(Osvrt na djela „Gospodar kaveza“, „Nedostajanje“, „Neću da se budim“ i „Rasipanje biblioteke“ pjesnika Ljubete Labovića)
Susret sa poezijom pjesnika Ljubete Labovića donosi nam najprije impresiju prilično hermetičnog teksta koji izvire iz stihova koji doista i pjevanjem i mišljenjem osvajaju um i istodobno volšebno stvaraju u dušama čitalaca osjećaj uzvišenosti, sublimnosti pri recepciji pjesme koja nadasve plijeni, koja ima melodiju i koja utječe u rijeku stihova te stvara univerzalnu, manihejsku, „religijsku“ u smislu posvećenosti poeziju, svjetlost koja umije da vas zabljesne, ali i tamu i melankoliju koja je imannetna poeziji Ljubete Labovića.
Ono što se takođe zapaža jeste slojevitost pjevanja, razgranatost misli, traženje harmonije zvuka i misli u apsolutnoj disharminiji okruženja, koje pjesnika boli, jer je pjesnik u jednom takvom okruženju jedinka koja nije uklopljena, jedninka koju boli svaka nepravda ovoga svijeta, ali koja se ne predaje i njena borba je jedino izvodljiva riječima, mislima, stihovima i strofama koje znaju biti ubojito oruđe u borbi sa nezainteresovanom, inferiornom, maloograđanskom sredinom koja pjesnika guši i ona, ta opaka „masa“, kako veli Hose Ortega i Gaset, zna, kao što to zna i sam pjesnik najposle, da će on, pjesnik, bitku izgubiti, ali to ga ne priječi da kreira nove i nove svjetove svojom poezijom koja nema grannice i koja ne trpi nikakvu ogradu, nikakvu borniranost, jer je pjesnik slobodno biće, koje voli život, ali koga život šiba i odbacuje, jer strat na kojem se nalazi duhovno previsok, dočim je sredina, i nije joj niti prvi niti posljednji put, ispod istorijskog minimuma.
„Facetne oči“ poezije Ljubete Labovića razvijaju poseban, odjelit odnos prema „sjećanju i zaboravu“, gdje nas neumitno i neupitno vodi ova poezija, sva satkana od snova i snoviđenja i koja otvarajući odaje novih svjetova, otkriva nepresušni izvor („Traženje izvora“, iz knjige Gospodar Kaveza, Monitor, Podgorica 1997)
Ono što se nedvojbeno da zapaziti pri čitanju poezije autora, jeste jedna filozofska dimenzija poezije, koja se pokreće iz statične misli, koja se ne otvara prema površini, već se razvija u nutrunu, u dubinu misli, unutrašnjeg ritma, koji čini neobičnu simbiozu svjetlosti i sjenke, jer je svjetlost ono što je vrhunski ideal ovoga pjesnika, dočim odmah potom pjesnik baca sjenku na svu svjetlost koja se gasi i pjesnik tom sjenkom pokriva taj gornji sloj koji se u daljem čitanju uklanja sa vidika i otvara nam neslućene svijetove ispod površine riječi, koje se razgranavaju i daju novu stvarnost, novu dubinu filozofske misli, te bih se usudio nazvati ovu poeziju deduktivnom, jer od jednog izvora nam pruža doživljaj oceana smisla.
Poeziju autora karakteriše bogatstvo simbola i simbolike posvećene unutarnjem biću, biću koje sve vidi, a zapravo njega “Ništa ne vidi-/ ni Sunce ni Zemlja“ („Zrak“, Gospodar kaveza).
