.
.
ruža sjena
.
kad stignem kući
izađem na terasu
stanem uvijek na istu
neravnu i nepravilnu
kamenu ploču
okrenem glavu
prema krnjoj ruži
sitna lista i necvjetnu
brinem o njoj
prepuštam je
gradskoj buci i
meteorologiji
gledamo se nas dvije
titrajući
ona u sjeni ja na suncu
obje u sjeni ja na suncu
ona u sjeni obje na suncu
.
.
……………. ..odsjaj
.
možda bi mi nešto rekao
ali baš šutiš
dok noćas sjedimo u autu.
čekamo da stane pljusak.
ali pljusak neće stati
ako ne kažeš ni riječ.
svjetla automobila u prolazu
kratko osvjetljavaju
stražnje staklo i krupne
kapljice na njemu
i onaj dio tvojega lica
koji mi je bliže
koji mi je vidljiv
po kojemu se kapi
u negativu slijevaju unatrag.
od ruba usana prema oku.
da ne vibrira
da ne drhti
da ne pleše
mogao bi biti stravičan ožiljak.
možda bi mi nešto rekao.
možda si nešto rekao.
pljuštat će cijelu noć.
.
.
……………… nestanak struje u ponoć
.
da sam koji trenutak ranije
ugasila svjetiljku i položila
glavu na jastuk mrak bi nas
obavio spokojno spustila bih
dlanove na trbuh na tebe i toboganom
tvojih sitnih kretnji kliznula
u san ovako mrak je stigao
iznenada prsnuo je i nije
bio izbor zatekao nas je i sunovratio
u tišinu i neznanje i nevid
trenutak kada prestaje
sigurnost u granice vlastita tijela
a želje bi mogle krenuti
u nepoznatom smjeru
moglo bi se izgubiti ime
ime bi se moglo pronaći
.
.
……………. ..srušili su mi stablo
.
srušili su mi. stablo.
ptice, hlad, boje.
granu po granu:
krenuli odozgor.
konopci i bakandže
s krampovima.
motorna pila u ruci. hop
hop. tres. hop hop. tres.
s amputiranog jablana
padaju grašci znoja
čudnovata planinara.
jesen je. nije mu lako.
srušili su ga.
kažu: previsok,
presnažno korijenje,
diže garaže, diže
kuće, podriva temelje.
nužni su bolni rezovi.
jablan je stablo visoko.
grana po grana mašu mi
strmoglavljujući se.
šššššš. za njima zlatna
prašina još titra u zraku.
tatarsko oko
javlja mi na telefon:
stablo pada, polica raste.
golub slijeće na rub balkona
i u čudu gleda. nagnuo glavicu
i trepće.
pogledaš dolje:
krošnja na tlu, grane strše uvis
i gotovo da dodiruju deblo,
batrljci na vrhu mogli bi biti korijenje.
naglavce stablo.
napraviš stoj na rukama
i zažmiriš na jedno oko,
pa ga, načas,
opet vidiš cijelog.
u sobi nam raste polica.
rimska utvrda: cardo i decumanus,
savršen ortogonalni nacrt,
za mnoštvo knjiga.
stablo su mi srušili
na jugu. na sjeveru
čeka me prazna polica.
mislim da ćemo knjige
slagati po abecedi…
vjetar se ugasio.
kao svijeća.
dah.
ovako.
vrijeme kao da je utrnulo.
kao da sam izgubila ravnotežu.
.
.
pitanje
.
bit ću drska i drsko ću šutjeti
neću ni pisnuti, ništa staviti u riječ.
ni pomisliti, neću ni poželjeti pomisliti.
osjetiti. predosjetiti. iz puke drskosti.
tako. neće biti ni traga odgovoru
kada samoj sebi postavim to pitanje.
.
.
bijela noć
.
nešto si sanjao, a onda
prvi čvrsti snop sunčevih zraka
utisnuo među moja bedra.
nekoga si nešto u snu pitao,
ne sjećam se što, odgovorila sam.
ne znam jesi li čuo. noćas su ovce
hodale po kamenju ispod prozora.
mislila sam da noću spavaju
u zatvorenom. zamišljala sam
da to hodaju ljudi, poželjela se bojati.
čegrtaljke bili su zrikavci, sada
su cvrčci. jutros znamo da more je blizu,
vidi se s prozora, možemo se spustiti
do njega ako poželimo. čim poželimo.
dugo ostajemo nepomični
u prostranim plahtama, do podneva,
možda duže. dok ne ogladnimo.
na stolu ovčji sir: grizemo u njega,
mrvimo ga rukama, halapljivo gutamo.
.
.
u sarajevu je mirno, meza
.
u sarajevu je mirno, meza,
mezarje, u sarajevu dosadno
rominja, oluja porno imena
diže u zrak plahte francuskih
krajolika, u pravilnim kružnicama
podrhtava čileansko vino
jačine 8,8 gradi po richteru.
u sarajevu 29. veljače 2010.
mirno je i dosadno rominja,
meza, mezarje, obične,
najobičnije kapi kiše, ne pljušte
australske žabe, nije filipinska strepnja,
na zagrebačkom radiju emisija
o smaku svijeta, nagradno pitanje:
hoće li doći
do globalnog zatopljenja
ili do globalnog zahlađenja,
govore paar i nepaar
govore bim i bam i bus.
u sarajevu je mirno i dok rominja
samo moraš paziti,
meza, mezarje,
kako šetaš ferhadijom,
kamo staješ, kvadratne su ploče
ledenjaci, samostalno plutaju,
onako nestabilni
mogli bi te navesti da još prve noći
sanjaš titanic, haiti.
u sarajevu je mirno, meza,
mezarje, uđeš u kavanu
europa, i ondje je, kao svuda,
kava daleko 2 km,
i turska i espresso.
.
.
sjećanje
.
u ovom našem malom gradu ponekad je
tako hladno da ljudi ujutro prolaze jedni
pokraj drugih. ne zastaju. u znak pozdrava
tek otvaraju usta kao ribe. stranca bi to moglo
začuditi. iz tih usta ne dopire zvuk, ne izlazi
čak ni para. u podne, kad studen popusti, zrak
se pokrene, po već opustjelim ulicama stanu
odjekivati na tisuće dobro jutro! kako ste!
ugodan dan!
.
.
izlazeći iz metroa
.
sjajna. štikla u špic. ne prekratka suknja.
svilena kosa. sjajna.
žene je vrijeđaju pogledom. ona pod njim jača.
muškarci se nižu u nepregledni tepih,
mekan i podatan za njen gordi korak.
kosa udara ritam o ramena.
čak i kad gleda na sat njezina je glava
visoko. vrijeme je to koje treba nju.
gležnjevima prostoru zadaje koordinate.
sada dijagonalno prema gore.
gležnjevi određuju udarce srca.
i dovoljno je nešto, neki blagi kašalj, rub kaputa, nespretno niska stepenica, neočekivana, i njezino se tijelo stavlja na raspolaganje dijagonali u svoj svojoj dužini, a torbica se gubi pod užurbanom masom nogu.
štikla više ne ubada gordost, niti gležanj
mreška maštu. ponovno je žena,
tvar razuvjerena. sinkopa.
.
.
……………. ..melankolija
.
vanda, sutra odlazim u bolnicu.
imam problema sa srcem. rekao je
i onda ga više nisam vidjela. nekoliko
tjedana. ujutro bih izlazila iz metroa,
pokraj stepenica umjesto njega vidjela
tek prazno mjesto, pitala se je li još živ.
onda je jedno jutro ponovo osvanuo.
evo me, vanda, živ sam, rekao je,
mogu li te poljubiti? pružila sam mu
pripremljeni euro i nasmiješila se:
to nije moguće. želim vam ugodan dan!
više me nije pozdravljao. kad bih prolazila,
okretao je glavu na drugu stranu ili gledao
kroz mene. ja sam gledala preda se.
jednom sam, gotovo mjesec dana kasnije,
ipak pripremila euro, došla do njega ‒
dobar dan! ‒ i spustila kovanicu
u njegov mali dlan. rekao je,
vedro: dobar dan. kako se zoveš?
.
.
……………. ..mjesto pod suncem
.
takva je plaža: golišava dječica trčkaraju
i praćakaju se, jogune na raznobojnim madracima,
pocikuju opremljena najnevjerojatnijim igračkama.
svježi parovi pod vodom zagonetno isprepleću udove:
uzbuđuje ih pomisao da su pred svima, u vidokrugu
prisutnih, javno, a sve konkretno ostaje nevidljivo.
izazivaju promatrače: poneki se muškarac povremeno
zaleti u vodu i otpliva daleko; netko pak grabi
masku i disalicu, još na suhom navlači peraje.
kad se aklimatiziraju, žene odbacuju grudnjake; liježu
premazane svim kremama i razmazanih grudi, najčešće
uokvirenih, što ih dodatno naglašava; spavaju, čitaju.
poneka čak i camusa, uglavnom christie. nijedna,
logično, bernharda. bilo bi to ulaženje u nonsens,
a stvar treba ostati čista i prepoznatljiva. križaljka je ok.
takva je plaža: mjesto na kojemu se tijelo demistificira,
lišava suvišne simbolike, zadovoljava tjelesnošću; posebno
je to izraženo na takozvanim FKK plažama. tijelo
se otkriva, izlaže, pokazuje na tom okrutnom mjestu
bez sjena. tijelo će postati poželjno tek uvečer, nakon
tuširanja, utrljavanja kreme, nakon navlačenja krpice
koja će istaknuti cjelodnevno prinošenje žrtve, hedonističko,
istina, ali ipak, žrtve – ovdje dekolte, ondje vitku nogu.
lijepo oblikovane nožne prste i gležnjeve. glatka leđa.
to će tek biti. trenutak još nije došao, svi su toga svjesni,
stoga i krajnje, posve neuobičajeno, popustljivi.
takva je plaža: neki starčić s kapetanskom kapicom
na glavi pluta plićakom na četvrtastom jastuku
za napuhavanje s likom morskoga psa. radostan,
i gotovo svečan, jer pronašao je način putovanja,
samostalnog, koji ga iskreno uklapa u prizor.
.
.
……………… ljetna pozornica
I
na radiju ponavljaju da je vani 35 u hladu.
samo, hlada nema, jer nema sjene.
ni vjetra.
.
II
sjedim za stolom pretrpanim rječnicima, papirima,
rečenicama, zarezima. kompjutor. boca vode.
ručam rajčicu, kruh i puretinu. dok nož uranja
u meso, svaki put se sjetim: dvanaest godina nisam ga jela.
svaki se put iznova izazivam: a da opet prestanem?
i režem sljedeći zalogaj.
.
III
dvojica radnika dižu skelu uz zgradu nasuprot.
goli do pojasa stoje na skeli koja se pod njima njiše,
u zraku, jer se ni o što ne oslanja, i grade:
red metalnih šipki, pod od dasaka,
red metalnih šipki, pod od dasaka…
jedan radi, drugi na suprotnome kraju gleda.
služi kao protuteža. premještaju se u neobičnu plesu.
katovi na skeli rastu. grade brzo. penjući se
na sljedeću razinu, u džepovima nose alat,
u rukama kantu i stolicu. već su visoko.
.
IV
ventilator opisuje polukrug neumorne mantre:
propuhuje i diže zavjese. stolnjak. moju haljinu.
i natrag. vijore male kućne zastave.
.
V
mlađi se radnik preko šipke učas uzvere
na oronuli krov do kojega su gotovo stigli.
sjeda, vadi cigaretu i pali je. leđima se naslanja
na dimnjak. gleda. stariji sjeda na stolicu
na vrhu skele. briše znoj plavim ručnikom.
prebacuje ga preko naslona. gleda.
.
VI
odgurujem tanjur, privlačim
k sebi kompjutor i riječi. pijem
vodu direktno iz boce. tako volim.
.
VII
vraćaju se poslu. skela se pod njima ponovno
njiše. gledaju. mislim da im pomaže netko
odozdo. priprema materijal koji dovlače gore.
gledaju. nešto su vidjeli. gledaju. rade
i gledaju. red metalnih šipki, red pogleda,
pod od dasaka, red pogleda. metalne šipke,
pogled, daske, pogled. razmaci sve kraći.
što li vide? visine sve opasnije. pogled.
ja sam na sceni?
.
VIII
zatitra lišće na jablanu.
s naslona poleti plavi ručnik.
ventilator zatomi njihov šum.
na radiju reklame.
.
.
…………….. .valter
.
ne poznajem valtera. sretao sam ga ovih dana u nekoliko
navrata, u dućanu, na plaži, u kafiću. čuo kako obitelj
izgovara njegovo ime. valter, ja ću capuccino, klinci colu.
ti stani u red. valter se vratio s narudžbom. hej, valter,
ljudi skaču s rive, hoćeš li i ti? naravno da hoću. ali
nemoj vruć. nikada nisam skakao vruć. valter, krupan,
crven u licu i po cijelome tijelu, s pivskim trbušćićem,
sjedi za stolom sa ženom čije tijelo ne prestaje drhtati
od nervoze, sa sinom zla pogleda koji ne otvara svoja
ljubičasta usta, i debelom kćerkicom, plavom i rudlavom
kao što bi bio i on da mu je kosa duža. kao i žena, uostalom,
kao i sin. valter će skočiti s rive, čim dovrši svoje pivo.
prethodno će se smočiti. Sad još lista novine, koje
bih možda kasnije mogao od njega posuditi. u selu se,
naime, novine kupuju samo na jednom mjestu, po narudžbi
za sljedeći dan, a plaća se unaprijed. danima već ne čitam,
ne znam što se zbiva izvan ovoga otoka, a iskreno,
i ne zanima me. jedini ritam vremenu ovdje udaraju cvrčci,
noćnu smjenu odrađuju zrikavci. valter čita novine i pjevuši:
we are the champions. čim pročita novine, i popije pivo,
skočit će i on s rive, kao i drugi. posve iznenada se prenuo,
nečega se sjetio, podigao glavu s novina i svečano objavio
obitelji: večeras vas vodim na ćevape. vidio sam cjenik,
uz njih ćemo i salatu. niste ni svjesni koliko ste sretni: ja
sam se pošteno namučio preko godine da bismo svi mi sada
bili u kampu, da bismo večeras otišli jesti van kao ljudi, pili
pivo, kavu, colu, čitali novine. morate to znati cijeniti, važno
je to poštivati. sve troje slušalo ga je bez riječi: drhtava žena,
sin s ljubičastim usnama i zlim pogledom, debela kćerka.
jednako je naglo vratio pogled na mjesto na kojemu je prekinuo
čitanje, refren je krenuo iz početka, vjerojatno najprije u sebi,
minutu kasnije i naglas, preostalo je još tako malo vremena
do odlaska na rivu, do skoka. prethodno će se, naravno, smočiti.
.
.
Mali rituali za jednoličnost dana
.
1
Svako jutro otvorim oči i počinim hara-kiri. Stresem ramenima i bacim se na leđa. Kada osjetim bol, pođem do kuhinje, iscijedim naranču na vrelu ranu. Učas operem svoju kratku kosu samo da bih se prisjetila kako se raspršuju kapljice zamahom duge i mokre kose kroz zrak. Ili da bih čula mlaz vode. Istrčim na ulicu.
.
2
Obavim telefonski razgovor, odložim slušalicu, napravim nekoliko koraka lijevo, nekoliko desno. Iz torbe uzmem papirnatu maramicu i zagrizem. Okrenem novi broj.
,
3
Uđem u dućan. Na desnu ruku navučem prozirnu plastičnu rukavicu. Izaberem tri zelene jabuke I. kategorije. Spremim ih u prozirnu plastičnu vrećicu i spustim na vagu. Potom se polako stanem vrtjeti oko svoje osi, kao sufi, isprva polako, zatim sve brže i brže i brže.
.
4
Pripremam se za kišu. Na trg iznesem široku keramičku posudu punu vode, u njoj pliva jabuka. Stopalima stanem na rubove posude i čekam trenutak najveće krhkosti, najsuptilnijeg proloma.
.
5
Dođem do stola. Prostrem bijeli stolnjak. Na stol stavim tanjur, čašu, hranu, vodu. Zagrizem u kruh i ostavim. Zagrizem u jaje i ostavim. Zagrizem u kolač i ostavim.
.
.
……………… Fragmenti o moru i rastancima
1
Sa svakom otežalom udicom, od mora se nijemo rastaje riba, trzajem repa.
.
2
Vodi prinose lijes i spuštaju u brod, na obali gore svijeće i stoji starica, uz nju dvije žene, dvije masline, grm ružmarina i bor. Lijes kreće prema luci. Soptaj motora njegova je misa zadušnica.
.
3
Šjoru Anđu vidi se na rivi, kamo došeće rano izjutra. Ljudi govore da je luda i okreću se za njenim strpljivim korakom: čekala je četrdeset godina, i još će, on će se sigurno vratiti, jer su se jedno drugome obećali, jer su se zajedno uvijek smijali, jer mu je na maramici izvezla: valovi će znati put tvoja anđa. Na njezin korak spustit će se večer, u njezinu domu uvijek će biti svega za dvoje.
.
4
More je nemirno. I što se dulje uzbrdo penjem, pogled mi je širi, a more sve više nalik modroj ploči.
.
5
Katamaran je spreman, a pekara još nije otvorila. Galebovi kriče u niskome letu, a dvoje se još nije pozdravilo. Kosa im šiba lice, ulazi u usta. Ispuštaju bespomoćne mjehuriće.
6
Spustiš se do mora, klekneš i uroniš dlanove u ledenu vodu. Izvučeš ih i pređeš po kosi, po licu i vratu. Po podlakticama.
.
.
. Fragmenti o bdijenju
.
1
Noćas ćeš se vratiti kući, kasno, duž pustih pročelja. Pod prozorom tvoje spavaće sobe garaža, na njezinu pragu beskućnik začahuren u kartonske kutije. Zaštićen od snijega. Čekat će jutro. Ispružen pod tvojim krevetom. Birat ćeš ključeve, utiskivati kodove, prolaziti kroz tko zna koliko vrata, nećeš paliti svjetlo, sve do kreveta. I dugo još pravit ćeš se da spavaš, kao i on.
.
2
A nad njom bdije djed, s fotografije. One s ružama, iz vrta, koje je za njezin peti rođendan posjekao, sve odreda, samo da bi fotografija bila ljepša. Baki se silno zamjerio. Mirno je nastavio umakati kruh u crno vino. Sve su i sada na broju.
.
3
Bdjeti samo zato da se želji ne približi previše, da je ne omiriše, da ne vidi kako spokojno sanja i tad ne zna za njega.
.
4
Proveli smo večer u društvu prijatelja. Vratili se doma, svukli, oprali zube i uvukli u postelju. Zagrljeni zaspali. Vratila sam se doma, svukla, oprala zube i skinula šminku, uvukla se u postelju. Već dugo zvuk tastature iz susjedne prostorije bocka moj san. Samo se nadam da ne jedri po siteovima na kojima se usamljeni ljudi upoznavaju, razotkrivaju.
.
5
U parku ga je tvoje oko netremice pratilo, i tvoj je glas neprekidno ispravljao njegovu putanju. I kada se popeo na trešnju, morao je s nje sići, i kada se igrao s drugom djecom, morao je biti pristojan, i kada mi je došao pokazati svoju bradu od bijele mrežice, tvoj ga je strogi glas gurao u pristojnost. U samoću. Nevidljivost.
.
6
Mislila je da neće usnuti. Neće smoći snage. Izjutra ustati, spremiti torbu, poći. S druge strane otoka. Kamo ni on ne sniva.
.
.
………………Fragmenti o Tonki
.
1
Moja baka ne zna da mi je baka. Kad je pitaju tko sam, ona kaže: Ka da ne znan, to ti je Lugovićka. Lugovićka je djevojčica iz susjednoga sela. Djevojčica iz doba kad je ona bila djevojčica, prije 2. svjetskog rata. Kad je pitaju tko mi je mater, glavom pokazuje na svoju kćer. A kad je pitaju: A tko je njezinoj materi mater, ona kaže: Šta ja znan. Pa je pitaju: A imaš li ti dice?, a ona će odlučno: Iman, tri sina. I prkosno zaškilji.
.
2
Moja baka pruži mi košticu od višnje i povjerljivo kaže: Oprala san to, na ti, spremi. Oduvijek sam se veselila bakinoj višnji, u lipnju, i smokvi, usred ljeta. U svježini jutra jesti plodove s njenih stabala, iz njena dvorišta, podizati ruke uvis, među granje, verati se…
.
3
Moja baka uvijek čita iste novine. U njima na fotografiji prepoznaje Tita. Broji njegove fotografije: jedna, dvi, tri, četri. Četri, bog ti jadan!, kaže. Za pet minuta iznova se čudi. U njenoj mladoj partizanskoj glavi Tito je živa sadašnjost.
.
4
Moja baka nosi šarenu kućnu haljinu staru dvadesetak godina. Donedavna, dok se sama oblačila, nosila je isključivo crninu. Zbog svih koji više nisu u kući. I koje, prije, nije imenovala – radije je govorila: pokojnik, pokojnica – a sada nikad nisu ni postojali. Šarena kućna haljina ima dva duboka, našivena džepa. Ona hoda kuhinjom, dvorištem, skuplja stvari i sprema ih. Više ih nitko ne zatječe na „svome“ mjestu. Mama, koja usprkos činjenici da „kajanje ubija“ i dalje puši, kutiju s cigaretama sada pronalazi u zamrzivaču. Mom četverogodišnjem sinčiću dopala se nova igra, pa svoje dinosaure odmah traži u pećnici, a stvari sprema oponašajući baku, pa govori, kad ih nađemo: Tonka je to tu stavila. Iz šarenog, našivenog džepa viri pištolj. Plastični, žuti, na vodu. Ponekad i dvadesetak složenih, prethodno upotrijebljenih salveta. Zastane baka, pa me pita. „Oš ti jednu?“
.
5
Mojoj se baki već neko vrijeme uvijek može darivati isti dar. Vidjet će ga prvi put. Neće se veseliti. Za pretprošli Božić darovala sam joj fotografije svih članova njezine obitelji, od najstarijih do najmlađih. Mislila sam: stavit će nas na zid, gledat će nas i neće nas zaboraviti. Dar je ostao u Zagrebu. Bit će to krasan dar.
.
6
Moja baka više ne zalijeva vrt koji ju je cijeli život hranio. I ne šije. U bivši vrt gleda praznim okom, kao u bilo koju pustopoljinu. Na šivaću mašinu odlaže što stigne, sve se kod nje veže u neraspletive čvorove. Slabo jede. Što god jela ili pila, svima oko sebe nudi iz svog tanjura, iz svoje čaše. Oguli bananu, prepolovi je, pa mi nudi polovicu. „Samo ti jedi, bako, za sebe si je ogulila“. A ona mi pruža drugu. „Evot onda ova!“
.
7
Moja nas baka često još zazove po imenu (osim mene ¬– to lukavo izbjegava), a mi se pitamo tko smo joj, vidi li nas kao uljeze u svojoj kući, osjeća li se uopće još u svojoj kući dok gleda kako premještamo njezine, njoj nepoznate stvari iz jedne prostorije u drugu i dok svoju spavaću sobu traži u konobi.
.
8
Moja se baka uvijek smijala, a posebno su je znale razgaliti prostačke šale ili obična riječ kao što je prdac. Na to se cerekala kao luda, a bilo je u tom smijehu neke pučke besramnosti i stidljivosti, koja hini da tabue gazi kad se sjeti, a zapravo ih još bolje učvršćuje, da bi ih zatim još nemilosrdnije gazila, i tako unedogled. Imala je i jednu riječ, ne znam je li ju je sama skovala, ja sam je u svakom slučaju samo od nje čula: njušmiguz. Oduvijek sam je doživljavala kao ime neke simpatične životinjice. Kad je izgovorim pred bakom, ona me gleda upitno, ili nezainteresirano, kao da sam izgovorila kakvu učenu riječ: teleskop, geometrija, optimist.
.
9
Moja baka zaboravila je da se prije dvije godine na mrtvo ime posvađala s Divnom, susjedom i rođakinjom, zbog jedne grane na marelici koja raste na samoj međi njihovih terena. Zabranila joj je da nogom stupi na njezino dvorište, a čim bi tko spomenuo njezino ime, sasula bi po njoj drvlje i kamenje, uvijek istim rečenicama, kao što su joj uvijek iste bile priče iz doba partizana. Neki dan je baki bilo jako loše, pa je Divna odlučila riskirati po cijenu jezikove juhe i doći je pozdraviti. Moja ju je baka primila kao najbolju prijateljicu od koje se nikad ne razdvaja, kao što i nije do prije dvije godine. Izljubile su se. Samo jednu je to ganulo.
.
10
Moja baka već desetljećima ne pije alkohol, otkako joj je muž pretjerivao, a od toga još i umro. Kad god bismo je u šali ponudili da provjerimo hoćemo li poljuljati njezina kruta i definitivna stajališta; rekla bi: „Dašta ću, nisan pošizdla.“ Gleda nas nakon ručka kako točimo vino ukrug, samo u njenu čašu ne. I prije negoli joj nalijemo sok od jabuke, njoj i njezinu praunuku, ona kaže: „Aj, daj i men prst.“ I ne vjeruje kad joj kažemo da ne smije. Na sekundu, makar na sekundu, misli da smo bezobrazni i sebični.
.
11
Mama kaže da se svako jutro iznova boji ući u bakinu sobu. Još neki dan je ležala, nemoćno i bezvoljno, kao netko tko je odustao. Dobro se penje stepenicama, sama, bez ičije pomoći. Skuplja uokolo igračke, koštice, fotografije, imena, gleda nas i živi od naših života. I mi nju gledamo, živimo s njom i prisjećamo je se. Kroz nju se već gleda budućnost. Čudno nam se svija vrijeme oko njezinih trenutaka, vremenski smo putnici bez zaštitnih skafandera.
.
.
.
.
Izabrala Danijela Jovanović
.
.
.,
.
.
