Federikova pjesan

Nobelova nagrada 1987.

Pismo mladog pjesnika

Evo me, iz početka da krenem. Bez sjećanja, bez lika.

U godine zalazim, posne i zrele, jer Zrelost je sve.

Iza moga Krećem ni zareza, ni uskličnika.

No dobro, mili moj,… Samo neka se gre.

Otići ću. Ni vitak, ni sa srebrnim lukom. Isti.

Čak i ne poželiv da tamo drugi plodovi zru.

Ne tražim ni put da bude onaj čisti

na kojem od mene bolji i hrabriji mru.

Ovako je svima: novembar, studen, i pad.

Samo što ponekad bolje je, ili gore

da od sitosti tuđe izgradi svoju glad.

Meni je dosta. odoh. Uplakane zatvaram prozore

i naspram vatrice sjedam – što znači da već idem:

Eno se stepa, i Josif, Petrograd smješka drag.

Ko dana svakog, dakle, idem. Semper idem.

Konjanik iz pjesme na stazi kraj kuće ostavlja trag.

Federikova pjesan

Na bregovima iz pjesme čekala je

grijući masne prste na vatri naših riječi.

Krenuli vojnici su iz pjesme. Ona je mahala

ne srpom već bljeskom srpa u pomrčini –

munjom što nebo naše presijeca na noć i noć.

A ona će sačekati: da joj se čekanje

izvan pjesme plati.

Koracali vojnici su

u pjesmi pocupkujući kao u kolu.

Meni bijaše hladno oko želuca, u ustima,

u vojnicima koji govorahu:

Na vojnu! U boj! U pjesmu!

Pokrij se zastavom svojom u borbi i u grobu!

Mo poznamo sve ceste. Sve su iste.

Smrt je ostala za nama, što znači da nas čeka

prije no stignemo, svaki u svoju Kordobu.

Osjećam se krivom

Osjećam se krivom –

Umjesto da ženski solidno i solidarno kriknem J’accuse!

pa da se zatresu Državine i Historijine gaće

Ja se onako ženski osjećam krivom, a državi se fućka

što ja to tako privatno i bez javnog procesa…

Osjećam se krivom

Za sve koje sam optužila, za sve što sam napisala – posebno

za one koje nisam optužila i

za ono što nisam napisala.

Osjećam se krivom zato što govorim istinu

dok oko mene hara ptičja gripa – nemjerljivo

veća pošast od rata u Bosni 1992. godine…

Jer više ima straha po svijetu cijelom od jedne

nego od ove druge – kakve god bile i ptičja gripa i Bosna –

jer Bosna je minorno zlo, ne globalno, tek

lokalno – mjestimično, kao pljusak ljetni!

U odnosu na labuđi pjev što ti je smrću svojom

oduzeo mrtvo pile koje si slasno naumio večerati…

S Bosnom je, ampak, drugačije: vidiš da jeste, ali naprosto

ne misli na lokalne probleme… A ti: ne jedi više

mrtve piliće, do daljnjeg, i ne misli

gdje je ta

kto je ta

otkud je ta

čija je ta

da prostiš

Bosna

rekti

Pa suspregni svoj aparat i pričekaj:

Ptičja gripa će proći, i jest ćemo mi, još, ptica u letu i izvan leta…

A Bosna

Ona

da prostiš

Nema da projde

Nema da ode

Nema da je nema

Nemam da joj dam ništa osim sklonost

Bosni kao melanholiji…

U kokošijoj državi – u Baba Jaginoj kućici, kojoj

jedina noga je slavenska, s lijepkom lijepog islama,

u državici koja vri od toga što se ne događa −

osjećam se krivom što lažem

da se ovdje ništa ne događa: ovdje

ni ptičja gripa ni rat

neće

promijeniti namjeru Mister Prezidenta Najveće Demokratije

da svijet učini zlim mjestom od zle boljke od sebe…

A ipak

Bogu velikome hvala –

Osjećam se krivom, ali osjećam:

Vri ljepota ispod klobučastih virova…

Ovdje žive djevojke i mladići,

ovdje leže djevojke i mladići,

ovdje sjede djevojke i mladići,

ravnodušni, bijesni, nepitani, željni svega…

Daj Bože da se naskoro dignu i

pometu nas, ispod ćilima

nas ćušnu

zajedno s prašinom nacija

koja je ostala iza lanjskih krvavih snjegova!

Osjećam se krivom

za sve koje sam voljela:

Zašto ih nisam voljela manje?

Manje bi boljelo.

Za sve koje nisam voljela:

Zašto ih nisam voljela bar malo?

Divni su to ljudi bili nekada

kad sam i ja bila divan čovjek

i žena nevidljiva kao jutarnja paučina između dva vita bora –

Ništa na svijetu bijelom ljepše od te paučine, ništa

nevažnije

i neprimjetnije

na uskoj snježnoj stazi prema vrhu planine

od jutarnje paučine između dva vita bora!

Dobro vam jutro, žene, vi jutarnje paučine

između dva vita bora!

Dobar vam dan, sestre

što više volite svoje mučitelje nego svoje učiteljice,

vi orasi zreli,

skrivene suštine do kojih se stiže samo razaranjem svijeta!

Svaki nasilni svijet zaslužio je da se promijeni

prodrman očišćen propran ispremetan

u našim drhtavim vjernim rukama

koje donose svjež mrak čist zrak

i sretno tijelo na mjesečini srca…

Neka pucaju lanci naših prisilnih ljubavi!

Neka se pomjeri sjeme njihovo na njivi

od brige ko će ga posijati njegovati

zalijevati i sačuvati od mraza i žege…

Osjećam se krivom

Osjećam se pravom

Osjećam se uzaludnom

Osjećam se korisnom

A mogu li samo

a možemo li samo:

Osjećati

Sunce na obrazu

More na ramenima

Trpko vino u grlu

I pjesmu

Ispod olujna neba bez domovine!

Na uskoj snježnoj stazi prema vrhu planine

mi nemamo izgubiti ništa

osim vlastitih lanaca od paučine!

Žensko pismo

Muškarcima

Jučer si me toliko naljutio

Da mi se tlak digao do neba, na oči

Mi je pala gusta crvenkasta magla

Kao u mrazna jutra –

Pjesniku zanimljiva ali pacijentu opasna

A neka, rekla sam sebi, on od mene čini pjesnika

koliko i pacijenta!

Da se s vremena na vrijeme tako žestoko

Ne posvađamo

U meni bi presahnula pjesnikinja

A ostao bi tek nedovršen pjesnik s visokim tlakom

Koji bi te tukao zato što nadahnuće u njemu sahne

Koji bi te usahnuo zato što nadahnuće u njemu tuče

Kao srce pred udar:

Znoji se u meni prestrašen

Pjesnik na rubu pameti

Gleda te ispod oka, zavidi ti na zdravlju koje si očuvao

Jer njegovi su živci loše večeras

Njegovi živci su loše

I niko ga više ne priznaje

A on je svima njima toliko dao

Dok Pjesnikinja u meni u tvojim rukama cvate

I veli: Ljuti me! Ljuti me koliko hoćeš!

Neka se tlak diže!

Nek srce udara kao prvoga dana ljubavi!

Jer ćemo se poslije danima miriti

I grlit ćeš me kao bogataš skupu kinesku vazu

A ja ću o tome pisati oduševljene pjesme

Baš kao Walt Whitman kad je napravio prvi korak.

Sati Mubere Pašić

A gle – umjesto Mubera Pašić

Htjedoh napisati

Dan kad se ubila Virginia Woolf

Ili: Dan kad se ubila Sylvia Plath

Žene koje je prevodila

Mubera Pašić

vestalka

s jezika žene na jezik žene

Ali istine radi, pišem:

Dan kad se ubila Mubera Pašić

niko neće zapisati kao

poetički presudno važan

Pa šta ako su usred Beograda

bezdomnoj pjesnikinji iz Sarajeva

nasred ulice oteli tašnicu

u kojoj je čuvala rodni grad

i njegovu nesreću

Potom su je srušili na zemlju i tukli

Tog dana je u stvari Mubera Pašić

izvršila samoubistvo

gurnula glavu u rernu

zaronila u dubok vodeni vir

nestala s mape pjesnikinja

Poslije je umirala mjesecima

u zagrljaju svoje ljubavi

koja ju je na zemlji držala

Ali kome je to važno?

Pjesnikinja nije pripadala nikom

ni državama nacijama grupama pokretima

posebno ne književnim

osim ženama

u tegobnoj povijesti

imanja svega i nemanja ničega

Eto

Nisam ja žena bez korijena u svijetu

ovom surovom,

bez sjaja

u krvavocrvenom sjaju malih naroda

Mubera je prevodila Virginiju

prevodila Sylviju

Sebe

Sebi

za mene

za žene

I ako ne vidiš ništa

Znaj da je ljubav živa.

I da se može dalje.

I da se baš zato

ne može.

Ne govori nikad

pesmu noću.

Dan je da ubijaš.

Noć da budeš ubijen.

Po našim glavama još padaju knjige u prahu

Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini

Biblioteke, u sjeni debelih austrijskih zidova

– a godina je 1976. –

Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,

kao i danas

Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao

Pod kojim Svjetlo pada na

Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu.[1]

A drugo što naučih iz knjiga bilo je:

Rukopisi ne gore!

I danas vjerujem Bulgakovu – pa

Barem on je znao istinu!

Ali pamtim također, tj. vidim i ovog trena

Tijela knjiga kako u vrelom

Augustovskom danu 1992.

Pucketaju obuzeta plamenom mržnje

Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji

Tijela dragih naših su u mržnji

Tijela su knjiga

Tijela su naših dragih

Naša tijela gorjela su draga

Tijela

Draga su mržnji

No vratimo se meni, studentskoj čitaonici

Godine 1976.:

Spremajući ispit iz antičke književnosti

Na starom drvenom stolu našla sam urezano

Tvoje ime

U tom trenu zaboravila sam sasvim

Zašto je Ahilej ubio Hektora

(ili je bilo obrnuto?)

I zašto je potom Hektorov sin ubio Ahilejevog

(Ili je bilo obrnuto?)

A zamisli i ovo:

Borges zajedno sa mnom, kroz paperje

Spaljenih svojih knjiga što od

1992.do danas lete

Nebom iznad Sarajeva,

Poručuje:

Da ja nisam našla tvoje ime urezano u

Drveni starinski sto Biblioteke u Sarajevu

Na koji (vele savremeni arhitekti)

Pod savršenim uglom pada svjetlo

Kroz savršenu kupolu koju je projektovao

Savršeno mahniti Wittek –

Možda Neoptolem ne bi ubio Astijanakta

(ili obrnuto?)

Možda bi se sve završilo samo u antičkim knjigama

U ispitu za deset iz poznavanja Stare književnosti

U maloj našoj beznačajnoj ljubavi

U kojoj bismo se sreli bez srama i bez straha

A svijet bi u međuvremenu

Zaboravio – a to se dešava

U svim ratovima – da s vremena na vrijeme

Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:

Rukopisi ne gore!

Napomena:

Alexander Wittek, austrougarski arhitekt koji je projektovao Vijećnicu. Neprovjerena je, ali književno i ljudski sasvim uvjerljiva priča da je on, nakon što je projektovao zgradu, poludio i ubio se zbog toga što je bio nezadovoljan načinom na koji svjetlo prodire kroz kupolu Vijećnice i obasjava unutarnji prostor.

Franji, zanijemelom, u Bosni 2015. godine

Sad vrapci drže velike propovijedi

Kao Franjo u Asiziju,

Dok u bolničkoj sobi, zanijemio od bola,

Siromah Franjo sjedi

I gleda televiziju:

A tamo, i dan-danas.

Brat brata kolje,

Baš kao i onda kad je Riječ Božju

S mnogo ljubavi i volje

Mladi Franjo prenosio

Vrapcima u Asiziju…

Jer i vrapci na grani prenose Istinu

Kao i Franjo u Asiziju –

Jedino ljudi ne čuju njegov nijemi krik

Dok gleda televiziju…

Vijesti, studenoga studenog 2015. godine

P.S.

U četvrtak prije podne 21. juna 2018. godine jedan vrapčić stoji na udubljenju ispod prozora Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i cijelo jutro svojim cvrkutom nadglasava metež užurbanog grada, automobila, ljudi i njihovih zemaljskih poslova. Od svih stvorenja na svijetu, jedan mladi franjevac, opčinjen tom scenom, stoji ruku sklopljenih kao u molitvu i sluša vrapčićevu propovijed.