.
.
U vrtu jednom gdje katkad ruža cva,
Pjesma slavuja od suza tkana sva.
Vrana sa svog u vrtu gnijezda
Stade grdit što pjeva za zvijezda:
’’Jedan li mjesec od godine manje
Snužden ti, o samo znaš za ćutanje.
Što sada zviždat, pjevat ne prestaješ
I drugim pticama mira ne daješ?
U svojim postupcima čudan ti si,
U njima ni malo istrajan nisi.’’
’’Nesretnice’’, na to slavuj zbori,
’’Ćuti, ti ne znaš tajnu što me mori.
Jedan li mjesec od godine manje
Čežnjom mučen čekam ruže cvjetanje.
I život moj tad ko i ti pocrne…
Al samo li toplo proljeće pirne,
Opet ruža na vjetru podrhtava,
Prekrasna i svježa se rascvjetava.
Bez glasa ostanem od tog veselja
Kad jecat radostan moja je želja.
Pa i sve doline da mi budu dar
Ne bih zapjevao svoje pjesme čar.
Al tada se gasi moje ruže plam
I u ledenom zlu opet ostah sam.
Zašto grakćeš ti, tu na svojoj grani,
Sličnija balegaru nego vrani?
Kako ti da shvatiš moj o ruži san?
Zbilja mi je bolje da te i ne znam.“
I kada sve to pjevač slavuj reče,
Postavši još crnja, vrana uteče.
I skri se u lišću posve sumorna,
Ko slavuj zimi sad je jadna ona.
.
.
.
Sa ruskog Nadija Rebronja,
original na starouzbečkom
.
.
.
.
.
