Glasovi

Enver Kazaz
Lat­est posts by Enver Kazaz (see all)

    .

    .

     

    III

    .
    Jutros je glas došao
    Jedan u me
    Sa onih strana
    Gdje tijelo
    Sa zemljom jed­nači se
    Jutros je glas
    Jedan spo­jio moje
    I vri­jeme trava
    Nacr­tao anđela što miluje
    Zacen­jenu dušu
    Jutros je glas
    Jedan moje obje ruke
    Moje obje noge
    I jezik cijeli
    U mrak materije
    Odveo da tamo traže
    Sunce vječnosti

    .

    .

    IV

    .

    Nisu glaso­vi ovi
    Izvan mene
    U svakom od njih
    Sadržan sam
    I kad se jave
    Usred beskrvne jave
    I iz sna kada stignu
    I kad se nenadano
    Use­le u me
    S ulice ili u lice
    Kad se sruče
    Glaso­vi ovi
    Done­su svakodnevna
    Moja raspela
    Bez nade u uskrsnuće

    .

    IX

    .
    Glas s neba ne dolazi
    Stoljećima
    Kad pogled digneš
    Gore je samo prostranstvo
    Materije
    Ona pulsira
    I šapće
    Kamenu, pčeli
    Pti­ci u letu
    Ne Tebi
    Što u jezik
    Loviš
    Svo­ju smrt
    A ona kao vjetar
    I dal­je duva
    Po bez­dana­ma uma

    .

    .

    X

    .
    Ima jedan glas
    Na dlan ga
    Stavi­ti možeš
    Ogr­nu­ti se njime
    Kad je napolju mrzla
    Suhomrazica
    Možeš se
    U nje­mu izgubiti
    Toliko je prostran
    Nema te ljubavi
    Koja mu je ravna
    Ima jedan glas
    Od tvog te
    Prvog plača
    Do gro­ba prati
    Pa i tamo
    Mogla bi ga čuti
    Duša
    Da majčin šapat
    Sluša

    .

    .

    XI

    .
    A taj glas
    Iznu­tra što se javi
    I cijel­og te poplavi
    Strepnjom
    Ne boj se
    Nije pravi
    Odlazak tamo
    U grot­lo samo
    Gdje crvi žderu meso
    Samo do ulaza te odvede
    Da vidiš
    Ni rukom
    Ni nogom
    Ne možeš preći
    Preko praga
    Na kojem se
    Duša vaga
    Pla­menom stravom

     

    XVI

    O tebi jutros mislim
    Moj glasu
    O nadi što je nosiš
    Da spas
    Potraži
    U predjelima
    Izvan riječi
    Za sve što se
    Ne može izreći
    Evo na vrhu prstiju
    Stoji
    I čežn­jom svojom
    Boji
    Me cijelog
    A nekad se stoglavo
    U grudima
    Zgužva
    I ljubav proguta cijelu
    Za ribu u vodi,
    Šum­sku jelu
    I kamen­jarku travu
    O tebi glasu
    Neizre­civ što umreš
    A s tobom svi­jet moj
    Ras­pa­da se
    I trune nasred srca
    I sva­ki put
    I sve izno­va tako
    Glasu moj mili
    Moja bespomoćna
    Rako

    .

    .

    .

    .

    XVIII

    .
    Svako u sebi više
    Glasova
    Nosi
    I sebi neznan
    Bude
    U svakom glasu
    Po jedan svijet
    Čitav
    I cijela smrt
    I kad se u se
    Spusti
    Kad se zagleda
    U nutrinu i tminu
    Svoju
    Bez­glasan bude
    Od vike lude
    Tek u smrti
    Glas je pravi
    Što se vine
    U visine
    A tamo
    Samo
    Onaj se plavi
    Što glas svoj
    Od svjetla
    Mijesi
    Pa sve od
    Alfe do Omege
    Bljes­nu nam grijesi
    I sve nje­gove stege
    Opomenu
    Po nji­ma jesi
    I ti
    I smrt tvoja

    .

