.
.
.
Adam
.
Potpuno su ispraznili dnevni boravak
mali dječak
ležao je u ćošku
kao nađeno odbačeno ulovljeno plišano mrtvo
mladunče dabra hrabrosti –
ostati sam
u kući u kojoj su se
razveli
Već se to završava
Sjedi na posljednjoj stolici
u iseljenom dnevnom boravku
škripe sasušeni flomasteri
mašte
dok dječak crta
februar u listopadnoj šumi
i ogromno
prosto
sunce
.
.
Juli
.
…………………………………………Janu Balabanu
.
Kraj prozora spavaće sobe noću
kao kraj prozora vlaka
samo što je vani nepokretna
tama drveća
iza leđa izviruju zvijeri
s dječije pidžame
.
.
Crteži
.
Na stolici sjedi neko bez vrata
i viče gori.
Tu je tanjir straha
i kašika.
Tokom bjesomučne vožnje
teret ispada iz vlaka
Crteži,
to su Adamovi poslijepodnevni crteži,
trošne kućice tankom olovkom.
Na stolu
rastu crteži,
prije nego što po njega dođu.
Na kraju duga,
isuviše duga crta,
nedovršena ruka.
.
.
Sjedenje
.
Adam sjedi pored prozora,
mutni obris na staklu.
Upravo ga pitaju
kakva je razlika
između kamena i cigle.
Nikakva, kaže.
Ponovo pitaju.
Kamen. Cigla.
Kažu, sačekat ćemo.
I da bi dobro bilo
ako bi bila neka razlika.
.
.
Nosač
.
Dobio je peškir od kuće.
Peškir sa engleskim natpisom,
ništa više nije htio,
sve će obezbijediti firma za seljenje namještaja
za koju će raditi.
Snagu ima.
Jednom, nakon svađe roditelja, duboko je urezao
na svoj dječiji sto
bijesove nosoroga.
Inače, sjedio je i čekao
šta treba odnijeti.
Mogao je savladati gril, piće i oca.
Majčine stvari, kad se odseljavala.
Onda je ispred škole otkinuo ogradu.
Bože, taj momak je tako snažan
da bi sve sam mogao preseliti.
Nikoga boljeg
ta firma nije mogla naći
od ovog šutljivog mladića
sa super peškirom.
.
.
Ovdje ne
.
Ovdje ne možeš spavati, Adame.
Diži se.
Ovdje spavanje izgleda kao otpadak, slabost, smrt,
gubitak orijentacije.
Ovdje kvariš odvažnu arhitekturu
čistih linija,
prostorna rješenja,
glatki odraz stakla.
Ustaj.
Još bi mogao prekršiti
autorska prava.
Nisi bio u projektu.
Nisi bio u građevinskoj zamisli.
Gdje si bio cijelo to vrijeme, Adame,
dok je ovdje
nicala ova prvorazredna arhitektura?
Ustaj.
I nemoj da bi štogod ovdje zaboravio.
.
.
Podij
.
Mnogo su se osmjehivali.
Više nego obično su se osmjehivali.
Dok su govorili odozgo
o budućim danima.
Sad u noći počeo je puhati vjetar,
nebo je razvašareno kao gradilište.
Cijelu noć
podij će pripadati samo njemu.
Adamu,
čuvaru podija.
Osmjehivali su mu se
kad su odlazili.
Cijelu noć će pažljivo obilaziti uokolo,
kao da priprema govor.
Velika termosica kafe.
Sazviježđe Lovački psi.
Hodat će svud unaokolo,
i još dalje,
još mnogo dalje,
biti stalno odsutan.
Prevalit će strašnu udaljenost
prije no što na daskama podija nađe
bijednu zaradu
jutarnjeg svjetla.
.
.
Adam pita
.
Kašljući
dugo i teško
pita
Kaput zamazan bogzna čime
leđa mokra od kiše
svjetlost lampe
namotava se uz lice kao lišaj
vrata lupaju
Cio provincijalan
cio privremen
kašaljući
pita za nju
Ona s malim grudima i velikim ožiljkom –
da li znate?
Iz prevrnute vaze
šiklja stoljetna voda
Usred svagdašnje čekaonice
mračna veličina
onoga ko za nekog
još pita
.
.
Uz cjevovod
.
Ja sam Adam.
Znam to reći na nekoliko jezika.
Ja sam tu sam.
To će se promijeniti.
Noge su mi promrzle.
Nisu me došli zamijeniti.
Zima kao u Sibiru.
Zamotavam koljena cijevi.
Ona su osjetljiva.
Ostale su mi krpe i žica.
Nepoznata firma.
Niko se ne javlja.
Ići ću polako uz cjevovod.
Sve će se promijeniti.
Imam kontakt.
I krpe i žicu.
.
…………………………………….
……………………………………………………………… Izbor, prijevod i bilješka: Adin Ljuca
.
.
.
.
.
