Naka Nikšić

Pijanistkinja izbliza

.

.

.

Doktorirala metodiku nastave muzičke kulture na Učiteljskom fakultetu u Beogradu i klavir na Državnom konzervatorijumu u Ankari. Od 2001. godine zaposlena na Učiteljskom fakultetu u Beogradu – Nastavno odeljenje u Novom Pazaru, gdje radi u zvanju docenta za predmete Metodika nastave muzičke kulture 1 i Metodika nastave muzičke kutlure 2. Autorica je naučnih radova iz oblasti metodike nastave muzičke kulture, pijanizma i etnomuzikologije. Učesnica je brojnih naučnih skupova nacionalnog i međunarodnog značaja, a, paralelno sa pedagoškim i naučnoistraživačkim radom, ostvaruje i bogatu umjetničku aktivnost kao koncertni izvođač u zemlji i inostranstvu. Stručni rad ostvaruje i kao član organizacionih odbora naučnih skupova, festivala i žirija, kao učesnik okruglih stolova, predavač na seminarima, te autor i rukovodilac naučnih projekata. Govori engleski i turski jezik.

.

.

Vaše igre? 

.

Moje djetinjstvo proteklo je u igrama sa sestrama i najbližim rođacima koji su bili 2-7 godina stariji od mene. Bilo nas je puno u velikoj djedovoj bašti i uvijek se iz nje mogla čuti radosna dječja graja. Igrali smo tradicinalne igre – kulara, groše, trulih kobila, komita i žandara, ali  i modernih, koje se danas već nazivaju tradicionalnim, kao što su žmurka, tri puta ram – bam – bam… Uz to igrali smo i fudbal, odbojku, badmiton, tenis sa plastičnim reketima i loptom od sunđera…Kao najmlađa uvijek sam bila pod tzv. “makazicama” što je, otprilike, značilo da za mene pravila ne važe. Kada bi se igrala samo sa sestrama obično su to bile igre u kojima smo mi imale neke profesije i onda bi oblačile maminu garderobu, obuvale njene cipele i koristile šminku, a nijedna igra nije mogla da uspije, ako u njoj nije učestvovala moja srednja sestra Alma, tako da bismo je često satima molile da se igra s nama. U školi sam igrala tzv. “ema esesa” odnosno lastiž sa drugaricama, Između dvije vatre i igru “Eške –beleške” , koja je bila moja specijalnost. Igrali smo dječaci protiv djevojčica i kada bi upitali “Ko je hrabar” dječaci su dovikivali “Naka, Naka…”. Tako sam jednom prilikom krenula da “presječem” njihov povezanim rukama formiran lanac, a onda je jedan od drugova, baš u trenutku kada sam trebala “presjeći”  izgovorio “Nemoj, umro ti brat”. Zaustavila sam se i rekla mu “Umro tebi brat”. Desetak godina nakon toga zaista je umro njegov brat, a ja se još uvijek pitam koliki je moj doprinos tome.

.

.

Kao dijete želeli ste da postanete?

.

U djetinjstvu željela sam da se bavim košarkom, ali i da postanem sudija i arheolog.

.

.

Šta Vas je rastuživalo? 

.

Nepravda, nejednakost, nacionalizam, ratna stradanja koja sam putem vijesti gledala na televiziji.

.

.

Društvo u najranijem djetinjstvu?  

.

Moji prvi drugovi bili su djeca iz komšiluka Haris i Hamza. Pošto je Haris rastao kod svoje nane, a tada smo puno ličeli jedno na drugo, jer smo oboje imali tamnu kosu i svijetle oči, neko je, da bi nas zadirkivao, kako to obično čine djeci kod nas, izmislio priču da smo mi, zapravo, brat i sestra koje je neko ostavio pred vratima naše kuće, te su se njegova nana i moji roditelji sažalili i prihvatili nas da živimo u njihovim domovima. Uvijek smo se igrali zajedno, a često i Hamza s nama, i bili veoma dobri drugovi sve dok jednog dana, kada smo, otprilike, imali 10 godina, djeca iz ulice nisu počela da ga zadirkuju kako sam ja njegova djevojka. Onda je on, a s njim i Hamza, prestao da se druži sa mnom. Haris i dalje živi u Novom Pazaru i jednako mi je drag kao i u djetinjstvu, a Hamzu nisam vidjela 25 godina, i koliko mi je poznato, živi u Njemačkoj.

