Doba bezbrižnosti

Vanda Mikšić, redovna je profesorica na Sveučilištu u Zadru, prevoditeljica i pjesnikinja. Članica je uredništva književnog časopisa Tema, te biblioteke Domaine croate/Poésie pri francuskoj izdavačkoj kući L’Ollave. Od 2020. članica je, a od 2022. i predsjednica Tportalova žirija za najbolji hrvatski roman. Objavila je tri znanstvene knjige, jedan izbor frankofonske kratke proze te velik broj znanstvenih i stručnih radova. Potpisuje i tri knjige poezije, kao i knjigu poetskih proza, dok joj je u Francuskoj objavljeno pet pjesničkih naslova. Pjesme su joj prevođene i na engleski, makedonski, njemački, švedski i turski jezik. Prevodi s francuskog i talijanskog (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), knjige za djecu s engleskog te hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za svoj prevodilački rad višestruko je nagrađivana (nagrade Iso Velikanović, Josip Tabak i Davidias). Republika Francuska odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti. Od lipnja 2021. je osobna izaslanica Predsjednika RH za Frankofoniju.

Šta je to riječ?

Nit od fonema, semema, daha i parfema, koja nas povezuje sa svijetom i s nama samima. Riječ zna biti mrtva, živa je riječ. Žilava i meka. Mliječ i kreč. Dam ti riječ. Uzmeš mi riječ. Razmjenjujemo riječi… Vjerujemo si na riječ. Riječ nanosi i naplavljuje, preplavljuje… Što reć!

Vaše ime? 

Trebala sam se zvati drugačije. Važno je uvijek se zvati drugačije. Mama je htjela Morana, tata je rekao Vanda. Vanda je rekla Petra, više puta, nije se baš čulo. Princeza Vanda se, kažu, bacila s krakovskog mosta samo da se ne bi udala za stranca. Ja sam baš to učinila da ime razriješim traume i mistifikacije. Kao četverogodišnjakinja sam ipak jedan dan bila doktorica Vera. To je bio dan: reklama za frutolino! U Londonu sam bila Nadia, na dva dana. I noćila sam u skupom hotelu. Sve je bilo kako treba, izmješteno.

Vaše prve igračke?

Sjećam se krpene lutke koja se s jedne strane smijala, s druge plakala. Imala je narančastu kosu, blijedu put, narančastu odjeću i narančasta kolica. Sjećam se i dva laneta od plastike koja sam prvo mogla jahati, a onda su se naglo smanjila. Pišući ovo uviđam dvojnost u oba primjera.

Vaše igre?  

Gumi-gumi, lovice, skrivača, nogomet, vratolomije na prečki za klofanje tepiha, jedenje nezrelih šljiva na stablima, prešanje kovanica na pruzi, sjedenje u kamenoj žardinijeri na balkonu stana na sedmom katu i slične spačke…

Kao dijete željeli ste da postanete?

Inokorespondent ili ambasador. Eto što je riječ! Očito me impresionirala duljina i neproničnost. Iako, kad bolje razmislim, završila sam kao varijacija na temu, u korijenu svega što radim je medijacija. Hermes.

Šta Vas je rastuživalo?   

Kad sam iz vrtića morala kući. Tamo je bilo puno djece i igračaka, tulum. Nisam voljela samoću, čak i za u dućan nazivala sam prijateljice, hoćeš sa mnom, hajde, idemo zajedno.

Otac?

Očev je otac bio postolar, a dječak otac hodao je bos šibenskim kalama. Imao je cipele, ali da ih ne uništi, jer nije bio jedino dijete i do novih cipela se nije moglo samo tako, ostavljao ih je na stablu i nastavljao kroz dan i grad golih tabana. Pa ih jednoga dana nije zatekao na grani. Bio je to dan kada je uvidio da od vraćanja kući uništenih cipela ima i gore.

Društvo u djetinjstvu?

Djevojčice i dječaci. Sestrične i bratići. Odrasla rodbina, brojna. Baka.

Prvi bicikl?

Crveni poni.

Šta je bilo najteže u školi?  

