Bela Ahmadulina (Бе́лла Аха́товна Ахмаду́лина; Moskva 1937 — Peredelkin, 2010). Poreklo sa očeve strane bilo je tatarsko, dok joj je majka bila italijanskog porekla. Otac joj je bio zamenik ministra dok je majka radila kao rusko – italijanski prevodilac. Kada je izbio Drugi svetski rat, njena porodica je evakuisana sa ratom zahvaćenih područja u Kazanj. Zbog čestih potraga za poslom roditelja, rano detinjstvo provodila je sa bakom koja joj je usadila ljubav prema knjigama. Sa navršenih 22. godine, napisala je svoju najpoznatiju pesmu „Ironija sudbine” po kojoj je 1975. godine kompozitor Majkl Tariverdijev komponovao muziku za film reditelja Erdara Razanova. Prvi muž pesnikinje bio je Jevgenij Jevtušenko poznati ruski pisac i reditelj koga je upoznala još za vreme studija. Česte prepirke i svađe među njima, dovele su do raspada braka posle samo tri godine. Sa drugim mužem, Jurijem Nagabinom , novinarom i scenaristom, bila je u braku osam godina, od 1959. do 1. novembra 1968. godine. Treći put udala se za Kasina Kulia, pesnika. U kratkom građanskom braku dobili su ćerku, Elizabet. Godinu dana posle rođenja njene kćerke, Bela Ahmadulina udala se za Borisa Meserera pozorišnog glumca. Živeli su zajedno trideset godina. U tom braku Bela je rodila drugu ćerku, Anu. Umrla je u večernjim satima 29. novembra 2010. godine u ambulantnim kolima. Njene najpoynatije knjige su Muzičke poruke, Poeme, Misterije i Obala. Bela Ahmaduljina je dobitnica Državne nagrade SSSR-a (1989), nagrade Znamja (1993), nagrade Trijumf (1994), nagrade Noside (1994) Italija, Puškinove nagrade A. Tepfera (1994), nagrade Predsjednika Ruske Federacije iz oblasti literature i umjetnosti (1998), Brianca (1998) Italija, Nagrade imena Bulata Okudžave (2003.), Drzavne nagrade Rusije (2004). Bila je počasni član Američke akademije umjetnosti i literature.
…..Početkom devedesetih, tačnije 1992. godine, otputovala sam u Rusiju sa namjerom da sretnem što veći broj ruskih književnika i umjetnika. U goste me je pozvao Jole Stanišić, bivši zatočenik Golog otoka, čiju sam priču svojevremeno objavila u beogradskim medijima.
Boravak u Rusiji je tekao na najbolji način. Srela sam velika imena iz književnosti i umjetnosti. Srela sam i one sa dugim logorskim stažom u zloglasnim ruskim gulazima. Ali na ekonomskom planu doživjela sam šok: dva ruska velegrada – Moskvu i Lenjingrad, zatekla sam u velikoj oskudici. Nije bilo osnovne namirnice – hljeba, a o ostalom da se i ne govori. Bilo je strašno vidjeti krupne natpise na pekarama: neme hljeba. Jednog dana, poslije dužeg neuspjelog traženja po Moskvi, moj domaćin i ja naišli smo na red pred jednom pekarom. Kako smo se žurili na neku predstavu, Jole se obratio ljudima: «Imam gosta iz inostranstva, hoćete li mi dozvoliti da kupim hljeb preko reda?» Ljudi su vrlo ljubazno pristali, a zar bi, inače, bili Sloveni! Kad smo došli do pekara i on je bio dobronamjeran: «Kad ste već tu, uzmite dva hljeba!» Kakav poklon! Radovali smo se kao djeca, sa dozom nelagode zbog privilegije na račun gostoprimstva. Kad smo boravili u gostima, najveća čast je bio hljeb, ali u malim količinama! Tada sam otkrila kod Rusa jedan običaj koji nijesam srela na drugom mjestu: u pozorištima i na koncertima, na pauzama, između činova, hrana se prodaje i ljudi jedu i reklo bi se da je to opšta praksa. Tako smo bili na dvostrukom dobitku: hranili smo se i gledali predstave.
…..Jedan od mojih upečatljivijih susreta u Rusiji bio je susret sa Belom Ahmaduljinom, velikom ruskom poetesom. Belu sam vidjela još kao student slavistike na Sorboni šesdesetih godina kada je recitovala sa plejadom tada slavnih pjesnika, ali i pjesnika estrade, kakvi su bili Voznjesenski, Jevtušenko, Roždenstvenski, Okudžava, Solouhin… Bela je tada bila krasavica – ljepotica, ali kao plavuša. Njen mazni i melodični glas pratili su skladni pokreti tijela s izvjesnim teatralnim izgovorom svojstvenim ruskim pjesnicima. Cijela njena figura je izgledala vazdušasta, odavala je nježnost i krhkost. Bilo je prijatno i slušati je i gledati je.
…..U Moskvi sam je srela u njenoj kući. Pozvala me je na večeru. Prije toga njen muž, Boris Meserer – poznati umjetnik i reditelj – pokazao mi je svoj slikarski atelje, a onda me je odveo u svoje pozorište na predstavu da vidim njegovu scenografiju. Na večeri je bila žena Vasilija Aksjonova, pa je bilo riječi i o njemu. Aksjonov je tada bio u egzilu u Americi, prognan zbog almanaha Metropol, prvog necenzurisanog časopisa – kakav skandal! u toj diktaturom okovanoj zemlji, u kojem su učestvovali tada najznačajniji ruski pisci: A. Bitov, V. Jerofejev, F. Iskander, A. Voznesenski, E. Popov, Bela Ahmaduljina, ali i američki pisac Džon Apdajk… i oni koji nijesu imali pristup štampi: V. Visocki, F. Gorenštajn, Lipkin… Dizajner je bio sâm B. Meserer. Izašlo je samo dvanaest primjeraka – i to je odmah zabranjeno, i svi učesnici su kažnjeni na razne, a neki na drastične načine. Samo jedan primjerak se danas čuva kod Elene Boner u Saharovljevom muzeju. Neki su stigli u Francusku i Ameriku i tamo objavljeni. Vasilij Aksjonov je pošao stopama svoje slavne majke – Jevgenije Ginzburg – reklo bi se da su i patnja i progonjenje – nasljedni. Aksjonov me posebno zanimao tada, jer sam upravo vidjela njegov pozorišni komad Čaplja u Parizu, u režiji Antoana Viteza. Ta me je predstava duboko potresla, zbog vječite čeznje Rusa da izađu iz komunizmom zamandaljene zemlje, makar samo kao turisti.
…..Bela je bila u odličnoj formi. Beskrajno predusretljiva. Starala se o gostima na delikatan način. Ne sjećam se šta sam joj donijela za poklon, ali se sjećam da mi je u jednom trenutku dala komplimenat za moju veliku svilenu maramu. Kako nijesam imala druge, a ta je bila prebogata, ja sam je iscijepala po dužini i tako smo obje imale marame. Taj gest ju je oduševio, nije mogla da dođe sebi. Bela mi je pokazivala fotografije i predmete u stanu. Bilo je, naravno, vrlo zanimljivih stvari u kući dva velika umjetnika. Veče je bilo raskošno u svakom pogledu. A razgovor smo vodile sjutradan.
…..Posljednji put sam srela Belu prije dvije godine na Begradskom sajmu knjiga. Ponovni susret je bio vrlo dirljiv.
…..Bela Ahmatovna, vas, Voznjesenskog, Roždenstvenskog i Jevtušenka zvali su „estradnim pjesnicima“. Sjećam se kad ste šezdesetih godina dolazili sa njima na Sorbonu, na slavistiku, i tamo sam vas slušala. Amfitetar je bio prepun. Bili su to izuzetni doživljaji za nas studente.
.
…..Šestdesete godine su bile vrijeme poetske apoteoze koju su stvorili pjesnici toga vremena. Tada su još bili živi Pasternak, Ahmatova… Mi smo bili savremenici velikih pjesnika. To je bilo prelomno doba u društvenom životu, ljudi su bili zabrinuti, bez nade, živjeli su u košmaru. Izgledalo je da će pjesnici preuzeti misiju da nešto objasne ljudima, da objave neke nove ideje. Zato je bilo toliko mnogo slušalaca da ih nije bilo moguće izbrojati. Ja sam često govorila ljudima da poezija ne treba da računa na toliki uspjeh i da ona treba da zna gdje joj je mjesto, iako je ona iznad zemne sujete. Poezija ne treba da teži popularnosti po fudbalskim stadionima estradnih idola, treba da računa samo na one koji znaju da čuju njenu suptilnu muziku. Emocionalno reakcija na stihove je čisti ćar za pjesnika. A od toga ništa slađe. Percepcija stihova je napregnutost pažnje i intelektualni rad, čak određeno žrtvovanje. Njeni čitaoci su njeni spasioci i njena nada na ovom svijetu. Da, to je bilo vrijeme kad nije bilo drugog načina izražavanja naroda, i mi smo predstavljali izvjesnu građansku svijest i savjest. Zato su se stadioni punili i ljudi žedno slušali ono čega nije bilo u štampi. Ali ja nijesam bila toliko za te nastupe. Jer kad čovjek recituje pred publikom, on se stara da joj ugodi. On recituje ono što se njoj više dopada. I ja sam shvatila da to nije sasvim čista stvar. Poezija je stvar pisaćeg stola, stvar između onih koji pišu i onih koji čitaju, a ne stvar među recitatorima i slušateljima.
.
.
Kada ste počeli da pišete?
.
…..Počela sam već u djetinjstvu, ali sve su to bile gluposti. Grozno sam pisala. Kada sam još bila mala, neko od gostiju mojih roditelja me je pitao: «Šta želiš da budeš kad porasteš?» Kažu da sam mu, sa mračnim izrazom lica, odgovorila: Književnik! U pionirskom domu sam igrala u dramskom studiju kriminalističke uloge i izgleda da me je to spasilo. To je bilo u Staljinovo doba, zato smo imali neki grobni književni kružok, u stvari, bio je to njegov kraj. Kad sam završila gimnaziju, Staljin je umro.
…..Poslije gimnazije, kad sam se upisala na studije književnosti moji stihovi su već bili štampani. Ne sumnjam u to da su bili grozni. Ali s obzirom na opštu duhovnu degradaciju, pojavila se tu neka svježina u lirizmu. Bila sam mlada, što je bilo uočljivo otprve, ali su me lako primili na fakultet. To je bilo 1955 godine. U to doba vladao je mrak u sovjetskom životu i mene su počeli da napadaju u novinama i već 1957. su me kritikovali u Komsomolskoj pravdi. Bez obzira na sadržaj tih kritika koje su bile neosnovane, to je meni stvaralo izvjesnu popularnost. Tih se kritičara danas niko ne sjeća, ali ta popularnost, odnosno moje ime, štitilo me je cijelog života. Prvi tekstovi, koje su svi zaboravili bili su njihovi gromoviti feljtoni: Uzjahala rozeg konja, Čajld Harold Tverskog bulevara! I, naravno, poslije takvih naslova svi su se zainteresovali : «Ko je ta, ko je ta?» Tako su mi autori senzacionalnih naslova napravili uslugu, jer je moje ime, što su me više kritikovali, postajalo sve poznatije.
.
.
Onda ste počeli da griješite…
.
…..Da. Onda su nastupile moje greške. Prvo sam potpisala peticiju u odbranu Paradžanova. Zatim, peticiju u odbranu Sinjavskog i Danijela. Kada nisam htjela da potpišem optužbu protiv Pasternaka, izbacili su me sa fakulteta. Kad su osuđivali Solženjicina, ustala sam i rekla: «To što govorite je besmislica. Neka bog sačuva Aleksandra Isajeviča i sve će se to lijepo završiti». To je stenograf zapisao i to se pročulo. Za Njujork Tajms sam poslala pismo o mojim angažmanima oko slučaja Saharova i Kopeljeva i rekla : «Ako se nije našlo akademika da podrže Saharova, onda sam ja, kao član Američke akademije umjetnosti, to uradila.» I odjednom sam se bolje ojećala. To se nije svidjelo vlastima, nisu znali kako da postupe. General KGB-a mi je rekao : «Prvi put se prašta, drugi put se zabranjuje, a treći put zatvaramo vrata zauvijek.» Ja sam ga iskreno pitala: «Hoćete li da me zatvorite?» Ali meni niko nije prijetio, nije vezao, zaobilazili su me. Ipak, mračnih osamdesetih zabranili su da se spominje moje ime. Često sam bila zabranjivana i često sam dolazila u položaj izgona. Dok su mnogi od drugova bili u zatvoru za koji sam se i ja pripremala Ali me je renome slučajno zaštitio. I mislim da me zato niko direktno nije ugrožavao, zaobilazili su me.
.
Ipak ste pali u nemilost kad vas više nisu štampali, a od toga ste živjeli.
.
…..Kad su mene zabranjivali, ni mom mužu, umjetniku Borisu Mesereru, nisu davali da radi, bile su mu ukinute sve mogućnosti da nešto zaradi. I jedno vrijeme smo živjeli skoro bez ičega i Bora je uzimao bilo koji posao. Činovnici su mislili da slava i karijera pjesnika i umjetnika čine vrijednost – jer su mnogi iz predstavnika vlasti, kad su im oduzimali položaj, ludjeli ili umirali. Budući da je moje ime bilo zabranjeno osamdesetih godina, ja sam samu sebe protjerala iza stojednog kilometra. To je po zakonu: zabranjeno do sto jednog klilometra – rastojanje na kojem se dozvoljavalo da žive izgnanici, a to su bili ili plemeniti disidenti ili bivši prestupnici. Bilo mi je zabranjeno da nastupam u Moskvi i Lenjigradu, ali sam mogla da nastupam u unutrašnjosti. I ja sam putovala, i za male pare nastupala i recitovala. Trebalo je nekako preživjeti. Tako sam nešto zarađivala na koncertima. Ljudi su nam pomagali. I upravo mi je to donijelo popularnost među širokim slojevima građana. Naša čitalačka publika je bila vrlo osjetljiva. Sale su se uvijek punile. Zanimala ih je ta namjerna arhaičnost stihova zamišljenih u modernom stilu. Stariji su mi prebacivali te namjerne arhaizme: neočekivane forme, neočekivane konstrukcije, što mi je bilo karakteristično za moje pjesme. To nije bilo vezano za politiku.
…..Čudno, ali to doba, vezano za nemilost, bilo je pozitivno za mene. Željela sam da se osamim i pošla sam u Tarus, mali grad, poznat po Marini Cvetajevoj. (Danas joj je Belin muž tu podigao spomenik). I svi stihovi otuda su tragični: o jezi, o pogibiji naroda… Živjela sam usamljena, i ta izolacija je bila povoljna za mene, za moj rad. Tamo apsolutno ničega nema, bijedan život, samo nepregledna sniježna polja. Bez pomisli o tome da li da budeš štampan ili ne. I otada sam se naučila da se ne žurim s tim. Evo sada mi traže rukopise za objavljivanje, ali se ne žurim. Ta moja usamljenost mnogo mi je pomogla. I sada mi je potrebno da se povučem, da se skoncentrišem. U posljednje vrijeme sam počela da se mijenjam. Postojao je neki nemir. Počela sam da pišem o ozbiljnim temama, možda složenijim od ljubavi, život se bio veoma promijenio. Prvi je to primijetio Aksjonov koji je tada bio prognan na taj stoprvi kilometar u Žitomir. I to na sto jedan kilometar mi je zazvučalo kao nekakav jednostavni narodni motiv, kitnjasti jasni zvuk sa provincijalnim govorom malih mjesta. Čovjek koji piše mora uvijek da misli na cenzuru, ta nas je misao pratila i sve je to škodilo. A ni rana popularnost nije ono najbolje što može da se dogodi čovjeku. Ali u mom slučaju to mi je pomoglo, u stvari, to me je spasilo.
.
Znam da ste obilazili i mjesta gdje su nekada bili ruski pisci- zarobljenici.
.
…..Dok sam bila tamo riješila sam da obiđem zatvore u kojima je toliko ruskih pisaca ležalo šestdesetih i osamdesetih godina. Prve godine mog života stalno su nekog vodili u zatvor iz naše kuće. Meni su govorili da se igram u pijesku, ništa mi nije bilo jasno, nisam razumjela, ali je neki trag u meni ostao. Čak i nepismeno dijete osjetljivim dječjim sluhom mnogo shvata. Obišla sam mordovski logor i vidjela stražare i osmatračnice, ograde i bodljikave žice, i to su sve simboli ruskih vječitih krajnosti – od svetosti do robije – samo je malo rastojanje. Duhovni orijentiri su nestali tu gdje smo i nade na nešto svijetlo je nestalo.
…..Stalno govorimo da se uzmemo za ruke, ali tih ruku ne nalazimo. A događa se da se toliko zbijamo da kosti pršte.
.
Kako nastaje jedna pjesma?
.
