.
.
.
…..Sudbina Galine Pavlovne Višnjevske veoma liči na Pepeljuginu sudbinu: od sirote napuštene djevojčice postaće operska pjevačica, primadona Baljšoj teata, u kome će tumačiti uloge princeza i kraljica. Doživjela je razne nedaće i lične tragedije još od malena, kada su je roditelji napustili, ostavivši je kod babe po ocu. Život joj je nekoliko puta u bukvalnom smislu visio o koncu. Galina je željela da pokaže svojim roditeljima da nije trebalo da je ostave, i to je bio njen glavni pokretač da uspije u životu i da prebrodi sve.
…..Poluciganka po majci, naslijedila je od nje glas i ljepotu. Još kao djevojčica, posjedovala je oformljen glas izuzetnog dijapazona. Rano je počela da pjeva. Odlučila je da joj pjevanje postane profesija. Ostalo je odlučivala sudbina i neobična sreća. Galina će sa dvadeset četiri godine postati prvakinja opere sa svim glavnim ulogama u fantastičnom programu Baljšoj teatra.
…..Iako je već bila udata, susret sa poznatim violončelistom Mstislavom Rostropovičem, bio je tako silovit da je Galina poslije četiri dana njihova poznanstva postala njegova žena.
…..Tako će život dvoje vrhunskih umjetnika proticati kao u bajci. Putovaće zajedno ili odvojeno po inostranstvu – na razna gostovanja. Biće pozvani u Kremlj, u sami vrh vlasti, i sva će im vrata biti otvorena. I ona koja oni nikako nijesu željeli – vrata KGB-a. Sve je upotrijebljeno da se Galina nagovori na špijunažu. Odbila je velikim mukama, pošto se u nju bio zaljubio Mikojan, morala je da ga zamoli da je oslobodi te napasti.
…..Kada je početkom sedamdesetih godina došlo do afere Solženjicin, Rostropoviči su budućem slavnom romansijeru pružili utočište i dali mu kućicu pored svog ljetnjikovca da se tu skloni i piše. Otada Rostropoviči padaju u nemilost. Bivaju šikanirani na sve načine do te mjere da Mstislav više nema posla i počinje da pije. Poslije svih pokušaja da spriječi da se njen muž izlaže raznim ponižavanjima, Galina Višnjevska odlučuje da ga spasi tako što će otputovati u inostranstvo – na samo dvije godine. Dozvolu za odlazak su dobili tek pošto su se lično obratili Brežnjevu. Tako Galina napušta svoj voljeni teatar poslije dvadeset dvije godine blještave karijere.
…..Sovjetske vlasti im uskoro zatim oduzimaju sovjetsko državljanstvo, što je značilo da im je onemogućeno da se vrate u svoju zemlju. To Galinu strahovito pogađa.
.
Galina Pavlovna, večeras ćemo prisustvovati premijeri opere “Galina” koju je napisao Marsel Landovski na osnovu vaših memoara. Vi ste bili na predpremijeri. Kakav je Vaš utisak ?
.
Landovski je napisao libreto po mojoj knjizi, dao da se prevede i ponudio mi nauvid. Meni se dopalo. Gotovo četiri godine pisao je muziku. Muzika je odlična, pjevačica je dobra, ozbiljna i pametna, a vrlo je važno da je operska pjevačica pametna; uz to ima i dobar glas. Sasvim sam zadovoljna.
.
.
Doživjeli ste lenjingradsku blokadu, roditelji su Vas rano napustili. Da li je sve to doprinosilo Vašoj umjetnosti – da što vjernije izrazite svoja osjećanja?
.
Vjerujem da je tako. Zamislite kako sam se osjećala kao napušteno siroče! Roditelji su me odbacili i ja sam to strašno teško podnijela, mnogo patila, bila bolesna zbog toga, pa sam zato, vjerovatno podsvjesno, htjela da budem najbolja po svaku cijenu. Da bih upravo roditeljima pokazala da nije trebalo da me odbace. To je postala moja opsesija, to mi je oformilo karakter, moju glumu uopšte. Da su mi roditelji umrli to bih ja sasvim drugačije prihvatila, ali oni su bili živi i mladi, a ipak su me napustili.
,
.
Vaši memoari se odnose samo na dio Vašeg života, do odlaska iz Sovjetskog Saveza, 1974. Da li imate namjeru da ih nastavite?
,
Ja sam opisala jedan već završeni, preživjeli dio života. Moguće je da dopunim knjigu nekim epizodama, jer se može beskonačno pisati. Ali da bih napisala novu knjigu trebalo bi da preživim drugi dio života, za sad je taj rok još kratak i ja na to još nijesam spremna.
,
.
Da li ste patili dok ste pisali svoje memoare?
,
Mnogo. Strašno mi je bilo. Patila sam, naravno. Sama sam pisala i sama patila. Nijesam dozvolila nikome nijednog slova da doda. Ko bi mogao umjesto mene da opisuje moja osjećanja i moje misli. Nijesam dozvolila ni da neko rediguje moj tekst. Napisala sam svoju knjigu do zadnjeg slova. Pisala sam je gotovo četiri godine.
,
.
Galina Pavlovna, Vama su ipak dobre vile bile naklonjene.
,
Ja sam od svog života uvijek mnogo očekivala. Ali i pored toga što mi je život dao, a dao mi je mnogo, nijesam dobila više nego što sam željela.
,
.
Jeste li zadovoljni?
,
Zadovoljna sam. I kao lekcija se može izvući zaključak: treba htjeti. Treba zahtijevati maksimalno u svemu, i u životu i u umjetnosti, i za to se boriti.
,
Koje Vas osjećanje najjače obuzima kad ste na sceni, kada Vam aplaudiraju?
,
To je osjećanje trijumfa. Kada izlazim na scenu tada preovlađuje osjećanje sreće, ali kada mi aplaudiraju tada osjećam kao neku pobjedu. Kada sam osjetila da me više nije obuzimalo osjećanje sreće kad izlazim na scenu, nego osjećanje obaveze, ja sam se povukla. Što se glasa tiče, mogla sam da pjevam još godinama, ali sam namjerno prestala. Ja sam dugo pjevala. Danas se navršava 53 godine mog profesionalnog života na sceni.
,
.
Vi ste, Galina Pavlovna, imali sreću da veliki Šostakovič komponuje specijalno za Vas. Takođe i Britn. Kako ste se osjećali kada su Vam takvi kompozitori posvećivali svoju muziku?
,
Ja se još i danas divim i čudim kako se to dogodilo da mi jedan kompozitor kao što je Šostakovič posveti muziku. Bendžamin Britn mi je posvetio «Ratni rekvijem» i ciklus Puškinovih stihova, Šostakovič mi je posvetio «Satire», «Vokalni ciklus» na stihove Bloka, zatim «Ples smrti», i sve vrijeme dok je pisao Četrnaestu simfoniju mislio je na moj glas. Ja sam se cijelo vrijeme pitala: Bože, da li je moguće da se to meni događa?! U stvari, ja sigurno nijesam tada bila sasvim svjesna što to znači. Tada to nijesam potpuno shvatala. Kada je Šostakovič kleknuo na koljena preda mnom – ja sam zanijemljela! Dvadeset godina smo mi zajedno dočekivali Novu godinu, iz dana u dan smo bili u vezi, živjeli smo jedni pored drugih, stanovi su nam bili sasvim jedan do drugog. Dače su nam takođe bile jedna pored druge, pa smo i ljeta provodili zajedno. Mi smo imali izvanredne odnose. Kad već govorim o Šostakoviču, vidim da je prošlo već dvadeset godina od njegove smrti. Pa i Britnu je već gotovo dvadeset godina od smrti. Danas, kad na to mislim, imam utisak da sam to doživjela u nekom drugom životu.
,
.
Ali bajka se nastavlja: Landovski Vam je posvetio nekoliko kompozicija, a danas cijelu operu, koja nosi Vaše ime – «Galina». Jeste li sada svjesni što to znači, opera s vašim imenom?
,
Ne, vjerovatno ću to shvatiti kroz nekoliko godina. Kad vidim plakat s mojim imenom – kao da to nema veze sa mnom. Čudno se osjećam.
,
.
Vi i Vaš muž ste nastradali zato što ste pružili gostoprimstvo Solženjiinu i njegovoj porodici. Zbog toga ste i morali da napustite zemlju. Da li ste ikada zažalili što ste to uradili? Da li ste se pokajali?
,
Ne, nikada. I želim da kađem da ako bi trebalo ponovo da doživim svoj život – ja ništa iz njega ne bih isključila, apsolutno ništa! Bilo je i grešaka u životu, a kako da ne bude grešaka, ja bih i njih željela da ponovim. Takav je moj karakter i moja ličnost. Mislim da sam u životu uradila sve onako kako sam bila dužna da uradim. Pročitaću vam dio Solženjicinovog pisma koje nam je napisao deset godina pošto je bio istjeran iz zemlje. «Dragi Galočka i Slava, približava se desetogodišnjica moga izgnanstva, pa mi oživljavaju slike strašno zamornih godina pred tim izgnanostvom. Ja i Alja se podsjećamo: bez vašeg pokroviteljstva i podrške ja te godine jednostavno ne bih izdržao, srušio bih se, jer je snaga bila na izmaku. I nijesam imao gdje da živim, jednostavno, u Rjazanau bi me udavili, nije bilo tišine, ni vazduha, znači, ni mogućnosti da se radi, a kad rad ne ide i život se guši… Vi ste mi stvorili uslove o kakvim u Sovjetskom Savezu nijesam mogao ni da maštam… Vi ste za to skupo platili… Naročito Galja koja je nepovratno izgubila svoj teatar. Takve gubitke nikakva moja zahvalnost ne može da nadoknadi…»
,
.
Zanimljiva je priča Vašeg susreta sa Rostropovičem. Vi ste bili već udati i njemu ništa nije smetalo da Vas zaprosi. Neka viša sila Vam je poslala takvog muža.
,
Vjerovatno. Ne može biti drugačije. Zamislite, bila sam udata već deset godina i poslije četiri dana poznanstva ja sam pobjegla od muža. I uzeli smo se, a da se nijesmo ljudski ni upoznali. On mene nije bio čuo kako pjevam niti sam ja njega bila čula kako na violončelu svira. To je vrlo važno da se podvuče da su se dvoje umjetnika, koji su zauzimali određena mjesta u muzičkom svijetu, sa reputacijama, i odrasli ljudi, da su se uzeli praktično se ne znajući!
Imam ja neku moju domaću filozofiju po kojoj izlazi da čovjek obično dobije ono što zasluži. Ja jednostavno primam ono što mi se pruža i zahvalna sam sudbini. I bila je velika sreća što sam srela Rostropoviča. Mi smo već 41 godinu u braku. Vjerovatno sam to zaslužila, kako kažete. To mi je bio poklon od sudbine. Ja imam dvije kćeri i šestoro unučadi – pet dječaka i jedna djevojčica. Jedna kćer sa četvoro djece živi u Parizu, druga u Njujorku. Danas će mi, za premijeru, stići dvoje unučadi.
,
.
Kad ste napustili Rusiju, da li Vas je obuzimala nostalgija?
,
Znate, ja nikada nijesam osjećala nostalgiju. Mene je obuzimalo osjećanje bijesa zbog zabrane povratka u zemlju, nostalgiju nijesam nikad osjetila. Inače, kod mene je uvijek bilo Rusa, srijetali smo se sa kim smo mi htjeli.
,
.
Žrtvovali ste svoju karijeru za spas muža.
,
Da, izgubiti svoj teatar nije mala šala. Ništa na zemljinoj kugli vam ne može zamijeniti, nadoknaditi teatar. Mnogo se može nadoknaditi, ali teatar ne. I to kakav teatar. Baljšoj, najveći u Sovjetskom Savezu, pa i u svijetu! U njemu sam bila pune dvadeset dvije godine, korijene sam bila pustila, a ako se tome doda da sam bila primadona, onda ćete me shvatiti. Tamo je bila moja atmosfera, tamo sam živjela stvarajući. A druga je stvar kada se skita po svijetu.
,
.
Na Zapadu je drugi sistem rada…
,
Sasvim drugi, Vi to znate. Ovdje se radi po ugovoru, a kod nas su ansambli, stalne trupe, ljudi su zapošljeni za cio život. Plata je mala, ali je rad zanimljiv, stvaralački. Imali smo sve najbolje i najsavršenije, od umjetnika-izvođača do režisera, dirigenata. Svakoga znamo, i velika je stvar kad se radi sa dirigentom koji zna naše sposobnosti, sa režiserom takođe. Svi smo radili zajedno i na jednom mjestu. Imali smo izvanredna sredstva za naše predstave. Za to se nije štedjelo. To posebno važi za Baljšoj teatar, jer je to jedinstveni teatar u Rusiji, a možda i u svijetu. Raditi u takvom pozorištu je čast za umjetnika. Pošto sam ja bila prva operska pjevačica, primadona, svi su bili na mom raspolaganju. I izgubiti sve to, odreći se od svega toga – nije bilo lako ni jednostavno. Nije bilo prosto. Ja to ne bih nikada učinila nizašto, ali je to bio otac moje djece, moj muž, zar je trebalo da ga prepustim piću koje bi ga odvelo u propast? Nikad nijesam požalila zbog toga.
,
.
Vi ste i hrabri. KaGeBe-ovcima krešete istinu u oči kada Vam prekipi, pa što bude. Kako ste uopšte postali svjesni da je taj, toliko proklamovani i hvaljeni socijalizam-komunizam u stvari čista fasada i da sa istinom nema veze? Kako i kad ste vidjeli da je sve to laž i propaganda?
,
Mislim da sam postala svjesna svega toga poslije susreta sa Šostakovičem koji je mnogo stradao od režima. To je bilo šezdesetih godina. Čudo da nije podlegao svemu tome, odnosno da nije umro od svih muka i poniženja. A onda, poslije smrti Staljina, sva Hruščevljeva raskrinkavanja su dopunila ono što smo znali. Mnogo šta smo i znali, jer nas je i atmosfera koja nas je okruživala obavještavala i formirala, osjećao se teror, laž – svi ti slonovski spomenici. I ako nijesmo ničega bili potpuno svjesni, to se taložilo u našoj glavi, pamćenju i pojavljivalo se u pogodnom trenutku da bi smo nešto shvatili.
,
.
Kada ste se sprijateljili sa Solženjicinom, da li je to dopunilo vaše poznavanje sistema?
,
Ne, ne, to je trajalo samo četiri godine. Sve nam je već bilo jasno. Jer mi smo išli na Zapad, čitali knjige… Onda su događaji u Mađarskoj i u Čehoslovačkoj bili dovoljni… Mi smo upravo koji dan prije praških događaja prošli kroz Čehoslovačku i iz vazduha smo nešto shvatili. Nije bilo jasno što, ali se osjećalo nešto neprijatno.
,
.
Molim Va da nam kažete kako se priprema jedna operska uloga.
,
Svaki čovjek ima svoju metodu. Kad sam ja uzimala uloge, recimo poznatih djela, kao što je «Rat i mir», ja nikad ne bih čitala književno djelo, ne bih uzimala književni izvor. Zato što je kompozitor napisao muziku, opera je za mene djelo kompozitora. Kao što je pisac opisao svog junaka, tako je i kompozitor predstavio svoga: hoću reći, on može da bude sasvim različit od literarnog. Uzmite, na primjer, «Pikovu damu», kad se stavi «opera po Puškinu» to je velika glupost, to je nešto što ne odgovara Čajkovskom, jer je to romantični heroj, nije hladni grof kao kod Puškina. Liza nije ližisahan, bijednica, siva kao miš, nego je to nasljednica, grofica, najbogatija djevojka. To su sasvim različiti karakteri, romantični sa otvorenim osjećanjima. Kod Čajkovskog, German se kocka zbog ljubavi, da bi dobio novac i oženio se. Zbog svega toga se ne može staviti «po Puškinu». Zato je za mene glavni izvor – muzika. Ja, znači, uzimam muziku i sijedam za instrument i učim melodiju, frazu po frazu, i ponavljam beskonačno, izučavam intonaciju, pitam se zašto je nešto tako napisano, što je kompozitor htio da izrazi. To je intonacija. Ne radim ja tako samo novu operu, nego i staru, koju znam napamet kao, recimo, «Travijatu». Isti je postupak: treba sjesti za klavir i polako, kratkim frazama, istraživati i svaki put se nađe nešto novo, čak i kod najpoznatijih opera. Jer se tako kompozitor sluša na drugi način.
,
.
Da li postoji neka uloga koju posebno volite?
,
U razna vremena voljela sam različite uloge. Sve zavisi od okolnosti. Godinama sam najviše voljela Aidu. Tatjanu nijesam voljela na početku, jer sam bila mlada, a tada sam htjela da igram neke tragične uloge; kasnije sam je otkrila kada sam shvatila svu ljepotu lika.
,
.
A kako dramski ulazite u ulogu?
,
Opet preko muzike. Muzika je najvažnija, ona daje beskonačne mogućnosti pronalaženja svoga stava u ulozi, pronalaženja svoje intonacije, muzičkih akcenata. Neprestano ispitivati muzički tekst, prije svega. Muzika daje neograničene mogućnosti za rad.
,
.
Kad ste radili sa Šostakovičem, da li ste nešto uz njega naučili?
,
Vjerovatno – da. Pored toga što je za mene napisao, ja sam tumačila ulogu Katarine iz opere «Ledi Magbet iz Mcenske oblasti».
,
.
Da li ste imali prilike da se sretnete sa Pasternakom? Ili sa Ahmantovom, od koje ste takođe dobili jedan divan poklon?
.
Ne. Ahmatova je čak o meni napisala pjesmu kada me je jedne večeri slušala preko radija, dok sam pjevala «Brazilsku bahovijanu»; ona je tada bila u bolnici. To je bilo 19. decembra 1961. Prvi put sam pjevala tu pjesmu i ona ju je toliko potresla da je napisala pjesmu o tome u bolnici. Meni se dopada ta pjesma.
,
.
Znam da se Vaš muž, Rostropovič, odlično znao sa Prokofjevim i da je on čak predsjednik Udruženja prijatelja Prokofjeva, da puno čini na očuvanju uspomene na njega. Da li ste se sa njim upoznali?
,
Ne lično, ali znam da je bio jedne večeri, dok sam pjevala u Baljšom, u sali. On je imao nesreću da umre istrog dana kad i Staljin, tako da smo jedva uspjeli da kupimo cvijeće za njega, jer je sve bilo za «onoga» i jedva smo do Umjetničkog teatra prošli kroz gomile «ojađenog» naroda. Ja sam ga samo jednom vidjela, ali moj muž je, još dok je bio mladić, bio njegov prijatelj i mnogo su se družili. Prokofjev je na mog muža imao veliki uticaj ne samo kao muzičar, nego i kao čovjek. Moj se muž trudio da mu bude sličan, pa se događalo da mu ljudi kažu da liči na Prokofjeva, što je za Slavu bio ogroman kompliment. On ga je toliko podržavao, da je prvog jutra, pošto sam došla u njegovu kuću, za doručkom bio obukao kompletno odijelo i kravatu i na moje pitanje kuda će, on je odgovorio da je to zbog doručka sa mnom, jer «Sergej Sergejevič Prokofjev nikad nije dopustio sebi da sjedne za sto u kućnom ogrtaču», pa ni on neće. Ali to mu nije smetalo da treće jutro sjedi za stolom u kupaćim gaćama. Od prvog dana našeg poznanstva Slava je počeo da mi priča o njemu sa takvim oduševljenjem da sam ga i ja zavoljela. Sjećam se da smo otišli u posjetu kod žene Prokofjeva i tu sam vidjela koliko se u toj kući čuvala uspomena na tog velikog čovjeka. Imala sam sreću da cijelog svog života imam veze sa njegovom muzikom: pjevala sam Natašu Rostovu u «Ratu i miru», u operi «Semjon Kokto» i «Kockaru», pjevala sam Polinu, koja je bila moja posljednja uloga u Baljšom, s kojom sam se oprostila od tog teatra, oprostila se s Rusijom. Prokofjev je imao nesreću što je umro istog dana kad i Staljin, te nije imao zadovoljstvo da sazna za smrt svog dželata koji ga je cijelog života maltretirao i progonio. Nije se mogao naći cvijet za njegov kovčeg niti se našlo mjesta u novinama za njegov nekrolog, jer je Moskva u histeriji i suzama sahranjivala svoga tiranina. I to je Rusija.
,
.
Na samrtnoj postelji, Vaša majka Vas upozorava da je kao mlada bolovala od tuberkuloze i kaže vam da se pripazite. Tada nije bilo ni pomena o nekoj Vašoj tuberkulozi, ali se zaista dogodilo da ste se veoma teško razboljeli…
,
U to vrijeme sam mnogo radila i putovala po Rusiji, dajući koncerte iz grada u grad i često u vrlo lošim uslovima. Osjećala sam veliki zamor. Kada sam propljuvala krv otišla sam kod ljekara koji mi je rekao da je to sigurno pukao neki krvni sud u grlu i da to nije ništa, da je obična prehlada. Na moje insistiranje da hoću rendgen i analizu, ljekar je preko volje pristao i otkrilo se da imam Kohov bacil sa otvorenim kavernama, tako reći galopirajuću tuberkulozu. To je bilo u provinciji. U Lenjingradu, kud sam se hitno vratila, ljekari su htjeli da me spasu izazvavši pneumotoraks. Rekla sam da sam pjevačica i ako je moguće da se to izbjegne. Ljekar je odgovorio da čak nije sigurno ni da će mi život spasiti, a da je pjevanje sasvim sporedna stvar. Tako sam se našla na operacionom stolu. I u tim odsudnim trenucima počinjem da razmišljam: spasiće mi život i ja ću da se bijedno vučem kroz egzistenciju, a pjevanje će biti za mene završeno! Bolje je da umrem nego tako da živim! U tom trenutku je injekcija sa anestezijom bila spremna i već su mi trljali alkoholom mjesto gdje je trebalo da me ubodu. Ja sam kriknula: «Ne dirajte me!» i pobjegla sa operacionog stola. Kod kuće sam se predala potpunoj apatiji u očekivanju smrti. Ništa me nije zanimalo, odnosno prihvatila sam da nestanem. Prvi put sam se u životu odmarala, to je jedino bilo prijatno. Jer sam u životu doživjela blokadu, gladovanje, porođaj, smrt svog djeteta, neprekidno sam radila i putovala, putovala i nastupala, nastupala… I znate što me je spasilo! Čitanje! U jednom trenutku sam poželjela da čitam Turgenjeva. I čitajući o velikim ljubavima shvatila sam da bih i ja mogla da ličim na te zaljubljene i srećne junakinje, bila sam mlada, tek mi je bilo 23 godine. I počela sam da jedem, da se borim. Streptomicin se tek bio pojavio, ali samo na crnoj berzi. Moj muž i ja, kako nijesmo imali novca, prodali smo sve što smo imali da bi sakupili 3600 rubalja, koliko je bilo potrebno za dozu za moje liječenje, jer je jedan gram koštao trideset rubalja – koliko sam ja dobijala za jedan koncert. Primljena sam u sanatorijum blizu Lenjingrada i sa dvostrukom dnevnom dozom streptomicina počela sam brzo da se oporavljam, tako da sam poslije dva mjeseca bila izliječena. Volja za životom koja mi se tada vratila odigrala je važnu ulogu u mom liječenju. Dakle, imam da zahvalim dvijema stvarima što sam ostala čitava: prva, htjela sam da sačuvam organizam za pjevanje i drugo, što mi je čitanje vratilo želju da se borim za život. Dvije umjetnosti!
,
.
Vi ste i izvanredan hroničar: bilo da se radi o životu uz Baljšom teatru ili o događajima u društveno-političkom životu, Vi sve to odlično opisujete u svojim memoarima. Tu se posebno ističu detalji o tome kako su maltretirani umjetnici Prokofjev i Šostakovič i sahrana Staljina. Zatim, Vaš ispraćaj posljednje večeri pred polazak za inostranstvo…
,
Neposredno po završetku opere zamolila sam Mstislava Rostropoviča, muža Galine Višnjevske, da mi kaže svoje utiske o muzici i spektaklu opere «Galina». Evo što je rekao: «Teško mi je da govorim, jer sam pri kraju spektakla plakao, jer je to ipak priča o životu moje žene i o našem životu. Prije svega, smatram da je kompozitor veliki junak. On je napravio u operi najteže stvari, jer je uklopio citate Baha i Pučinija, Verdija i Šumana u svoju muziku i to je izvanredno učinjeno, vrlo taktično i s velikim majstorstvom. Što se tiče tehničke, scenske strane, ja jednostavno nijesam očekivao da je moguće na tako visokom nivou brza promjena dekora. U samom spektaklu ima interesantnih pronalazaka, otkrića, kao, na primjer, projektovanje kinožurnala na crvenoj zastavi što izaziva dubok utisak, dok se iza zavjese mijenjaju dekori. Originalno je riješena scena na dači sa Solženjicinom i Višnjevskom. Izvanredno su zamišljenje i izvedene stvari. «Galina» nije ni francuska ni ruska opera. To je poseban rod opere, opera s kinematografskim efektima. Sada treba tražiti nove oblike i ja sam ubijeđen da će se oni naći. Klasika će ostati klasika, sve genijalne opere će nastaviti da žive. Ali, danas je nemoguće praviti i pisati takve opere. I mi imamo poslednja remek-djela dvadesetog vijeka koja će zauvijek ostati. To su opere kojima sam ja dirigovao: «Život s idiotom» i «Džezualdo» Alfreda Šnitke, «Lolita» Rodiona Ščedrina. To su izvanredna djela. Kao i opera «Galina», i one su napravljene na nov način. «Galina» je postavljena na interesantan način – kao hronika života. Ona nema završeni dramski siže. To je skup epizoda koje se ređaju u životu. A kroz život Višnjevske pokazan je i život zemlje uopšte. To je vrlo važno. I ne samo zato što su tamo Višnjevska i Solženjicin, nego zato što će ljudi saznati i treba da saznaju, da je postojao sistem (nadam se i molim Boga da se nikad ne vrati) u kojemu je apstraktna ideologija bila vodilja. Apstraktna ideologija marksizma-lenjinizma potčinila je sebi ljude i umjetnost i stvorila je, uopšte uzevši, od jedne zemlje duhovnu tamnicu. Režija me duboko potresla. I Galina je bila vrlo uzbuđena. Ona je ponovo preživjela trenutke dolaska u Baljšoj teatar i oproštaj s njim. Opera je napisana po Galininoj knjizi. Ja mislim da je njena velika zasluga što je knjiga ne samo prevedena na 18 svejtskih jezika, nego što je sada ovaploćena u operu. Iz duše se radujem tome i srećan sam zbog nje.
.
.
.
——-……………Razgovarala Branka Bogavac
.
.
.
.
.