.

.

Prvi bicikl?

.

Prvi bicikl bio je marke rog. Kao sad se sjećam kad ga je otac donio u paketu i kada smo ga montirali. Pošto je ovaj bicikl bio velik za mene, moja obuka za vožnju na njemu obavljena je u kući, krišom, na relaciji kuhinja-salon-hodnik-dječja soba i nazad, u periodu dok su roditelji bili na poslu. Naravno, bicikl su uvijek prve i najviše vozile sestre, jer su bile starije, a meni “koliko zapadne”.

.

.

Prva lopta?

.

Ne sjećam se baš prve, ali mi je jedna lopta ostala i do dan danas u sjećanju. Bio je to “pravi fudbal”, tj. lopta za fudbal od prave kože sa šetougaonicima bijele i braon boje koju je otac donio sa nekog službenog puta. Sestrama i meni svi su zavidjeli na njemu. Igrali smo se njime u svim godišnjim dobima. Tako nam je jednom “pravi fudbal” upao u nabujalu rijeku Jošanicu. Najstarija sestra je bez razmišljanja uskočila u rijeku za njom, uspjela da je uhvati i jedva izvukla živu glavu.

.

.

Šta Vam bijaše najteže u školi? 

.

Osnovna škola koju sam pohađala zbog broja đaka organizovala je nastavu u tri smjene. U pogledu obrazovnih zahtjeva ništa mi nije bilo teško. Međutim, kada smo bili jutarnja smjena ustajala sam oko 6:30, da bi u škola u 7 (a možda i ranije – ne sjećam se tačno). Tada su zime bile toliko hladne da bi nam zubi cvokotali na putu od kuće do škole. Pošto većina ulica iz kojih su dolazila djeca koja su gravitirala mojoj školi nisu bile asfaltirane, imali smo obavezu da pri ulasku u školsko dvorište peremo đonove vodom kako ne bi unosili blato u školu i učionice…i sada osjećam tu stud!

.

.

Učiteljica? 

.

Moja učiteljica bila je Milica Prvulović iz Sombora. Ona je nakon Drugog svjetskog rata, u kome je bila partizanka, po nalogu Komunističke partije došla u Novi Pazar i bila jedan od osnivača osnovne škole Rifat Burdžović-Tršo koju sam pohađala do polaska u peti razred. Bila sam osma generacija njenih đaka. Ona, kao i još nekoliko profesorki od kojih sam imala sreću da učim, je za mene bila autoritet i primjer koji sam slijedila u svom kasnijem radu. Bila je veoma obrazovana, pravedna, rečita, stroga i zahtjevna. I danas se sjećam svake njene riječi i objašnjenja. Ono što je mene naročito fasciniralo bio je njen odnos rema radu koji je bio obilježen neizmjernim etunzijazmom. Naime, premda je već bila pred penzijom, od prvog do posljednjeg dana, njen rad odlikovao je metodički visok kvalitet časova, borba da se svi učenici, pa i oni sa najniže socijalne ljestvice opismene, smisleno organizovanje đaka u okviru odeljenske zajednice (imali smo svoj račun u banci, higijeničare, one koji su evidentirali da li su domaći zadaci urađeni itd.), posjeta domovima učenika u cilju sagledavanja njihov socijalnog statusa i problema sa kojima se susreću u okviru porodice, a negativno utiču na njivi napredovanje u školi. Sa njom, do kraja njenog života, nisam prekidala vezu i često je dolazila na moje koncerte, te bila sretna zbog svih mojih uspjeha. Premda sam bila jedan od njoj omiljenih đaka nikada nisam bila privilegovana. Sjećam se da je jednom prilikom moj pismeni zadatak iz srpsko-hrvatskog jezika ocjenila peticom za sastav, a jedinicom za rukopis, u cilju da me natjera da ga popravim. Uvijek je se rado sjetim.

.

.

Predjeli Vaše djetinjstva? 

.

Odrasla sam u tzv. Begabašči, na djedovom imanju površine oko dva hektara koje se nalazi na oko 700m od centra Novog Pazara, uz samu rijeku Jošanicu. U njemu je raslo različito voće (jabuke, šljive, trešnje kruške, višnje, orasi) i trava koju je djed, nakon što bi je pokosio i poplastio skladištio za prehranu krava. Često se, ako ne i uvijek, ljutio što je gazimo. Kao dijete to nisam razumjela na način na koji sad razumijem.

.

.

Da li ste pisali ljubavna pisma? 

.

Ne.

.

.

Šta ste čuli o Vašim precima? 

.

Moji preci po ocu su iz Stare Hercegovine. Prabika (prabaka) mog oca je iz Kule Fazlagića, a ostali su iz Onogošta, današnjeg Nikšića. Prema onome što sam u djetinjstvu slušala od starijih, a kasnije i saznala iz više naučnih izvora, tadašnji Onogošt bio je dvije godine pod opsadom od strane Crnogoraca (od 1975. do 1877. ). Muslimani iz onogoške tvrđave, a među njima i moji preci, hrabro su se borili sa daleko brojnijim neprijateljem, ali su na kraju bili prinuđeni da predaju grad i ostavivši svu imovinu isjele se iz njega noseći samo oružje da bi mogli da se brane ukoliko  ih neko napadne u putu. Otac mi je ispričao ono što je čuo od svog djeda,  a to isto sam čula i od Mustafe Kahramanoğlu koji danas živi u Ankari, da su naši preci, nikšićki muhadžiri, iznemogli i gladni došli pred novopazarsku tvrđavu, te da im njen tadašnji komandir nije dozvolio da u nju uđu. On je, čak, i ošamario nekog od mojih predaka. Ovaj ga je istog trenutka ubio. Vojnici su počeli da se komešaju, ali je zamjenik komandira, shvativši situaciju, naredio da im se dozvoli da se nasele u današnjem naselju Hadžet, te se ova mahala zvala Nikšićka, a u njoj i dan danas postoji Nikšićka džamija. Mislim da moja empatija prema iseljenicima i izbjeglicama, bez obzira na vjeru, naciju i boju kože, potiče otud, te intenzivno preživljavam bol svakog pojedinca koji je morao napustiti svoje viševjekovno ognjište.

Moji preci po majci su porijeklom iz Kolašina. Pradjed je bio aga i imao je tri sina. Moj djed je bio najstariji i rođen je još u Osmanlijskom carstvu  1870. god.  Rahmetli djed i njegova braća su kao zemljoposjednici i trgovci stokom  bili veoma bogati, ali im je u više navrata oduzimana imovina (za vrijeme Kraljevine Jugoslavije 100, a za vrijeme FNRJ 30 hektara) i ostavljeno im je “taman koliko mogu da prežive”. Ono što je za mene najdivnija priča jeste sjećanje moje majke da je, kada su djedu vlasti posljednji put oduzimali imovinu, otac prigrlio nju, njenu sestru i braću i rekao “Sve neka mi uzmu, vas mi ne mogu uzeti”.

.

.

Preci koje ste sreli? 

.

Djed po ocu bio je rječit čovjek različitih interesovanja (zanatlija, trgovac kožom, fudbaler, fudbalski sudija i poljoprivrednik). Ono čega se sjećam jeste da je bio veoma discipinovan čovjek, koji je sve radio “po starom sahatu”, odnosno satu na kome malu kazaljku nikada nije pomjerao naprijed ili nazad kada se pomjeralo vrijeme. Pošto je majka moga oca rano umrla, djed se ponovo oženio. Njegova supruga, pomajka moga oca, uspješno mi je zamijenila pravu biku, jer me je često pazila i učila mnogo čemu. Mislim da niko nije umio da spremi uštipke kao ona. Sjećam se da smo kao djeca išli u mejtep (mekteb) i da sam, kada sam naišla na “tešku” dovu (molitvu), eskivirala odlaske tamo. Jednog dana bika me je, krajnje metodički, izokola pitala zašto ne idem u mejtep. Rekoh :”Teška mi dova”. Ona upita: “Koja”. Rekoh “Tespih dova”. A ona će meni “Ta je dova mnogo dobra zato što kad  izgovoriš dio ‘ve la jeuduhu hivzuhuma’ zavezaćeš šejtana u  čvor i ništa ti nikada neće moći”. Tako sam ja, motivisana vezivanjem šejtana u čvor, odmah savladala i ovu dovu.

.

.

Slika oca?

.

Moj babo, kako zovem oca, je čovjek čiji je životni put vodio od djetinjstva obilježenog radom u dućanu svoga djeda u tada tradicionalnoj novopazarskoj čaršiji, do sportskih angažmana, obrazovanja i putovanja širom stare Jugoslavije i Evrope. Uspio je da u radu na oblikovanju svoje, a potom, putem vaspitanja, i ličnosti svoje djece, uspješno objedini sandžačku i zapadnoevropsku kulturu. Pored izuzetnih intelektualnih i fizičkih sposobnosti, u prilog čemu govori njegova uspješnost u različitim oblastima (sport, obrazovanje, privreda)  i polju obrazovanja, krase ga čast, poštenje, istinoljubivost, dostojanstvo, tolerancija…a data riječ je za njega “jača od svakog ugovora”. Premda je čovjek osrednjeg rasta, kada pričam o njemu ljudi imaju utisak da je on veoma visok, jer je on svojom nesebičnom ljubavlju, požrtvovanošću i podrškom za mene velik kao najveća planina na svijetu. Kada razmišljam o njemu jasna mi je turska izreka “arkanda dağa gibi baban var”, što u prijevodu znači “iza sebe imaš oca poput planine”.

.

.

Fudbal ili košarka? 

.

Igrala sam fudbal i košarku. Moram da kažem da sam često igrala fudbal sa dječacima iz komšiluka i bratom, te da sam se “povukla” nepobjeđena. Kada je riječ o košarci intenzivno sam je igrala u sedmom i osmom razredu osnovne škole. Tada su bili aktuelni Toni Kukoč,  Vlade Divac, Dino Rađa… Pošto smo u odjeljenju imali visoke djevojčice, a bile motivisane uspjesima pomenutih košarkaša, napravile smo tim odjeljenja koji je bio prvak škole. Moj uzor bio je Toni Kukoč, te su me na mečevima tako i zvali. Ljubav prema košarci bila je toliko jaka da sam željela da se njome profesionalno bavim. Međutim, majka je smatrala da sport može da mi bude hobi, ali ne i zanimanje. S mojim odlaskom u Prištinu u srednju muzičku školu prestalo je i moje bavljenje košarkom.

.

.

Gdje je otišla Vaša prva plata?

.

Zaposlila sam se u februaru 2000. god. Pošto su se plate primale iz dva dijela, prvi njen dio bio mi je isplaćen u aprilu, a drugi u junu pred izbore. Plata je bila oko 30 maraka u dinarskoj protivrednosti. Od tog prvog dijela, od 15 maraka, kupila sam, kako je to i adet (običaj) “nešto za u kuću”. Bio je to komplet šolja za čaj koji se u roditeljskoj  kući i danas koristi. Ostalo sam potrošila za odlazak na časove klavira, pošto sam u vrijeme kad sam počela da radim u ŠOMO “Stevan Mokranjac” u Novom Pazaru bila apsolvent.

.

.

Gdje Vam bijaše ljepše, u danima ili u noćima?

.

U noćima.

.

.

Da li ste ikada poželjeli da budete glumica?

.

Da. Čak sam pomišljala da izađem na prijemni ispit, ali sam procijenila da ne bih uspjela da podjednako budem uspješna na polju muzike i na polju glume.

.

.

Da li ste poželjeli da odete? 

.

Jesam – u zemlju sa uređenim sistemom.

.

.

Vaša ljeta?

.

 Ljeti obično završavam zaostale obaveze (članke i sl.) i ne idem na odmor.

.

.

Grad? 

.

Mjesto koje volim jeste Počitelj…. građevine kamenih zidova i krovova, raspoređene na strmim obroncima brda, gledaju na Neretvu…tu je imarethana, tekija, džamija, sahat kula…dok koračam njegovim sokacima razmišljam o ljudima koji su tu živjeli…ostala bih zauvijek tamo!

.

.

Selo?  

.

Pošto ni po očevoj  ni po majčinoj strani nemam selo, moj prvi susret s njim bio je kad sam imala 13 godina. Moj sljedeći susret bio je daleko kasnije, kada sam već imala 39 i to u okviru rada na projektu “Pirinče-instrument koji nestaje”. Nosilac ovog elementa nematerijalne kulture bio je narodni svirač Mujko Ugljanin iz sela Dolovo, opština Tutin. S mojim prijateljem doc. dr. Nazimom Manićem koji ga je lično poznavao otišla sam mu u posjetu. Kad sam krenula da razgovaram sa Mujkom nesvjesno sam govorila kao što i inače opštim sa studentima. Onda me je Nazim blago gurnuo laktom i šapnuo mi da prestanem tako da govorim, jer će Mujko misliti “da ga zezam” i neće htjeti da sarađuje. Tu sam, ujedno,  naučila bitnu lekciju, a to je da se u razgovoru treba prilagoditi sagovorniku (jezikom, akcentom, sintaksom…).

.

.

Zašto se ljudi zaklinju?

.

Ljudi se zaklinju da bi uvjerili druge u nešto.

.

.

A zašto proklinju?

.

Proklinjanje je odraz nemoći.

.

.

Čemu služe milioni zakona i propisa?

.

Da se urede sistemi.

.

.

Kome vjerujete?

.

Ocu.

.

.

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

.

Brueghel-ovom.

.

.

Kurosava ili Bergman?

.

Obojica.

.

.

Kako danas izgledaju nekadašnje zablude?

.

Dobro je da ih je bilo, ali i da sam saznavala i bila sposobna da ih uočim i dosta toga naučim.

.

.

Začin?  

.

Sve vrste bibera.

.

.

64?  

.

Naučila sam da igram šah od oca dok sam bila veoma mala. Kasnije sam ga često igrala sa drugaricom iz škole i bila uspješna, a u osmom razredu bila čak i prvak na nivou grada. Sa odlaskom u Prištinu, iz više razloga, prestala sam da ga igram.

.

.

Vaši strahovi?

.

Nemam ih.

.

.

Šta čekate?

.

Ništa.

.

.

Čime se utješiti?

.

Da u svakom zlu ima nečeg dobrog, te saznanjem da dobro uvijek pobjeđuje zlo.

.

.

Čega se stidite?

.

Bila sam na Svetoj Katarini. Nigdje nisam vidjela toliko siromaštvo. Kao turisti željeli smo da kupimo po nešto i odnesemo za uspomenu. Bilo je više uličnih prodavaca. Jedna djevojčica je prodavala narukvice. Sve je bilo izuzetno jeftino, ali svi su se cjenkali, te sam, ponesena atmosferom i ja počela da radim isto. U tom trenutku palo mi je na pamet kako se ne cjenkam kada sam u Evropi, a tu, sa tom siromašnom djevojčicom, se cjenkam. Postidjela sam se i dan danas se toga stidim.

.

.

Praštate li?

.

Da, ali je potrebno da prođe puno vremena, tačnije da zaboravim.

.

.

Tražite li da Vam se prašta?

.

Trudim se da ne griješim, te se i ne sjećam da sam imala potrebu da od bilo kog tražim oprost.

.

.

Čime se ponosite?  

.

Radom na očuvanju nematerijalne kulture.

.

.

Ko Vas je razočarao?

.

Toliko sam počela široko da sagledavam događaje i okolnosti koji su do njih dovele da mi je porastao stepen razumijevanja, tako da me više niko razočarava.

.

.

Koga ste Vi razočarali?

.

Ne znam.

.

.

Čemu uvijek dajete prednost?

.

Ličnoj sreći i zadovoljstvu.

.

.

Da li ste ikada bili bezbrižni?

.

Kao dijete jesam.

.

.

Šta dalje?

.

Nastavak sa radom na polju kulture i obrazovanja.

.

.

.

              Razgovarao Enes Halilović

.

.

.

.

.


Naka Nikšić

Doktorirala metodiku nastave muzičke kulture na Učiteljskom fakultetu u Beogradu i klavir na Državnom konzervatorijumu u Ankari. Od 2001. godine zaposlena na Učiteljskom fakultetu u Beogradu – Nastavno odeljenje u Novom Pazaru, gdje radi u zvanju docenta za predmete Metodika nastave muzičke kulture 1 i Metodika nastave muzičke kutlure 2. Autorica je naučnih radova iz oblasti metodike nastave muzičke kulture, pijanizma i etnomuzikologije. Učesnica je brojnih naučnih skupova nacionalnog i međunarodnog značaja, a, paralelno sa pedagoškim i naučnoistraživačkim radom, ostvaruje i bogatu umjetničku aktivnost kao koncertni izvođač u zemlji i inostranstvu. Stručni rad ostvaruje i kao član organizacionih odbora naučnih skupova, festivala i žirija, kao učesnik okruglih stolova, predavač na seminarima, te autor i rukovodilac naučnih projekata. Govori engleski i turski jezik.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja