Esej

Koreografija moriendi

Delovi iz studije o fenomenu umiranja

(Beograd, SAI, 2016)

UVOD

Tačka gde se linija života okončava ponekad baca novo svetlo na dotadašnji život pojedinca. Montenj je rekao da se o jednom životu može suditi tek kad se zna njegov kraj i da onaj koji bi ljude poučio kako da umru, poučio bi ih i kako da žive. Ova knjiga sastoji se od vinjeta koje govore o poslednjim trenucima nekih poznatih ljudi (jer je njihovo umiranje uglavnom dobro dokumentovano). Ostaje da se vidi da li priče o njihovom odlasku bacaju drugačije svetlo na njihovo delo (ili ga smrt ipak ne dotiče) i da li, ovako sakupljene zajedno, govore nešto više o ljudskoj sudbini (ili je reč samo o kraj­nje šarolikoj koreografiji moriendi bez ikakvog posebnog smisla).

Raznolikost čina umiranja (kao i raznolikost življenja), može da govori i o nečemu drugom: da su sve to samo manifestacije jedne pojave s bezbrojnim (ovozemaljskim) maskama. Pojedinačan ži­vot uvek se gasi, vrsta kao da traje; lično je bezvredno (opšte možda nije) i, na čudan način, lično nastavlja da bivstvuje kroz opšte. Epiktet je, opet, davno napisao: „Smrt, izgnanstvo i sve strašne stvari svakoga dana neka su ti pred očima, i to poglavito smrt; i nikada ti neće pasti na pamet nijedna gadna misao niti ćeš žudeti za bilo čim što je neodmereno.“

BORHES

Fabulator Borhes – koji je verovao da je „u krajnjem ishodu, či­tava književnost autobiografske prirode“ – januara 1986. nalazi se u Ženevi, ozbiljno bolestan. Da bi izbegao oštre argentinske pro­pise u vezi sa razvodom, u aprilu te godine se preko zastupnika u Paragvaju ženi četrdesetogodišnjom Argentinkom japansko-ne­mačkog porekla Marijom Kodamom, dugogodišnjom prijatelji­com i saradnicom (autorska prava na svoja dela prepisao joj je još 1979. i ona će posle njegove smrti steći potpunu kontrolu nad nji­ma). „Kad sam bez Marije“, govorio je, „želim da dođe; kada sam sa Marijom, želim da ode.“ Već je jednom pre toga bio stupio u brak, 1967, sa izvesnom Elsom Astete – mada, navodno, s njom nikad nije imao seksualne odnose; bukvalno je jednog dana, posle tri go­dine braka, pobegao iz zajedničkog stana i vratio se životu sa maj­kom[1]. Vid mu je još od detinjstva bio loš (slabovidost je nasledio od babe i oca), i između tridesete i četrdesete godine počinje još više da slabi, pa je Borhes s nepunih šezdeset već gotovo potpuno slep (sledećih četvrt veka moraće da se oslanja na druge, pogoto­vo na majku, dok bude živa). Politika ga nije interesovala iako je podržavao vojnu huntu u Argentini i bio protiv peronista, a zbog desničarskih i antidemokratskih stavova verovatno nije ni dobio Nobelovu nagradu. Za sebe je rekao: „Lično, mrzim politiku. Ja sam umereni anarhista kućevnog tipa i pacifista, bezazleni sledbenik Herberta Spensera.“ Krajem maja 1986. pisac i kritičar H. Alazraki posetio je osamdesetsedmogodišnjeg Borhesa u hotelu u Ženevi: „Borhes je sedeo na stolici, obučen i doteran, u odelu sa kravatom, okrenut vratima. /…/ Glas mu je bio prigušen i isprekidan. Jedva se moglo razumeti šta govori. /…/ Još više me je uznemirio oblik njegove glave… /…/ Glava mu je bila izobličena jer su mu čeone kosti neumereno štrčale i pretile da raskinu kožu. Tome nije bila kriva starost, već uznapredovala bolest…“ U junu 1986, tri dana po izlasku iz bolnice u Ženevi (Margerit Jursenar posećuje ga u bolesničkoj sobi i provodi s njim celo popodne, „čvrsto ga držeći za ruku“), umire u svom novokupljenom ženevskom stanu (u Že­nevi je, po sopstvenoj želji, i sahranjen, na groblju Plenpale). Ovaj „pisac za pisce“ i inspiracija mnogim autorima kratke proze (nikad nije napisao nijedan roman), umro je od raka jetre. „Sada osećam izvesno nestrpljenje“, napisao je pred kraj života, „čini mi se da bi trebalo da umrem i da bi trebalo da umrem uskoro. Suviše sam živeo. Osim toga osećam i veliku radoznalost. Uveren sam, iako u to nisam sasvim siguran, da smrt mora da ima izvestan ukus, da to mora da bude nešto posebno, nešto što nikad ranije nismo osetili.“ Dodao je: „Uvek sam zamišljao da će Raj biti neka vrsta biblioteke.“

O smrti svoje majke, koja je živela skoro sto godina, pričao je kako je „mesecima preklinjala boga da je poštedi bolova, kako se obra­ćala davno preminulim roditeljima moleći ih da je oslobode života /…/ kako je od sluškinje tražila da je baci u kantu za smeće. To­kom poslednje dve godine“, rekao je, „njeno ječanje i krici mogli su se čuti i preko telefona. Kada je došao kraj, od nje su ostale same kosti koje je na okupu držala sasušena koža; ličila je na sopstve­nu mumiju.“ Borhes navodi i da je njegova majka, inače predana katolkinja, pred samu smrt, prvi put opsovala: „Jebiga“, rekla je, „dosta je bilo ovog mučenja.“ Jedina Borhesova fotografija na kojoj se vidi kako plače snimljena je upravo na sahrani njegove majke, na groblju Rekoleta u Buenos Ajresu.

[2]

Borhes sa svojim mačkom Bepom krajem sedamdesetih godina

FROJD

Strastvenom pušaču Sigmundu Frojdu je 1923. u Beču ustanov­ljeno benigno zadebljanje usne duplje, koje će se tokom naredne decenije i po, i pored tridesetak hirurških intervencija na ustima, vilici i nepcima, razviti u kancer. U pokušaju da savlada rak, iste godine, 1923, Frojd će se podvrći i operaciji testisa radi podmla­đivanja (Štajnahova operacija), ali bez rezultata (iduće godine, po­vukao se sa svih skupova i kongresa). Početkom 1939, u Londonu, gde će sa ženom[3] i čitavom velikom porodicom[4] pobeći od nacista, lekari konstatuju da je rak postao neoperabilan. Frojd je presudu prihvatio isto tako opušteno, rekli su njegovi ukućani, kao što je decenijama podnosio bolest, i nastavio s književnim radom, a i da povremeno prima pacijente. U Londonu ga posećuju Cvajg, Virdži­nija Vulf, H. Dž. Vels i drugi, a Dali skicira njegov portret. Sredinom 1939, međutim, bolovi su postali neizdrživi i on prekida sa svim aktivnostima. U avgustu naglo počinje da slabi (skoro da i ne jede zbog vilice unakažene tumorom) i tako nerazgovetno govori da ga jedva razumeju. Ipak, kaže: „Stoprocentna istina ne postoji upra­vo kao ni stoprocentan alkohol.“ Početkom septembra na radiju sluša englesku objavu rata nemačkom Rajhu. Dve nedelje kasnije, pošto je u jednom mahu pročitao Balzakovu Šagrinsku kožu (re­kao je da se i njegov život istanjio poput talismana glavnog junaka Kože), obratio se lekaru i prijatelju Maksu Šuru, takođe izbeglici, podsetivši ga o čemu su ranije razgovarali: „Makse, sećate li se na­šeg dogovora, da me ne ostavite na cedilu kad dođe vreme. Ovo sad je samo mučenje, i nema nikakvog smisla.“ Šur je rekao da nije zaboravio. Frojd je kazao: „Hvala vam“, i dodao: „Porazgovarajte sa Anom, pa ako se ona slaže, da završimo s tim.“ Ana Frojd je že­lela da odloži očevu smrt, ali volja oca je bila jača, a i dr Šur ju je ubedio da je besmisleno održavati ga u životu. Šur mu je 23. septembra ubrizgao lakšu dozu morfijuma (dotad je Frojd trpeo bolove i odbijao sve analgetike, govoreći da više voli da razmišlja pod mukama nego da mu duh otupi). Ionako slabi Frojd ubrzo je zaspao. Više od trideset sati posle injekcije, ne dolazeći svesti, tvo­rac psihoanalize je izdahnuo (znao je da kaže i da psihoanaliza leči neurotske jade da bi uvela pacijenta u svakidašnju bedu življenja). Po novim saznanjima, Frojd je ipak primio još dve doze morfijuma koje mu je dala doktorka Štros, koleginica Frojdove ćerke Ane (Šur je bio sprečen da dođe). Tri dana kasnije, kremiran je na london­skom groblju Golders Grin. Ernest Džons drži posmrtni govor na engleskom, a Cvajg čita nekrolog na nemačkom.

Frojd s ćerkom Anom na železničkoj stanici u Parizu, dok od nacista beži iz Beča u London, 1938.

MOPASAN

„Meni sve izgleda da tonem pod nekakve mračne svodove, u nekakve prostorije, gde ne nalazim zidove i ne vidim izlaza; verovatno da je to beskraj. Ja lutam sam unaokolo, nikoga nema oko mene…“

        1. de Mopasan

Mopasan je poslednjih godina života bio opsednut strahom od samoće i smrti i idejom da ga neko progoni (što su verovatno bile posledice sifilisa[5] kojim se zarazio u mladosti i od kog je postepe­no gubio vid). Pored toga, i nasledno je bio opterećen. Otac mu je bio nestabilan, lakomislen, ženskaroš i kockar, majka nervno bole­sna. Iako u mladosti „jak kao bik“, s nadimkom „gurman života“, od tridesete godine, zbog stalnog konzumiranja alkohola i narkotika (morfijum, kokain, eter, hašiš), kao i nervne iscrpljenosti, Mopa­sanu organizam počinje da popušta, pa sve češće doživljava nagle promene raspoloženja i zapada u depresiju. Prijatelji ga sad nazi­vaju „žalosnim bikom“, a lekari na kraju ustanovljavaju progresiv­nu paralizu. Godinu dana pred smrt pokušao je da se ubije prese­kavši sebi grkljan. Posle toga smešten je u zavod za umobolne Pasi u Parizu, gde je i umro 1893. Pred smrt je puzio na sve četiri u ludačkoj košulji i jeo sopstveni izmet. Njegov lekar, neki dr Blanš, zabavljaće pariske salone ovakvim vestima o svom čuvenom pa­cijentu. Poslednje Mopasanove reči bile su: „Mrak, ah, mrak.“ Sa­hranjen je, po ličnoj želji, bez kovčega. Sam je smislio svoj epitaf: „Žudeo sam za svačim, ali ni u čemu nisam uživao.“

Foto: Felix Nadar, 1888.

ANICA SAVIĆ REBAC

Od početka teške bolesti svog muža Hasana, književnica Anica Savić Rebac znala je da će njegovom smrću i ona izgubiti volju za životom. Govori mužu: „Neću ni ja dan duže od tebe.“ Hasan Rebac uskoro umire, avgusta 1953. U oproštajnom pismu, piše supruzi: „Voleo sam te, volem te i da je moguće i posle groba bi te volio.“ Na dan muževljeve sahrane, Anica je prerezala vene. Ali pošto je pret­hodno, da bi ublažila bol pri sečenju vena, sebi dala injekciju mor­fijuma, krvarenje je usporeno, pa su je u bolnici povratili u život. Kada se oporavila, prijatelji pokušavaju da je odvrate od samou­bistva. Ona citira Seneku i stoike, o pravu čoveka da sebi oduzme život. Pokušava da se ubije strujom, ne uspeva. Rešava da nabavi pištolj i nauči da puca (u tome joj pomaže jedan njen učenik; na savskoj obali, u rana jutra, vežba s pištoljem). Poslednjih dana života, sređuje stvari u vezi sa imovinom i raznim književnim i drugim poslovima, Hasanovim i svojim. Piše testament. U svom stanu u Beogradu, jedne srede oko 11 pre podne, legla je na plavo kanabe, prekrila se jorganom i pucala sebi u srce. Od muževljeve smrti bilo je prošlo dva meseca. Pred smrt je zapisala: „Ovo što činim, činim iz uverenja i u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće poniklo je, takoreći, zajedno sa mnom, razvijalo se naročito pod uticajem an­tičkih shvatanja o samoubistvu i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode…“

FRANC KAFKA

“… veoma je lepo ovde, ležati na verandi i posmatrati kako sunce radi na te dve teške stvari, na meni i na kruški i kako budi prirodan život, čini se da kruška ima prednost.“

Iz Kafkinog pisma dr Klopštoku tri meseca pred smrt

Kafka je umro početkom juna 1924. od tuberkuloze ustanov­ljene sedam godina ranije, kada je počeo da iskašljava krv. Posled­njih mesec i po dana života proveo je u sanatorijumu Kirling kraj Beča, a umro je od izgladnelosti, jer mu je grlo bilo u takvom stanju da mu je svaki zalogaj predstavljao mučenje. Inače, u krevetu je sve do kraja radio na priči „Umetnik u gladovanju“, a posetioce je molio da piju vodu i pivo pred njim da bi bar malo uživao gleda­jući ih. Za njega, kao pisca, šira javnost uglavnom nije znala dok je bio živ (objavljene su mu samo zbirke priča Kontemplacija i Seoski doktor, te priča Preobražaj). Kada mu je 1913. objavljena prva knjiga, Kontemplacija, rekao je u šali jednom prijatelju: „Kod Andrea je prodato jedanaest primeraka. Ja sam kupio deset. Kop­ka me ko li je kupio taj jedanaesti.“ Tokom života spalio je veliki deo onoga što je napisao, a posle njegove smrti u radnom stolu u njegovoj sobi pronađena je poruka prijatelju Maksu Brodu da spali sve preostale rukopise.[6] Mada se Kafkina avangardna proza često opisuje kao „turobna“[7] „mračna“, „uznemiravajuća“ („Knjiga mora biti sekira za zamrznuto more u nama“, napisao je još kao student), a on sam kao „neurotični introvert“ i „izmučeni svetac“, Kafka je bio dobar plivač i jahač, voleo da čita popularne knjige o putovanjima i gleda komične neme filmove, a zanimali su ga i por­nografska literatura[8] i posete prostitutkama („Prošao sam pored bordela kao da prolazim pored kuće svoje ljubljene“, zapisao je u dnevnik). Umro je na rukama svoje poslednje ljubavi, dvadesetše­stogodišnje Jevrejke Dore Diman (Dora je od svoje ultrakonzerva­tivne hasidske porodice pobegla iz Poljske u Nemačku i jula 1923. na baltičkoj obali, gde je radila kao kuvarica u jednom jevrejskom kampu[9], upoznala Kafku, koji je bio na letovanju u sanatorijumu Miric). Posle nekoliko klimavih veza[10] i dve raskinute veridbe sa Fe­lice Bauer („Bez predaka, bez braka, bez potomaka, s pomamnom žudnjom za precima, brakom i potomstvom. Svi mi pružaju ruku: preci, brak i potomci, ali odveć daleko od mene…“), Kafka konačno napušta porodicu i Prag i počinje s Dorom da živi u Berlinu. Pla­šeći se reakcije „porodičnog kruga“, tj. preterano autoritarnog oca (robustni trgovac) koji mu je zagorčavao život, od kuće odlazi s malo prtljaga (da bi izgledalo da odlazi nakratko). Svoj put u Ber­lin uporedio je sa „Napoleonovim pohodom na Moskvu“. Kafka i Dora živeli su u uslovima krajnjeg siromaštva. Kafka u Berlinu nije imao novca ni za novine, a sestru Otlu moli da im u paketu poša­lje malo maslaca iz Praga; jelo su često grejali na plamenu sveće. Ipak, izgleda da je tih nekoliko meseci bio jedini srećan period u Kafkinom životu (par se čak zanosio idejom da emigrira u Palesti­nu, gde bi otvorili restoran u kome bi Dora kuvala, a Kafka radio kao kelner![11]). Ali bolest mu se pogoršala, pa je 17. marta 1924. morao da se vrati kod roditelja u Prag (prati ga samo Maks Brod, a u Pragu će ga lečiti mladi dr Klopštok). Ali već 5. aprila (izgu­bio je glas) hitno će ga poslati u sanatorijum Vinervald u Donjoj Austriji, gde, u nedostatku novca, deli sobu s nekoliko teških bo­lesnika (i u zimskoj odeći ima 49 kilograma). Potom ga, 10. apri­la, prebacuju na kliniku dr Hajeka kraj Beča, pošto „s mojim gr­lom ovde ne mogu da izađu na kraj“. Posle pregleda, rečeno mu je da ima tuberkulozu grkljana. Dora nakratko iznajmljuje stan u Beču, da bi bila Kafki u blizini. Desetak dana kasnije, prebacuju ga otvorenim autom u sanatorijum u Kirlingu kraj Beča (Dora je sve vreme nad njim u autu kao zaklon od kiše i vetra), gde dobija sobu s balkonom i puno sunca. Po svedočenju „bolničarke Ane“ Kafka je imao nekoliko tajnih dogovora sa svojim prijateljem, dr Klopštokom, koji se o njemu brinuo poslednjih mesec dana. Je­dan je bio da mu, kad dođe vreme, ubrizga smrtonosnu injekciju i olakša kraj. Drugi dogovor, napravljen po svoj prilici u Kafkinom trenutku slabosti, bio je da Dora umre s njim. Klopštok mu je usli­šio samo treću želju – da Doru, pod nekim izgovorom, pošalje van bolnice kako ne bi prisustvovala njegovim samrtnim mukama. Tako se i dogodilo 3. juna – Dora je poslata da odnese neko pismo, ali je Kafka u poslednjim trenucima toliko želeo da ona bude uz njega da su poslali sobaricu da je vrati. Dojurila je bez daha, sa cvećem koje mu je upravo kupila. Kafka tada jedva podiže glavu s jastuka da pomiriše cveće, otvorivši jedno oko. Bolničarka Ana saopštila je da je Kafkina „smrt bila tako lagana i tako potresna da su svima nama koji smo stajali uz njegovo uzglavlje lile suze“. Maks Brod, koji takođe prisustvuje Kafkinim poslednjim trenuci­ma, daje drugačiju verziju piščevog kraja: Dora uopšte nije bila u sobi (otišla je da se malo odmori), a Kafka je od dr Klopštoka za­tražio da mu da još morfijuma, jer prethodna doza nije delovala. Kada mu je doktor ubrizgao novu dozu, Kafka je lagano utonuo u san, rekavši: „Da, tako, dobro je.“ To su mu bile poslednje reči. Nje­govo telo preneto je u Prag u plombiranom kovčegu i sahranjeno na jevrejskom groblju Strašnice.