…..To je svakako ispunjenje nekakvog diktiranja u pero odozgo. Valjda se radi o nadahnuću. Uvijek čekam neki zvuk koji će me povesti, jer ne mogu tako odjednom da pišem, i pored sveg umijeća i profesionalizma. Potrebno mi je desetak dana usamljenosti, čistog bitisanja, apsolutnog mira. Takoreći djevičanskog, nevinog postojanja. Bez mondenskog života. U posljednje vrijeme ja sam počela da tražim ta tragična mjesta. Doduše, nepoznata su mi netragična mjesta u Rusiji. Pokušavali smo da smatramo Gruziju kao nekakav raj, ali nije tako, bila je to samo varka. To se moglo pričiniti Puškinu i Gribojedovu…
.
A uticaji koje ste pretrpjeli, bili su svakako značajni?
.
…..U djetinjstvu, baba mi je čitala rusku klasiku, jer je bila završila gimnaziju i znala jezike. Čitala mi je Puškina, Gogolja, i to je uvijek u meni. Naravno, na mene je uticala ruska poezija 20. vijeka – Cvetajeva, Ahmatova, Pasternak, Mandeljštam, Blok… Nema tu direktnog uticaja. Na mene, u zrelije doba, je uticala još i evropska literatura, proza, svakako, čitala sam Getea i Dantea u blistavim Pasternakovim prevodima. Boris Leonidovič je ponekad prevodio da bi od toga živio. Ali zahvaljujući tome, sada imamo remek-djela. Zatim Prust, Hamsun… Eto ti su pisci na mene najviše uticali, kao i savremana literatura, ukoliko sam mogla doći do nje.
.
.
Vi ste bili jedna od rijetkih osoba koja se usuđivala da izrazi javno ono što misli.
.
…..Pročitala sam Solženjicina ranije od svih. To me je veoma potreslo i moj se život mnogo time izmijenio. Dan prije progona, srela sam Solženjicina u Peredelkinu. Kad sam ga ugledala, iskočila sam iz auta i poletjela k njemu, on se prvo uplašio, jer svakog momenta je očekivao hapšenje. Ipak je uspio da mi kaže da je čitao moju knjižicu. Tada je on bio strahovito zabrinut, njegove su misli bile na drugom mjestu, jer je to bilo uoči samog hapšenja. I kad su ga zaista prognali, ja sam se mnogo bojala. Zatim sam išla u posjetu Saharovu u izgnanstvu.
…..Kada bih recitovala Mandeljštanove stihove, dobijala bih cedulje specijalnih sadržaja jer je njih uvijek bilo u Sali, i to brojnih. Naravno, to su bile provokacije. Jednom sam recitovala u Lenjingradu, u ogromnoj sali Politehničkog univerziteta i dobijem cedulju: «Ako se ne plašite, šta mislite o Brodskom»? A Brodski je bio zabranjen, tako da se ni njegovo ime nije smjelo pominjati. Prvo sam cedulju stavila u džep, a onda me je odjedno obuzeo bijes i rekla sam: «Hrabri anonimac me pita, ako se ne bojim, šta mislim o Brodskom?» Bojim se svakako, ali ipak odgovaram: Brodski je ukras ruske književnosti i tako će biti do vijeka, a zašto on ne živi u vašem gradu, nego u drugom, to pitajte drugoga. (Brodski je tada bio protjeran na sjever zemlje).
.
.
Da li ste znali Pasternaka?
.
…..Srela sam ga jednom i bilo je upravo onako kako je opisano u stihovima i eseju. Tek poslije smrti Borisa Leonidoviča ja sam postala prijatelj sa njegovom porodicom.
…..Izbjegavala sam da sretnem te ljude koje obožavam. To je bio slučaj i sa Pasternakom i sa Nabokovim. Reći ću vam nekoliko riječi iz eseja o Pasternaku. «Iznenada se pojavio iz Peredelkinog žbunja i čestara, kasno uveče, u oktobru, prije dvije godine. Na njemu je bilo grubo i uredno lovačko odijelo: plavi ogrtač, čizme i bijele pletene šarene rukavice. Od raznježnosti prema njemu, od svoje gordosti, skoro da i nijesam vidjela njegovo lice – samo blistavobijelo sijevanje njegovih ruku u tami suzilo je zjenice mojih očiju. On je rekao: ‘O, zdravo! Pričali su mi o Vama i odmah sam Vas poznao.’ I odjednom se sjetio da treba da telefonira… Mene je obuhvatila slatkoledena šekspirovska zima zbog njega… Vratio se iz kabine i upitao me užasnut: ‘Da li vam je hladno? Već je novembar?’ i zbunivši se ponovo se vratio na telefon. Slušala sam cijelim tijelom, leđima i dlanovima upijala njegov čudnovat način govora, i tačno kao da se pravda pred nekim obavijajući ga brigom i ljubavlju, narastanje melodičnih rečenica, i ja, i kuća, i žbunovi okolo, neočekivano smo se našli u obilnom širokom zagrljaju te okruglo ljubavne veličanstveno delikatne intonacije. Zatim je izašao i mi smo se malo prošetali po zaraslom, čvotnovatom korijenju, neugodnom za hodanje, ali se on snalazio sa neravnim bezdanom, koji nas je okruživao… Pitao me je : ‘Zašto nikada ne dođete. Kod mene ponekad dolaze veoma dragi i interesantni ljudi – neće vam biti dosadno. Dođite. Dođite sjutra.’ Od vrtoglavice koja me je zahvatila, odgovorila sam skoro nadmeno: ‘Hvala vam. Bilo kako, obavezno ću svratiti.’ I nikada nisam otišla do njega.»
.
.
Belin muž Meserer: Ali Bela se nikada nije rastala od Pasternakove fotelje.
.