Poezija zapravo jeste neprekidna potraga za vrhom, za svjetlošću na tom vrhu, za beskrajnom rijekom snova, a pjesnik u tom traganju „Otkiva uništene tragove,/znakove, dolazeću zoru, izlaz.“ („Isprekidano traganje“, Gospodar kaveza)
U tom tragalaštvu za „izlazom“ najtananijim izborom riječi, jer riječi su same božanstvo, nedostižne i neuhvatljive, no jedini su „izlaz“ i izbor za pjesnika koji „leti i pada“ kako u snu tako i na javi, ploveći nedosegnutim morima uma i zauma. Okultni čin stvaranja poezije, magijska snaga i magijski čini koji se dostižu riječima jeste ono što pjesnika obilježava i odvaja od drugih, a pregršt simbola i značenja koloriše stihove koji su doista i filozofski i magijski čin, čija dosegljivost zna biti bolna, jer izabrani pjesnički poziv nosi i magiju i eros i punoću životu, ali i tanatos, koji je zapravo krajnji čin pjesništva, čega je autor i te kako svjestan i na to nas permanentno podsjeća u svojim pjesmama. U pjesmi „Buđenje ptica“ pjesnik pjeva o tjeskobi koja mu je zahvatila cjelokupno njegovo biće, a to biće jedini smisao življenja vidi u pjesmi i pjevanju, no poeta je svjestan da je zapravo to pjevanje čin pjevanja „gladnome zvjerinju“, no to ga ne priječi da svoju pjesmu kreira poput demijurga i da je to pjevanje čin “buđenja ptica“, kako glasi i istoimena pjesma iz knjige pjesama Gospodar kaveza.
Taj čin „Buđenja ptica“ jeste vrhunski kreativni momenat koji vodi izbavljenju, i vodi proljeću i spasu života, i zapravo izlazu iz “studi i zla“ koje neprestance izviru iz tla i čovjeka i njegovog dualnog bića, koje je, s jedne strane, okrenuto suncu i svjetlosti i dobroti, a, s druge strane, mraku i tami i zlosti.
Bez obzira na to što znalci i oni koji to kane biti znaju ili pak naslućuju da oblast poezije nije nimalo naivna djelatnost, uvijek dolaze sve više novih i novijih poklonika ove kraljice umjetnosti, svjesni ili pak nesvjesni opasnosti koja vreba, a to je da riječi mogu izazvati sudbinu i biti usud, te za ozbiljno mogu pjesnika, poput Harpija ili Lamija, ili pak čarobne Lorelaj navigati pjesnika na krivi put i razbiti ga u paramparčad poput onih Melvilovih nantaketskih brodica i mornara u sudaru sa tisuće puta jačom silom. Poezija ima elemenata božanstvenosti, ona može liječiti, ali može i ubiti, sve ovisi o konstelaciji.
Svjedoci smo, što i pjesnik apsolutno prepoznaje, da je nazočnost čovjeka poeziji i kreiranju iste, odvela na krivi put i pretvorila ljude koji ne pripadaju poeziji u one koji odlučuju o poeziji, hoću reći da smo nazočni vladavini mediokriteta u poeziji i svim drugim oblastima, gdje se umjesto „misli“ nosi „provalija“ gdje tone i poezija i cjelokupan ljudski rod. I sva ljubav i dobrota koju su sobom donijeli Frano Asiški i sledbenica mu Klara Asiški naspram ljudi nije dovoljno, jer kako veli pjesnik „U sobi punoj vokala/s jezika nečastivog/spavaše Bog/s pijeskom u ušima. („((Dies Irae) (Dan gnjeva))“ Gospodar kaveza)). Svijest koja je nedvojbeno ukorijenjena u barskoj nadbiskupiji, pogotovu u papi Grguru i Ljetopisu popa Dukljanina obitava od Duklje do današnjih dana, te je prepoznajemo i u makar literarnoj tradiciji koja je dakako imanenta autoru.
Pjesnik ima svoje uzore i svoju lektiru koju s ponosom ističe u svojim radovima, jer Gvido Kavalkanti, Eugen Montale, Italo Kalvino i njegova „lakoća“ pripovjedanja, kako veli pjesnik i zapravo ti meštri, maestri, kreatori novih svijetova putem umjetnosti putem svojih „52 pjesme“ ili svog Ariela, anđela koji nam pruža utjehu da nijesmo sami u ovom lutanju kroz poeziju i borbi za nju, koju definitivno gubimo, no usprkos tome pjesniku ne nedostaje ushićenje stvaranja oblika, formi koje uznose, sublimiraju i stiču individualni pečat „ … oblik Hrista, lice Pijete, iskre svjetlosti“, („Oblikovanje“, Nedostajanje, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, 2004)
Eros i Tanatos prate pjesnika na njegovom putu otvaranja vrata koja su za druge smrtnike zatvorena, jer samo pjesnik zna što je to „nježnost bijaše tvoja/jedina umjetnička oblast“ („Epistolarni odlomci za Silviju“, Nedostajanje), no pjesnik također može jedini izravno reći da je „Smrt najljepši obrt u poeziji“ („Epistolarni odlomci za Silviju“, Nedostajanje).
Tragovi budističke filozofije daju se pronaći u ovoj poeziji, ali i tragovi višeg aspekta filozofskog poimanja religije koja nema sljepilo, kao što je to najvećma religija na profanom nivou, već je zapravo ovaj pjesnički manihejizam na izvoru filozofije. Pjesniku nije strano promišljanje o istočnjačkoj filozofiji koja se da učitati u „Tibetanskoj knjizi mrtvih“, „Lao Tseu“ i drugim djelima istočnjačke filozofije, koja je pjesniku nedvojbeno jedan od načina kako dospjeti do suštine poezije i kako spoznati iluziju koju ta poezija usvaja i kojom plijeni bila čitatelja.
U pjesmi „Sretna smrt“ (Nedostajanje) pjesnik piše odu smrti, putem tanatoidne poezije koja se prepoznaje u osjećaju „izgubljenog svijeta“ i beznadežnosti, gdje se sve oko pjesnika „nježno prožima/u najvećoj blizine mrtve udaljenosti“ („Sretna smrt“, Nedostajanje).
Ima li išta ljepše od onog najljepšeg osjećaja koje izaziva, kako veli Melvil, onih tisuću ljudi koji nečujno idu pored oceana i zure u njega, u more, ocean koji za običnog čovjeka zapravo osjećaj kraja, dočim je pjesniku voda zapravo sve, njegov početak i njegov kraj, njegov nesagledivi beskraj, neobična mogućnost da se pjesnik poigra riječima i njezinim smislom, kao što je pjesniku prilika da se sa obrati mrtvima kojima zavidi „u najvećoj blizini mrtve udaljenosti“. Pjesma „Nedostanje“ u istoimenoj knjizi pjesama jeste zapravo oda poeziji, bez koje niti jedan pjesnik ne umije nastaviti poetsko tragalaštvo dokle ne iskuša takvu vrstu obožavanja spram poezije: „Neki istinit ostavljen trag/u prožimanju svih iluzija/za najveća nedostajanja“.
Poezija Ljubete Labovića otvara neke nove prostore, neke nove arealije, neke otvore k univerzumu, koje čine takvu impresiju da poezija djeluje privlačno, ali, s druge strane, ona je siguran put ka bezdanu, djeluje privlačno i neodoljivo, ali je ona ista ta Gorgona ili Parka, suđaja koja sudi i osuđuje i istodobno odmjerava koliko će tko ploviti oceanima poezije. Ona će istovremeno izazivati osjećaj nedostajanja onoga što pjesnik svojom krvlju stvara, ono što se zove rudarski “olovni prah u grudima“ kako veli Kiš, jer poezija je ono čudo koje se ne da definisati nikakvim ukalupljenim ekspikacijama, ona izmiče svakoj jednosmjernosti, jer je poezija magija riječi, kojoj će i nadalje prilazi novi pjesnici koji se odluče na taj opasan korak, no ona će i nadalje ostati neotkrivena, skrivena u najdubljim stratovima oceana, jer je njena veličina samo ono što predstavlja sam ocean, nešto neotkiveno i neosvojivo za čovjeka.
U pjesmi „Venerino ogledalo“ pjesnik piše himnu ženi i ta njegova apsolutna posvećenost i najdublja odanost i predanost njenim čarima i ljepoti je neupitna, a ta ista ljepota će zauvjek ostati pjesniku, „Pigmalionu“, nedostižan ideal, jer „Venera dolazi jednom i ostaje nedostupna“ kao i njen „brežuljak koji izmiče“, i koga niti ona nije svjesna („Venerino ogledalo“, Nedostajanje).
