Želio sam da umrem u zelenim haljinama…
(Muhamed Abdagić)
Znači li smrt i umiranje?
Brzo je zgužvao list i stavio ga u unutarnji džep sakoa. Ostarjelim, naboranim šakama prekrio je lice i čvrsto pritegao glavu…
Svakoga dana u isto vrijeme izlazio je iz stana. Osvrnuo se nekoliko puta iza sebe, sasvim pažljivo da niko drugi ne primijeti. Bili su tu. Kao i uvijek pratili su svaki njegov korak. Iznenađenja nije bilo. Sedamdeset i pet mu je godina. Više od pola života osjeća da ga prate. I kada bi mu drugi govorili da umišlja i da oni ne postoje, osjećao bi im prisustvo.
Može li čovjek živjeti bez sjene?
Često bi duge noći provodio razmišljajući o tome i pokušavajući da im uhvati lik, da vidi ko su oni. Znao je šta žele. Prate ga već skoro pedeset godina. Možda je želio da im se prepusti. Neka uzmu to po šta su došli. Ponestaje mu snage. Osjeća da prestaje da se boji, a što je najgore, kao da više ne osjeća strah. Oni su neželjeno postali dio njegovog života. Neka pokupe sve. I njegove rukopise…
Svakako ih niko osim njega ne čita. Nikome nisu bitni. Svaka vrata se na pomen njegovog imena zatvaraju. Od kad mu se Šaćir ne javlja počeo je pisati na marginama novinskih listova. To je dobar način da ostaneš nezapažen. Kada te prate, to ti i biva cilj. Možda će tako njegove riječi, poput vode, naći svoj skriveni put.
Kretao se uvijek istim ulicama u pravcu Vilsonovog šetališta, nadajući se da će ga tamo čekati Šaćir-efendija. Možda ga je izmislio kao i one sjene koje ga godinama prate. Nakon toliko vremena nije mogao jasno razlučiti da li su stvarne Zastajao bi na tramvajskoj stanici i sačekao da se oko njega stvori gužva. Nekako mu je to ulivalo sigurnost jer se osjećao manje uočljivim. Dok bi se desnom rukom oslanjao na staru tramvajsku šipku, lijevo rame mu je uvijek bilo naslonjeno na ivicu prozora. Krišom bi posmatrao putnike kojih je bilo sve više. Razmišljao bi o strahu. Mogu li se ljudi izboriti sa njim? Mnogo godina pokušava i taman kad mu se učini da je uspio, nešto ga demantuje. Najteže su mu padali dani koje je proveo u zatvoru. I dalje je mogao osjetiti neizvjesnost koju je nosio svaki sumrak i neopisivu radost koju je budio prvi trag zore. Zidovi ćelije pomažu ljudima da osjete iskupljenje sopstvene krivice. A kada je nemaš? Kada ništa ne osjećaš? Onda toneš. Svaki dan se pretvara u vječnost. Dovoljno je da ti se ime nađe u nekoj beznačajnoj fusnoti. Onoj protiv koje se nećeš umjeti izboriti, onoj u kojoj će te proglasiti izdajnikom, neprijateljem i bez ijednog dokaza vječito krivim. Čemu sve ispisane stranice u životu ako ti margine potiru sve što si ikada stvorio? Sasvim je dovoljno da kažu: Kriv je! I ti čekaš, nestaješ… Iščekuješ da prođu godine, da te zaborave ili da te se sjete.
U tim najtužnijim trenucima u stomaku je osjetio žar a onda strujanje koje se širilo duž čitavog tijela završavajući se u blago savijenim šakama.
– Vjeruješ li u reinkarnaciju, Šaćire?
Pisanje je doista najteži čovjekov usud.
Provlačeći se kroz gužvu trudio se da niko posebno ne obrati pažnju na njega. Stigao je do klupe koja je od sunca dobrim dijelom bila zaklonjena razlistalom krošnjom stare lipe. Volio je miris tog drveta koji ga je tako podsjećao na djetinjstvo, rodno mjesto i široka, zelena pešterska prostranstva. Žmurio bi i duboko udisao miris koji se poput leptira približavao već skoro ugašenom plamičku i opet ga rasplamsao da poput buktinje razgori najskrivenije osjećaje. Ljudi nikada potpuno ne odlaze iz svog zavičaja. Uvijek, makar ispod nokta, nose mali grumičak zemlje po kojoj su prvi put koračali. Navirala bi mu sjećanja, slike svojih prijatelja, mladalačkih ideja i poleta, literature koja im je bila prozor u svijet. Tih godina je počinjao da piše. U rascijepu između ideologije i religije je prvi put zgužvao papir ispisan stihovima. Godinama nakon znao je da tuži za istim onim što ga je potaklo da bude ono dijete koje će revolucija baciti niz vodu. Samoća je zasigurno bila najveće žarište tuge. Dani su mu se pretvarali u noći, proljeća u jeseni.
Šaćir opet nije došao. Na klupi nije bilo nikoga. Možda više nikada neće doći, pomislio je pisac. To je u njemu izazivalo neobičnu uznemirenost. Ma koliko pokušavao, čovjek nikada ne može prihvatiti samoću. Svaki dan mu je postajao isti. Dolazio bi na to mjesto, provodio određeno vrijeme u čekanju i odlazio. Nije primjećivao nikakve promjene, ljude koji su prolazili, ptice koje su križale horizont. U trenu je osjetio zvuk starog sječiva koje se zariva u koru jabuke i presijeca je na pola. Nikoga nije bilo. Osjećao je Šaćirovo prisustvo. Vjetar je nosio miris svježeg hljeba. Šutio je.
-
-
-
- Mislio sam da nećeš doći, gotovo radosno progovori pisac.
- Ali ja ne postojim. Niti sam došao, niti mogu otići. Vrijeme je da već jednom prestaneš da me čekaš.
- Snijevam, Šaćire… noćima već jedan isti san. Mali bunar na samom kraju Pešteri, ograđen bjeličastim kamenjem. Dubok. Prazan. Na dnu – dječak. Ostavljen. Sam. Uplašen.
- San je od Boga, činilo mu se da govori Šaćir.
-
-
– Svaku noć spuštam čelo na pod i osjećam da me uzimaju. Samo tada uspijevam da savladam nemir. Sjene su i dalje tu. Ne napuštaju me. Nemam više snage. Uželio sam se svitanja. Hoću još jednom da ugledam golubove kako strmovitim letom izleću iz svojih gnijezda, prije toga…
***
Toga jutra ljudi su zahvatali vodu ispod starog vodeničkog kamena. Mlade vrbice potapali su u nju i ostavljali ispod rascvjetalog drveta. Pisac je sjedio u parku okružen bijelim brezama koje su točile svoj proljetni sok. Nad starim bedemom prvi put su ove godine poletjeli golubovi. Očima je pratio njihovo uzdizanje k nebu. Osjećao je da se i sam pokreće, kako se nešto izvan njegovog tijela uzdiže i prati njihov let. Nikada do tada nije osjećao toliki spokoj. Lutaju duše, ali jednom iznenada, pronađu svoj mir. Negdje na obali rijeke djevojčica je skupljala odbačena perad i njima ukrašavala svoj šešir. Na prozoru malog stana koji gleda na ulicu, sletjela je ptica plavog repa. Ispisane hartije prekrila je prašina. Jedan dječak je kraj čovjeka, koji je zaspao na klupi, pronašao knjigu neobičnog naslova Uspinjanje. Kasno popodne uskim putem išla je mala dženaza. Stari sahadžija se zanimao koga to ljudi prate. Rekoše mu da međ’ onim bijelim čaršafima leži pisac. Odmahnuo je rukom i bacio punu šaku zrnevlja uličnim golubovima.
Na drugom kraju visoravni, u tamnoj sobi, zaplakalo je dijete. Majka je zapalila svijeću da njome presiječe mrak.
