.
.
.
Nobelova nagrada 1987.
.
Pismo mladog pjesnika
.
Evo me, iz početka da krenem. Bez sjećanja, bez lika.
U godine zalazim, posne i zrele, jer Zrelost je sve.
Iza moga Krećem ni zareza, ni uskličnika.
No dobro, mili moj,… Samo neka se gre.
Otići ću. Ni vitak, ni sa srebrnim lukom. Isti.
Čak i ne poželiv da tamo drugi plodovi zru.
Ne tražim ni put da bude onaj čisti
na kojem od mene bolji i hrabriji mru.
Ovako je svima: novembar, studen, i pad.
Samo što ponekad bolje je, ili gore
da od sitosti tuđe izgradi svoju glad.
Meni je dosta. odoh. Uplakane zatvaram prozore
i naspram vatrice sjedam – što znači da već idem:
Eno se stepa, i Josif, Petrograd smješka drag.
Ko dana svakog, dakle, idem. Semper idem.
Konjanik iz pjesme na stazi kraj kuće ostavlja trag.
.
.
Federikova pjesan
.
Na bregovima iz pjesme čekala je
grijući masne prste na vatri naših riječi.
Krenuli vojnici su iz pjesme. Ona je mahala
ne srpom već bljeskom srpa u pomrčini –
munjom što nebo naše presijeca na noć i noć.
A ona će sačekati: da joj se čekanje
izvan pjesme plati.
Koracali vojnici su
u pjesmi pocupkujući kao u kolu.
Meni bijaše hladno oko želuca, u ustima,
u vojnicima koji govorahu:
Na vojnu! U boj! U pjesmu!
Pokrij se zastavom svojom u borbi i u grobu!
Mo poznamo sve ceste. Sve su iste.
Smrt je ostala za nama, što znači da nas čeka
prije no stignemo, svaki u svoju Kordobu.
.
.
Osjećam se krivom
.
1.
Osjećam se krivom –
Umjesto da ženski solidno i solidarno kriknem J’accuse!
pa da se zatresu Državine i Historijine gaće
Ja se onako ženski osjećam krivom, a državi se fućka
što ja to tako privatno i bez javnog procesa…
Osjećam se krivom
Za sve koje sam optužila, za sve što sam napisala – posebno
za one koje nisam optužila i
za ono što nisam napisala.
Osjećam se krivom zato što govorim istinu
dok oko mene hara ptičja gripa – nemjerljivo
veća pošast od rata u Bosni 1992. godine…
Jer više ima straha po svijetu cijelom od jedne
nego od ove druge – kakve god bile i ptičja gripa i Bosna –
jer Bosna je minorno zlo, ne globalno, tek
lokalno – mjestimično, kao pljusak ljetni!
U odnosu na labuđi pjev što ti je smrću svojom
oduzeo mrtvo pile koje si slasno naumio večerati…
S Bosnom je, ampak, drugačije: vidiš da jeste, ali naprosto
ne misli na lokalne probleme… A ti: ne jedi više
mrtve piliće, do daljnjeg, i ne misli
gdje je ta
kto je ta
otkud je ta
čija je ta
da prostiš
Bosna
rekti
Pa suspregni svoj aparat i pričekaj:
Ptičja gripa će proći, i jest ćemo mi, još, ptica u letu i izvan leta…
A Bosna
Ona
da prostiš
Nema da projde
Nema da ode
Nema da je nema
Nemam da joj dam ništa osim sklonost
Bosni kao melanholiji…
.
3.
U kokošijoj državi – u Baba Jaginoj kućici, kojoj
jedina noga je slavenska, s lijepkom lijepog islama,
u državici koja vri od toga što se ne događa −
osjećam se krivom što lažem
da se ovdje ništa ne događa: ovdje
ni ptičja gripa ni rat
neće
promijeniti namjeru Mister Prezidenta Najveće Demokratije
da svijet učini zlim mjestom od zle boljke od sebe…
A ipak
Bogu velikome hvala –
Osjećam se krivom, ali osjećam:
Vri ljepota ispod klobučastih virova…
Ovdje žive djevojke i mladići,
ovdje leže djevojke i mladići,
ovdje sjede djevojke i mladići,
ravnodušni, bijesni, nepitani, željni svega…
Daj Bože da se naskoro dignu i
pometu nas, ispod ćilima
nas ćušnu
zajedno s prašinom nacija
koja je ostala iza lanjskih krvavih snjegova!
