Pravo čitanje poezije je samo kroz njeno učenje

Vladan Bajčeta, (Bosanska Кrupa, 1985). Osnovnu školu i gimnaziju završio u Pljevljima. Diplomirao na grupi za srpsku i svetsku književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, gde je završio master i doktorske akademske studije. Viši je naučni saradnik Instituta za književnost i umetnost u Beogradu na Odeljenju za istoriju srpske književne kritike i metakritike. Objavljene knjige: Borislav Mihajlović Mihiz: kritičar i pisac (2021); Non omnis moriar: o poeziji i smrti u opusu Vladana Desnice (2022); Кnjiževnost s predumišljajem: stvaralačka biografija Slobodana Selenića (2023); Кnjiževnost tranzicije: prilozi za istoriju srpske proze 1990–2020 (2024).

Šta je to reč?

Nešto što čini glavnu razliku između čovjeka i svega poznatog.

O priči i pripovedanju?

Priča je mit. A mitovi su istine o svijetu.

Vaše ime?

Trebalo je da se zovem Danilo, ali je ipak nekako prevagnulo Vladan. Otac je imao pobratima koji se tako zvao i po njemu sam dobio ime.

Prva reč koju ste izgovorili?

Kao valjda i svako dijete – „mama“.

Rodni grad?

Bosanska Krupa, tamo je bilo porodilišete. Ali faktički to je Dobro Selo, nekih četrdeset kilometara od grada. Otišao sam odatle sa sedam godina i nikad se nisam vraćao.

Prvo slovo koje ste naučili?

Ne sjećam se tačno. Ali se sjećam da me je u toku jedne noći aprila 1992. otac naučio cijelu azbuku, pošto sam znao samo abecedu. Tek što smo bili došli iz Bosne u Crnu Goru i sutradan je trebalo da krenem u novu školu.

Vaše prve igračke?

Sjećam se figurice nekog astronauta, kome sam slomio jednu od dvije antene na glavi. Cio dan sam proveo u takvom očajanju što više nije nov i što mu je narušena simetrija, da se i sad sjećam te potištenosti. Tek predveče sam se požalio bratu, a on je samo uzeo igračku i slomio joj i drugu antenu. U čudu sam gledao kako je tako lako našao rješenje, osjećajući beskrajno olakšanje do kog nisam umio sam da dođem.

Vaše igre?

Ja sam volio da se igram u kući, a brat je uvijek bio za to da idemo napolje. Jednom smo vijećali da li da se igramo „učitelja“, kako sam ja navaljivao, ili „fudbala“, što je on želio. Na kraju je pupustio i rekao: „Dobro, ja ću biti učitelj, a ti budi đak“. Sjeo sam „u klupu“, a on je sav ozbiljan ušao u „učionicu“ i rekao: „Dobar dan djeco. Prvi čas danas nam je fizičko, a na fizičkom ćemo igrati fudbal“.

Kao dete želeli ste da postanete?

Ilustrator. Čitao sam Politikin zabavnik bez prestanka od petka do petka. Po nekoliko puta, sve priče i stripove. To je sigurno do danas bila i ostala moja najveća škola: jedan broj je imao vrijednost jednog semestra na fakultetu. Znao sam imena svih ilustratora i tako dobro raspoznavao njihov stil, da sam mogao na osnovu samo nekoliko linija na crtežu da zaključim o kome se radi.

Šta Vas je rastuživalo?

Nemaština. Više tuđa nego svoja, jer sam se nagledao prave bijede, mada je i svoju trebalo otrpjeti. Devedesete su donijele toliko loših stvari, ali oskudica može da zarazi čovjeka za cio život. Kako kaže jedan od autora knjige Olovka piše srcem: „Kad nemaš imaštinu, onda imaš nemaštinu“.

Društvo u detinjstvu?

Žaža, Baća, Dženis i Nešo. Živjeli smo u naselju Pilana, nazvanom po velikom kombinatu drvne industrije, u kojoj je radio i moj đed. Između naših kuća i rijeke Ćehotine bila je velika livada, preostala iza bivše stočne pijace, na čiju se polovinu prvo smjestilo građevinsko stovarište, a onda i nedovršena zgrada nepoznate namjene. To je godinama bilo naše okupljalište. Preko dana smo igrali fudbal i košarku, a uveče „upadali“ u kukuruze i pekli ih zbijeni oko vatre. Nekad bismo tu i prenoćili. Tu smo dočekali i prvo veče bombardovanja u proljeće 1999. godine. Na ljeto te godine sam se, neposredno pred polazak u srednju školu, odselio sa porodicom u drugi kraj. Tada se završava moje djetinjstvo.

Prvi bicikl?

Imao sam nekakvu polovnu „Viktoriju“, dobro se sjećam „marke“, i gotovo da nisam silazio sa nje. Dijelom je razlog bio i što smo stanovali van grada, pa je to imalo i praktičnu svrhu. Kada sam odrastao za očev sportski bicikl, onaj sa „rogovima“, pamtim kako sam sa jednim od drugova i njegovim ujakom za dan izvozio čitavih 25 km do obližnjeg naselja Gradac i nazad. Sutradan, u naletu dječačkog entuzijazma, nas dvojica izvozili smo još jednom istu rutu i tako prešli za dva dana cijelih 100 km. Nisam ni slutio da ću se desetak godina kasnije, kad završim fakultet, vratiti u zavičaj i u tom istom Gracu raditi četiri godine kao nastavnik. Tada ću preći isti put, doduše ne više biciklom već školskim kombijem, sigurno preko hiljadu puta.

Učitelj?

Prvi učitelj zvao se Mile. Prezimena mu se ne sjećam. Pamtim trenutak kad smo učili pjesmu „Ivin voz“. Trebalo je da svi đaci po jednom pročitaju, a učitelj je išao od klupe do klupe i upisivao ocjenu u „Početnicu“ – tako se tada u Bosni zvao bukvar. Kada je došao red na mene, krenuo sam da čitam, a učitelj se nekako nadvio nad mojom knjigom i zaklonio je, upisujući ocjenu drugaru iz klupe. Ja sam nastavio sa „čitanjem“ pjesme jer sam već odavno naučio da je recitujem, a učitelj je to primjetio i oduševljeno rekao: „Pa ti ovo znaš napamet!“ Odmah mi je upisao peticu, ne sačekavši da završim. I dan danas računam da je pravo čitanje poezije samo kroz njeno učenje – od riječi do riječi.

Šta je bilo najteže u školi?

Bili smo prva generacija u gimnaziji kojoj su ukinuli smjerove i sve podveli pod „opšti“. Imali smo četiri časa hemije nedeljno u završnim razredima, fizike se više i ne sjećam koliko, a o matematici da i ne govorim. Međutim, nekima od nas nije trebala ni hemija ni fizika ni matematika nego nešto drugo, što bi nas moglo uputiti ka stvarima koje bi već u to vrijeme razvile naše sklonosti i potencijale. Umjesto da budem dobar iz nečega bio sam loš iz svega. Jedva sam nabacivao prosjek do vrlodobrog, preko jezičkih predmeta. I, naravno, fizičkog koje sam sa bratom odavno utvrdio.

Pljevlja?

Iako su industrijski grad koji sve više prekriva rudarski kop, Pljevlja imaju vjerovatno najljepši gradski park u Crnoj Gori. „Vodice“ počinju od Milet Bašte, najstarije kafane na Breznici, i nastavljaju se uz tok rijeke sve do njenog izvora. Tu se staza neprimjetno produžuje kroz šumu ka manastiru Svete Trojice, iznad kog se nalazi brdo zvano Popova Njiva. To je tačka sa koje se vidi cijela varoš. Prolazili smo tuda nebrojeno puta, a najljpše je bilo popeti se tamo u ljeto, kad je toplo, vedro i puno zvijezda. Završne godine gimnazije prošle su u takvim izletima, dragocjenijim možda od bilo čega što se u to doba dešavalo. Živjeti u malom gradu do punoljetstva čini mi se, kako vrijeme prolazi, sve vrijednijim iskustvom.

Šta ste čuli o Vašim precima?

Narodna etimologija kaže da je prvi predak bio hajduk Baja Pivljanina, da je iz njegove čete došao u naš kraj i da je tako ostalo prezime (Bajova četa). Druga, jednako (ne)utemeljena legenda je iz istog žanra, doduše ne o poslovična „tri“ već o četiri brata koji su pobjegli iz Cuca, opet ne sasvim konvencionalno „jer su ubili nekog Turčina“ već – dosta originalnije – zbog porodične čarke. Razišli su se preko zapadne Crne Gore i Hercegovine, a onda su potomci jednog (Bajo) stigli do Pljevalja. Provjerljivo je sledeće: očevi stari su iz Milunića i Kosanice (Pljevlja), a majčini iz Štitarice (Mojkovac). Postojbina za koju sigurno znam je, dakle, sjeverna Crna Gora.

