.
.
Sead Husić rođen je 1986. u Tuzli. Srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Poeziju, prozu, eseje i radove o književnosti objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Objavljene knjige: Na tragu modernizma (2015), Čovjek koji piše priče (2017), Stvari (2017), Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja (2020) i Časopisne pjesme (2020). Dobitnik je treće nagrade na Zavičajnim stazama u Bihoru te za knjigu poezije Stvari dobio je nagradu Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu. Poezija mu je prevođena na danski, makedonski, švedski i mađarski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien–Hercegovina i Mostarskim kišama (izbor iz savremene ljubavne poezije Južnih Slavena).
.
.
Šta Vas može usrećiti?
.
Potreba da nekom budem od koristi uvijek u meni stvara sreću i činjenica da neko danas u mom odsustvu misli o meni kao o prijatelju me usrećuje.
.
.
Šta radite ujutro kad se probudite?
.
Obično čitam dnevnu štampu. Taj ritual nisam, čini mi se, u zadnjih nekoliko godina preskočio. Jednom ili dvaput, bilo je netipično za mene, pisao sam.
.
.
Životinja?
.
Ako bih birao, onda bi to bila mačka.
.
.
Šta ne volite?
.
Ne volim ulizice. Ne volim podanike.
.
.
Ko je Vaš književni uzor i zašto?
.
Čini mi se da sam ranije i mogao se odrediti naspram nekih književnih uzora. Bilo je, zaista, mnogo pisaca koje sam s velikim oduševljenem čitao. Možda bih radije kazao koje su mi, npr, pjesme ostale u mom intimnom književnom inventaru: Otac i sin od Jakšića, Čovek peva posle rata od Vasiljeva. Uvijek se vraćam sonetima od Kulenovića. Oduševljavao sam se Tomasom Pinčonom ili Vladimirom Nabokovom… Ima još toga, naravno… Najbolje bi bilo kazati da je moj najveći književni uzor tradicija koju nikako, i da hoću i želim, ne mogu zaobići.
.
.
Kada ste posljednji put slušali otkucaje Vašeg srca?
.
Prije koji dan kad sam mjerio digitalnim aparatom pritisak. Osluhnuo sam srce. Prihvatljivo je…
.
.
Kome ste najviše zahvalni?
.
Bogu i svojoj porodici.
.
.
Šta Vas bolje opisuje: radim ono u što vjerujem ili vjerujem u ono što radim?
.
Oboje. Uporan sam i trošim se podjednako i kad radim ono u što vjerujem i kad vjerujem u ono što radim.
.
.
Da možete promijeniti samo jednu stvar na sebi, šta bi to bilo?
.
Još uvijek se znam iznervirati zbog nekakvih sitnica. To bih rado promijenio.
.
.
Šta je to što Vas čini drugačijim od ostalih pisaca?
.
Iskustvo. U atmosferi koju stvaram kao pisac ili pjesnik mislim da će snijeg zauzimati povlašteni status. S druge strane, ne plašim se eksperimentisati. Ne plašim se iskočiti iz vlastitosti i tradicije koju sam već spomenuo.
.
.
Jeste li ikada osjetili povezanost s nekim, a da niste razmijenili nijednu riječ?
.
Jesam. S ljudima koji su u inferiornom položaju, kojima se sve vrijeme nanosi nepravda.
.
.
Koje je obećanje koje ste sebi dali kao dječak?
.
Kao dječak nisam sebi ništa obećao. Barem se ne mogu sjetiti toga. Malo kasnije obećao sam sebi da ću postati bolji čovjek. Ko zna šta je od toga obećanja ispunjeno.
.
.
Koja je Vaša najsretnija uspomena iz djetinjstva? I zašto?
.
S majkom i bratom bih išao u zimu na jutarnju molitvu i budući da je ramazan u mom djetinjstvu bio snježan, ostala je ta uspomena. Jer tada je najljepše škripao snijeg pod mojim nogama. Tu fascinaciju snijegom, o snijegu sam već govorio, uspomenu uvijek nosim u sebi. Ne mogu je ni sebi do kraja objasniti. Imam ja nekih i traumatičnih uspomena. O tome je možda bolje pisati… Možda?
.
.
Zašto pišete?
.
.
Kada hoću da se na vlastiti račun nasmijem, onda kažem da nemam pametnijih poslova. Iskreno, najbolji je odgovor zašto pišem – zato što imam potrebu za tim. Ne smatram da čovjek koji je jednom pisac mora to do kraja biti. Mislim da ću čitalac biti do kraja.
.
.
Šta Vam u pisanju predstavlja najveći izazov?
.
Sa što manje riječi biti što funkcionalniji. Mislim da sam počeo pisati i prozu upravo iz straha da poezijom ne mogu reći ono sve.
.
.
Kako pišete, kojim tempom?
.
Sporo.
.
.
Da li se ostvario Vaš najveći strah?
.
Nije!
.
.
Vama najbliži književni lik?
.
Jean Valjean. Usput rečeno, dopustite mi, da književnost ima terapeutsku, katarazičnu dimneziju, Jadnici su najbolji primjer tome. Na jednom mjestu, kada Valjean biva uhvaćen i svećenik mu oprašta, on doživljava vlastitu preobrazbu, a taj postupak od strane svećenika jedan je od najplemenitjih koje sam pročitao, vidio, osjetio.
.
.
Šta biste radili drugačije kada biste znali da Vas drugi neće osuđivati?
.
To sam već osjetio na neki način, a radio sam ono u što vjerujem. Razmišljao vlastitom glavom. To činim i danas, bez obzira na cijenu i subverzivnost u našim, nažalost, polupismenim i primitivnim društvima. Hoćemo li biti bolji? Nije za utjehu, ali nećemo.
.
.
Ako ne danas, kada?
.
Od sada pa dok trajem!
.
.
. Razgovr….Razgovarala Emina Selimović
.
.
.
.
