.
.
.
plivanje
.
na ovom kraju uvale je selo
na onom kraju je groblje
u podne godine
svakoga podneva
plivam do groblja
i natrag
i dok se glatko borim s morem
i dok prestajem s borbom
metafora mi nije ni u misli
ni u primisli
ona se prikrada
kad se vratim na ovaj kraj
na suho
gdje rastu suhe biljke misli
i primisli
morat ću izgleda
još plivati
morem natopiti
more suhoće
.
.
otok u maju
.
ništa modrinu ovu ne može zagaditi
ni garež ni katran ni svi užasi sa kopna
ni od kakve gadosti modrina ne blijedi
kada oko otoka ovako se rastvori
doplovim sakat stanjen smanjen bez vida sluha
bez brata i sestre drugova i životinja
bez odjeće što raspala se od cjelova drača
a sada se još jedna stara koža truni, gle:
u praskovima brnistre izgore viškovi
sipine kosti osvanu bjelje i od želje
crni brabonjci kozji na seoskom groblju
među grobovima rugaju se staroj suzi
(crno sjeme iz kojeg izrast će crne ruže)
dok dvonošci opet zidaju svoje zidove
ne uzvisujem otok (to čini sam pa tone)
nit veličam ovaj čas (usneš i već ga nema)
tek vele na tren iscijeljela osjetila:
vidi, još se jednom onaj prozor otvorio!
svibanj 2019.
.
.
nastavak
.
I
.
praznina muku muči
sa svojim nastavljačima
evo je gdje zastire se bržim vremenom
evo je gdje brka se s novom puninom
gdje nanosi puder sebi pred ogledalom
gdje odsijeca mnoge noge
evo me gdje molim
za još jedan ples sa njom
.
.
II
.
ako uopće tražiš razloge
kakve-takve ili čak dovoljne razloge
ako želiš za njih rastvoriti svoje meso
isplaziti jezik do crvene zemlje
pa ih zalijepljene svaliti u ždrijelo
ako ih želiš utaknuti
u pukotine u svom vidiku
u sve te izbeljene vlažne rupe
ako dakle tražiš razloge razlozima
onda nisi otvorio pogrešnu knjigu
iako razloge u njoj nećeš naći
.
.
III
.
ali prvo:
praznina muku muči
sa svojim nastavljačima.
obilazi, izmiče, ispričava se
i nastanjuje u mojem cjedilu.
hoću biti njezina munja,
neću biti vijest.
praznina će ostati u cipelama,
na polici, na dlanu.
čekat će na ulazak u žarulju.
ne mogu biti u tom ponuđenom gradu
jer u njemu zoru
ne najavljuju ptice
.
.
otvorenje
.
zid narančast od zore
nevidljivog se bića
oko pomalja iz lišća
radost prerezane vriježe
uglazbi se u krošnji:
u prozor katkad stane sve
sve osim žutog mora
.
.
istota
.
već na sto istih jezera
mislim istu misao
stoput isti bivajući
stoti put bježeći do Sečuana
stoput se do ruba zalijećući
vidajući iste rane
da istim bih se šiljkom ranio
kopajući isto korijenje
da bih njime srce cijelio
stoti put opran od blata i vriježa
u stotom jezeru sred istog šaša
sred stoput raspetog Sečuana
uzalud umirem uzalud
ulazim pod isto srce
u istu vodu toplu
isti nježni mrak
mlaki meki mrmor
i stoti put kažem dosta
dosta te istote
stvaranja istog prostora
za brižno čuvani sitniš
za pomno klesanu misao
što stoti put na tom jezeru bljesne
na tom istom jezeru
gdje ću prvi ali baš prvi put
od sreće pomahnitati
dogola
.
.
Sofija
.
u godini u kojoj je otišla Sofija
iz koje sam izašao u svijet
od koje samo pepeo je ostao
u toj sam godini došao u Sofiju
da u njoj sretnem ljeto
onaj oblik vatre
u kojemu sam dobrodošao
onaj što ga ona
iz koje sam došao
više neće sresti
kao što se nije obrela
nikad ni u ovoj Sofiji
podno planine Vitoše
gdje križaju se raznostrane tuge
gdje viđaju se neviđena lica
gdje se značenje tog imena
može sasvim lako zaboraviti
i gdje realizirana metafora
polako gubi svoju stvarnost
baš kao što pepeo
kronično zaboravlja svoju vatru
baš kao što vino što sad ga pijem
u njezinu čast
zaboravlja svoj čvornati trački trs
lipanj 2019.
.
.
nebitak
.
o kako me divno nema
zvonik meko strši iz magle
šapa nestaje iza grmlja
tihi hihot ponornice
mušica se raspada u rakiji
priljepak s kamenom srasta
kajsija sa suncem u kadru
stotinu glava na stanici
o kako me divno
divno nema
.
.
Hoi An
.
crte se urezuju sve više:
venecijanska ti sudbina
nedalek se nazire dan
kad još samo lampioni
žuti plavi crveni
lelujat će nad ravnodušnom
površinom vode pod kojom
trunut će drevne tikove grede
ložnice kineskih trgovaca
sanduci s intarzijama
i nespasive uspomene
pod potpuno istom vodom
zaljubljene ribe
sastajat će se pod japanskim mostom
a njihova djeca igrati lovice
među feniksima od žada
Hoi An, Vijetnam,
veljača 2020.
.
.
posljednji cvrčak
.
posljednji cvrčak ljeta
protivi se zakonima
protivi se namjenama
protivi se svršnosti
posljednji cvrčak ljeta
pokriva cvrčanjem cijelu šumu
cijelu uvalu i cijelu utihlost u njoj
on pokriva sve neispjevano
sve nedovršeno i sve neiskrčeno
mora biti veći i od crne smrče
i od crne smrti i od crne zemlje
on donosi spasonosni privid
i spasonosni prizvuk i prirast
njegova pjesma koja nije pjesma
produljuje ljeto i odgađa navlačenje čarapa
on sada mora biti čaroban
mora povješati note po kajdankama granja
da ih poslije svi mogu čitati
mora slagati crepove u zraku
i graditi bodrost u strahu
posljednji cvrčak ljeta
ne stiže biti ni prijatelj ni ljubavnik
on se ne pogađa ni s kim i ni s čim
mora biti dostojan praznine i nestanka
mora reći što se ne smije
što se krije u odmoru od zvukova
oblikovati otvor u krošnji u ušima
u deset hiljada gluhih duša
posljednji cvrčak pukne tako
da se muklo raspukne čitava šuma
a da nitko o tome
ne sazna baš ništa
.
.
.
.
.