    .

    XIX

    .
    Glasove
    Ove
    Na dlan stavi
    Pa s nji­ma u svi­jet kreni
    Plavi
    Nek budu kompas
    Po kom ćeš znati
    Sjev­er ljubavi
    Istok smrti
    Mjesto gdje bilje
    Njegu­je život
    Kao čedo.
    Glasove
    Ove
    Na dlan stavi
    U nji­ma senzor
    Jedan ima
    Da pre­poz­na i u stravi
    Radost krvi
    Što bol mrvi
    Jedi­ni pravi
    Most preko rijeke
    Na kome cvile
    Duše mile
    Sve dok ne plate
    Zemne sate
    Glasove
    Ove
    Na dlan stavi
    U nji­ma i Ti i ja smo
    Isti
    Toliko živi,
    Nalik bisti.

    .

    .

    XX

    -
    Glaso­vi vode
    U snu hode
    Do krotkih
    Tvari
    U svitanje
    Svijeta
    I duša
    Nad vodama
    Lebdi
    Od izvora
    Do ušća tijela
    Glas vode
    U svakom
    Napajaje
    Času
    I u svakom
    Talasu
    Isto dubi
    Obale bića
    Zato
    U šumu vode
    I blješte slobode
    Za duše mlade
    Besm­rtne čiste
    Beskra­jne iste

    .

    XXIV

    .

    Kad smrt
    Onu bolnu
    U oči ti stave
    Zlim glasom zabrave
    Gur­nu te u strave
    Ima jedno
    Slovo
    Gdje se
    Skri­ti možeš
    I u nje­mu kuća
    Tvo­ju ljubav
    Nježnu
    I svu blagu
    Nadu
    Tvo­ju ruku onu
    Što s k nebu pruža
    Tvo­je srce
    Čuva
    Ima jedno
    Slovo
    Da te tebi
    Vrati
    U njem lice
    Majke
    Njene slatke
    Gatke
    Oko tebe oklop
    I tvrđavu
    Bajke
    Oko tebe
    Niti
    Na kojim ćeš
    Sniti
    Oko tebe snuju
    I smire oluju
    Ima
    Slovo
    Ovo

    .

    .

    XXV

    .
    O ima li glasa
    Da iz
    Gro­ba ode
    Preko smrtne
    Vode
    Preko svake
    Sumnje
    U slike zaumne
    Gdje smo samo
    Duše
    I tijela se sruše
    I svo meso strune
    Usred te furune
    A kako nas zovu
    Imeni­ma zemnim
    Ili gri­je­hom samo
    Kojim raču­na se tamo
    Vječnost pusta
    I pak­lene vatre
    U kojim se satre
    Sve što jes­mo bili
    I bit ćemo mili
    Saput­niče krhki
    O ima li glasa
    Da do tamo ode
    Makar samo šutnju
    Makar
    Ništa
    Ne donio
    Nikad
    O ima li glasa
    Da nas zatalasa
    Preko smrtne vode
    U vječne slobode

    .

    .

    XXVI

    -

    A u šapatu
    Tvome draga
    Dođu sva blaga
    I samo se očima
    Tvo­jim mjer­i­ti mogu
    I kad u šapat
    Uđem
    Da mu okusim
    Prostor
    Ni gore
    Ni dolje
    Nisam
    Niti u središtu
    Svijeta
    Već iznad stvari
    Lebdim
    U kos­mo­su između
    Naših koža
    Ili sam tamo
    Od jedne do druge
    Zvi­jezde prosut
    Pa me tvoj dodir
    Skupi
    I nježno u srcu
    Drži
    U šapatu
    Tvom draga
    Naši su glaso­vi isti
    U nji­ma zora blaga
    Sviće i iza Lete
    Gdje ćemo nevi­ni, čisti
    Poni­jeti ove
    Trenutke svete.

    .

    .

    .

    .

    .