Dinko Telećan

Otok u maju

.

.

.

plivanje

.

na ovom kraju uvale je selo

na onom kraju je groblje

u podne godine

svakoga podneva

plivam do groblja

i natrag

i dok se glatko borim s morem

i dok prestajem s borbom

metafora mi nije ni u misli

ni u primisli

ona se prikrada

kad se vratim na ovaj kraj

na suho

gdje rastu suhe biljke misli

i primisli

morat ću izgleda

još plivati

morem natopiti

more suhoće

.

.

otok u maju

.

ništa modrinu ovu ne može zagaditi

ni garež ni katran ni svi užasi sa kopna

ni od kakve gadosti modrina ne blijedi

kada oko otoka ovako se rastvori

doplovim sakat stanjen smanjen bez vida sluha

bez brata i sestre drugova i životinja

bez odjeće što raspala se od cjelova drača

a sada se još jedna stara koža truni, gle:

u praskovima brnistre izgore viškovi

sipine kosti osvanu bjelje i od želje

crni brabonjci kozji na seoskom groblju

među grobovima rugaju se staroj suzi

(crno sjeme iz kojeg izrast će crne ruže)

dok dvonošci opet zidaju svoje zidove

ne uzvisujem otok (to čini sam pa tone)

nit veličam ovaj čas (usneš i već ga nema)

tek vele na tren iscijeljela osjetila:

vidi, još se jednom onaj prozor otvorio!

                                   svibanj 2019.

 .

 

nastavak

.

I

.

praznina muku muči

sa svojim nastavljačima

evo je gdje zastire se bržim vremenom

evo je gdje brka se s novom puninom

gdje nanosi puder sebi pred ogledalom

gdje odsijeca mnoge noge

evo me gdje molim

za još jedan ples sa njom

.

.

II

.

ako uopće tražiš razloge

kakve-takve ili čak dovoljne razloge

ako želiš za njih rastvoriti svoje meso

isplaziti jezik do crvene zemlje

pa ih zalijepljene svaliti u ždrijelo

ako ih želiš utaknuti

u pukotine u svom vidiku

u sve te izbeljene vlažne rupe

ako dakle tražiš razloge razlozima

onda nisi otvorio pogrešnu knjigu

iako razloge u njoj nećeš naći

.

.

III

.

ali prvo:

praznina muku muči

sa svojim nastavljačima.

obilazi, izmiče, ispričava se

i nastanjuje u mojem cjedilu.

hoću biti njezina munja,

neću biti vijest.

praznina će ostati u cipelama,

na polici, na dlanu.

čekat će na ulazak u žarulju.

ne mogu biti u tom ponuđenom gradu

jer u njemu zoru

ne najavljuju ptice

.

.

otvorenje

.

zid narančast od zore

nevidljivog se bića

oko pomalja iz lišća

radost prerezane vriježe

uglazbi se u krošnji:

u prozor katkad stane sve

sve osim žutog mora

.

.

istota

.

već na sto istih jezera

mislim istu misao

stoput isti bivajući

stoti put bježeći do Sečuana

stoput se do ruba zalijećući

vidajući iste rane

da istim bih se šiljkom ranio

kopajući isto korijenje

da bih njime srce cijelio

stoti put opran od blata i vriježa

u stotom jezeru sred istog šaša

sred stoput raspetog Sečuana

uzalud umirem uzalud

ulazim pod isto srce

u istu vodu toplu

isti nježni mrak

mlaki meki mrmor

i stoti put kažem dosta

dosta te istote

stvaranja istog prostora

za brižno čuvani sitniš

za pomno klesanu misao

što stoti put na tom jezeru bljesne

na tom istom jezeru

gdje ću prvi ali baš prvi put

od sreće pomahnitati

dogola

.

.

Sofija

.

u godini u kojoj je otišla Sofija

iz koje sam izašao u svijet

od koje samo pepeo je ostao

u toj sam godini došao u Sofiju

da u njoj sretnem ljeto

onaj oblik vatre

u kojemu sam dobrodošao

onaj što ga ona

iz koje sam došao

više neće sresti

kao što se nije obrela

nikad ni u ovoj Sofiji

podno planine Vitoše

gdje križaju se raznostrane tuge

gdje viđaju se neviđena lica

gdje se značenje tog imena

može sasvim lako zaboraviti

i gdje realizirana metafora

polako gubi svoju stvarnost

baš kao što pepeo

kronično zaboravlja svoju vatru

baš kao što vino što sad ga pijem

u njezinu čast

zaboravlja svoj čvornati trački trs

                                   lipanj 2019.

.

.

nebitak

.

o kako me divno nema

zvonik meko strši iz magle

šapa nestaje iza grmlja

tihi hihot ponornice

mušica se raspada u rakiji

priljepak s kamenom srasta

kajsija sa suncem u kadru

stotinu glava na stanici

o kako me divno

divno nema

 .

.

Hoi An

.

crte se urezuju sve više:

venecijanska ti sudbina

nedalek se nazire dan

kad još samo lampioni

žuti plavi crveni

lelujat će nad ravnodušnom

površinom vode pod kojom

trunut će drevne tikove grede

ložnice kineskih trgovaca

sanduci s intarzijama

i nespasive uspomene

pod potpuno istom vodom

zaljubljene ribe

sastajat će se pod japanskim mostom

a njihova djeca igrati lovice

među feniksima od žada

                        Hoi An, Vijetnam,

                        veljača 2020.

 

.

.

posljednji cvrčak

.

posljednji cvrčak ljeta

protivi se zakonima

protivi se namjenama

protivi se svršnosti

posljednji cvrčak ljeta

pokriva cvrčanjem cijelu šumu

cijelu uvalu i cijelu utihlost u njoj

on pokriva sve neispjevano

sve nedovršeno i sve neiskrčeno

mora biti veći i od crne smrče

i od crne smrti i od crne zemlje

on donosi spasonosni privid

i spasonosni prizvuk i prirast

njegova pjesma koja nije pjesma

produljuje ljeto i odgađa navlačenje čarapa

on sada mora biti čaroban

mora povješati note po kajdankama granja

da ih poslije svi mogu čitati

mora slagati crepove u zraku

i graditi bodrost u strahu

posljednji cvrčak ljeta

ne stiže biti ni prijatelj ni ljubavnik

on se ne pogađa ni s kim i ni s čim

mora biti dostojan praznine i nestanka

mora reći što se ne smije

što se krije u odmoru od zvukova

oblikovati otvor u krošnji u ušima

u deset hiljada gluhih duša

posljednji cvrčak pukne tako

da se muklo raspukne čitava šuma

a da nitko o tome

ne sazna baš ništa

.

.

.

.

.


Dinko Telećan

Rođen 1974. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i anglistiku. Objavio zbirke pjesama Kreševa (1997.), Vrtovi & Crvena mijena (2003.), Iza (2005.) i Plast igala (2011.), knjigu Sloboda i vrijeme (2003.), putopise Lotos, prah i mak (2008.) i Azijska suita (2015.), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (2009.) i roman Dezerter (2013.). Pjesme su mu objavljivane u brojnim domaćim časopisima, a izbori iz pjesničkog i inog opusa prevedeni na desetak jezika. Preveo 50-ak književnih i teorijskih djela s engleskog i španjolskog jezika – među ostalima Roberta Bolaña, J. L. Borgesa, Julija Cortázara, Halila Džubrana, Terryja Eagletona, J. G. Frazera, Roberta Gravesa, Harukija Murakamija, Ernesta Sabata, D. H. Thoreaua i Slavoja Žižeka. Dobitnik je brojnih nagrada.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja