Konci, konaci, kaprici

Lat­est posts by San­jin Sorel (see all)

    .

    .

    .

    Snovi i ispaše

    .

    Čuvar­i­ca sna napuš­ta kazalište
    Na vrhovi­ma prsti­ju. Od žutog
    Su stak­la, od leda. Glanc.

    Događa­ji se zbi­va­ju pred Misratom,
    Nema­ju veze s mudrošću nit
    Srećom. Šlang i fit, biti je red.

    Za njom, iz prikra­j­ka, sjena
    Rubi nacrte. Pokri­va dekom
    Veli­ki koraljni greben Bilogore.
    Glaso­vi drže gov­ore. Tema?
    Kako iskopati iz pijes­ka školjke.
    Nižu se scene koje će prodati
    U dućanu rabljene robe.

    Kak­va li je to tortura?
    Kakav kaza­l­išni kašalj?
    Svi­jet je mjesto loših mirisa.

    Čuvat’ val­ja mirise, bugarske,
    Iz ruže, u pamćen­ju. Čemu
    Se pro­tive zadars­ki Arbanasi
    S Gorn­je­ga gra­da. Samo da
    Put nema nikak­vo odredište.
    Bit će kako je iluz­i­ja drugo
    Ime za vjenčanja.
    Kako bi bilo vremena
    Pri­je negoli dođu nijema
    Razdoblja.

    Četiri su nebeske rijeke žuč nosile
    A s nji­ma i zlatne obale.
    Osta­je ostar­jeli glumac i zdjela
    Gra­ha na stolu.

    Pamćen­je je sklono zaboravu.
    Knjižnice su poha­b­ane kao i
    Krovovi pod kas­nol­jet­nom jabukom.
    Nema pov­jeren­ja u sjene koje
    Se lijepe za grobove.

    Kaže da priro­da, želi li biti u nama,
    Nema osjeća­ja. Ona je sjetna
    Tra­va i list u kosi. Glas iz vrlo
    Mračne jaza­včeve jazbine.
    Uh! Njemice u mag­ičnom snu.

    .

    .

    Pri­zori ludi­la i strasti

    .

    Sri­je­dom se vide opake stvari
    I škakljivi pri­zori pod bejanskim
    Pro­zori­ma. Svakako su
    Provi­zorni, jer u nji­ma žive
    Sluge noćnih mora. Stal­no im
    Brka­ju redosli­jede i žudnje.

    Ne bi li san bio dubok brine se
    Bog koji iz nebeske telefonske
    Gov­or­nice sedam puta zove.

    Zamis­lite, odzi­va nema! Nitko
    se iz pak­la ne javl­ja. I ostalih
    Spored­nih mjes­ta nas koji duše
    Nemamo.

    Kako bis­mo ih imali kada
    Sta­do nebeskih koza što
    Spustiše se na Cres obrstile nam
    Sve pogov­ore? Ne razumiju
    Se jezi­ci uta­boreni u čunjevima
    Na nemirn­im jez­er­skim plohama.

    Ne vjeru­jem više ničemu
    Jer ćemo završi­ti u lišću
    Puni propuha.

    Sri­je­dom se niš­ta ne čuje.
    Riđokose zvi­jeri smi­cal­ice smišljaju.
    Grizu do krvi, jer ih je strah
    Goniča s psima.

    Sri­je­dom se najbol­je upoznati.
    I bez posi­pan­ja pepelom, molim!
    Čista sri­je­da je puka književ­na konvencija
    Kojoj ni Bog ne vjeruje.

    .

    .

    Udal­jeni krajobrazi

    .

    Kako se razu­mi­je daljina?
    Tako što ju se prelazi bez
    Prtl­jage, samo sa srcem
    I razn­im mogućnostima.

    Jed­na gov­ori o koza­ma u snovima
    Dru­ga o dodiru i potiljku
    Treća o koroti na autocesti.

    Želim se vrati­ti kući.
    Kako bih na posljed­njoj večeri
    Posve prazan za delikatese
    Čitao knjige.

    Ion­ako je sve u valovima.
    Vukovi­ma i zmijama.
    Umi­ran­je i nije neki život.

    .

    .

    Antikristi i tišine

    .

    Tiši­na koja dopire iz jama.
    Zapuh, hladan, iz kot­lovni­ca oranice.
    Vje­tar. Koša­va nema kamo puhati
    Nego gdje ju usm­jer­a­va klanac, ponornica
    I dubina.

    Lop­ta­ju se s pogled­i­ma kroz
    Pro­zor duše: joj, nemo­jte zaboraviti
    Malene tople mačiće
    I nji­hov divlji nagon!

    Nemo­jte ih zanijemiti.

    Prop­uh sa svih strana Aljaske i
    Svi­jet pro­zo­ra u boji.

    Dia­man­da Galas kaže Sono L’Antichristo
    S time se nije teško složiti.
    Smisao živ­ota je sreća.

    .

    .

    Čuvari nad košnicama

    .

    „Zatim smo prešli u zemlju drveća bez korijena“
    Gral gusars­ki, Robert Pinget

    Jedi­no će nemilos­rd­nost otvoriti
    Vra­ta zeml­je. S neko­liko tešk­ih uporišta:
    Zvuk vje­tra, miris Tomaša, hlad­noća livade.
    Zatim, na sprženoj travi i dekama
    Nad koji­ma stršl­jen traži toplinu treba:
    Otkopati tlo, zapal­i­ti krijes –
    Sunce i vatru zakopati u grobnicu.
    Isto i sa svime ostal­ime: sjećanjima,
    Klonući­ma, ostaci­ma vlage na prstima.
    Sve je to šala sve je to smrt, ionako
    Iste su kret­nje po oče­vim velikim tragovima.
    Biti nemilos­r­dan priv­i­legi­ja je plahih
    Da će pro­laskom zime iz podzemnih
    Šta­la na svjet­lo dana izići samo snovi.

    .

    .

    Šahovs­ka polja

    .

    S mrzo­voljom na usna­ma pre­poz­na­je riječi,
    Bro­ji fonetske odsječke prvih glasova.

    Već dru­gi gov­ore ima li koga? u dječ­jem imenu.
    Nema san­dala dok lahor joj hoda po tijelu.

    Dok gov­or putu­je oblacima iz Klagenfurta
    Otku­da kreće ces­ta pre­ma Khevenhilleru?
    Ubo­ji­ca dolazi s engleskim riječima.

    Daj, daj, i sam znaš moć sms‑a! Tre­ba­lo je
    Napisati: S Kar­a­van­ki pogled u nebo
    Je nepotre­ban! Isti­na, u oblacima se
    Lahko vid­jeti lagahnim.

    Udal­jenost razvod­nju­je sok od bazge,
    Razlabavlju­je konope i bitve
    Ne bi li pali u vodu ne bi li po špran­ci bili.

    Jer zorom astrološ­ki pro­ro­ci trkeljaju
    O pet min­u­ta potreb­nih da se riješi
    Greko mat u neko­liko poteza lovcem
    I kulom, uz pomoć kon­ja ili dame.

    .

    .

    .

    .

    .