Preci koje ste sreli?

Đed Dušan, očev otac: bivši stolar, strastveni pušač. Po cio dan je sjedio na svom mjestu između smederevca i električnog šporeta, duvanio i uglavnom nam se obraćao u šaljivim distisima. Kad bi se baba naljutila, govorio je da joj je „nestalo tona“. Mene je zvao „đédova sličica“, jer smo jedino nas dvojica imali plave oči u familiji.

Baba Kosa, majčina majka: prerano ostala bez muža i sama odgajila devetoro djece. Cijelo selo zvalo ju je Majka. Bila je najjača tužbalica u kraju: kad je u susjednom Podbišću sahranjivan Milovan Đilas, izbor je prirodno pao na nju. Oplela je po četnicima i partizanima, bratoubilačkom ratu u Crnoj Gori i svemu ostalom, tako da niko nije bio zadovoljan. Što i jeste zadatak umjetnika te vrste, poput njenog mlađeg kolege Matije Bećkovića, koji je prošao sa manje zapaženim govorom na istoj sahrani.

Otac?

Otac je radio kao nastavnik u velikoj seoskoj školi osamdesetih godina. Kako je bio preduzimljiv, ubijedio je direktora da nabave kinoprojektor i prikazuju filmove u fiskulturnoj sali. To se ostvarilo i on je napravio ogromnu atrakciju ne samo u selu nego i u čitavom kraju. Rolne „Tarzana“ i „Boška Buhe“ stizale su poštom iz Beograda i ja sam ih gledao kao pravo čudo u našoj dnevnoj sobi. Očevi đaci sretali su ga na putu do kuće dobacujući mu pitanje: „Nastavniče, kad će kino?“ Sjećajući se kasnije tih dana, jednom sam mu rekao da je on, ustvari, bio naš Đenka. Slatko se tome nasmijao.

Dugo godina posle svega, kad smo mu, već teško oboljelom, tražili zadnje i uzaludne načine izliječenja, zaputili smo se i ka Bosni. Tu noć, dok je moj brat vozio preko zavijane Romanije, otac je počeo da priča o danima prije 1992. Govorio je polako, kako je i inače znao, evocirajući idilične uspomene prekinute ratom i našim odlaskom. Onda se prisjetio jedinog docnijeg povratka u selo nekim administrativnim poslom i prvog susreta sa starim prijateljima i komšijama koji su ga toplo dočekali. Vodili su ga da vidi školu, zgradu u kojoj smo stanovali i sva druga poznata mjesta. „Odveli su me“, rekao je, „i do spomenika na kom je spisak postradalih u ratu.“ Onda je neko vrijeme zaćutao, a zatim tiho dodao: „Sve moji đaci.“

Da li ste pisali ljubavna pisma?

Imao sam drugaricu iz Beograda koju sam upoznao na školskim „Igrama bez granica“. Dopisivali smo se neko vrijeme, uglavnom se ispovijedajući o ljubavnim jadima i ostalim tinejdžerskim stvarima. To nisu bila ljubavna pisma, već pisma o ljubavi. Teorija, dakle.

Sećate li se prve ljubavi?

Brat i ja smo imali prve „cure“ koje su takođe bile rođene sestre. Budući da su nam svima roditelji radili kao nastavnici, stanovali smo skupa u potkrovlju stare školske zgrade, dijeleći neke od prostorija adaptiranih za kakav-takav život. Moj brat je čak krenuo godinu dana ranije u školu jer nije mogao da prihvati da njegova djevojka, koja je bila nešto starija, pođe u prvi razred bez njega. Cijela njihova porodica ubrzo se odselila u kraj odakle su došli i moja djevojka je tamo krenula u školu, uskraćujući mi priliku da ponovim bratov podvig. Međutim, i mene su poslali u prvi razred sa prethodnom generacijom jer sam već – kako to biva sa prosvetarskom djecom – znao da čitam i pišem.

Vaš nadimak iz škole?