.
4.
Osjećam se krivom
za sve koje sam voljela:
Zašto ih nisam voljela manje?
Manje bi boljelo.
Za sve koje nisam voljela:
Zašto ih nisam voljela bar malo?
Divni su to ljudi bili nekada
kad sam i ja bila divan čovjek
i žena nevidljiva kao jutarnja paučina između dva vita bora –
Ništa na svijetu bijelom ljepše od te paučine, ništa
nevažnije
i neprimjetnije
na uskoj snježnoj stazi prema vrhu planine
od jutarnje paučine između dva vita bora!
Dobro vam jutro, žene, vi jutarnje paučine
između dva vita bora!
Dobar vam dan, sestre
što više volite svoje mučitelje nego svoje učiteljice,
vi orasi zreli,
skrivene suštine do kojih se stiže samo razaranjem svijeta!
Svaki nasilni svijet zaslužio je da se promijeni
prodrman očišćen propran ispremetan
u našim drhtavim vjernim rukama
koje donose svjež mrak čist zrak
i sretno tijelo na mjesečini srca…
Neka pucaju lanci naših prisilnih ljubavi!
Neka se pomjeri sjeme njihovo na njivi
od brige ko će ga posijati njegovati
zalijevati i sačuvati od mraza i žege…
.
5.
Osjećam se krivom
Osjećam se pravom
Osjećam se uzaludnom
Osjećam se korisnom
A mogu li samo
a možemo li samo:
Osjećati
Sunce na obrazu
More na ramenima
Trpko vino u grlu
I pjesmu
Ispod olujna neba bez domovine!
Na uskoj snježnoj stazi prema vrhu planine
mi nemamo izgubiti ništa
osim vlastitih lanaca od paučine!
.
.
Žensko pismo
.
Muškarcima
.
Jučer si me toliko naljutio
Da mi se tlak digao do neba, na oči
Mi je pala gusta crvenkasta magla
Kao u mrazna jutra –
Pjesniku zanimljiva ali pacijentu opasna
A neka, rekla sam sebi, on od mene čini pjesnika
koliko i pacijenta!
Da se s vremena na vrijeme tako žestoko
Ne posvađamo
U meni bi presahnula pjesnikinja
A ostao bi tek nedovršen pjesnik s visokim tlakom
Koji bi te tukao zato što nadahnuće u njemu sahne
Koji bi te usahnuo zato što nadahnuće u njemu tuče
Kao srce pred udar:
Znoji se u meni prestrašen
Pjesnik na rubu pameti
Gleda te ispod oka, zavidi ti na zdravlju koje si očuvao
Jer njegovi su živci loše večeras
Njegovi živci su loše
I niko ga više ne priznaje
A on je svima njima toliko dao
Dok Pjesnikinja u meni u tvojim rukama cvate
I veli: Ljuti me! Ljuti me koliko hoćeš!
Neka se tlak diže!
Nek srce udara kao prvoga dana ljubavi!
Jer ćemo se poslije danima miriti
I grlit ćeš me kao bogataš skupu kinesku vazu
A ja ću o tome pisati oduševljene pjesme
Baš kao Walt Whitman kad je napravio prvi korak.
.
.
Sati Mubere Pašić
.
A gle – umjesto Mubera Pašić
Htjedoh napisati
Dan kad se ubila Virginia Woolf
Ili: Dan kad se ubila Sylvia Plath
Žene koje je prevodila
Mubera Pašić
vestalka
s jezika žene na jezik žene
Ali istine radi, pišem:
Dan kad se ubila Mubera Pašić
niko neće zapisati kao
poetički presudno važan
Pa šta ako su usred Beograda
bezdomnoj pjesnikinji iz Sarajeva
nasred ulice oteli tašnicu
u kojoj je čuvala rodni grad
i njegovu nesreću
Potom su je srušili na zemlju i tukli
Tog dana je u stvari Mubera Pašić
izvršila samoubistvo
gurnula glavu u rernu
zaronila u dubok vodeni vir
nestala s mape pjesnikinja
Poslije je umirala mjesecima
u zagrljaju svoje ljubavi
koja ju je na zemlji držala
Ali kome je to važno?
