziju:

    A tamo, i dan-danas.

    Brat bra­ta kolje,

    Baš kao i onda kad je Riječ Božju

    S mno­go ljubavi i volje

    Mla­di Fran­jo prenosio

    Vrapci­ma u Asiziju…

    Jer i vrap­ci na grani prenose Istinu

    Kao i  Fran­jo u Asiziju –

    Jedi­no lju­di ne čuju nje­gov nije­mi krik

    Dok gle­da televiziju…

    .

                           Vijesti, stu­denoga stu­denog 2015. godine

     

    P.S.

    U četvr­tak pri­je podne 21. juna 2018. godine jedan vrapčić sto­ji na udubljen­ju ispod pro­zo­ra Par­la­men­tarne skupš­tine Bosne i Herce­govine i cije­lo jutro svo­jim cvrku­tom nad­glasa­va metež užur­banog gra­da, auto­mo­bi­la, lju­di i nji­hovih zemaljskih poslo­va. Od svih stvoren­ja na svi­je­tu, jedan mla­di fran­je­vac, opčin­jen tom scenom, sto­ji ruku sklo­pljenih kao u molitvu i sluša vrapčiće­vu propovijed.

     

    ..

    .

    .

    .

    .