U pjesnika imanentna je opčinjenost pjesmom, njenom misijom, kao i mitom o Pigmalionu, ali je nadasve uočljiva permanentna pjesnikova opsednutost kreacijom žene i njenom zavodljivošću, ljepotom, dražima i zanosom koji hlapi vremenom kao „Pigmalionov san“, kako glasi i naslov pjesme u knjizi Nedostajanje, jer „Hiljade obličja i zanosa bijaše u pretvaranjima/njihovim – ispod plašteva što ih tvore snovi“ („Pigmalionov san“, Nedostajanje)
Poezija je san, pjesnik je sanjar, koji praveći parabolu na Miljkovićeve stihove, tvori sopstveni san i odlazi u dubine iz kojih ne želi da se budi: “Neću da se budim između sunca i tamnog /neba..“ („Neću da se budim“, Neću da se budim, OKF, Cetinje, 2011). Poezija jeste doista nedosanjani san, ono što je daleko, najdalje od pjesnika. U snu je pjesnikov život i pjesnikova smrt, u snu je njegovo biće, njegova suština, njegov bitak, ali i njegov krik, njegovo ushićenje i njegov očaj što „neizbježno i zauvijek nestaje“ („San“, Neću da se budim).
Labović zna upečatljivo ispjevati eksplicitnu erotsku pjesmu, gdje sirena pleše i uvija se kao „dražesna ljubavnica“, jer kako veli Labović “..kroz tu čorbastu vodu srećno plesala/prepuštala se i prelivala kao sirena/ispod svodova drveća i lišća/koje je treperilo na vjetru“ („Kanal“, Neću da se budim).
U pjesmama povezanim sa Babilonom, uslovno rečeno, jer je književno nasljeđe dio babilonskog iskustva, pjesnik niti najmanje nije bio spriječen da opiše najdivotnije, sočne trenutke životnih radosti onih momenata svevremenskog zavođenja, onog uzvišenog čina spajanja žene i muškarca i to u kulminaciji kreacije besmrtnosti takvog jednog čina.
Pjesnik iz oblaka silazi u ad, u kockarnicu, među šljam, mafijaše, zelenaše i kurve, koje kako veli pjesnik ipak bivaju „sve nježnije“ („Balkanska zima“, Neću da se budim), no pjesnik se zapravo pita je li mu to posljednja zima, je li to posljednja zima za pjesnika.
Kada je riječ o knjizi pjesama „Rasipanje biblioteke“, Labović je zapjevao na drugačiji način, no o temama koje nikada nijesu bile drugačije i koje predstavljaju kontinuitet u pjevanju ( a zapravo pjesnik se drži svoje pjesnički uhodane trase), a to su položaj i mjesto pjesnika u svijetu koji taj svijet primjećuje drugačijim očima, jer on dok posmatra grad „kao da nema ni grada,/ni prolaznika, ni njega“ („Fontana“, Rasipanje biblioteke, OKF, Cetinje, 2015). Pjesnik je u tom gradu netko tko je odbačen, jer pravi pjesnici, istinski umjetnici uvijek bivaju odbačeni kako bi hulje zauzele mjesta koja im ne pripadaju, odakle velikim pjesnicima bezbrižno „sipaju sitan pijesak u usta“, no jedna je stvar bitna koja bi se trebala znati, a to je da hulje ostaju na đubrištu historije, i nitko više za njih ne zna van njihovog vakta, dok pravi pjesnici dobijaju svoje pravo mjesto u povjesti literature koje im basta. Nije mali broj pjesnika i slikara i drugih umjetnika koji su za života bili parije, no nakon smrti njihov ugled raste, te tako preraste i vrijeme koje je pjesnika ograničavalo, ali koje više nema nikakav utjecaj. To je žalosna konstatacija za umjetnike, ali i za mediokritetski svijet koji dozvoljava takve krupne pogreške, no đubrište je i nadalje prepunano takvim vlastoljubivim mediokritetima.
Pjesnik pjeva o vječito nezavidnoj sudbini pisaca i umjetnika, kao u pjesmi „Noćni prividi“, gdje sublimira sudbinu najvećih svjetskih pisaca, od Jejtsa, preko Silvije Plat do Karvera, i taj razgovor koji se vodi sa onima sa onog svijeta pjesnika determinira, jer pjesnik nam veli kako se više nema sa kim razgovarati, sa kim se posavjetovati, jer njegova je fizička potreba biti sa pjesnicima, svjetskim pjesnicima koji su obilježili povjest literature, te veli :“Nema nikoga,/svi su otišli, ili mrtvi/ ikome više ne mogu reći/ što mi se dešava“ („Noćni prividi“, Rasipanje biblioteke).
Pjesnik organski doživljava poeziju i njegovo stvaranje je demijurško, on svijet uvijek nanovo gradi i njegov svijet je svijet poezije, on doziva svoju pjesničku sabraću riječima: „O, braćo pjesnici, kako je zanosan jezik glicinije“ („Glicinije“, Rasipanje biblioteke), jer pjesnik koji pjeva iz sopstvenog bića, iz dubine tog sopstvenog bića, on zapravo bilježi te iste zapise sopstvenom krvlju, jer pjesnik spaja nespojivo, pjesnik „spaja boje krvi s bojama latica i predgarđa“ („Glicinije“ , Rasipanje biblioteke)
Pjesnikov requiem je uvijek kasni noćni sat koji lagano otkucava, pjesnikov razgovor je razgovor sa Cvetajevom, sa neizbježnom i za pjesnika, „Pigmaliona“, fizički uvezanom Silvijom Plat, jer pjesniku je ona stvarni život, i pisac ovih redova mu vjeruje da je to tako.
Pjesma „Izgubljeno“ zapravo je ispjevana kao još jedna u nizu posvećena poeziji, koja je zapravo alfa i omega, središnja tačka Labovićeve poetike koja je markirana neprestance dijalogom sa poezijom drugih, sa poezijom najboljih.
Labović je uspio u svom naumu a to je da bude dostojan sagovornik svim tim pjesničkim veličinama, jer je svoj poetski svijet izgradio na fragmentima koji se daju konektovati, a zapravo fizički i metafizički dotjecati u Platovoj, Cvjetajevoj, Jejtsu, Vitmanu, Eliotu, ali i Matošu, Cesariću, Aškercu, Milišiću, jer se svi oni mogu učitati u Labovićevoj poetici.
Autor je uspio u ozbiljnoj nakani da pozivajući se na svijet literature, što je doista izuzetno zahtjevno, i morao bi svaki pjesnik biti obazriv kada se upušta u takva poetska građenja svojih babilonskih kula poezije, dakle, rijetki su takvi kao Labović koji je nedvojbeno uspio u nakani da stvori jedan doista neizmjerno zanimljiv i profilisan svijet imaginacije, gdje je promjena, pogotovu u Rasipanju biblioteke, tačke promatranja, koja je dobila novu poetsku dimenziju u eksplicitnom dijalogu sa pjesnicima, no uvijek sa dozom filozofskog promišljanja o svakom retku koji je ispisan i koji gradi volšeban svijet mašte i svijet o kome maštaju svi pjesnici, a to je svijet koji zapravo predstavljaju vrata koja vode, kako veli Kovač „u drugi život“, koji je zapravo ono čime nas poezije očarava, omađijava, i stoga je ona klraljica svih umjetnosti, jer niti jedna joj nije ravna u toj jezgrovitoj, sentencioznoj, konciznoj, a zapravo dubokom promišljaju svega što pjesnik zapazi i ugradi u svoj svijet riječi. Poezija je pjesniku sve što ima, svo nasljeđe i sav imetak, sav svemir koji riječi u pjesnika predstavljaju, dakle kako mikrokosmos, tako i makrokosmos, te stoga pjesnik veli u možda ključnoj pjesmi sopstvenog opusa: „Volim te riječi od kojih se prave dragi prostori i imetak/ lagano u njima kao da teče san u kom se spojiš/sa svim dragim što imaš…“ („Izgubljeno“, Rasipanje biblioteke).
No bili bismo nepravedni ukoliko bi zapravo prenebregli glavni kvalitet ove poezije, a to je njena nježna, umilna, no ponekad i ironična i prema sebi i prema drugima, ali zapravo ljubavna poezija koja ima korjene u Pesoi, Rilkeu ali i Šejki i Kišu, jer je ljubav za Labovića čitav njegov univerzum i jer je ljubav zapravo lajtmotiv, ako bi se to tako eksplicitno pozajmljeno iz proze i njene magije moglo reći, cjelokupne Labovićeve poetike, koja je svjesna upliva drugih poetika, ali ipak je nedvojbeno samosvojna i drugačija u odnosu na današnji poetski trenutak. Za poeziju ima nada, a jedna od tih nada je dakako Ljubeta Labović, koji piše doista čudesnu poeziju koja plijeni i ne ostavlja vas ravnodušnim.