Pohađanje škole me je zabavljalo, nije mi bilo teško. Jednom sam nešto kod kuće zaboravila pa sam po to otrčala pod odmorom prije glazbenog, a onda me učiteljica odmah na početku sata prozvala da pjevam. Zadihana, to je bilo teško, nacerila mi se jedinica. Gorko iskustvo nepravde. Razne su nepravde u školi, i teške. Neki kažu vježbanje života.

Učiteljica?

Imali smo strašno strogu učiteljicu iz engleskog u osnovnoj školi. Sitna, narančaste kose (i ona!) svezane u rep, špičasta nosa i reska glasa. Antonija. Možda se i ona s jedne strane smijala, s druge plakala. Sve što danas od engleskog znam dugujem njoj.

Predeli Vašeg detinjstva?  

Zagreb. Ulica. Park. Nasip. Šibenik. More. Kamenjar. More. Njemački bunker. More. Makija. More. Ćemer (bunja, kažun…). More.

Da li ste pisali ljubavna pisma?

Zar ima tko nije ?! U nekim fazama i pismo dnevno. S prva dva dečka odslužila sam vojni rok, prvo jedan, pa drugi. Znači, duplo (opet dvojnost!). To me svejedno nije pripremilo za rat. Pisma su završila u kontejneru.

Srećete li danas Vaše prve ljubavi ?

Ne. Ugrađene su u meni.

Vaš nadimak iz škole?

Vandaluzija. Vandolina.

Šta ste čuli o Vašim precima?  

Jedna je baka (Šveđani kažu mormor, mamina mama) sa 16 svojevoljno otišla u partizane, oca su joj prethodno ubili partizani – zapravo susjedi, ljudi s kojima je odrastao – dok je radio u polju, navodno, nije se opredijelio, a dva su mu brata otišla u šumu, sestra i poginula. Možda je samo bio plah. Možda je samo htio održavati kuću i imanje. Možda je samo propustio potjerati iz kuće ustaškog načelnika policije kad se kod njega došao najesti i napiti. Mormor je u partizanima naučila daktilografiju. Djed (morfar) je također ratovao s partizanima, na Triglavu, i dugo još dugo vikao u snu Pucaj! Majku vam vašu!, a dane kratio rakijom urlajući s balkona Živla Rvacka! I dobro ih skratio.

Druga se baka (farmor) prezivala Kolombo, familija je, kažu, bila porijeklom iz Bergama, maranguni, izrađivali su namještaj. Izvana možda najviše nosim nju, a možda i neku davnu ljubav prema talijanskom jeziku. Farfar je rođen u Banatu, selu Keča nedaleko od Temišvara, gdje su se Mikšići nastanili kad im je dodijeljena zemlja kao naknada za onu koju su izgubili u Pokuplju krajem 18. stoljeća. Preko Vojvodine se kao mladić spustio u Šibenik, gdje je upoznao farmor i ostao. Partizan, postolar, jedan od osnivača nogometnog kluba Šibenik, i sindikalist. Sindikalizam je kod nas u genetskom kodu, ima ga i moj otac, dugogodišnji sindikalist u pošti…

Gdje je otišla Vaša prva plata?

Na život u Bruxellesu.

More?

More je sve. U žilama je. U očima. Fluidno, duboko, uskomešano, slano.

Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?

Gdje se u Firenzi jede najbolja fokača.

Šta se krije u Homerovom detinjstvu?

Isto ono dječje što se krije u Homeru. Ako nije bio artificial intelligence.

Da li se vraćate Vergiliju?

Zar smo se ikada rastali ?! Šalu na stranu, malo sam ga zapostavila.

Bodler ili Valeri?

Oba. Oba. Baudelaire otvara mogućnost da ti štakor bude igračka, Valéry je Vergilije umnih zakutaka…

Elijar ili Sandrar?

Cendrars.

Beket ili Jonesko?

Beckett! Ali Ionesco… Ne želim birati. Dvojnost je, da se ponovo tome vratim, važna jer razbija ideju jednoga, jedinoga, zacrtanog, granice. Netko je uvijek spram. Postoji Drugi.

Dragojević?

Znala sam ga sresti u gradu, proći pokraj živog mita. Naslušala sam se o njemu. Čitala ga. Meni jedan od najvećih. Prevodila sam ga na francuski, ali on se nije htio prevoditi. A itekako bih voljela da ga mogu čitati i frankofoni…

Glembajevi ili Vučjak?

Na rubu pameti.

Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?

S pravim ljudima.

Kurosava ili Bergman?

Ponovo oba. S tim da mi je Rašomon u srednjoj školi bio čista revelacija: otvorio je cijeli svijet poliperspektivnosti.

Začin?

Volim dobro maslinovo ulje, boju, konzistenciju, okus… Bez njega bih teško mogla. Prije dvije godine sam napokon svjedočila pretvaranju ploda (prethodno ga i brala) u tekuće zlato. Ekstaza.

64?

Kao mala ponekad sam igrala šah s tatom i bila posve nedorasla. Ali volim sve umne izazove, otuda vjerojatno i sklonost prema OULIPO-u i piscima poput Pereca, Queneaua, Calvina… Mama, jer dosad nije bilo ni riječi o njoj, mama je – pored iznimne ljepote – oličenje žive inteligencije i analitičnosti. Voli rješavati križaljke i enigme, sudoku, gdje god je neki čvor za raspetljavati umom, briljira. Ona je kraljica i uvijek matira. I sjajno kuha.

Vaši strahovi?

Strahovi i strepnje. Ima toga u mojim stihovima. I snovima. Od iskustva 2020. potres mi je najveća strepnja. A oduvijek strah od mogućnosti da zakažem, ne budem na visini nekog zadatka, nečega što mi je povjereno…

Čega se stidite?

Činjenice da sam u nekim važnim životnim situacijama pristala na kompromise i rješenja koja nisam htjela, ali se nisam znala izboriti za svoja.

Praštate li?

Možda i prelako. Pomislim ponekad da je to zbog svih pročitanih knjiga i odgledanih filmova, izlazim iz svoje perspektive i stavljam se u poziciju drugoga, nastojim razumjeti, osjećam empatiju, opravdavam, čime donekle relativiziram vlastito stajalište. To nije uvijek dobro za mene, ali je način da se raste.

Tražite li da Vam se prašta?

Nije mi teško reći oprosti.

Čime se ponosite?

Svojim sinom, životom koji sam uspjela izgraditi, knjigama koje sam prevela, studentima kojima sam nastojala prenijeti sve što znam, odnosom s obitelji, roditeljima, prijateljima… Nastojim graditi.

Ko Vas je razočarao?  

Razočarao me je čovjek kao takav, koji je opet pokazao da never more lako postane never mind. Na mikrorazini mog malog života razočaraju me osobe koje nisu spremne na nesebičnost i altruizam, koje ne vide dalje od sebe, koje sebe vide i žive kao svoj jedini velebni projekt.

Koga ste Vi razočarali?

Svojim odlaskom? Dva mladića. Svojom osobom i načinom bivanja? Nije mi priopćeno.

Čemu uvijek dajete prednost?

Otkrivanju. Dijeljenju (u smislu zajedništva, dakako, ne podjele). Radosti.

Da li ste ikada bili bezbrižni?

Djetinjstvo je bilo moje doba bezbrižnosti. Naročito vrijeme provedeno s tetom, tetkom i dvjema sestričnama na maloj jedrilici, među otocima: ploviti, kupati se, skakati s pramca, prati pomidore i breskve u moru i jesti ih tako da se sve cijedi niz bradu i laktove. Do 1991. sve bilo je bezbrižnost.

Šta dalje?

Vremena su bez plana i programa, ide se dan po dan. Sve se osipa, mrvi pod prstima, teško je vidjeti do večeri, a kamoli dalje. Prioritet je da mi sin bude zdrava i samostalna osoba. Prioritet je iz dana u dan spašavati čovjeka i njegovu čovječnost, prirodu i svijet u kojemu živimo. Svatko kako može. Da se ne dokine. Na čemu se zdušno radi.

Razgovarao Enes Halilović