Lana Derkač (1969) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Njeni tekstovi prevođeni su na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji, odnosno najbolju pjesničku knjigu na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Objavila je petnaestak pjesničkih zbirki.
Prva riječ koji ste izgovorili?
Bila je to riječ: Ide! Majčino i moje razmišljanje o razlogu izgovaranja baš spomenute riječi znatno se razlikuju. Moja majka donosi sasvim racionalan zaključak. Smatra da sam je plačem željela dozvati dok je ispravljala školske zadaće svojih učenika. A s obzirom da je, kada je prilazila kolijevci, uvijek izgovarala riječ idem, očigledno je da sam usvojila riječ kojom ću ostvariti njenu blizinu. Moje tumačenje izgovorene riječi danas je sveobuhvatnije i naizgled iskonstruirano umom odrasle osobe. Ali samo naizgled! Otkada znam za sebe, bilo mi je važno kretanje. Važnije nego bilo kojem djetetu s kojim sam se družila. Stalno sam iznalazila razloge zbog kojih sam se morala nekamo kretati jer sam imala potrebu za neprestanim percipiranjem mjesta na koja sam odlazila. Iz različitih perspektiva. Perspektiva je, naravno, ovisila o mojim trenutačnim interesima i fascinacijama. Jednom sam bila fotografkinja, drugi put skupljačica jesenjih plodova, treći put istraživačica slatkiša. Nisam se dugo uspjela zabavljati gotovim dječjim igračkama koje sam dobivala. Za vrijeme studija znala sam satima skitati po gradu u kojem mi je uvijek nešto bilo nepoznato. Kada razvojni psiholozi spominju nomadsku fazu u životu pojedinca, svaki put pomislim kako je jedna znatiželjna djevojčica ušla u nju u predškolskoj, a ne u tinejdžerskoj dobi, u njoj se izgubila, nekom greškom s njom čak poistovjetila svoje postojanje. Pa u toj fazi zauvijek ostala! Uistinu mi nije jasno zašto je jedan poznati psiholog uz nomadizam u razvojnom procesu vezao samo dječake! Osim kretanja koja me opuštaju i vesele, danas me sve više zamaraju putovanja na relaciji Požega – Zagreb – Požega jer živim u oba grada. U svakom slučaju, riječ ide odredila je čitav moj život i s njom kao da sam odredila svoju sudbinu. Moj život je kretanje – i fizičko i duhovno. Kamo god da nose stopala ili kotači, putuje i duh. Pa čak i kad se radi o promašajima ili otpočetka neželjenim putovanjima. I kamo god pošla, prolazim kroz samu sebe, premda za to nekada ne treba prijeći ni milimetar udaljenosti, a katkada nisu dovoljni deseci ili tisuće kilometara. Još je Rilke zapisao da je jedino putovanje ono unutar nas samih. Alain de Botton je primijetio da nove misli zahtijevaju nova mjesta. Iz toga proizlazi da se naizgled jedno putovanje sastoji od dva paralelna putovanja. Iz svake fizičke kretnje nastaje kretnja duha, osim ako osoba nije lišena svakog osjeta. Iz kretnje duha ne mora proisteći fizička kretnja, ali je ona prilično logična. Barem kao nuspojava. Barem kao pokret da se dokuči knjiga ili neki drugi predmet. Pa bih mogla uzviknuti: Evo, ovaj put ide ruka!A važno je kretati se.
Istina, ostalo je nejasno na koga se odnosio glagol mog prvog govornog pothvata. Jesam li željela da majka priđe kolijevci? Ili sam, naučivši značenje izgovorene riječi, željela izaći iz ograničenog prostora u koji sam stavljena i poći ususret izazovima, u zanimljiv i šarolik svijet? Volja za kretanjem pretvara pojedinca iz pasivnog bića u aktivno, iz objekta u subjekt.
Vaše prve igračke?
Ne sjećam se prve igračke. Da mi netko i kaže koja je to igračka bila, vjerojatno ne bi u meni izazvala bilo kakvu emocionalnu reakciju. Može li se neki predmet s pravom nazvati prvom igračkom ako se dijete njime ne igra, ne koristi ga? Ako se nađe neprimijećen na nekoj polici? Ako ga je dijete dobilo prije nego što je naučilo što je igra?
Sjećam se da sam u najranijem djetinjstvu voljela bambija. Ne sjećam se kako je ostao bez jedne noge. Voljela sam ga zbog njegove jednostavnosti, nenapirlitanosti, ljupkosti, nenametljivosti, plahosti. Svjesna sam da kažem glupost kada tvrdim da komad gume posjeduje, na primjer, plahost. Predmet nije plah i ne mogu mu se pridavati karakterne osobine. Ali baš igra je ono što sve može promijeniti! U njoj predmet postaje simbol, dobiva osobine živog bića i još štošta. To dodavanje značenja karakteristično je i za poeziju i za druge književne rodove. U svojoj poeziji često brišem granice između bića i predmeta. Valjda je svaka dječja igra s igračkom ili bez nje vježba za kasnije složenije razmatranje pojmova i njihovog odnosa s drugim imenicama, glagolima, pridjevima i tako redom. Lako je pronaći definiciju igre i igračke, ali teže joj je odrediti granice. Pogotovo ako nije riječ o dječjoj igri ili dječjoj igrački. Ako i knjige mogu shvatiti kao igračke, među mojim najranijim, ali omiljenim igračkama, našle su se i dvije knjige koje još nisam znala čitati. Svejedno su me se dojmile. Stalno sam nosila i listala „Sva čuda svijeta“ koja su bila očeva, a ja sam im zaderala omot i zašarala ih drvenom bojicom. „100 djela književnosti jugoslavenskih naroda“ majci su služila za nastavu, knjigu sam jedva držala jer je bila preteška za moju dob, no fascinirali su me rijetki crno-bijeli portreti pisaca koje sam našla u njoj. Gnjavila sam je da me ispituje tko je na portretima pa sam, kad mi je pokazivala sliku po sliku, za Krležu rekla Guježa, za Andrića Andjic, za Tina Ujevića Tin-Tin-Tan. Ne znam zašto mi je ta knjiga bila zanimljiva jer tada nisam željela biti pisac. Književnost mi je u nekim razredima osnovne škole, na užas moje majke, čak bila dosadna. Ipak, vjerujem da igračke itekako govore o čovjekovom budućem identitetu, da su metafore. Ali ne prve igračke, nego prve igračke koje sami izaberemo.
Vaše igre?
Osim igara koje sam već spomenula u prethodnom pitanju, govoreći o igračkama, bavila sam se svime i svačime. No tu treba razlikovati moje stvarne interese od onoga što su mi nametnuli vršnjaci i na što sam pristajala da bih se s njima igrala jer još nisam imala svoj stav, nisam dobro sagledala svoje sposobnosti i bila svjesna da svaka igra nije za mene.
Ali istinski sam voljela kreativne igre u kojima sam stvarala. Postavljala sam male slikarske izložbe po vratima sobe, jedno ljeto intenzivno sam radila figure od blata i strašno se naljutila kad su bile bačene. I svidjela mi se misaona igra koju je izmislila majka kako bih lakše podnijela sate putovanja do mora. Zadala mi je pojam, a ja sam ga trebala objasniti. Danas bih rekla da sam mu trebala odrediti definiciju, ali u ono vrijeme nisam znala što je definicija. Kasnije sam često tražila da ponovno igramo tu igru. Bila mi je silno zanimljiva! Mislim da mi je ona pomogla i u književnosti jer me navela da riječi ne koristim olako, da u njihovoj upotrebi budem preciznija. Kad sam u srednjoj školi na satu logike vježbala odrediti neki pojam, shvatila sam da zapravo igram igru iz djetinjstva.
Kao dijete želeli ste da postanete?
Filozof! Ali ni tu riječ još nisam mogla izgovoriti pa sam rekla pilozop. Toga se sasvim dobro sjećam, iako ne znam razlog za svoj tadašnji izbor. Nitko se u mojoj obitelji nije bavio filozofijom. Mislim da je longplejka „Odbrana Sokratova i smrt“ u našu kuću došla nakon moje nestalne odluke da postanem filozof i nije na nju utjecala. Mislim da sam se bavljenju filozofijom kasnije najviše približila u književnosti. I sama je katkada dotaknem u esejima, katkada u prozi. Ali na drukčiji način. Pomaknut! Kako je i književnost igra, katkada mi je pravi gušt nekom pomaknutom logikom, ali ipak dosljedno, utvrditi da neka definicija ne štima. Ili, ako štima, onda iz nje proizlazi ono što nitko ne smatra da bi trebalo proizlaziti. Iako se ne čini, u racionalni pledoaje kojim se brani pomaknuti stav može se uklopiti i dosta poetike.
Kasnije sam htjela biti pravnica, vjerojatno zato što je moja omiljena teta studirala pravo. Pa još svašta. Čak i klizačica nakon što sam gledala Jayne Torvill i Christophera Deana kako kližu uz Ravelov „Bolero“. A za ples uopće nemam smisla! Željela sam biti i turistički vodič. Da želim biti pisac, shvatila sam nakon drugog razreda srednje škole i otada se nisam predomišljala. Iako sam odlučila studirati pedagogiju. Razlog je bio taj što nisam htjela da mi književnost ikada bude opterećenje. Voljela sam učiti ono što ne moram, a ono što moram obično doživim kao pritisak. Uvijek sam pomalo zavidjela ljudima koji mogu bez problema odraditi baš ono što im je izvana zadano, što se od njih traži.
Šta Vas je rastuživalo?
Nepravda. Nisam mogla prihvatiti lošu ocjenu ako je nisam zaslužila. A mnoge jesam! Nije me veselila ni dobra ocjena ako sam bila svjesna da za nju nisam dovoljno znala. Pogađalo me ako me netko krivo optuži i smatrala sam da, ako je nekome drugome počinjena nepravda, neizostavno moram reći istinu. Bila sam tada izuzetno osjetljiva. I veća perfekcionistica nego danas. I danas se ježim na lažna svjedočanstva, svjesna sam da šutnja uvijek ide u prilog tlačitelju, a nikada žrtvi. Ali su me godine naučile da prvo promislim pa reagiram kada nađem način kako nešto promijeniti. A to nekada traje.
Šta Vam bijaše najteže u školi?
Definitivno sportovi s loptom. Nije mi teško padala ni atletika, ni vježbe na različitim spravama, ali nisam voljela otimati loptu pa sam se uglavnom držala po strani. A najveći dio tjelesnog odgoja bazirao se baš na tim igrama.
Učiteljica?
Usprkos ženi koja me poučavala od prvog do četvrtoga razreda osnovne škole i trudila se dobro odraditi svoj posao, moja najveća i najtrajnija učiteljica, učiteljica u svim razdobljima života pa i u tom osnovnoškolskom, bila mi je upravo motivacija. Ona je uvijek određivala što ću istinski naučiti. Drugo sam naučila samo kako bih dobila dobru ocjenu, a potom bih naučeno zaboravljala. Motivacija je ona koja mi je pomogla prilično efikasno savladati i ono za što uopće nisam imala talenta, ako bi mi to znanje pomoglo da dođem do onoga što me zanimalo. Nevjerojatno koliko je moćna bila uvijek ta učiteljica! U meni, koja sam u djetinjstvu lako odustajala, budila je nevjerojatnu tvrdoglavost i upornost. Iznalazila je načine kako da sama svladam složene zadatke, baš ja koja sam se i u jednostavnijim zadaćama, ako me nisu zanimale, često oslanjala na druge.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
Za razliku od danas, kada vrijeme provodim uglavnom u urbanim predjelima ili prirodi koju je čovjek i odviše pripitomio i preoblikovao tako da potpuno odražava njegov ukus, a potisnula je svoj karakter, nekada sam većinu dana provodila u prirodi. Ona u bakinom vrtu bila je također podčinjena, ali tom pokoravanju izmaknuo je korov koji me najviše zaokupljao pa sam brala divlje cvijeće, a u vrtu pokušala podići improvizirani šator u kojem sam željela kampirati dok traju moje pustolovine otkrivanja „nove zemlje“. Ipak, više sam voljela divlja mjesta pa sam vikendom za vrijeme obiteljskih izleta u selo Veliku uz livadu imala svoju „zečju jazbinu“ uokvirenu šikarom. Voljela sam i „tužno mjesto“ kroz koje je proticao šumski potok, a koje je zaradilo taj naziv nakon što su oko njega drvosječe posjekle stabla.
Ne znam što se dogodilo, ali danas češće dajem prednost očovječenoj prirodi, nekom botaničkom vrtu ili parku, pred zaraslom i nepreglednom šumom. Premda moji tekstovi tvrde suprotno. Često su ispunjeni baš šumom. Nije teško uočiti nesklad. Ako me pitate tko ne govori istinu, uistinu ne znam!
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Nakon drugog razreda srednje škole zaljubila sam se u dečka koji je bio iz Požege, ali se školovao u Bakru. Godinu kasnije išao je u vojsku – u Pulu pa u Split. U tom razdoblju, gotovo svakodnevno, izmjenjivali smo pisma.
Vaš nadimak iz škole?
U školskim danima nisam imala nadimak. Valjda zato što mi je ime kratko i nije ga trebalo pojednostavljivati. Bila sam jedina Lana u razredu, a ni drugdje nisam susrela drugu Lanu pa me nadimkom nije trebalo razlikovati od te osobe. Tek puno godina kasnije moj suprug Davor dao nam je nadimke koji mi se baš sviđaju: Dadek i Lanek. U njima osjetim veliku toplinu.
Preci koje ste sreli?
Djeda s majčine strane se ne sjećam. Rano je umro. Volio je umjetnost i žene. Djed s očeve strane imao je smisla za tehniku, čak je izumio nešto što je unaprijedilo rad mlina u kojem je radio. Nije bio usmjeren na unučad i nismo bili bliski. Bake sam bolje poznavala. Posebno sam voljela majčinu mamu s kojom smo živjeli, koja me čuvala. Nju je „koštala“ njena naglost i ishitreno donošenje odluka. Puno je čitala, poticala me na bavljenje umjetnošću i često je bila prva kojoj sam pročitala novu pjesmu. Silno je željela da napišem roman. Govorila sam joj da on definitivno nije književna vrsta koju bih znala pisati, ali ipak sam ga napisala nakon njene smrti. Govori o njoj i reumatoidnom artritisu koji joj je donio nepodnošljive bolove, učinio ju nepokretnom zadnjih deset godina njenog života. Tatina majka bila je prilično taktična i sve njene riječi bile su pod snažnom kontrolom njenog uma. Sasvim suprotno onoj prvoj baki! Znala je navesti bližnje da naprave upravo ono što želi. Kako s njom nisam bila bliska kao s majčinom majkom, nikada joj otvoreno nisam rekla sve što mislim, niti se s njom posvađala. Mislim da su moja pristojnost i odstojanje govorili i o manjoj količini ljubavi prema toj baki.
Slika oca?
Moj otac prava je kombinacija fakina i odgovorne osobe. Ova odgovornost pretegnula je s godinama. I sa silnim trudom majke koja, s druge strane, život shvaća preozbiljno i prepožrtvovno. Za razliku od majke, otac je u mladosti bio prilično komotan, nije se uvijek prilagođavao zadanim situacijama, nego je situacije pokušavao prilagoditi sebi. Brinuo se da imam uvjete za školovanje, sigurnost, ali nije imao dovoljno strpljenja za igru ili učenje sa mnom. Kako je stariji, ljuti ga ako mu se učini da u meni prepoznaje neodgovornost.
Imao je, osobito u mladosti, određenu količinu nekonvencionalnosti, ludosti, originalnosti. Često se izražavala u dosjetkama. Mislim da mi je dobro došlo takvo njegovo sagledavanje nekih pojmova i odnosa, a u kombinaciji s majčinom ozbiljnošću i tihom upornošću.
Šta bi danas poželjela Vaša majka?
Ona mi želi mirniji i dosadniji, ali i zdraviji život. Sekiraju je moja stalna putovanja, žurba, neujednačeni ritam odlaska na spavanje i prekratko trajanje sna. Kaže da si ne znam odrediti prioritete. Da mi je stan skladište uspomena za koje se previše vežem, a nepregledni (ne)red stvari ne može za posljedicu imati red u glavi. Želi da se bolje snalazim u vremenu, da mogu točnije procijeniti koliko neka radnja traje pa da stalno ne trčim nekamo jer samo što ne zakasnim.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Kupila sam sliku Roberta Budora tamnih tonova, bez suvišnih detalja. Na njoj je samo obris lika koji je, vjerujem, u meditaciji. Slika me odmah osvojila i ostala je, i nakon brojnih godina, moja najdraža slika.
Gdje Vam biješe ljepše, u danima ili u noćima?
Teško je reći. Svaki dio dana, a i noć kao njegov dio, ima svoje draži i svoju posebnu svjetlost. Svjetlost za mene ima velik značaj, dobro je zamjećujem bilo da se radilo o dnevnom svjetlu ili malim izvorima svjetlosti kao što su krijesnice, lampe, svijeće… Kad se poželim opredijeliti za diskretne noćne izvore svjetla, pomislim na čari svitanja ili dramatično danje nebo pa počnem dvojiti. Možda su mi katkada noći ugodnije zbog opuštenosti jer obično danju žurim, radni dan je pun kojekakvih obaveza. Ali bilo bi pogrešno prednost zbog toga dati noći. Nije tu stvar u dobu dana, nego u nametnutom rasporedu.
Noć posjeduje čaroliju skrivanja. Ali nije manja čarolija ni u otkrivanju. Mjesta koja posjećujemo često vode dva fascinantna i različita života, svaki u jedno doba dana i bilo bi se teško bilo kojeg od njih odreći jer je bogatstvo u njihovoj različitosti i nadopunjavanju. To je kao da me netko pita bih li se odrekla kruha ili vode.
Da li ste ikada poželjeli da budete glumica?
Ne. Teško mi je katkada interpretirati i vlastite tekstove. Uh, pa ja imam pomalo dječji glas, a ne neki moćan!
Da li ste poželjeli da odete?
Naravno da jesam. Mislim da sam imala tri ili četiri godine kada sam obavijestila roditelje da odlazim u svijet. Već sam pripremila pinklec. Kasnije sam maštala o putovanju koje bi trajalo godinama i na kojem bih mogla ostati koliko bih gdje htjela. Kad sam odrasla, poželjela sam otići nekamo gdje nema nepravde i korupcije, nekamo gdje se poštuju zakoni i ljudska prava, ali shvatila sam da idealnog mjesta na Zemlji nema. I nema demokracije. Postoje samo mjesta s višim ili nižim stupnjem demokratizacije.
Vaša ljeta?
Ljeto je jedino vrijeme kad imam slobodu. Premda joj je rok trajanja samo mjesec dana. Svako ljeto odem nekamo gdje još nisam bila. Nije mi teško čitavu godinu štedjeti za neko putovanje. Ovo ljeto sam išla u južnu Italiju, prošlo ljeto u Dansku. Kad pravim plan puta, obično na papir upišem previše odredišta pa me suprug korigira. I nakon korekcije ostane odviše toga za vidjeti i onda se dogodi da na nekom povijesnom trgu ne stignemo uživati u kavi. Svaki put ponavljam istu grešku, no ne mogu si pomoći!
Grad?
Volim multikulturalne gradove poput malezijske Melake, nekih gradova u Andaluziji, Mexico Cityja… Neke od njih uspjela sam posjetiti zahvaljujući književnim festivalima. Fascinirao me bijelo-plavi Chefchaouen u Maroku. Usprkos činjenici da postoji puno gradova u spomenutim bojama, ovaj ima uistinu posebnu arhitekturu i medinu. Na zadnjem putovanju u Italiju oduševila me pećinska Matera.
Planina?
Volim planine koje imaju neku posebnost zbog koje se vrijedi penjati. Puno hodam po ravnom, ali za uzbrdicu mi, priznajem, treba motivacija. Iako do Kamenih gljiva u Istočnim Rodopima ne treba pješačiti jer stoje uz cestu, zbog takvih geomorfoloških oblika bih se i ovoga trenutka pristala penjati.
Nedavno sam napisala kratku priču ( https://www.vecernji.hr/kultura/last-minute-1496876 ) koja, između ostalog, govori i o mojoj strašljivosti prilikom penjanja do Stogaja i spuštanja do plaže Ručica na Pagu. A to je već druga priča o istim mjestima. Ta mjesta definitivno su vrijedna napora i mene su se dojmila puno više od nekih daleko razvikanijih mjesta.
Pustinja?
Riječ pustinja proizlazi od pridjeva pust koja ukazuje na odsutnost sadržaja, ljudi, nastambi, obradivog tla, vegetacije. Iako u pustinji manjka vegetacije, tako barem kažu, meni se čini da je ama baš sve na svom mjestu. Obožavam pustinju i ne doživljavam je kao ispražnjeno mjesto. Možda zvuči apsurdno da baš u Sahari mogu osjetiti puninu života. Ali u njoj intenzivnije doživljavam kretanje životinja – pa i onih koje ne bismo željeli susresti. Intenzivnije osjećam njihovu povezanost s čovjekom – čak i onih otrovnih. Pustinja posjeduje određenu živost. Ne svagdje jednaku. Puno bih radije opet boravila u Sahari južno od Zafranea, nego u nekim njenim drugim dijelovima. Pa tako Sahara nije za mene pustinja u semantičkom smislu, iako je tako zovu. Puno su vjernije pojmu pustoće pustinje u čovjeku. Pustinje duha.
Zašto se ljudi zaklinju?
Iz straha od neuvjerljivosti. Što se više zaklinju, manje im vjerujem.
A zašto proklinju?
Zbog vlastite nemoći. Ako pojedinac zna kako nešto riješiti, ne gubi bespotrebno riječi, a pogotovo ih ne koristi na način kojim, zapravo, obezvređuje svoj habitus.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Ima jedna izreka koja kaže da zakoni trebaju tamo gdje nema dovoljno ljubavi. Gdje je ima, nema potrebe za izvanjskom regulacijom odnosa među bićima i sudovima. No kako svakodnevno svjedočimo njenom manjku, odgovorila bih na ovo pitanje citirajući Cicerona: „Pokoravamo se zakonima da bismo bili slobodni.“
Začin?
Cimet. Iako volim još čitav niz začina i svi oni su uistinu junaci moje kuhinje.
Šta čekate?
Nekada sam stalno čekala. Danas više živim!
Čime se utješiti?
Kreativnošću kao nuspojavom boli.
Šta dalje?
Već dugo zaokuplja me žica. Kad pomislim na nju, prvo vidim onu bodljikavu. Istina, ona može poslužiti za zaštitu, kao ograda. Ali svaka ograda nije ništa drugo nego izolacijsko sredstvo korišteno da se barem dva bića ili dvije strane ne spoje. Na jezičnom portalu piše da žica služi i za utvrđivanje ratnog položaja. Razmišljajući o simbolima, najčešće joj pridajemo represivna obilježja.
Bavila sam se njom u poeziji i pokušala utvrditi koje namjene ima, koristi li je i Bog kad pred sobom ima neku raštimanu zajednicu ili narušeni krajobraz. Ako smo ateisti, pomišljamo na tradicijske prikaze boga u našoj kulturnoj baštini u kojoj je on stvoren prema našoj slici. Ako smo teisti, vjerujemo da smo mi stvoreni prema slici Boga (ovaj put pisanog velikim slovom!), a ne obrnuto. U tom slučaju možemo povjerovati i da ga kopiramo dok radi sa žicom na nekom mjestu koje nikako ne može biti sumorni tehnopolis. Ni bezlična izrabljivačka radionica. Niti kaznionica. Ako nam je stajalište takvo, znamo da smo radnje nalik njegovim, doduše pojednostavljene, s vremenom mijenjali, dorađivali na način znan samo čovjekovoj vrsti, a ako je riječ o logorima, onda smo radnje sa žicom, sasvim sigurno, i sotonizirali.
Žica me nije prestala zaokupljati. Zato kanim, ako dobijem potporu za knjigu, pozvati druge pjesnike da iznesu svoja viđenja tog hladnog i nepreglednog metalnog tkiva koje, čini mi se, sve manje štiti, a sve više gradi i u visinu i u širinu tijelo Zla. Možda progovore o namjenama metalnih niti ili o njihovim osobinama koje ne uočavam, a voljela bih ih prepoznati. Pokušat ću okupiti pjesnike na promišljanje ove teme. No još je rano da o tome govorim.
Razgovarao Enes Halilović