Vlado. I dalje najviše volim kad me tako zovu.

More?

Jedno od najranijih sjećanja uopšte vezano je za bazen u Tivtu, negdje u prvih par godina života. Otac nikako nije htio da nam kupi šlaufe, mišiće i ostala pomagala kako bismo što prije naučili da plivamo. Nekako sam iskukao da barem na kratko od dječaka pored nas pozajmim šlauf. Sledeća slika je kako se brčkam u bazenu, sve dok nisam dobio ideju da se „popenjem“ na vazdušni pojas i tako izvedem nekakvu „tačku“ za prisutne. Kako sam zamahnuo nogom tako sam se prevrnuo i našao skroz potopljen. Vidio sam oko sebe plavetnilo, mjehuriće, ali mi nije padalo na pamet da bilo šta uradim. Sjećam se dobro da sam bio nepokretan i čak sasvim miran, jer mi, valjda od šoka, nije ni bilo baš najjasnije šta se uopšte dešava. Vidim zatim oca koji roni prema meni i izvlači me na površinu.

Gde je otišla Vaša prva plata?

U kafani Hotela Pljevilja. I druga isto. Brzo sam shvatio da i ostale plate mogu veoma lako otići tamo i upisao doktorske studije, plaćajući od tada školarinu umjesto kafanskih računa. Mada je i dalje bilo kafanskih računa, a naročito kad se otplatila školarina. Više nema ni kafanskih računa ni školarine.

Poezija ili proza? 

Ne mogu precizno da izmjerim. Prozu više vremenski čitam. Ali poeziju konstantno „čitam u glavi“. Nema dana da nešto „sebi“ ili „u sebi“ ne recitujem, a ima dana kada ne pročitam nijedan redak.

Šta upamtiti od drevnih pesnika?

Da čovjekovom sudbinom upravljaju bogovi.

Tolstoj ili Dostojevski?

Do 25. godine bio je Dostojevski, posle Tolstoj.

Sofka ili Koštana?

Sofka.

Da ste u prilici, šta biste pitali Vladana Desnicu?

„Koji Vam je omiljeni Njegošev stih?“

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

Milan Konjović

Gde Vam je ugodnije, u danima ili noćima?

Negdje posle 35. godine života postalo mi je potpuno svejedno koje je doba dana i noći, kao i koje je godišnje doba.

Zašto se ljudi zaklinju?

Zato što ne mogu da žive bez vjere.

A zašto proklinju?

Zato što ne mogu da povjeruju da su mahom sami krivi za sve.

Čemu služe milioni zakona i propisa?

Da ne bi postojao samo jedan, koji bi uspostavio neki Karađoz.

Kome verujete?

Svima. Svi uvijek govore istinu. I kad lažu, ljudi kažu dio istine.

Kako danas izgledaju zablude iz Vašeg detinjstva?

Kao žilave i zdrave samoobmane koje čovjeka spašavju od toga da ne odustane prerano. Za sve bi se na ovom svijetu moglo reći da je besmisleno osim djetinjeg pogleda na svijet. Nema većeg zločina od razbijanja tih zabluda, makar ne prije vremena, koje će to svakako, na ovaj ili onaj način, uraditi.

Začin?

Ulje od tartufa. Najobičniji kuvani krompir i komad starog sira postaju gozba uz samo nekoliko kapi.

Vaši strahovi?

O tome se ne priča ni u pustoj poljani. Sjetite se Orvelove 1984.

Čega se stidite?

Loših stvari koje sam radio znajući da su loše.

Praštate li?

Praštam. Nekad i zaboravljam zašto sam se tačno bio naljutio.

Tražite li da Vam se prašta?

Nije obavezno.

Šta je najlakše u životu?

Sve je lako pošto se domogneš visoravni negdje na sredini puta.

Šta je najteže?

Najteže je stići dotle čitav.

Čime se ponosite?

Prijateljima.

Ko Vas je razočarao?

Ne mogu da se sjetim.

Koga ste Vi razočarali?

Vjerovatno bolje da ne znam.

Čemu uvek dajete prednost?

Uvijek se treba dobro naspavati.

Da li ste ikada bili bezbrižni?

Većinu života sam, čini mi se, istovremeno bezbrižan i zabrinut.

Šta dalje?

Sve kao i do sad.

Razgovarala Jelena Kostić

Fotografija: Dragan Zabunović