Priča o slavuju

Ali Şir Nevai
Lat­est posts by Ali Şir Nevai (see all)

    .

    .

    U vrtu jed­nom gdje katkad ruža cva,
    Pjes­ma slavu­ja od suza tkana sva.

    Vrana sa svog u vrtu gnijezda
    Stade grdit što pje­va za zvijezda:

    ’’Jedan li mjesec od godine manje
    Snuž­den ti, o samo znaš za ćutanje.

    Što sada zviž­dat, pje­vat ne prestaješ
    I drugim pti­ca­ma mira ne daješ?

    U svo­jim pos­tupci­ma čudan ti si,
    U nji­ma ni malo istra­jan nisi.’’

    ’’Nes­ret­nice’’, na to slavuj zbori,
    ’’Ćuti, ti ne znaš tajnu što me mori.

    Jedan li mjesec od godine manje
    Čežn­jom mučen čekam ruže cvjetanje.

    I živ­ot moj tad ko i ti pocrne…
    Al samo li top­lo prol­jeće pirne,

    Opet ruža na vjetru podrhtava,
    Prekras­na i svježa se rascvjetava.

    Bez glasa ostanem od tog veselja
    Kad jecat radostan moja je želja.

    Pa i sve doline da mi budu dar
    Ne bih zap­je­vao svo­je pjesme čar.

    Al tada se gasi moje ruže plam
    I u lede­nom zlu opet ostah sam.

    Zaš­to grakćeš ti, tu na svo­joj grani,
    Slični­ja bale­garu nego vrani?

    Kako ti da shvatiš moj o ruži san?
    Zbil­ja mi je bol­je da te i ne znam.“

    I kada sve to pje­vač slavuj reče,
    Postavši još crn­ja, vrana uteče.

    I skri se u lišću posve sumorna,
    Ko slavuj zimi sad je jad­na ona.

    .

    .

    .

    Sa ruskog Nadi­ja Rebronja, 
    orig­i­nal na starouzbečkom

    .

    .

    .

    .

    .