Poezija

Menjanje prošlosti

.

.

.

U svitanje

 

Presvetlo je bilo sunce tog kobnog jutra

Kliktanje kukavica i grupne seobe sitnih vrabaca

Otvorilo nam je oči.

Ko nam priprema misli kada se lažemo

Ustajalim maštarijama i suvim hlebom.

Gde nam je hrabrost, dok nam geni vriju u bilu

Jesen ima kap nostalgije u svojim uvenućima

A ovo je jutro pomama za sve, za mladost, za osmeh.

Ova će prošlost ostati kao loše smišljeno svitanje

Otići ćemo neostareli, neprevareni, neodgonetnuti.

Sudbina nam je ostavila jednog od stotinu,

Da tuguje po navici, da rida po protokolu.

Ovde i tuga nema svoj razlog postojanja.

Menjamo pomamu u novu istinu,

U novu prolegomenu, u novi suton.

Ovde jutra više nemaju cenu.

 

 

 

Okrvavljeno more

 .

.

Ko nam je kriv što nemamo Ramajanu, što nemamo Ilijadu,

Što nemamo Kalevalu, što nemamo epsku trajektoriju

Kako bismo utonuli u paradigme i dičili se slapovima krvi.

Niko nam je kriv što ne možemo predstave i ubistva

Da pretvorimo u pohode i osvajanja

U dominaciju nad zemljama i nad morima,

Nad zamkovima i tvrđavama.

Krivi su svi duhovni paćenici,

Što su krenuli krivim putevima,

Što je krv u penušavom moru još mrlja za pokazivanje

Što je i more tako krvavo samo pusta nostalgija

Što nam je i slava postala poruga,

I mi, nesrećni, ono što je bilo

Nikada nećemo promeniti.

Naše more crveni od memorije poslušnosti.

 

 .

Ovo što pišem

 .

.

Barijere toponima postaju nepremostive

Njihovi se sinonimi pretvaraju u oštre migrene

Za koje se lek nikada i neće pronaći.

Ovo odakle se nadnosim više nisu prozori

Ovo što mi pokreće vrtoglavicu više nisu visine,

Ovo je sivi mozaik isušenog pepela iznad dedinih poruka

Ovo je crna suština o jednom postojanju,

O jednom civilizacijskom odstrelu,

O ćutanju sa metastazama od neizrecive ironije.

Imali smo kočije i tronove, imali smo pehare i blještave sablje

U prošlosti, imali smo odore i omče, štitove i lude,

Dame prelepe što se svakoga dana kikoću i zadirkuju

Heroje sa mitovima prepričavane nakon svega.

Ovo što pišem je poslednje zaveštanje

Našega epskog „ništa“, naše jalove konsternacije,

Ovo što pišem je dug i dosadan dan bez budućnosti.

 

 .

. 

Sada

 .

.

Ako vam je „nikada“ sudbina, prošlost će vas oprati

Na potocima beznadnosti .

Možda ćete se jednog jutra probuditi nasmejani

Tihi u ironiji i sa teretom sramote od

Bezidejnosti.

Vaši ratovi imaju miris mastike i grozdova,

Vaši su susreti važni samo petnaest minuta,

Vaš će izdanak prepisati sve što je ostalo

Od dedovine i dovešće se na skejtbordu.

Svadbi više nema. Sahrane su odavno završile.

Vaše su pobede hologrami istorijskih očuha,

Više ne govorite šta vam padne na pamet.

Odavno više to ne može tako …

Izdaleka se čuju zvona.

Niko se ne okreće na njihov zvuk.

 

 .

.

 

 

Plač

 .

.

Dajte mu kabanicu i ne budite vojsku.

Odvešće ga vetar tamo gde nema heroja

Gde ima devičanskog ridanja i krikova jalovih snaha.

Dajte mu lakrimarij kada se bude vratio

Kako ne bi zaboravio koja ga je od njih očarala

Da i sam ne postane poslužitelj gladi,

Već samo saputnik misli.

Dajte mu drveni krevet bez jastuka

Da ga san ne bi od ovog sveta odveo ni korak dalje

Zato jer će ga tuga zadružiti još večeras

I nikada ga više neće napustiti.

Dajte mu jeku plača dece

Heroja u pogrešnom vremenu i ugasite mesec

On zna šta da radi čekajući jutro koje

Evo već godinama kasni.

 .

.

 

 

Savonarola

 .

.

Ako nevernike nateramo da veruju u proklinjanja

I u lažljive blagoslove, udahnuli smo zatvorsku buđ

Još ne ušli iza rešetaka. Imali smo malu pauzu za susret

Sa Gospodom.

Džirolamo je zagrabio sa bila glasnih Medičija

I natabao blatnjavi put

Za stopama dede Lorenca

I pozvao nas je na poklonjenje ne bi li nas susreo pomor,

Ne bi li nam pomrle bebe i ne bi li nas pojela žudnja.

Crni su kvadrati i krugovi, crne su piramide

I pored toga što prete sa prepucavanjem, postmodernisti

Tebi više veruju Džirolamo, preslikavaju te u negativu,

Bes i božiju volju pretvaraju u dosadne refrene

I umesto Makijavelija, oni ispravljaju ti Vorhola za saputnika,

Izdržaćeš to i ti tvoji sekularni poslanici

I tvoji sebežrtvovani crni dijaci, ništa od toga biti neće…

Sada sve konzistorije, sve kurije imaju dva i po veka da

Preslušavaju sve što para uši, da pogledaju sve što je

Crno i belo, da iščitaju sve što ne razumeju.

 .

.

………………….Sa     Sa makedonskog: Autor

 .

.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Sašo Ognenovski

Rođen 1964. godine u Bitolju. Na univerzitetu Sv. Ćirilo i Metodije u Skoplju, na Fakultetu za Dramske umetnosti, 1987. godine je diplomirao na odseku Glume. U 2002. godini magistrira na Institutu za sociološka i političko-pravna istraživanja na odseku Komunikacija i medija, a 2017. godine na Institutu za komunikacije i medije na Pravnom fakultetu univerziteta Sv. Ćirila i Metodija doktorira na temi „Odnosi sa javnošću i mediji u Makedoniji“.Prevođen je na srpski, engleski i arapski jezik. Bavio se i prevodom sa srpskog i engleskog jezika. Član je Makedonskog naučnog društva i Internacionalnog Pozorišnog Instituta. Za vreme svog profesionalnog rada bavio se i pisanjem scenarija i režiranjem za televiziju. Autor jescenarije i potpisnik režije dveju televizijskih serija za decu: „Moj spomenar“ (2003) i „Ja znam za 5“ (2004) i dveju dokumentarnih serija„Makedonski dućani i zanati“ (2004) i „Makedonske legende“ (2004)u produkciji „Tera televizije“. Režirao je četiri pozorišne pretstave: „Herakleja i Likinij“ (2007), „Večno živa i mlada“ (2009), „Lepotica i zver“ (2000) i „Smrt Aleksandra“ (monodrama) (2000). Prevodio na srpskisvoje dečje komade i prepevao pesme savremenih srpskih pesnika objavljenim u srpskim književnim časopisima, a sa engleskogkomade Edvarda Olbija, Dejvida Mameta, Vadždija Muauda i Sajmona Stivensa. Njegove su pesme i recenzije objavljuvane u mnogum domaćim i međunarodnim časopisima kao što su „Sovremenost“, „Stožer“, „Kulturni život“, „Književni pregled“, „Sobranews“ itd. Dobitnik je priznanja internacionalnog pesničkog festivala „Noside“ u Italiji za pesmu „Glas“ u 2015. godini i međunarodnu nagradu „Iva Bogdani“ iz Kosova u 2018. godini za pesničku zbirku „Šuma“.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *