Draško Došljak

Ružo moja

.

.

.

.

Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali.

.

(Emil Sioran)

……

…..Kada su pitali Žaka Šansela, slavnog francuskog novinara, šta su mu pružili čuveni razgovori na radiju i na televiziji, odgovorio je: “Da porastem”. Ta ista riječ, znači i da postanem veliki”. Ko je čitao samo višetomne Brankine “Razgovore u Parizu” zna da su oni učinili da Branka Bogavac bude, ne samo velika, nego i najveća. A ko je Branka Bogavac bila u Parizu osamdesetih godina (1977) dvadesetoga vijeka najbolje svjedoče rečenice koje je u svoj Dnevnik zapisao Jezdimir Radenović, uoči i nakon prvog susreta sa Brankom: “Misleći o zavičaju počeh da mislim i na to kakva je ta žena Branka: bijela breza ili vita jela – takve su, bez patetike, žene u mom zavičaju, ali ovoga puta da zamislim tu neznanku nije mi pomagala folklorna metafora. Jer, Branka je bila naša breza, berjoska, u tuđini, na tuđem jeziku. Znači: Karadžića Mina?” Slijedi njihov prvi susret: “… srećem se sa jednom mladom ženom od koje se ništa ne vidi nego oči. Kao dva luča na katunu, na Komu, našim Vasojevićima. Meni od tih očiju – tuga za zavičajem: kako cvjeta trešnja, i kako miriše lipa… Ja je gledam, oka ne sklapam, kako kažu u Polimlju. Znam već odmah da je to naša, da je to najviše moja sestra Batrićeva.Te ljute rane što imam (a junačka je rana slika prvog snijega, nevena pred domom roditeljskim, kukavica u proljeće) te moje rane ona će oplakati… Znam još iz djetinjstva, kad neko iz zavičaja umre daleko, u tuđini, nađu u domu neku košulju, kaput ili nešto i to iznesu pa oplakuju. Tužbalica je tu ne nad glavom, no nad košuljom…Da bih joj to rekao na nemuštom jeziku, počinjem da pijem … i javlja se sudbinska slika – žalba u Vasojevićima, Branka i moja košulja… lijepe li me oči oplakaše”. I, zaista, Jezdovo predskazanje se, nažalost, ili ne, i dogodilo. Zavičaj, Branka, Jezdo i njegova smrt u tuđini. Suza – sa ili bez ukopne košulje. Suze iz Brankinih krupnih očiju su sestrinske suze. Suze Sestre Batrićeve koje zacjeljuju sve tuge! Jedino ona napisa IN MEMORIAM. I bi tako!
…..Davno je neko rekao: Ko nema rana nema ni ordenje! A naše rane ili su velike ili ih nema. Prvi dio knjige “Susret je najveći dar” pun je rana – ličnih i porodičnih i opštih. Brankinih najviše. O ovim ranama svjedoče tekstovi knjige: Bjekstvo iz sela, Ratno potucanje, Lična tragedija, Teški običaji, Matura, i drugi. Rana do rane! Njena rana je i naslov moga teksta “Ružo moja” – Branka zna i zašto! Saznaće i svi oni koji budu pročitali knjigu. I kako stranice knjige odmiču vidimo kako vidarka sopstvenih rana, i naših rana, Branka Bogavac, melemi sve rane svojim uspjesima do Viteza umjetnosti i književnosti. Svjedoči o tome ova knjiga – “zlatna bilježnica”. Zato, kako veli jedan od Brankinih sagovornika, Andrej Makin: “Svaka prava knjiga je čudo. Svaka prava knjiga treba da bude istinska magija koja mijenja naš život. Uloga pisca je da zaustavi vrijeme”. Sadržaj je opredijelio da ovo bude velika knjiga. Branka je zaustavila i ukoričila jedno vrijeme. Istinski! Pa, ako je naslov jedne od knjiga Dušana Bogavca, Brankinog brata: “Daleko je istina”, ova Brankina knjiga je mogla nositi i naslov: “Ovo je istina”. Branka ne prikriva ništa. Nijedan detalj. Stoga je ovo knjiga obnovljive energije, u kojoj Branka, “dama sa ešarpom”, pokazuje da sjećanja nijesu izgorjela, da snovi sve pokreću i da je smisao u rečenici Žana Genoa: “Možete ostariti, ali zabranite sebi da se ponašate kao starac”.
