Poezija

Zatvori oči

 

Kukavico

 

Majko, jučer mi je bio rođendan.

Navršit ću trideset za tri godine

Za još četiri bit ću kao ti kada si otišla

Osjećala si se usamljenom

Uz muža, sestre, roditelje i vlastito dijete

Nisu te pustili na miru

Selili su ti tijelo dva puta, htjeli su i treći

Bila sam ti na prvom sprovodu

Raskošan buket na kojem piše 5.a

Otišla sam

Na tvome drugom sprovodu bili smo samo otac, tetka i ja

Sestra ti je pala na koljena od jecaja

Meni je bilo vruće

Prvi ti se pridružio otac

Zatim majka

Mora da je bilo lijepo

Opet biti nečija kći

Pitala sam tetke:

Imam li nešto njeno?

Nemaš ništa Elzino, ista ćaća

Uporno uzimam nož koji si zabila u svoj mekani trbuh

Trbuh iz kojeg sam izašla

 

 

Izgubljeni zagrljaji

 

Oglušila sam na uplakanu djevojčicu

Koja mi živi u rebrima

traži majku, oca, djeda, baku

Želi da ju netko čvrsto zagrli i ne pusti

Pretvorila sam je u ženu

Koja na prvu lijepu riječ raširi noge

Zatvori oči

Odvojena od svog tijela i uma

 

 

Meduze

 

Izbrisala sam ga kao i svakog drugog

svaki trag, svaki skrinšot

Izbrisala dio sebe koji se smijao njegovim forama

sram kada bi me upitao boli li me, a ja slagala

Suze koje bi on smatrao dokazom slabosti

U nadi da ću jednom pokazati svoje pravo ja

Glavu meduze

 

 

Tamo gdje me zovu 

 

Zavičaj je trava koja me škaklja dok ležim na njoj

i govori mi:

Ostani tu još malo s nama

Lijepo ti je tu

Među svojima

 

 

Ne gledam se u ogledalu 

 

Riječ celulit ne znači mi ništa

Dečki su głupi

Imam trinaest

I slobodna sam

 

 

Moj udarac boli 

 

Režat ću na svih

Neću disciplinu

Pljunuti ću vam u lice

Želim ugristi ruku koja me hrani

Nasmijati ti se u lice

Slomiti svaki dio tebe koji misli da sam zvijer

Biti ljubimac nije moj stav

Ja sam medvjedica

Kidam ti meso s užitkom

Krv curi niz bijele zube

A ja hoću još!

Godinama me niste hranili

Mislili da mogu živjeti od praznih obećanja

Puštena s lanca

Jedem svih koji mi se nađu na putu

Tek kada budem štiklom stala na masovno groblje

Koje ću nazvati djetinjstvo

Tek tada, moći ću spustiti lopatu

Namjestiti ruž i vikati

Ja sam slobodna

 

 

 

author-avatar

O autoru Elizabeta Jurić

Rođena je u Njemačkoj 30.08.1996. Pohađala Srednju školu u Bujama, Istri. Stekla titulu prvostupnice inženjerke grafičke i multimedijske tehnologije u Varaždinu. Član Udruge mladih u Umagu “Fobija”, ljubiteljica književnosti, kinematografije i životinja. Oduvijek prisutna ambicija i želja za pisanjem i drugim umjetničkim izražavanjem, do sada nigdje objavljena. Pohađala tečaj pisanja Poezije tijekom ljetne škole kreativnog pisanja u Staroj Sušici, mentor: Zvonko Karanović.