Kafka s prvom verenicom Felice Bauer, 1917.

[1] U TV intervjuu s novinarem i piscem Antonijem Karicom rekao je da je imao jedno jedi­no seksualno iskustvo u zrelom dobu, i to s muškarcem. „Kakav užas kada mi je sutra­dan rečeno da je to što mi je taj čovek uradio bio čin pederastije“ (to mu je verovatno re­kla njegova autoritarna majka – sina je oslovljavala sa „Džordži“ – koja se prema njemu čitavog života odnosila kao da je dečak; doživela je devedeset devet godina). Po svemu sudeći, prvo seksualno iskustvo omogućio mu je otac u Ženevi 1917, gde je došao da potraži lek za loš vid, kada je osamnaestogodišnjeg Borhesa odveo kod prostitutke koju je i sam posećivao. U poznijim godinama Borhes je imao seksualno iskustvo i sa jednom igračicom. Nije dovoljno jasno kakav je odnos imao sa Marijom Kodamom.

[2] Godine života.

[3] Čovek koji je potiskivanje seksualnosti smatrao za jedan od glavnih uzroka neuroza i koga su 1905. u javnosti proglasili ludakom jer je izneo ideju da se deca rađaju sa seksu­alnim potrebama („infantilna seksualnost“), a da su njihovi roditelji početni seksualni objekti, izgleda da posle svoje četrdesete godine nije više stupao u seksualne odnose. Kao razlog naveo je – da njegova supruga Marta ne bi morala da abortira (Frojd je imao averziju prema kontraceptivnim sredstvima jer je verovao da vode neurozama). Uz to, po sopstvenim rečima, rano mu je oslabio seksualni nagon (svom prijatelju Vilhelmu Flisu pisao je da je u braku neretko patio od impotencije; Flisu je 1897. rekao za sop­stvenu adikciju prema pušenju da je to zamena za masturbaciju, „tu snažnu naviku“. O ljudskoj vrsti nije imao bogzna kakvo mišljenje. Desetak godina pred smrt izjavio je: „Duboko u srcu ne mogu a da ne mislim da moji bližnji, uz nekoliko časnih izuzetaka, ništa ne vrede.“

[4] Ukupno sedamnaest članova, od kojih šestoro Frojdove dece. Četiri Frojdove vremešne sestre, koje su ostale u Austriji, nastradaće tokom rata u nacističkim konclogorima, baš poput Kafkinih.

[5] Kada su mu lekari saopštili da ima sifilis, bio je oduševljen, shvativši to kao neku vrstu inicijacije: „Zaradio sam sifilis! Konačno! Ono pravo! Ne prezira vredan triper… ne, ne, veliki sifilis, onaj od koga je umro Fransoa I. Njegovo veličanstvo sifilis… i ponosim se time, svega mi.“

[6] Smatrao je da od svih priča zaslužuju da „prežive“ samo „Presuda“, „Ložač“, „Preobra­žaj“, „U kažnjeničkoj koloniji“, „Seoski lekar“ i „Umetnik u gladovanju“. Kafkine beležnice i pisma čuvala je Dora Diman sve dok ih Gestapo nije konfiskovao, i nikad nisu prona­đeni. Tokom Holokausta sve tri Kafkine mlađe sestre ubijene su u nacističkim gasnim komorama.|

[7] Na jedan Kafkin zapis u Dnevniku – „Rad u bašti. Nema nade za budućnost.“ – Beket je kiselo odreagovao: „On je bar mogao da radi u bašti.“

[8] Jedan istraživač koji je 2008. prekopavao po Kafkinoj zaostavštini u oksfordskoj Bodli­jevoj biblioteci našao je dosta veliku zbirku pornografskog materijala (Kafka je sve to za života čuvao u zaključanom ormariću u roditeljskoj kući i uvek bi sa sobom nosio ključ kada bi negde odlazio).

[9] Jednom prilikom, Kafka se prišunjao prozoru kuhinje gde je Dora radila i, pošto ju je neko vreme posmatrao, tiho joj rekao: „Tako lepe ruke, a tako prljav posao.“

[10] Jedna od tih žena, Greta Bloh, posle Kafkine smrti tvrdiće da je s njim 1914. dobila sina, koji će iznenada umreti u Minhenu 1921. Kafka nije znao za ovog „potomka“.

[11] Kafka je ipak bio svestan svoje situacije, jer je Mileni Jasenskoj novembra 1923. pisao da je to putovanje tvorevina fantazije čoveka koji je ubeđen da se nikada neće pomeriti iz svog kreveta.

author-avatar

O autoru Borivoj Gerzić

(1959, Beograd) objavio je šest knjiga pripovetki. Od poslednje tri, u izdanju Rendeta, dve su ušle u pronalaženje izbora za nagradu Isidora Sekulić, Biljana Jovanović i Andrićevu nagradu (Jedan život kakav jeste, 2012.), i Poslednje stvari 2014. godine, a Priča. Ljubav (2016) našla se među 10 najboljih knjiga u 2016. godini po izboru književnih kritičara Kulturnog dodatka Politika. Sa engleskog je preveo dela dvadesetak autora, između ostalih Mesečinu i druge drame Harolda Pintera (nagrada za prevod Laza Kostić, 2006), Tamni lavirint Lorensa Darela, Džojsove, Bekenove priloge i Maketju. Autor je i Rečnika engleskih fraza i idioma, Rečnik anglo-američkog slenga i Rečnik srpskog žargona. Priređivač je (sa Arijanom Božovićem) antologije Kule, gradovi – Majstori kratke proze: od Gogolja do Fostera Volasa (2013). Godine 2016. objavio je studiju o fenomenu umiranja Koreografija moriendi, a 2019. biografiju Beket: čovek i delo. Komad Srne bez puške ušao mu je u najuži izbor za Sterijinu nagradu 2019/2020. godine.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *