Fusnote

Lat­est posts by Tan­ja Bak­ić (see all)

    .

    .

    .

    Posljed­n­ja crnogors­ka virdži­na [1] 

    .

    Tog avgus­tovskog jutra, kad se sunce
    Tek uspe­lo na nebes­ki svod pomod­rio od vođenja
    .….….….….….….….….….….….….….…ljubavi s morem
    U toj zemlji što više nije mogla da bude njena
    U tom gradu koji nikad nije ni bio njen
    Tiho je zatvo­rila oči i usnu­la san zemlje.

    Bila je lijepa, gov­o­rili su.
    Još kao mla­da. Talasas­ta smeđa kosa,
    Ozareno lice, bis­erni osmi­jeh i pogled
    Zarobljen u jed­nom trenutku mladosti
    Kada se ona pre­ruši­la u ono što nikad nije ni bila
    Da ne bi slušala zvuke zarobljenih suza
    i glasove sno­va njezinog oca – sno­va koje
    .….….….….….….….….….……ona nije sanjala.

    Bila je lijepa čak i kada su pro­lazile godine
    Njene ukradene lje­pote, ukradene prirode,
    .….….….….….….….….….….….….…ukradene prošlosti.
    Bila je lijepa, čak i kad se tog sumornog
    .….….….….….….….….….….….….….….popod­ne­va ona
    Odrekla svo­jih dalek­ih obala i mora
    I zako­rači­la u snove svo­ga oca.

    Gledala si svih ovih god­i­na, dra­ga Stano, tamo
    Gdje se zvuk o svjet­lost para, tamo gdje zemlja
    posta­je bijela, a krv uspavana.
    Gledala si u živ­ot koji te mazio nije –
    U težak poljs­ki rad, u marlji­vo čuvanje
    .….….….….….….….….….….…kuće i porodice,
    U rano jutarn­je nala­gan­je vatre,
    .….….….….….….….…..u brižno čuvan­je stoke,
    U sav­jes­no nošen­je muške odjeće i frizure,
    U namet­nu­to kafan­sko pušen­je duvana i
    .….….….….….….….….….….….…..noćno družen­je s muškima.

    Tim licem s oči­ma bez obale,
    Tim oči­ma zam­rznu­tih suza,
    Taji­la si davno napravl­jeni krik,
    Koji si kao odjek slušala svako­ga jutra kada se probudiš
    I pogledaš u okrut­no zrca­lo. Šta si još vidjela?
    Boje svo­je duše koje si ostavi­la cvijeću?
    Svjet­lost oči­ju svo­jih koje si dala zim­skom vjetru?
    Radost materin­st­va koje si ustupi­la pepelu?

    Novi živ­ot pono­vo si mogla imati
    Nove snove pono­vo si mogla sanjati
    Kad god si ti to htjela. Ali nisi.

    Pamtiš li sjaj noćnih svjetilj­ki što si ih palila
    Kada bi u stu­dene jesen­je večeri tiši­na duše tvoje
    Zapos­jela bićem i posta­la glas­nom, vrištala?
    Da li ti se onda duša od samoće bijelila,
    Da li si onda ukus niči­je zeml­je osjetila
    U čiju te je igru uple­lo kori­jen­je samoće
    Koje si ti sama odabrala?

    Tog avgus­tovskog jutra kada se sunce
    Ras­ta­ja­lo od tebe na moru koje si
    .….….….….….….….….….….…tad vid­jela prvi put,
    I nebu, koje je bilo onakvo
    .….….….….….….…..kakvim ga nikad nisi sanjala,
    I kad je prom­r­zla zeml­ja milo­vala tvo­je sklo­pljene oči,
    Ja znam da si san­jala novi živ­ot i novu zemlju,
    Vjeru­jući u pra­vo na izgubljenu sreću.

    .

    .

    Neka dru­ga rije­ka [2] 

    .

    Ima neka dru­ga rije­ka u ovoj rijeci
    Koja počin­je tamo gdje završa­va duga –
    .….….….…..Zrake niči­je ne prima,
    .….….….…..Kišu niči­ju ne uzima
    .….….….…..Niči­jim ne teče obalama.
    A završa­va tamo
    .….….….…..gdje počin­je magla.

    Ta dru­ga rije­ka mre i sni
    .….….….…..tuđim snovi­ma.
    Tom dru­gom rijekom plove oni –
    .….….….….……tamo gdje Mjesec krati niti svoje,
    .….….….….……tamo gdje oči su koje oči tuđe draže,
    .….….….….……tamo gdje ruke su koje ruke druge traže.

    „Moramo poći“- tako su govorili,
    .….….….…„Živ­ote da sagradi­mo nove“ – tako su govorili,
    .….….….…„Prošlost da zab­o­rav­i­mo“ – tako su govorili.
    .….….….…„Pro­dali smo auta, iman­ja i kuće“ – tako su govorili.
    .….….….…„Opros­tili se od rođa­ka, oca, majke“ – tako su govorili.
    „Ne znamo šta nas čeka, ali morali smo poći“ – tako su govorili.

    Ovom rijekom čud­nom oni su zaplovili,
    Jer nema­ju više sna,
    Jer ruke su im pune kiša i oblaka,
    A usta puna neprog­utanih suza.

    Ovom rijekom čud­nom oni su zaplovili,
    Jer prsti su im puni krhotina,
    Jer jutra su im se u noći pretvorila,
    A noći u dane bez svitanja.
    Ovom čud­nom rijekom oni su zaplovili
    .……jer kri­ci rana na zraku sun­ca su im ostali.

    „Pro­dali smo sve. Bez ičeg smo ostali“ – tako su govorili.
    „Nemamo niš­ta više osim nade
    I zeml­je nove“ – tako su govorili.

    „Moja beba usko­ro će se rodi­ti“ – tako je gov­o­rila maj­ka jedna,
    .….….….…„Vrlo brzo… na onoj tamo zemlji“.

    Na sva­ki pređeni kilo­metar rijeke
    .….….….….….….….…raste kilo­metar nade.
    Što više rijekom se plovi,
    .….….….….….….….…sve man­je riječi se zbori.

    Mis­lim da ova rije­ka ne postoji
    .….….….….….…ni na jed­noj geograf­skoj karti.

     

    [1] Stana Cerović (1936–2016) rođe­na je u selu Tuši­na kod Šavni­ka, a umr­la je u pri­morskom crnogorskom gradiću Risan u Domu za stare. U skladu sa starim crnogorskim običa­ji­ma, ako kuća ostane bez muškog nasljed­ni­ka, jed­na od kćeri može da odabere da postane sin. Kao mla­da, Stana je dala zav­jet svome ocu da će osta­ti nje­gov „jedi­ni preživ­jeli sin“ – da se neće uda­vati niti dje­cu rađati, i da će čuvati majku i ses­tre. Pred kraj živ­ota zbog bolesti su je pre­ba­cili u mors­ki gradić Risan u Dom za stare. Njezi­nom smrću, 1. avgus­ta 2016. ovaj stari običaj je iščezao iz Crne Gore.

    [2] Pjes­ma je posveće­na velikim migraci­ja­ma koje su zade­sile Crnu Goru tokom 2015. godine, odak­le su lju­di odlazili u zeml­je EU, a najviše u Nje­mačku. Metafo­ra za ove migraci­je pjes­nič­ki je i vizuel­no dočarana oblikom rijeke.

    .

    .

    .

    .

    .