Milan Šelj

Slijediti neizgovoreno

.

.

*

Jutro je obećavalo žarke sunčane kugle, koje se kotrljaju niz brdo do naše kuće. U pustopašnosti sam povukao pokrivač s tebe. Tvoje narasle grudi podizale su se i spuštale između plitkih udisaja i izdisaja. Otkrivali su ranjivost, koju nisam očekivao. Iznenada zadrhtiš od hladnoće i na raspremljenoj se postelji naglo okreneš. Ispružen si šaptao u dlanove, kao da ih želiš zagrijati, no nisam čuo, što govoriš.

.

*

Ruke. Tvoje izdajničke ruke. Posvuda za sobom ostavljaju nevidljive tragove. Lijeno je dodirivanje tvojih dlanova. Čvorom stisnutih šaka na ustima me guši, da ne mogu vikati. Pohotu miješam sa svojim sljepilom. Radije klizni u mene i nastani se u donjim prostorima, gdje uz zidove obitavaju ostaci jezivih strahova iz djetinjstva. Uđi, dakle, ako se usudiš.

.

*

Obrijana glava odmara se uz moju. Nevidljivom kretnjom pokušam uhvatiti izdisaj nakon izljeva. Zraka prodre kroz prorez među zavjesama, duž police. Gipki šakal ustane i izađe iz ležaja. Među plahtama je iza mene otisak krhke sjene. Na hodniku mi otme i zadnju riječ. U zraku lebde niti oštrog mirisa i polako se spuštaju na moje drhteće tijelo.

.

*

Gustoćom svoje prisutnosti uznemirio si koščicu moje biti. Možeš izbjeći brbljanje sumanutog luđaka i prezirati moju zaslijepljenost. Podsmjehuj se postaranim rukama, koje su željne tvoje bezbrižne golotinje. Sve to je bez značenja; ustrajno te pratim tako daleko, gdje vatra upija svjetlost, a do nas ne može doprijeti smrtni dodir.

.

*

Čini se, da jedan prema drugome započinjemo putovanje svaki put sa suprotnih strana. Zagrli me, zahtijevaš poput djeteta s molećivim plačem, a ja bih najradije pobjegao. Što god su već učinili s tobom i što god su već učinili sa mnom, svaki završava put udarcem. Spuštenih mi očiju prigovaraš, da si odvažniji i ne odustaješ. Ja uglavnom krvarim.

.

*

Nespremnoga me svojom dobrostivošću svaki put iznova zatekne zagrljaj ustalasane tišine. Samoća je zrcalna slika blizine. Ponekad je bolje osjetim i još snažnije, kad spavaš sam, udaljen i iscrpljen u drugom prostoru. Kao i onda, dok tvoja prazna usta gotovo dotiču napete membrane moga unutrašnjeg uha i ustrajno šutiš.

.

.

.

………………..(Slijediti neizgovoreno, 2018. (izbor), preveo sa slovenskog Romeo Mihaljević)

.

.

.

.

.


Milan Šelj

(1960), pjesnik, novinar i prevodilac, diplomirao 1985. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, smjer komparativna književnost i sociologija. Od 1992. živi i radi u Londonu. Suautor je romana u obliku pisama, Spolitika (Cankarjeva založba, 1999) te pjesničkih zbirki: Dar (ŠKUC-Lambda, 2006), Kristali soli (ŠKUC-Lambda, 2010), Gradim gradove (ŠKUC-Lambda, 2015) i Slijediti neizgovoreno (ŠKUC-Lambda, 2018). Jedan je od korespondenata u knjizi svjedočanstava Drukčiji odnosi (Mladinska knjiga, 2010). Izbor njegovih pjesama za djecu u sklopu projekta I pjesnik je blago izašao je 2012. Njegove su pjesme objavljene u antologiji suvremene europske gay poezije, Morao bih opet doći (ŠKUC-Lambda, 2009). Prijevodi njegovih pjesama na hebrejski izašli su u antologiji Kavafisovi sinovi i unuci (2015) u Izraelu, a opsežan izbor iz njegove poezije na talijanskom prijevodu objavljen je u časopisu Fili d’aquilone (br. 46 travanj/lipanj 2017).

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja