Daleko od zala i gluposti koje caruju svijetom, na otoku se moglo spokojno kontemplirati. Ondje je jedan šutljivac ugostio više od trideset mačaka i njihovu hraniteljicu.
— Privremeno. — napomenuo je — I bijede i dosade imam već na pretek.
Krvnički pogled u kompletu s ovim riječima, umrtvio je hraniteljičin eventualni otpor. Mačke su, sa svoje strane, bile i ostale ravnodušne.
U tome čoporu zatekao se mačak Arthur, otprije crn i vižljast, a sada pomalo trom, krzna i brkova prošaranih sijedim pramenovima. Unatoč mačjoj sklonosti prema slobodi, pa i nepokornosti, on se, više od svih, približio domaćinu. Ne radi maženja nego iz potrebe za razgovorom.
Njihovi razgovori postajali su sve dulji i sve ugodniji. Toliko ugodni da se Arthur uskoro praćakao u sreći, koja je prijetila da ga preplavi kao što plima preplavljuje nebranjenu hrid. Od takvog kupanja, iako mačje nesklon močenju, on nije ni najmanje prezao.
Za razliku od mačka, domaćin je odlučio zaustaviti se na emocionalnom stanju niže razine, zvanom zadovoljstvo. Jer po njegovom rezonu, za srećom neizbježno dolazi nesreća. I zato, kad se sreća približila, trebalo ju je otjerati.
— Želim da ti i tvoje mačke napustite otok. — obratio se hraniteljici, što je mogao hladnije.
Iako se time hvatao u koštac s okusom smrti koji prati svaki rastanak, vjerovao je da od dva zla bira manje. Hraniteljica, inače svračje blebetava, ni ovoga puta se nije oglasila. Na to je domaćin, za svaki slučaj, iznio jedan od pripremljenih argumenata.
— Udomaćenost i razmaženost tvojih mačaka guše moja vlastita prava i slobode. — obrazložio je.
Arthur nije pitao odnosi li se ova karakterizacija na njega osobno. Šutio je, ne protiv svoje volje, nego prihvaćajući domaćinovu odluku kao da je njegova vlastita.
Domaćin se pobrinuo za prijevoz, pa i za popudbinu. Nikakvih ceremonija, nikakvih opraštanja nije bilo. Arthur je mahnuo repom, jedva primjetno i bez osvrtanja, a domaćin čak ni toliko i scena je nalikovala jeftinoj maskeradi. Utrpali su se u kombi, pa na trajekt, pa dalje cestama.
Na kraju puta, družina se opet našla u mjestu svoga porijekla. Bila je to pitoma provincijska varoš, dovoljno velika da skromnima u njoj ne bude tijesno, dovoljno sjenovita da za ljetnih vrućina pruži gotovo bezbrižnu hladovinu.
Kada su dani okračali, Arthur se sklanjao u jednu ruševinu ili besposličio pod obližnjim crnim dudom. Sunce je bilo posušilo plodove toga duda, slično kao što pauk ispija život iz svojih žrtava.
No ne ubitačno nego životvorno sunce, starome mačku je i dalje trebalo.
A baš na zidu polusrušene građevine u kojoj je boravio, bilo je naslikano sunce s ljudskim licem. Oko sunca su stajala i slova, ali Arthur, budući nepismen, nije ni približno znao što ona znače. Samo to nepostojeće, a opet vidljivo žuto sunce, neprekidno ga je privlačilo.
I tako je prosijedoga mačka obuzela volja, bezumna i nerazoriva. Par puta se zatrčao ravno k ljudolikome suncu kako bi, suočen s fizičkim bolima, shvatio da to nije dobar put.
Zatim je u glavi nerazumnoga stvorenja zasjala predodžba sunca na dalekome otoku. Jedna zraka toga, prema predodžbi istinitog sunca, mogla bi ga nahraniti svim užicima.
Zato volja nije odustajala. Poput nekog unutarnjeg oka, u daljini je vidjela zublju prema kojoj se valja orijentirati i do koje se mora doprijeti. Animirala je Arthura, pa za njim i cijelu družinu.
Jedne bezvjetre, pomalo melankolične večeri, kada se nebesko Sunce napola sakrilo za zapadne brežuljke, krenuli su na suprotnu stranu, prema vlastitome suncu.
Napredovalo se trčeći, u slami stočnih vagona, u utrobi plovila, samo jednom u prikolici kamiona i uglavnom noću, dok je dan bio pogodan za kakav-takav odmor, prikrivanje i pritajivanje. Hrana se lovila u letu i u trku, a žeđ se gasila halapljivim laptanjem vode, gutanjem snijega i lizanjem ledenjaka, kako je gdje bilo moguće.