…..Zaista. U ovoj fotelji se 1921. godine fotografisao Pasternak na dan svadbe, sa svojom prvom ženom Zinaidom Vladimirovnom. I tu nam je fotografiju poklonio njegov sin, koju je moj muž uveličao. Ta se fotelje nalazila još u ateljeu Pasternakovog oca, slikara. Na samoj fotelji je bio naslikan amblem. Kad mi je Saharov poklonio originalni Pasternakov rukopis, pozvala sam Jevgenija Borisoviča. Kad je došao, sjeo je u tu fotelju, odjednom mu je bilo teško. Ispostavilo se da je tu fotelju sam Pasternak poklonio svom prijatelju Zbarskom (koji je mumificirao Lenjina). Tada Pasternak nije imao gdje da živi i poklonio je dvije fotelje prijatelju. Taj čovjek je otišao za Ameriku, a njegov sin, koji je prijatelj sa mojim mužem, prodao nam je tu fotelju, ne znajući ništa o njoj. Znači, Ženja je prepoznao fotelju i kad su mu sve uspomene nagrnule, loše mu je bilo. Ispričao je kako je kao dijete cijelo vrijeme igrao u toj fotelji i kao dokaz donio fotografije. I Bora je uveličao ne fotelju, nego njegovo lice. Ni mi nijesmo znali da je to Pasternakova fotelja. Dragocjen predmet i priča koja liči Pasternaku.
.
.
Jednu ste pjesmu posvetili Pasternaku…
.
…..Posvetila sam Pasternaku veliku poemu, U spomen Pasternaku, ali je suviše duga za čitanje i jednu kraću (koju je Bela pročitala). Kraća, koja se zove Mećava opisuje ulicu gdje je kuća. Kao sa prozora se vide tri bora pod kojim je on sahranjen. Ali jednog više nema, jer ga je ubio grom. Otkako je kuća opljačkana, nisam bila tamo. Sada je tamo muzej. To je prvo bila živa kuća. Poslije su ljudi umirali. Prvo je umro mlađi Pasternakov sin Lenečka, zatim je umro Stanislav Mihajlovič, Pasternakov posinak, poznati muzičar. Njegova prva žena Zinaida Nikolajevna je umrla davno. Njegova druga žena je napisala odličnu knjigu. Bile smo zajedno i na Pasternakov rođendan i na dan njegove smrti.
.
.
Koliko ste se znali sa Nadježdom Mandeljštam?
.
…..Nadježda Jakovljevna i ja bile smo vrlo bliske. Devetog decembra 1980. godine pošla sam k njoj. Bila je bez ikoga. Njoj je pomagala da živi nevjerovatna duhovna sila i njen humor. Nedavno je umrla. Imam njenu posmrtnu masku. Sahrana je dugo trajala. Sve je bilo kako treba. Bilo je puno naroda. Ljudi su pjevali…I u trenutku kada smo je spuštali u grob, grunuo je grom. Nešto grunulo odozgo. Bilo je to vrlo čudno. Nadježda me je stalno pitala koju ću ikonu uzeti poslije njene smrti. Odgovarala sam da neću uzimati ikonu. Njoj je bila bliska Natalija Jevgejevna Štempelj, koja je živjela u Voronježu i kojoj je Mandeljštam posvetio Voronješke sveske. To je velika žena. Sama Nadježda je bila genije. Pozivala nas je kod nje. Voljela je i mene i Bora. Pitala me je zašto ja nju toliko volim. «Zato što obožavam Vaš talenat», odgovarala sam.
…..Jednog njenog rođendana, 31. oktobra, došli smo kod nje sa Bitovim, uz njenu dozvolu. Druge je ona prezirala i nije htjela da ih viđa. Donosili smo joj poklone i ako smo znali da će ih, čim izađemo, pokloniti drugome. Voljela je sve da poklanja. Jednom sam došla kod nje sa dvije lijeve rukavice, jer ih stalno gubim. Odmah se obratuila ženi koja se brinula o njoj i rekla da ode da mi kupi rukavice. I djevojka se vratila sa divnim rukavicama koje je kupila u prodavnici sa stranom valutom. Voljela sam ih, ali ipak sam ih izgubila. Njoj se dopadala moja pjesma «Mandeljštamu u spomen», iako to nije moja najbolja pjesma. Po harmoniji to nije remek-djelo, ali jeste remek-djelo života, remek-djelo odvažnosti koje je Mandeljštam imao. Svi su razumjeli da je to pjesma o njegovoj smrti.
.
.
Da li je ikada saznala ko je dostavio Staljinu Mandeljštanovu pjesmu o njemu?
.
…..Ko je odao neizvjesno je. Mislim da je to nemoguće provjeriti. Rekla mi je jednom da je o nekima pisala nepravedno. Kad je Pasternak čuo tu pjesmu, ohladio se. On mu je izrecitovao na bulevaru. On je i drugima istu recitovao. Zna se samo ko nije odao. Nije pravo što okrivljuju Pasternaka. To je Nadježda opisala u knjizi. Kada se Staljin javio Pasternaku on se zbunio, ali mu je rekao da je Mandeljštam dobar pjesnik. Šta mu je drugo mogao odgovoriti. Tek se tada Pasternak osvijestio i pozvao Staljina. «Htio bih sa Vama da porazgovaram.» «O čemu?» «O životu, o smrti». Staljin je spustio slušalicu. Pasternak se sav potresen javio Nadježdi i sve joj ispričao. A da je rekao da je Mandeljštam genije, možda bi bilo još gore. Ipak, Staljin nije dirao Pasternaka, što je ostala tajna, jer on se dopisivao sa ljudima koji su bili u logoru i to otvoreno. Još je Mandeljštam govorio da se Staljin bojao pjesnika koji posjeduje neki dar, vjerovao je da su oni vračevi, neke nečiste sile, zato ih je mnoge i istrebio. O tome je Mandeljštam odlično pisao.
.
.
Za Vas je bio veoma značajan susret sa Nabokovim?
.
…..Veoma. Pošli smo u Francusku, na poziv Visockog i Marine Vladi. Marina je stupila u kontak sa Nabokovljevom sestrom i on je prihvatio da nas primi. Tako sam se vidjela sa Nabokovim 1977. u Švajcarskoj. Malo prije smrti. Prosto me je čudo sa njim sastavilo. Nabokova sam rano pročitala. Nisam htjela sa njim da se vidim, kao što sam odbijala da se vidim sa Pasternakom. I to samo zbog mog velikog obožavanja tih ljudi. Svaka njegova riječ, svaka slika, kod njega su neočekivani.
…..Među Mandeljštanom, Nadježdom i Nabokovim je bila neka čudna veza. Nadježda ga nije voljela. «Takvi aristokrati, sve to prstenje, njima je sve tuđe», a ona je kao neko iz prostog naroda… Nisam htjela da se prepirem, ali sam joj rekla : «Ne smijem da Vam protivrječim, ali ste nepravedni, Nadježeda Jakovljevna. Nabokovljeva knjiga Druge obale svjedoči da on dobro zna šta se u Rusiji događa i šta se sa njim događa.» Kad smo se sreli sa njim, vidjeli smo koliko je to bio blag i dobar čovjek. I koji, naravno, stalno misli na Rusiju. Povremeno je izgledao bespomoćnon, jer je tek preležao bolest. Odjednom je upitao: «Kako je Nadježda Mandeljštam?» Zamislite kako smo se iznenadili Bora i ja poslije njenih riječi o njemu dan ranije. Žena Nabokova, Vera Aljeksejevna, reče: «Ona njega ne voli». «Ma kako, šta Vam pada na pamet, Vera Aljeksejevna?» Kad smo pri povratku to rekli Nadježdi, ona nam je odgovorila: «Već sam promijenila mišljenje o Nabokovu.»
.
.
Vaš odnos u prijateljstvu je osobit. Kad volite nekoga, onda je to bez granica.
.
…..Da, mnoge sam ljubavi izrazila preko pjesama. Posvetila sam pjesme Ahmatovoj, Cvetajevoj, Visockom, Pasternaku, Voznjesenskom, Okudžavi, Nadježdi i Osipu Mandeljštam. Uvijek su me potresale njihove tragične sudbine. Na grobu Ahmatove sam osjetila njen život i njenu besmrtnost. I tu su mi se javili stihovi: Obožavanje svih je velika bijeda. Ostala sam dugo pored njenog krsta. I zbog njenog izvjesnog ironičnog ponašanja prema meni, rodili su se stihovi kao da su me otjerali sa praga, bijednu: Ironija je zanimanje izabranih. Imala sam sreću da se sretem sa Nabokovim. Govorili su da je visokoparan, ohol, da ne mari za ljude iz Rusije. Ispostavilo se da je suprotno od toga. I razgovor je bio vrlo prijatan i lagan. Ja sam ga jednostavno obožavala.
……Prijateljstvo sa Okudžavom je bilo osobito. I danas se stalno vraćam njemu, u mislima, našoj ljubavi i tuzi. Naše prijateljstvo sa Okudžavom bilo je sasvim različito od drugih, bilo je to neko posebno radovanje. U njegovom karakteru i vaspitanju je bilo nešto zbog čega se pred njim nije moglo loše ponašati. Slali smo jedno drugom razne posvete, kao i pisma i telegrame.
…..U moje bliske prijatelje spada i Aksjonov. Strašno smo se voljeli. Kad smo imali i najmanji slobodni trenutak, trčali smo da se nađemo kod metroa Aeroport, nedaleko od mog stana. Ništa mi osobito nijesmo radili, budući veseli smijali smo se i htjeli da dokažemo da imamo unutrašnju slobodu, tačno znajući da, ipak, živimo u Sovjetskom Savezu. Za mene je rekao da sam mu sestra.
…..I Bitov je moj dobar prijatelj. Takmičili smo se ko će prvi umrijeti. Andrej Voznjesenski spada u njintimnije prijatelje. Posvetili smo pjesme jedno drugom.
…..Uzmimo poeziju Brodskog – to je remek djelo, to je trijumf, to je kraj epohe. U njegovoj knjizi je tako prekrasan predio, i on sam je takav. On je besumnje otkrio nove prostore za rusku mladu poeziju. Svi naši mladi ljudi su pretrpjeli ogroman uticaj Brodskog. To je njegov način pisanja, savršeno neočekivanog rimovanja. Postoje velika istraživanja poetike Brodskog, njegove tehnike…
…..Odnosi među velikanima se teško uspostavljaju. Nabokov je opisao susret sa Bunjinim poslije Nobelove nagrade i nijesu mogli da se sprijatelje, niti zbliže, i rastali su se kao tuđinci. Ja kao da sledim Puškinove navike, i zato volim da pišem pjesme o mojim prijateljima, obožavam ih i nazdravljam im.
.
Visockog ste izuzetno cijenili?
.
…..Neobično mnogo. Bio je to izvanredan umjetnik, prekrasan čovjek, dobar, darežljiv. On se sa mnom uvijek radovao, blistao. Pored toga, on je bio briljantan glumac. Vjerujem da je znao koje je njegovo mjesto i da je znao da je jedinstven. Ali je tražio suverenitet, nezavisnost od pozorišta, od svega čemu je nešto dugovao. Želio je iznad svega da piše. Želio je da vidi svoje stihove naštampane. Tražio je potvrdu u literaturi. I njegovo je djelo izuzetno. Volio je da dolazi kod nas u atelje. Redak kad bi mi napisao, osjećala sam se dobro nekoliko dana, jer i u najmanjoj sitnici, jednostavnoj rečenici, unosio je svoje srce i ljubav. Te riiječi me griju u teškim trenucima.. Vlasti su toliko bile protiv njega da nijesu dozvolile da se štampa. Jednom sam zamolila nekog budžovana da to uradi. Odgovorio je: «Ali preko mene mrtvog!» Drugi put su mi obećali da će štampati, i to je izašlo u jezivo unakaženom obliku. Visocki je sebe smatrao pjesnikom i bio je u pravu – bio je jedinstven, u poezijiji ga je nemoguće bilo sa kim uporediti. On je jedan i jedinstven. Danas mu se nalaze spomenici skoro u svakom gradu. Ja sam mu posvetila tekstove i u stihu i u prozi.
…..Prijatelji moji, samo je poezija preča od vas
…..prije vremena, prije mene same,
…..prije prve ljubavi, prve trave,
…..prije svega i prvog snijega.
.
.
Bili ste takođe prijatelj i sa Paradžanovim. I ja sam imala sreću da se sretnem sa njim u Parizu. Tada mi je rekao: Prvi put sam mogao govoriti bez papira na kome je pisalo o čemu smijem da govorim.
.
…..Rekla sam da sam potpisala peticiju za njegovo oslobođenje. Bili smo zaista prijatelji. Bio je to vrlo zanimljiv čovjek. Jednog dana smo bili na ulici, u Jerevanu, i on je počeo da viče i skreće pažnju na sebe. Viknuo je policajcu: «Zaustavite saobraćaj da prevedem Belu Ahmaduljinu preko ulice!» Milicioner je podigao palicu i kola su se zaustavila. On je malo dražio kagebeovce koji su bili nedaleko u kolima, a pomalo je izvodio šale. Znali su ga. Gruzijci su ga podnosili jer su znali da je to znamenitost Tbilisija, da bez njega ne bi bilo ni Tbilisija, znali su za njegov talenat. Sreli smo se u Jerevanu gdje sam vidjela njegove filmove. Ja sam mu uručila tri nagrade za isti film. To su bile otadžbinske nagrade, ali on je prije toga imao svjetski renome. Tada sam vidjela Asuransku tvrđavu. Bila sam isto tako i na njegovoj izložbi u Tbilisiju. Izloženi su bili radovi koje je on napravio u zatvoru. Bilo je tu svega, najviše šešira, mnogo portreta, bio je to pravi karneval. To je bila delikatna umjetnost u odsustvu kamere i filmske trake. To je bio njegov osobeni svijet. Kako mu dugo nisu dali da snima, on se ostvarivao na drugi način, onaj koji mu je bio moguć, ostvarivao se bilo različitim gestovima i pokretima. Bilo ga je teško pratiti, a ti automatski postaješ saučesnikom njegovog spektakla. I on je sve svakom poklanjao. Jednom je mene poklonio svojim poznanicima. On je bio neprestano i uvijek na sceni. Neprestano je glumio. Poslije dodjele nagrada Paradžanov nas je pozvao na večeru u restoranu Baku. Svi smo se skupili. Poslije večere, šef sale nam je rekao da ne možemo tu da se fotografišemo, ali možemo napolju gdje je fontana. Potrčali smo dolje, ali smo zatekli Paradžanova koji je već stajao obučen u vodi do pojasa, pod vodopadom. Bilo je to vrlo zabavno, ali pošto je bilo minus dvadeset mi smo ga, čim smo se fotografisali, zgrabili i odvezli kolima. On sam je bio permanentno pozorište. I svi smo mi nehotice postajali njegovi statisti, njegovi izvođači. Iako smo bili njegovi obožavaoci, morali smo da igramo sa njim i nije bilo druge. Uz njega je čovjek počinjao da svijetli. Volja velikog umjetnika nas je tjerala da i mi blistamo. Paradžanov je značajna ličnost, uprkos zatvoru, i izvan zidova zatvora bio je zatvoru, ali on se držao. Sve te količine denuncijacija izazivaju bijes i žaljenje što se takvim ljudima onemogućavao posao. On je izazivao ushićenje. On je radio u korist čovječanstva, njegova umjetnost je bila oličenje filma koji ni na koga nije ličio. Njegov spektar je bijela boja koja se raspala na sedam boja pomnoženih sa sedam. To je bila njegova sopstvena boja, a takva je bila i njegova ličnost.
.
.
Šta biste rekli o vašoj poeziji, nešto neobično, lično?
.
…..Naravno, za mene postoje neki važni stihovi. Za mene bih rekla nešto u prošlom vremenu: «Bila je čovjek, dosta znamenit u svoje vrijeme.» Nešto od toga je zaista i bilo. Možda ta nepopustljivost. Što sam prevazišla jednostranost. Postoji još jedna za mene veoma važna crta – obožavanje talenta bilo kog čovjeka. Nečuvena osjećajnost za talenat drugog čovjeka. To je ono što smo govorili o Paradžanovu, Brodskom i drugima. To je mene zaista činilo srećnom. I za to su mi s neba padale neke nagrade, kao što je to bio susret sa Nabokovim, potpuno na rubu imaginacije, malo do njegove smrti. Mislim da je ljubav za talenat drugog čovjeka obavezno i znak sopstvenih sposobnosti.
.
.
Vi ste i glumili i odigrali odlične uloge u Šukšinovim filmovima.
.
…..Možda bih se više posvetila glumi da su dozvolili režiserima da me angažuju. Sa Šukšinom sam snimala dva filma od koji je prvi Živi takav mladić dobio Zlatnog Lava u Veneciji. Šukšin je bio vrlo zadovoljan sa mnom. Sprijateljili smo se za vrijeme snimanja i od honorara smo mu kupili odijelo, mašnu i cipele. To je bio izuzetan čovjek ali, istovremeno, nesrećan. Kad su me istjerali sa fakulteta zbog Pasternaka, poslali su me u Sibir kao dopisnika Literaturne gazete, gdje sam pratila rad livnice čelika. Kako sam bila mlada, livci su bili užasno ironični, govoreći o ogromnim uspjesima, u šta sam ja vjerovala, a što nije bilo tačno. Moja uloga u tom filmu je odgovarala upravo onome što sam ja tamo doživjela.
.