Pjesnikinja nije pripadala nikom
ni državama nacijama grupama pokretima
posebno ne književnim
osim ženama
u tegobnoj povijesti
imanja svega i nemanja ničega
Eto
Nisam ja žena bez korijena u svijetu
ovom surovom,
bez sjaja
u krvavocrvenom sjaju malih naroda
Mubera je prevodila Virginiju
prevodila Sylviju
Sebe
Sebi
za mene
za žene
I ako ne vidiš ništa
Znaj da je ljubav živa.
I da se može dalje.
I da se baš zato
ne može.
Ne govori nikad
pesmu noću.
Dan je da ubijaš.
Noć da budeš ubijen.
.
.
Po našim glavama još padaju knjige u prahu
.
Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini
Biblioteke, u sjeni debelih austrijskih zidova
– a godina je 1976. –
Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,
kao i danas
Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao
Pod kojim Svjetlo pada na
Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu.[1]
A drugo što naučih iz knjiga bilo je:
Rukopisi ne gore!
I danas vjerujem Bulgakovu – pa
Barem on je znao istinu!
Ali pamtim također, tj. vidim i ovog trena
Tijela knjiga kako u vrelom
Augustovskom danu 1992.
Pucketaju obuzeta plamenom mržnje
Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji
Tijela dragih naših su u mržnji
Tijela su knjiga
Tijela su naših dragih
Naša tijela gorjela su draga
Tijela
Draga su mržnji
No vratimo se meni, studentskoj čitaonici
Godine 1976.:
Spremajući ispit iz antičke književnosti
Na starom drvenom stolu našla sam urezano
Tvoje ime
U tom trenu zaboravila sam sasvim
Zašto je Ahilej ubio Hektora
(ili je bilo obrnuto?)
I zašto je potom Hektorov sin ubio Ahilejevog
(Ili je bilo obrnuto?)
A zamisli i ovo:
Borges zajedno sa mnom, kroz paperje
Spaljenih svojih knjiga što od
1992.do danas lete
Nebom iznad Sarajeva,
Poručuje:
Da ja nisam našla tvoje ime urezano u
Drveni starinski sto Biblioteke u Sarajevu
Na koji (vele savremeni arhitekti)
Pod savršenim uglom pada svjetlo
Kroz savršenu kupolu koju je projektovao
Savršeno mahniti Wittek –
Možda Neoptolem ne bi ubio Astijanakta
(ili obrnuto?)
Možda bi se sve završilo samo u antičkim knjigama
U ispitu za deset iz poznavanja Stare književnosti
U maloj našoj beznačajnoj ljubavi
U kojoj bismo se sreli bez srama i bez straha
A svijet bi u međuvremenu
Zaboravio – a to se dešava
U svim ratovima – da s vremena na vrijeme
Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Napomena:
Alexander Wittek, austrougarski arhitekt koji je projektovao Vijećnicu. Neprovjerena je, ali književno i ljudski sasvim uvjerljiva priča da je on, nakon što je projektovao zgradu, poludio i ubio se zbog toga što je bio nezadovoljan načinom na koji svjetlo prodire kroz kupolu Vijećnice i obasjava unutarnji prostor.
.
.
Franji, zanijemelom, u Bosni 2015. godine
.
Sad vrapci drže velike propovijedi
Kao Franjo u Asiziju,
Dok u bolničkoj sobi, zanijemio od bola,
Siromah Franjo sjedi
I gleda televiziju:
A tamo, i dan-danas.
Brat brata kolje,
Baš kao i onda kad je Riječ Božju
S mnogo ljubavi i volje
Mladi Franjo prenosio
Vrapcima u Asiziju…
Jer i vrapci na grani prenose Istinu
Kao i Franjo u Asiziju –
Jedino ljudi ne čuju njegov nijemi krik
Dok gleda televiziju…
.
Vijesti, studenoga studenog 2015. godine
P.S.
U četvrtak prije podne 21. juna 2018. godine jedan vrapčić stoji na udubljenju ispod prozora Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i cijelo jutro svojim cvrkutom nadglasava metež užurbanog grada, automobila, ljudi i njihovih zemaljskih poslova. Od svih stvorenja na svijetu, jedan mladi franjevac, opčinjen tom scenom, stoji ruku sklopljenih kao u molitvu i sluša vrapčićevu propovijed.
..
.
.
.
.