Naravno da se čopor osipao, jedinke su zaostajale, bolovale i ugibale, nasilno ili prirodno, ako se prirodnim može nazvati hotimično samoubijanje i samoistrebljivanje inspirirano voljom jednoga vođe.
Prvi velegrad uhvatio je u svoje zamke, što gorke što slatke, veći broj mačaka. Uslijedile su rijeke, planine, ravnice, kanjoni, visoravni, dakle — uglavnom priroda. Poučen iskustvom da više ljudi donosi više zala, Arthur je zaobilazio sva naselja u kojima bi ih namirisao više od tuceta. Istina, bilo je mirnih, polupraznih, koja su obećavala samoću, ali ni približno onakvu kakva je čekala na žuđenome otoku. Uostalom, Arthurova volja se nije kolebala ni u najokrutnijim ni u najprimamljivijim uvjetima.
A većina družine je, kao i on sam, davala sve od sebe, bez osvrtanja i bez nagađanja o ishodu. I nakon mnogih kilometara, preživjeli su se našli na ulazu u veliki grad s ogromnom lukom.
Arthurova volja sugerirala je da ovoga puta ne treba zaobilaziti gužvu. U gradskom metežu ponovno je bilo gubitaka, čak i smiješnih, jer je jednu tigrastu mačku dizalica podigla tako visoko da nije mogla pobjeći prije nego što je skupa sa sandukom pretovarena u brodsko skladište, odakle dugo neće pronaći izlaz.
Ostali su stigli na drugi kraj grada, gdje se rastvorio pogled na more i otoke. Slika je, dakle, kao i ona koju je Arthur vidio na zidu, bila pred njima. Ali o tome moru koje ih je dijelilo od cilja, nitko nije imao baš nikakvu predodžbu. Nerazum je tražio da uskoče i uskočili su.
Arthur nije bio u dobi kada se nevolja lako podnosi. No pomlađen tjelesnim naporima, iako malo ofucan, imao je još ponešto snage. Sol mu se nakupljala oko usta i lijepila se po brcima. Zato je, plivajući, morao pljuckati, konstantno i uzaludno. Ali udovi su mu funkcionirali.
Kada je polegao na sprud konačno dosegnutog otoka, nebo se, zbog uzbibanosti mora, također činilo nestabilnim. No njegov duh, ili što god to životinje imale, nije bio nestabilan.
Tijelo mu je ostalo nepomično sve do večeri. A možda se ni tada ne bi pokrenuo, da jedan uhranjen, istimaren pas nije zario zube u vrat njegovog pretposljednjeg druga. Začuo se mijauk koji je izražavao više razočaranje nego bol. Na onom ravnodušnom žalu, u mrklome mraku, još je jedna maca pokazivala znake života, no nije mogla načiniti više od desetak koraka.
I tako se prijašnji vođa, sadašnji osamljenik, dovukao do domaćinova praga. Preostalo mu je još samo čekati, što mačja priroda čini bez napora. Osim toga, to čekanje je bilo prožeto slašću neminovnog željoispunjenja.
Kad je prošla noć, neprozirna i poprilično vlažna, domaćin se pojavio na vratima.
— Arthure, nije pristojno tu ležati! — progovorio je uobičajenim tonom, kao da se njihov međusobni dijalog odvijao bez ikakve pauze.
— Morao sam. — skromno će sugovornik.
Domaćin koji nije bio mačak nego pasanac, tek tada se začudio. Zapravo više sebi nego posjetitelju.
Jer nježnost, nepozvana i neizreciva, fizički se manifestirala širenjem iz donjeg dijela njegove kralježnice, zrakasto u svim pravcima, ispod oklopa i izvan oklopa. Pomislio je da bi se trebao sklupčati, kao što je uvijek činio u samoobrani, boreći se protiv nelagode ili protiv ugode. Za razliku od putnika, imao je za to dovoljno snage. Pa ipak je neko vrijeme samo stajao i zurio.
— Ali Arthure, zar ti nisam, — najzad se snašao — zar ti nisam još onda pojasnio da je sreću i mir uzaludno tražiti u nečijem društvu?
Obasjan pasančevom nježnošću, unatoč tropojasnom oklopu koji ju je prikrivao, Arthur se morao nasmiješiti prije nego što je odgovorio:
— Da, imenjače, u pravu si! Sam ću se voljko povući na pristojnu udaljenost, čim se ogrijem i ispripovjedim ti sve o svojim nedavnim nevoljama.