.
Vi ste zaista mnogo toga trpjeli u doba Brežnjeva?
.
…..Bila su to teška vremena. Dugo je trajalo Brežnjevljevo doba. Mislila sam da neću preživjeti, da je to nemoguće. Dala sam sebi zdatak da budem tu, da trpim, da stradam, i ni na šta da ne računam. I odjednom – ova promjena!… Nikada nisam vjerovala da će se nešto promijeniti. Nikada nisam vjerovala da će se štampati Solženjicin. Nikad nisam vjerovala da će baltičke zemlje dobiti nezavisnost. Maštala sam o tome, ali nisam vjerovala da to može da se dogodi. Ni za Lenjina, toga idola, nisam vjerovala da će ga svrgnuti. Ali kada se to stvarno dogodilo, shvatila sam koliko sam umorna i koliko me je zamorio prethodni život. Do tada to nisam shvatala. Jer sam ranije davala velik otpor tome što je postojalo, i odjednom je ono nestalo i trebalo je misliti o nečemu drugom. Sav mi je život otišao na Brežnjeva. Ljudi žive u nepodnošljivim uslovima. Ne mogu to da zaboravim. S jedne strane, čudila sam se kako je uopšte neko preživio. Ranije sam mislila, ako sprovodnici zatvorenika prežive i njihovi će potomci preživjeti, a od zatvorenika neće niko ili sasvim malo. Onaj koji likvidira kulake, taj će preživjeti, izrodiće potomstvo, djecu i unuke, a raskulačenih nema nigdje. To je izrođavanje, degeneracija. Tako ja mislim. Kada putujem vozom, gledam lica u vozu. Ljudi su dovedeni do očajanja. Te starice u selima koje su preživjele, koje su izbjegle likvidaciju kulaka, koje su izdržale okupaciju, čiji me je jezik tako očarao, jezik koji se sačuvao u seoskim ustima, a tih baka jednostavno više nema među živima u Voložskoj i Kalužskoj guberniji. Njih, dakle, nema, a one koje su došle, njihov jezik je sasvim drugačiji. Neka im bog da da započnu neki život – seoski ili drugi – ali one govore jezikom koji ne možeš nazvati ruskim. Taj život je nevjerovatno težak i vrlo složen. Svenarodna bijeda vazda traje. I ja sam porasla u svenarodnoj bijedi. Prvo je bilo moje predratno djetinjstvo, sjećam ga se, sjećam se i rata i poslije rata. I sjećam se da je uvijek postojala svenarodna bijeda. Uvijek su se ljudi mučili. I taj košmar koji ne može da se nazove životom, to je samo privid života. Ipak, porasli su neki drugi ljudi koji će nešto znati. Vidjela sam Brežnjeva. Bilo je u njemu nešto seljačko. Moja mladost i mladost moga pokoljenja se završila 1968. Godine, kada je napadnuta Čehoslovačka. 1965. Godine, kad je napadnuta Mađarska, još smo bili mladi. Bilo mi je devetnaest godina i nismo shvatili. A poslije Čehoslovačke, odjednom smo svi sazreli.
.
.
Kao da ne volite Gorbačova?
.
…..Ne želim da kažem ništa ružno sada kada je pao, ali i ne preuveličavam njegovu ulogu u tim velikim događajima koji se dešavaju u Rusiji ili bivšem Sovjetskom Savezu. Njegova je uloga nesumnjiva, ali se meni čini da je on shvatio da postoji neki ugao između bremena i vremena gdje neki velemajstor, ne mislim na Gospoda Boga, nego neke druge sile, kao kad bi sada iskrsao Hruščov i počeo da hoda nekud po toj šahovskoj tabli sa Gorbačovim. On sam nema ličnih kvaliteta i tih umnih vrlina. Ali njega su tako uzdigli, njegovo ime je stalo na čelo svih tih godina. On sam nije znao šta se moglo dogoditi za tu nedjelju dana. Nisam bila njegov poštovalac. Uvijek me ljutio, još pri prvoj pojavi na ekranu i, najzad, poslije događaja kad je rekao da nije znao za zavjeru. Šta to znači da nije znao? Otišao je na Krim. To je neubjedljivo. On je bio vrlo popularan u inostranstvu, ali nikada nije bio popularan ovdje. Sama njegova pojava je istorijski pripremljena krahom sovjetske imperije. Amerika je pokazala da je dovoljno igrati se vojničkim igrama. Treba Gorbačov da objasni da će se ta istorijska greška odraziti na svemu, da je to moralna greška. Treba se oduprijeti svakoj pojavi šovinizma, mraka i mračnjaštva. Dosta nam ga je više. Dosta nam je svih mračnih i rušilačkih sila. A sad se pitamo gdje su svi ti partijski i politički radnici koji su navikli na lak život?! Nikud oni nisu nestali. Svi su oni tu, i djeca i svi. Njih je puno. Uostalom, višak mračnih sila, ne znam kako da ih nazovem, bio je povezan s partijskom diktaturom. Bio je to težak i koban period.
.
.
Vaš dom je bilo mjesto gdje su se ljudi rado skupljali, zar ne?
.
…..Boris i ja nismo zatvoreni ljudi, naprotiv, otvoreni smo, s otvorenom kućom i mnogobrojnim gostima. Veoma se rado sjećam vremena kad smo živjeli u ateljeu moga muža. Tamo su se okupljali neobični boemi Moskve. «Tamo gdje smo bili susjedi sa vasionom…» Tamo su bili gramofoni, stare lampe, pegle. Muž ih nije sakupljao, sami su se skupljali. Gramofon je postao simbol nezaštićenosti i zato je bio na koricama Metropola. Sve što je van stvaralaštva je zamorno. Olakšanje nastupa kad nešto uspijemo da stvorimo na papiru.
.
.
.
Razgovarala Branka Bogavac
.
.
.
.
.
