.
.
.
(Jovanka Stojčinović Nikolić, Neko je pozvonio, Art print, Banja Luka, 2019)
.
.
…..Jovanku Stojčinović Nikolić, autoricu šesnaest pjesničkih knjiga, prije nekoliko mjeseci upoznali smo na jedan sasvim drugačiji način. Ovaj put čitalačkoj publici nije se predstavila novom knjigom poezije (što smo od nje očekivali i na što smo navikli), nego nas je iznenadila svojom prvom knjigom proze naslovljenom Neko je pozvonio. Knjiga donosi zbirku kratkih priča koje Jovanka Stojčinović Nikolić nije počela pisati sada, niti unazad nekoliko godina; to su priče koje ova autorica ispisuje duži vremenski period, pa ako ćemo biti precizni, ona piše priče još od stupanja na književnu scenu prije četrdeset godina. Iako su one uvijek bile u drugom planu, jer se mjesto većinom prepuštalo poeziji, sada je trideset i sedam priča sabrano u knjigu koja je podijeljena u nekoliko tematskih cjelina. Knjiga kratkih priča Neko je pozvonio, tako je inspirativna da nas, zapravo, „tjera” na novo stvaranje, tjera nas da mislimo o njoj, da analiziramo svaku priču do detalja, na kraju da o njoj i pišemo. Na osnovu potrebe da o knjizi govorimo (da li samo kroz govor sa drugima ili da pišemo o njoj) možemo zaključiti da je ovo jedna dobra, izuzetno dobra knjiga. Prije svega, treba naglasiti da je na razini cijele knjige, bez obzira na to o kojoj temi da se govori, da li je riječ o porodici, djetinjstvu, mjestima za koja se pripovjedačica snažno emotivno veže, ili o drugim ljudima i njihovim sudbinama, pripovijedanje je depatetizirano, racionalno i jasno. Ne treba zaboraviti da je autorica, prije svega, pjesnikinja, te je tekst veoma često i poetski precizan. U ovim pričama, najjednostavnije i najpreciznije kazano, sve je na svom mjestu: niti nešto nedostaje, niti je nečega previše.
…..Na samom početku knjige postavljene su priče koje su tematski vezane za djetinjstvo, za porodicu, mjesto rođenja, mjesto u kojem se provode najbezbrižniji dani, dani u kojima dijete počinje da spoznaje svijet u/oko sebe. U ovim pričama fokus je zadržan uglavnom na preživljenom/proživljenom, odnosno slikama iz djetinjstva, i na osnovu tog iskustva oblikovane su prve priče u ovoj knjizi, koja i počinje jednom takvom, naslovljenom Kriva kruška. Ovdje je pripovjedačica baka koja evocira uspomene i unucima priča o svojim zgodama/nezgodama iz djetinjstva, pa i o krivoj krušci, krivoj njenom krivicom. Naime, pomažući ocu pri sadnji kalema nakrivila je mladicu, koja izrasta u krivo stablo, a koje godinama kasnije siječe komšija, iz samo jednog razloga: baca sjenu na njegovo dvorište. S jedne strane, prikazani su bezbrižni, sretni dani u životu jednog djeteta, a, s druge strane, prikazana je ljudska okrutnost. Svijet je takav, pa eto – kao da unucima kaže baka, i ujedno ih uvodi u taj svijet, ponekad čudesni, ponekad okrutni.
…..Djetinjstva su različita i pisci ih, najčešće na temelju vlastitog iskustva (svjesno se ukida granica između pripovjedača i autora) oblikuju u svoja djela. S jedne strane, najčešće u književnosti susrećemo opise bezbrižnog djetinjstva, dok, s druge strane, nerijetko nailazimo i na prizore manje lijepog, čak i traumatičnog. Kod ove autorice kombinacija je i jednog i drugog, ali, treba napomenuti da ovdje nije riječ o nekoj vrsti maltretiranja ili smrti bližnjih iz čega bi se oblikovala trauma. Pričama o vlastitom djetinjstvu, autorica govori o jednom širem društvenom kontekstu, ona progovara o socijalnim (ne)prilikama koje prate njeno odrastanje, školovanje, što se možda najbolje ocrtava u priči Moj otac željezničar, koja je u pojedinim dijelovima čak i potresna. Ćiro, čuveni voz, prestaje da saobraća, a otac, koji radi na željeznici, stub mnogobrojne porodice, ostaje bez posla – takva je vrsta traume koju autorica nosi iz djetinjstva. Slična je i priča Zelenkasti koferčić u kojoj se na jedan teatralni način prikazuje rušenje iluzije o najljepšoj zelenoj torbi, koju djevojčica posjeduje i kojom se ponosi, a koja se „utopi” i time nestaje u nabujalom potoku. Njen svijet se ne raspada onog trenutka kada torba pada u vodu, njen svijet raspršen je onog trenutka kada shvata da je torba, zapravo, napravljena od kartona.
…..„Zatečena prizorom stajala sam kao ukopana. (…) Šibali su me nanosi kiše, izmaglice i vjetra. Strah koji se sve više useljavao u moje malo, dječije tijelo, odvajao me od svega ostaloga. (…) Plakala sam na sav glas, koliko me grlo nosi, i dozivala roditelje.” (Stojčinović Nikolić: 49)
…..Ovdje je riječ o tome da autorica svoja sjećanja iz djetinjstva, svoje emocije straha i nemoći (u sve tri spomenute priče) prepoznaje/spoznaje i prenosi na papir, te od njih oblikuje priče i time se oslobađa jednog pomalo traumatičnog iskustva.
…..U knjizi Neko je pozvonio priče jesu kratke forme, ali nisu sve posvećene evociranju sjećanja na djetinjstvo. Mnoge od njih ispisane su u nekoliko efektnih rečenica, bilježeći magnovene trenutke, pa se nakon čitanja zapitamo da li je sve stvarno ili je sve plod autoričine mašte. U ovim pričama često snažno osjećamo glas pjesnikinje, što Jovanka Stojčinović Nikolić i jeste, te uočavamo preplet poetskog i proznog diskursa, pa sve izgleda kao da autorica dopunjava sadašnjim trenutkom sve što nedostaje u stihu. Ona kombinuje objektivne opise i situacije sa pjesničkom atmosferom.
…..Autorica pričama jasno prikazuje i realni svijet, koji je često duboko potresan. U fokusu su ljudi koje poznaje, njeni prijatelji, poznanici, susjedi ili su to neki sasvim slučajni prolaznici na ulici koji svojom pojavom postaju inspirativni i čiji lik ulazi u priču. Cijela knjiga kao svoj lajtmotiv ima odnos autorice prema čovjeku, onome prvom do nas, čovjeku sa kojim nas život sasvim slučajno spaja, pa barem za jedan trenutak. Pored tog odnosa, tu je i odnos prema sebi, što se ogleda u velikom broju priča, u načinu na koji Jovanka Stojčinović Nikolić posmatra sebe, i u stvarnosti i u ogledalu, a upravo je ogledalo predmet koji se provlači skoro kroz svaku priču, samo na drugačije načine. U ovim pričama književnost možemo posmatrati kao jednu vrstu ogledala u kojem se reflektira stvarnost onakva kakva ona zapravo jeste – ogoljena, bez metafora, bez prikrivanja, potresna i bolna. Na taj način autorica knjige priča Neko je pozvonio dijelove ili bolje reći (ponekad) krhotine svakodnevice spaja u smislene cjeline i oblikuje priče o sebi i ljudima iz svog okruženja.
…..Jovanka Stojčinović Nikolić ovom knjigom neće zaobići ni opsesivnu temu književnika, a to je tema smrti. Smrt se provlači kroz mnoge priče (Dvije svijeće, San, Posljednji skok u vodeno ogledalo i dr.), ali ona je najefektnije prikazana u priči naslovljenoj Iza ogledala, u kojoj je nekoliko prepoznatljivih motiva značajnih na razini cijele knjige: smrt, ogledalo, svjetlost i bjelina. Autorica će, na koncu, konstatirati:
…..„Smrt je prevara. Najobičnija prevara. Teško će joj povjerovati. Svijet je život smrti. Opasnost života. Pritisnut naivnostima mnogih, pa i mojom. Da sam malo mlađa, pronašla bih lijek za posljednji minut života. Tamo iza ogledala. Iza kojih raste strah od vlastitog viđenja u njegovoj dubini. Moje ime sada je bol. Ali neka, sviknuće…“ (Stojčinović Nikolić: 126)
…..Smrt je dio nas kao da ovom pričom poručuje autorica, a književnost je stvarnija od ogledala, jer u ogledalu jedino što vidimo jeste naša prolaznost, dok je svako književno djelo zasnovano na jednoj zaokruženosti Svijeta. Ne postoji početak, niti postoji kraj. Sve kruži. Jedna smrt, jedno rođenje… I tako u nedogled. Čovjek i život prolazni su, a gledati sebe u ogledalu nije ništa drugo do spoznaja Svijeta onakvim kakav on zaista jeste, to je pogled i u realno i u imaginarno (kako želimo da bude, kako želimo da vidimo), to je pogled u sebe, u svoj unutrašnji svijet, misli i osjećaje, u svoju prirodu. U knjizi Neko je pozvonio stvarnost je transformirana u maštu, ili je ponekad mašta transformirana u stvarnost, ali na jedan drugačiji način i u jedan specifični oblik svojstven samo književnici Jovanki Stojčinović Nikolić.
.
.
.
.
.
