Ptice

 

Ptice

Jate se sa svih strana

 

kao niska krunice

premeću se gore-dolje

slijeću, uzlijeću,

trgaju, nose.

 

Zrno po zrno zoblju one

iz misli, iz duše

iz spokoja, iz radosti.

 

Raznose mene

kao žito za Mrtvu subotu.

I tijelo mi mrve.

Ono, u agoniji, nema snage da se brani.

Gledam sebe dok iščezavam

u sopstvenim zjenicama.

 

Čak ni ono strašilo u meni

što tajno ga gajim da me pazi

Ne može ih rastjerati

 

Od njegovog slamnatog tijela

Motaju si gnijezda,

Kuće se tamo,  rugaju se njemu.

 

 

Psi

 

Pustim li ih, rastrgat će me.

Pa ih držim svezane i mirne,

Ama sva  u uho pretvorena, bez duše.

 

Dok se  nehajno komešaju

Bolje da se ugnijezde

U svom ležaju,

Zvekeću lancima,

A ja trnem od straha

Da se ne razbude, da ne pobjesne,

Da se ne pođu nadimati  i vući

I lanac sa srcem zajedno  da ne iščupaju.

 

Crvenim bolom će me natopiti.

Gladni i zadihani

Sažvakat će me sa strašću.

 

 

Mačka

 

Konačno poslije svega
Želim da se iščistim

Poput mačke
Što jezikom kotrlja po mekanom tijelu
Ja u glavi meko kotrljam
Tvoje slike:

Tvoje prste okosnice.
Oko.
Kružnicu onog trena
Prije nego što je tvoje usne opišu.
Magnovenje tišine
Pred da izgrije bljesak iz tvojih obraza
Tijelo. Govor.
Drhtaj golubljih krila.

Bujica od kadrova protiče niz mene
Ispire me
Pere me od tuđih otisaka,
Od nanosa
Koje mi je vjetar taložio stihijski.

Ne miluje me kao jezik.
Kao ljuta prepečenica me prži
Grebe, ali sve iskorjenjuje.

Sloj po sloj kao bistra voda
Sa uspomenama prelistanim
I  tim što će tek da se pišu
Ispunjava me.

Čista,
puna tebe opet i opet
okrepljena se ispravljam
Svijetla, skoro sveta.
Da te dočekam.

 

 

 

KRAJ LJETA

 

(mom rodnom gradu, Ohridu)

 

Lako je ovakvog da te volim.

 

Blještav naspram bronzanog sunca,

izvijen u svom zenitu,

užareni si luk po kojem se penjem.

 

Gore je lijepo.

Ljetni me vjetar miluje,

i darežljivo te pokazujem svima:

kuće – sočne grozdove na brijegu

kao bijele zube  u tvom osmijehu;

 

iza svake kapije što se otvara

treperi izlazak sunca iz tvog oka.

 

Lako je ovakvog  da te volim.

 

U krvi ti pleše divlje pleme.

Uronjena u tvoju toplinu,

sigurna u tvoju ljubav,

dijelim te s drugima.

 

A sutra će ti presjeći vene.

 

Pleme će izjuriti napolje,

u usklicima nositi život iz tvog tijela.

U hipu ćeš svenuti. Bićeš neko drugi,

dalek, bezosjećajan i stran.

Sa srcem otvrdlim pod bičevima vjetra,

Sa licem izbrazdanim pod suzama kiše,

Sa očima u kojima se vrane gnijezde,

U tvojim ustima – zemunice.

Bunt će te moj samo uznemiravati  tvoje sopstvene muke

 

Teška će biti tvoja ljepota,

Samo će najjači moći da te ljube.

 

 

KVINTINE

 

Treća

Kad počnem sumnjati, jedna ptica zatrese
krilo pod mojim lijevim očnim kapkom; perje koje pada
uznemirava moju ohlađenu unutrašnjost.
A prodavač kestena dobacuje: perje je dobar znak!
Anđeli su s tobom, kaže, i čuvaju te.

 

Šesta

Snijeg pritišće planine.
Šapat opalog lišća spava na golim granama.
Medvjed u tišini sanja svoj glasni rik.
Zima pokriva svijet gunjem i zapovijeda mir.
Utihnite, strasti, smiri se, srce! Vrijeme je za san.

 

Deseta

Pružam usne prema užarenom suncu.
Žedno pijem žegu i polako se odmrzavam.
Ljeto, topli očinski zagrljaj, smirenje,
ali i čvrste ruke koje me bacaju visoko prema suncu
i sigurno me dočekuju nazad.

 

Jedanaesta

Još jedno ljeto odlazi.
Vezane za njegov zlatni rep
kotrljaju se i klepeću nedovršene avanture.
Jata ptica zamračuju živopisne zalaske sunca.
Sa sjevera se prikrada zimsko računanje vremena.

 

 

 

 

Sa makedonskog Seida Beganović