…..U tekstu “Krik jugoslovenske novinarke”, Branka Bogavac pokazuje da je uvijek bolje spriječiti rane nego ih bolovati i zacjeljivati. A te rane i danas bolujemo. Učinila je tada, u jesen 1991. godine, najviše što je mogla. Oni koji su mogli više – uradili su manje. U Jelisejskoj palati, Branka se obratila predsjedniku Miteranu: “Gospodine predsjedniče, spasite mir u Jugoslaviji, spasite Jugoslaviju od rata, jer su Milošević, Tuđman i Izetbegović spremni da zarate iz ličnih ambicija…!” Na to je Fransoa Miteran rekao “da je poslao Badinterovu komisiju”!!! Nije shvatio da nama treba kineski zid da nas razdvoji da se ne bijemo, a ne komisije! Ni Miteran, ni Zapad tada nijesu shvatili ni slutili šta je Balkan i na šta smo mi sve sposobni i dokle će sve to dovesti jugoslovenske narode!” Svjedoči i ovo da je Branka, koja pronosi francuski duh, dobar znalac duha balkanskoga.
…..Branka Bogavac nije samo pasionirani intervjuer velikih i slavnih imena, ona je i nježni liričar koji toplo opisuje oca, majku, sestre, brata, prijatelje, sudbonosni susret na Trgu zvijezde. Susret koji traje do danas. Ovo je knjiga koja svjedoči o životnoj priči djevojčice koja je odrastala uz žubor Popče i nedostatak knjiga do života pored velike Sene, i autorstva nezaobilaznih knjiga. Od oskudnih vremena do susreta sa najznačajnijim ličnostima našega doba. Knjiga o pisanju, književnosti, slikarstvu… Knjiga o životu u kojoj su smještene fotografije kao potvrda trajanja. Vjerujemo da će Brankini višetomni “Razgovori u Parizu” imati istu sudbinu kao knjige Margerit Diras čiji su obožavaoci išli dotle da njene intervjue igraju u pozorištu. Ima Branka Bogavac još sličnosti sa Margerit Diras, koja kaže: “Moje su knjige ili dar trenutnoj ljubavi ili onoj koja se rađa. Kada više ne budem osjećala tako – prestaću da pišem. Najbolje što mogu da poklonim nekom čovjeku, jeste ono što sam napisala, a da je on povod. Pisati znači svakog trenutka se izlagati smrtnoj opasnosti… Pisati da bismo se sjetili, pisati da bismo zaboravili, pisati protiv straha, protiv bolesti, godina, da bismo pokazali da ništa ne traje, pisati da bismo pobjegli od smrti”. Zato je i ova Brankina knjiga poziv na pisanje. Čitanje – svakako!
…..Kada bi ova Brankina knjiga sadržala samo “Duškino pismo mami”, ona bi opravdala svoje objavljivanje. Ovo pismo Brankine sestre Dunje, učenice drugog razreda srednje škole, poslato majci 24. 4. 1959. godine iz Novog Pazara, možemo svrstati u antologiju najdirljivijih pisama majci. Potvrđuje to sadržaj pisma. Evo jednog detalja iz opširnog pisma:
…..“Mama, prvo ću da te zamolim da dođeš ovamo kod mene za Prvi maj. Mnogo sam te uželjela. Gledaj da dođeš, molim te. Nikako nijesi dolazila kod mene, pa barem sad dođi neki dan da budeš. Ako bi mogla ostati kod mene jednu nedjelju dana ili bar ona tri dana, dok ne idem u školu. Onda bi pošla u školu da mi vidiš ocjene i da vidiš kako učim i živim. Mnogo bi voljela da dođeš. Ja se nadam da ćeš doći, sigurno dođi u utorak s nekim ili kamionom nekako”.
…..Pismo puno nježnosti, patnje, bola i čežnje, ali i borbe i uspjeha. Takva je i cijela ova Brankina knjiga.

(Berane, Ilindan 2019. godine)

.

.

.

.

.


Draško Došljak

Rođen 1966. godine u Beranama, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Prištini. Objavio je oko 200 naučnih i stručnih radova, studija, ogleda i prikaza u domaćim i inostranim časopisima. Bio je odgovorni urednik „Tokova“, časopisa za naučna, književna i društvena pitanja, član redakcije listova „Novi svet“ i „Sloboda“, jedan od urednika opšte monografije Berana. Bio je sekretar Saveza slavističkih društava SFRJ, član Uprave MSC-a. Član je Matice crnogorske, Društva za primijenjenu lingvistiku Crne Gore i Filološkog društva Internacionalnog univerziteta Novi Pazar. Recenzirao je i uredio tridesetak knjiga iz lingvistike i književnosti. Autor je scenarija za dokumentarni film „Vjetar vjekova“ – povodom 100 godina od rođenja Mihaila Lalića. Autor je knjiga: „Lična imena Zaostra“, „Stara lična imena“, „Onomastika Budimlje“ i „Antroponimija Police“.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja