Drama

Preobrazba

 

 

Geneza jednog propadanja

 

Scena prva – Rođenje – Poverenje/nepoverenje

Scena druga – Detinjstvo – Autonomija i inicijativa

Scena treća – Pubertet – Marljivost

Scena četvrta – Adolescencija – Konfuzija identiteta

Scena peta – Pozna mladost – Konfuzija identiteta

Scena šesta – Pozna mladost – Konfuzija identiteta

Scena sedma – Zrelo doba – Izolacija

Scena osma – Starost – Stagnacija

* Podele ovih scena, zasnivaju se na podelama koje je u biologiji struktuisao Gregor Mendel, a u psihologiji Erik Erikson. Smatraju se obaveznim u životu zdrave jedinke.

„Popisao sam sve ideje. Odlučio formom podražavati traumu. Kažu da je sjećanje kod traumatizovanih ljudi fragmentirano. Tako se, valjda, naš um trudi istisnuti traumatska iskustva iz životne cjeline“.

Marko Tomaš – Knjiga za Maju

 

 

Scena prva

 

Tamo gde ne možeš da zamisliš život. Ali možeš da kažeš da su nekada bili ljudi. U krevetu ni nalik ovom danas, ili u štali, ili na hladnoj zemlji, ili svuda gde bi moglo da postoji nešto toliko daleko od tebe. Ono za šta smo se borile da se ne ponovi, a ipak se uvek ponavlja.

Ta majka stoji uplašena. Isto onako kao ja, i kao ti, svakog meseca u kom smo se podsećale da uživanje nije za nas, ako se dobro ne čuvamo od njega.

Suđaje/Majka/Ona

MAJKA

Teče, teče

Sluz bela

Krvi nema

Teče, teče

Grudi rastu

Krvi nema

U stomaku vrtlog

Nešto malo

Sluz bela

Krvi nema

 

– Kad je bilo?

– Šta?

– To sa njim.

– Ne znam.

– Ne znaš ili nećeš da kažeš?.

– Al’ opet bih.

– Jednom?

– Mnogo puta.

– Glupačo.

– Ovo u meni. Naše je.

– Tvoje je. Tvoj krst. Tvoja rana. Doživotna.

– To je ljubav.

– Zar se tako zove nešto što tako kratko traje?

– Tako i nikako.

 

MAJKA

Krvi nema

Al’ ima mleka

Opet nešto teče

U meni, dete

A ja još čekam

Da se javi, da mi kaže

Biće sve u redu

Neka teče

Biće u redu

 

SUĐAJE

Glupačo!

Ima svega

Samo nema

Meke postelje

Ima svega

Samo nema

Para za oboje

Ima svega

Samo nema

Mladosti više

Dete kad se rodi

Za tebe nema više

 

– Šta vi znate?! I đavola bi od sebe oterale.

– To što si ti i mi smo nekad, ovo što smo mi i ti ćeš…

– Nikad.

– Pst!

– Raste. Brzo.

– Ko će takvu da te gleda?

– Ne treba mi niko.

– Smejaće ti se.

– Šta me briga. Samo on da se vrati.

– Neće.

– Hoće.

– Neće.

– Zavidna si.

– Ni najmanje.

– Rodiću.

– Sramota si.

– Neka.

– Glupačo!

– A ti sve znaš?

– To je teret koji ide s godinama. Uvek znaš kako će dalje.

 

MAJKA

Mokro moje

Telo boli

Krvi svuda

Njega nema

Ruku da mi stisne

Usne da poljubi

Grudi da mi pritisne

Neću dete

Hoću njega

Noć onu

Hoću telo

Znoj na koži

Hoću telo

Mlade usne

Crnu kosu

Jake ruke

Hoću njega

Pa nek umrem

 

– Hladi se.

– Raspori je.

– Nema krvi.

– Spasi dete.

– Umreće svakako.

– Ja ću.

– Nemoj.

– Čega te je strah?

– Zakopaćemo ih.

– Nemoj!

– Nisam.

– Spasi dete.

– U nesvesti je, neće ni osetiti kad je rasečeš.

– Otežavaš.

– Uradi kako sam rekla.

– Devojčica je.

 

MAJKA

Eno njega

Stiže lako

Ruku pruža

Kao da je znao

Bol je stao

Mrak je pao

 

– Posteljicu zakopaj, kletva da se skine.

– Šta vredi, kad ona nema nigde.

– Ja ću je uzeti. Dece nemam.

– Kopile, zar?

– Čak ni to. Nego siroče.

– Bitno li je?

– A rodbina?

– Majka joj naša nije.

– Pobegla.

– A šta bi ti?

– Noge skupila.

– Ne bude uvek tako.

– Ti se sećaš?!

– Ne mogu drugačije.

– To u tvom slučaju nije bila ljubav. Radila si to s kim si htela.

– Onda je to bila ljubav prema sebi.

– Jednom kurvetina uvek kurvetina.

– Na… Pa nek tebi plače.

 

SUĐAJA

A posle toga

Suzu nije pustila

I uz mene se skupila

Sisu nije tražila

Mirno noću spavala

Godine prolazile

Dete raslo

I postalo

Ona

 

 

Scena druga

Nekada davno, u zemlji kakvu si želeo/la za sebe, u zemlji gde stalno sija sunce ili stalno pada sneg. U zemlji gde hodaju samo oni koje voliš ili gde se jede tvoja omiljena hrana ili sluša tvoja omiljena muzika. Negde, gde se osećaš sigurno i gde sve ima smisla. Tamo gde jedino možemo da kažemo da je život lep. Jer sve drugo kasnije, samo je pokušaj da se vratimo u taj trenutak.

Nekom je to manje dozvoljeno, nekom više. Ali o tome će biti reči kasnije. Sada je vreme za maštanje. Zato se sve što Ona sada poželi stvara pred njom.

 

ONA / MAJKA

 

ONA

More

Sojenica

U njoj

Vodeni krevet

Ispred sojenice

Gliser

Na gliseru

Šlauf

Tečnost je tako lepa

Ljudi piju svuda oko mene

Kad popiju sipaju ponovo

Ta voda je tako lepa

 

– Ali ti nikada nisi bila na moru, niti si ikada vozila gliser, niti je neko tebe vozio gliserom. Otkud ti znaš šta je to? I ovde nema nikakvih sojenica. Jer je ovde uvek suša. Od guma si videla samo traktorske. Stvarno odakle ti to sve? Da li si opet čitala?

– Možda jesam, malo.

– Malo?

– Malo više. Pa šta?

 

ONA

Tu na plaži

Ležimo

On i ja

Sunce jako sija

Toliko jako da ne možemo da gledamo jedno u drugo

I on kaže

Ti si najlepša žena koju sam ikada video

Ti si sve ono što mi treba u životu

TI si moja, a ja tvoj

I dugo se grlimo

I ništa ne postoji izvan tih talasa i tog sunca i ispucale kože

 

– Mama, jeste ti i tata nekad bili na moru?

 

MAJKA

Isprva ćutim.

Odlučujem da kažem ono što bi ona volela da čuje

Imam još malo vremena da tako rešavam stvari

To je fer

S obzirom na ono što je čeka

 

– Jesmo, mnogo puta.

– Volela bih da moj muž živi na moru, da se tamo upoznamo.

– Dobro, valjda ima još nešto što bi volela?

 

ONA

Postoji ceo spisak stvari

Znaš, mislim da ću biti

Glumica

I svi će me obožavati

On će biti slikar

I imaćemo mnogo para

I nemoj da mi je neko rekao

Suprotno

Jer ću imati mnogo para

Jer kad radiš ono što voliš

Onda od te ljubavi živiš

I imaću mnogo dece

Mislim da ću bar dvoje da usvojim

I ti ćeš živeti sa nama

Voleću te isto kao sad, mama

Je l’ mi veruješ?

Nikada neću da te zapostavim

Nikad

 

– Verujem ti.

– A u to da ću biti glumica?

– Ja ne znam ni kako se to postaje.

– Ali mi veruješ?

– Verujem ti.

– Dobro, mama. To je bitno.

 

ONA

I znaš šta još

Baš će me biti briga šta drugi pričaju

Biću svoja

Jer ja znam najbolje za sebe

I oblačiću šta ja volim

I čitaću šta ja želim

I niko neće uspeti da me natera na nešto loše

I niko neće biti bolestan

Ako i bude

Brzo će ozdraviti

A ako umre

Onda ne znam šta ću

Jer niko moj još nije umro

 

– Vreme je za spavanje.

– Molim te da mi pročitaš nešto. Neku priču.

– Kasno je.

– Molim te.

– Ali posle toga moraš da spavaš.

– Lezi pored mene. Tako se manje plašim.

– Preteruješ. Ne radimo to već neko vreme.

– Samo večeras. Tako je lepo kad ti se ispunjavaju želje.

 

MAJKA

Kad sam bila beba, beba, jedan, dva i tri,

Cucla ‘vamo, cucla tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila klinka, klinka, jedan, dva i tri,

Igra ‘vamo, igra tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila cura, cura, jedan, dva i tri,

Škola ‘vamo, škola tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila žena, žena, jedan, dva i tri,

Šminka ‘vamo, šminka tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila mama, mama, jedan, dva i tri,

Kuvaj ‘vamo, kuvaj tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila baba, baba, jedan, dva i tri,

Pleti ‘vamo, pleti tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila mrtva, mrtva, jedan, dva i tri,

Spavaj ‘vamo, spavaj tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila prašina, prašina, jedan, dva i tri,

Praši ‘vamo, praši tamo, jedan, dva i tri,

 

Kad sam bila ništa, ništa, jedan, dva i tri,

Ništa ‘vamo, ništa tamo, jedan, dva i tri,

 

 

Scena treća

Nepoznato, zastrašujuće, deformisano, a ujedno poletno, uzbuđujuće i odvažno. Korak bliže svetu koji svi poznajemo, ali još uvek iskrivljeno i nejasno.

Onda kad verujemo da radimo sve dobro i da niko drugi ne zna bolje od nas. Bez svesti o problemima, bez svesti o odgovornosti, ali sa svešću da želimo pažnju onih oko nas i da ćemo uraditi sve da istu zadobijemo.

 

Ona / Majka / Trophy boy / Drugarice / Suđaje

 

ONA

Kad sam bila cura, cura, jedan, dva i tri,

Selfi ‘vamo, selfi tamo, jedan, dva i tri

 

DRUGARICE

Još usne napući

Dupe će ih dotući

Sise su ti premale

Ugoji se kilu ili dve

Više će da balave

Rukav slučajno skini

Naročito kad si u njihovoj blizini

Pogledaj ih nežno

Kroz kosu prstima prođi

Reci mu nemo – Hajde, meni dođi

 

– Gde ćeš?

– Spavam kod drugarice.

– Dođi da te poljubim.

– Žurim.

– Dođi.

– Mama…

– Gde si krenula takva?

– Žurim!

– Je l’ vidiš na šta ličiš?

– Smaraš.

– Presvuci se.

– Neću.

– Šta si rekla?

– Rekla sam da neću.

– E sad ne ideš nigde.

– Ali…

– Vrati se u sobu.

 

ONA

Oh, kako je tužan život moj

Godine su ove samo broj

Uskoro trinaest punim

A sa vešticom život gubim

Večeras trophy boy

Utakmicu ima

Na tribinama će

Poljupce obožavateljki da prima

One će pre do njega doći

A ja ću život svoj provesti

U samoći

 

DRUGARICE

Trophy boy, trophy boy

Pomalo miriše na znoj

Košarka mu je ceo svet

Iz jednog predmeta ima samo pet

Na fizičkom sutra

Budi žustra, budi vatra

Nek te za lukavicu smatra

Kad čučnjeve radiš

Pokaži mu kako dupe gradiš

Onda lagano na kolena klekni

Mačjeg se skleka na pola odrekni

Zamoli ga za pomoć

U njegove se veštine pouzdaj

Svoje nagone zbog njega zauzdaj

Kad vidi da si hladna

A možda i jadna

Alatka će njegova da bude gladna

 

– Hajde, kasniš u školu.

– Koliko je sati?

– Sad će osam.

– Je l’ stvarno nikad ne osetiš kad treba da dobiješ?

– Šta?!

– Pogledaj krevet.

– Ne, ne… Ne danas.

– Šta ti je?

– Izađi iz sobe.

– Šta se dešava?

– Izađi!

 

ONA

Oh, živote gorki

Dubokim gaćama dupe pokri

Opet sam šansu s njim izgubila

A još se ni sa kim nisam poljubila

Helanke uske

Drugoj ću da prepustim

A da stomak uvučem

Pre nego mu pogled privučem

To mogu

Ali bubuljica na sred čela

Samo je mom bolu doprinela

Menstruacija kleta

Njega mi uze

Tuga me strašna obuze

Da jedem ne mogu

U školu neću

Krevet će moj

Doneti mi sreću

 

– Ustaj!

– Ne mogu… Boli me stomak.

– Ako me lažeš…

– Ne lažem!

– Je l’ se desilo nešto?

– Nije se desilo ništa… Hoću da budem sama, pusti me.

– Zašto više ne pričaš sa mnom?

– Spava mi se…

– Dobro. Ako si gladna…

 

SUĐAJE

Nije gladna

Školu ne uči

Sasvim je jasno šta je muči

Zauzdaj je

Dok ne bude kasno

Đavo ako u nju uđe

Ponoviće greške tuđe

 

– Mala je još.

– Kukovi se šire, grudi rastu, već uveliko krvari… Dokazi postoje.

– Šta Ona zna…

– Iz neznanja se to i dešava. Dakle, zauzdaj.

– Kako?

 

SUĐAJE

Reci joj

To je tako strašno

Bol se tad oseća samo

Ljubavi tu nema

A najviše ispašta žena

Čuvaj se za pravog

Mani se balavog

Stvarima što više pokrij

Pa se mužu jednog dana

U krevetu otkrij

Majku slušaj

Ona će ti istinu reći

Niko na put stati neće

Tvojoj sreći

 

– Šta ti znaš? Kad tate nema od kako sam se rodila.

– I ja sam bila to što si ti.

– Dobro, neprijatno mi je da pričam s tobom o tome.

– Ja ti želim najbolje.

– A ja želim da ne pričamo o tome.

– Nemoj biti glupa.

– Mogu i sama da razmislim o nekim stvarima.

 

DRUGARICE

I razmislila je

Pao je mrak

Muzika je bila glasna

Veza njihova strasna

Ona i Trophy boy

Iza kuća nekih

Skrili su se od pogleda ponekih

Dok je žurka bila u punom jeku

Poljupci njihovi

Preselili su se u postelju meku

Trophy boy

Radio je ovo već nekoliko puta

Dok Ona sa rukama svojim

Ipak nespretno luta

Uživanje stvarno nije bilo neko

Čak je opet malo krvi poteklo

Trophy boy se na žurku brzo vratio

Možda je malo i od alkohola povratio

Ona ostade na krevetu da leži

Od drugarica svojih

Od trenutka tog beži

 

– Kako se ljubi?

– Koliki mu je?

– Je l’ dobro jebe?

– Znaš, ako to nije dobro, ni veza neće biti dobra.

– Je l’ ugasio svetlo?

– Nosio je čarape…

– Čula sam da ne pere ruke redovno…

– Ja sam čula da mu je mali.

– Džabe mu sve kad je glup.

ONA

U poruci kaže

Pošalji mi sliku neku

Ali otkrij malo više

Telefon drži odviše

Kamera nek uhvati sve što treba

Volim te odavde do neba

Da li me stvarno voli

Čak me ni ne primeti

Kad smo u školi

Signale mi šalje

Samo kad se drugi udalje

Ipak slikaću se dok ležim

Zavodnica je ono čemu težim

 

– Jesi ovo ti na slici?

– Fuuuuuj. Koliko celulita…

– Opa, nije loše…

– Brate, drk’o bi na nju.

– Mislila sam da ima veće sise.

– Sto posto se nije obrijala.

– To nije bitno za jebanje.

– Meni se ne diže ako nije glatko.

– Ko zna kome je sve slala slike.

– Klasična drolja.

 

ONA

Ispisaću se iz škole

Svakog dana je sve gore

Niko ovako ljubav

Predstavio nije

U njihovim rečima

Nije bilo agonije

O nekakvom princu

O sreći večnoj

Do sad je bilo reči

A sad samo tuga

U mom srcu ječi

Da li ću ikad drugog voleti

Ili će ova rana zauvek boleti

Sve je bilo lepše

Dok su glumci i pevači

Bili moje sudbine kovači

Sa njima sam išla u zemlje daleke

Dok trophy boy samo pravi spletke

Sada da nestanem želim

U grad ću novi da se odselim

 

– Sloboda nikad ne donosi dobro.

– Šta da radim?

– Sada ništa. Gotovo je.

– Recite kako da joj pomognem.

– Mislile smo da si bolja majka.

– Ali… Nešto mora da postoji.

– Postoje glasine da ti je ćerka kurva.

– Slika se kome stigne.

– Nije tako.

– Nego?

– Zaljubila se.

– Žena nikada ne treba to sebi da dozvoli.

– Dovoljno u životu pati i bez toga.

– Zaista čudno kako, iako nije tvoja krv…

– Podseća na tebe.

– Ja znam kako je to kad se zaljubiš.

– Postoji nešto…

– Šta? Govori…

 

SUĐAJE

Na brdu van sela

Tamo gde puta nema

Živi Pošten seljak

Sa majkom starom

Rođen je s jednim darom

Da o kući brine

Novac zaradi časno

Devojci ma kojoj

A naročito ćerki tvojoj

Sve bi bilo jasno

Dobra bi prilika bio

Od nje ništa ne bi krio

Sutra već idi k njemu

Brzo će je on

Uzeti za ženu

 

 

Četvrta scena

Onda kada počinjemo da živimo posledice svojih odluka. Kada ne znamo šta je dobro, a šta loše, ali znamo da nešto moramo da uradimo, jer u mestu ne možemo. Onda kada u sebi imamo toliko snage, ali se brzo setimo da nemamo novca da svoje želje platimo.

Neispunjene želje vode u destruktivnost, a destruktivnost uvek ima svoje žrtve. Žrtva je nužna da bi želje bile ostvarive.

Ona / Majka / Drugarice / Suđaje / Pošten seljak / Trophy boy / Putujući glumci

 

ONA

Na krevetu

Posteljina zvezdana leži

Album sa slikama

Sve je teži

Da ne pripadam bogatima

Rupa na vratima

Kaže

O životu dobrom

Neće niko da me laže

Tu na polici

Naslov jedne knjige

Oslikava sve moje brige

Stakleno zvono

Napustiti moram

Život ću nov da isprobam

 

– Gde si krenula? Imamo gosta…

– Nama niko nikad ne dolazi.

– Obuci nešto lepše.

– Šta se događa?

– Hajde, doteraj se. Ručaćemo zajedno.

– Neću da se sređujem ni za koga.

– Taj momak je sjajna prilika…

– Prilika za šta?

– Videćeš. Hajde.

 

POŠTEN SELJAK

Oprostite ako

Prekidam vas

U nečem bitnom

Strašna me želja

Dovede po postupku hitnom

Ćerka Vaša za lepoticu

Odveć važi

Moje je srce Ona

Zapljusnula s mnogo draži

Tek se nekoliko sekundi znamo

A već bismo ruku jedno drugom

Mogli da damo

 

ONA

Ta pričajte u ime svoje

Mnogi su pre Vas

Pokušali da me osvoje

Za pohvalu

Vaša smelost jeste

Ali do mog srca

S njom ne dopreste

Udaljte se onda

Od mene

Molim

Samoću svoju

Ja neizmerno volim

 

– Kakve su to reči?

– Zar ćeš ti muža da mi nalaziš?!

– Bolje i to nego da te drugi koristi.

– A šta ako ja tog drugog volim?

– Osramotio te je pred svima.

– Pa si ti odlučila nakazi da me daš?

– Zauzdaj se.

– Ti si mi bar uvek verovala.

– Pruži mu šansu.

– Izdala si me.

 

POŠTEN SELJAK

Trenutak svoj čekaću

Verno

Kad Ona poželi

Sve će biti spremno

Dom i ljubav

Uvek ću da pružim

Nikad nju

Ja neću da rastužim

U mom životu

Prva će uvek biti

Svakog ću dana

Samo nju ljubiti

Prenesite joj reči ove

A već Izjutra ću joj

Poslati darove

 

– Mladić je zaljubljen.

– O životu mom je ovde reč…

– Ne budi luda! Svaka ljubav jednom mora da nestane.

– Kao i moja prema tebi.

– Ja ti želim najbolje.

– To nije ono što ja želim.

 

SUĐAJE

Želje njene

Sa sudbinom se kose

Kletvi sa rođenja

One neumorno prkose

Ko majci svojoj

Na porodu život uze

Doživotno će

Zbog ljubavi

Da roni suze

O rečima njenim

Brigu ne vodi

Nego Poštenog seljaka

U kuću dovodi

 

– Dugo te nije bilo.

– Niste me ni zvale.

– Priča se da Trophy boy ima novu devojku.

– Šta me se tiče…

– Nedostajala si nam.

– Pa imaš i ti nekog novog, zar ne?

– Ne lupaj.

– Svi pričaju o tvojoj svadbi.

– Za Poštenog seljaka.

– To nije istina.

– Majku su ti danas videli kako zajmi venčanicu.

– To je gotova stvar.

– Ja ni ne znam ko je on.

 

POŠTEN SELJAK

Da li je to Ona

Što uzdahe mi krade

A još mi za ljubav

Dozvolu ne dade

Pred ljudima ovim

Glasno ću da vičem

Da volim te krasno

Nek im to svima

Sada bude jasno

 

TROPHY BOY

A ja ću za nju

Poginuti časno

Zato prvi koji

Do suprotne obale dođe

Dobiće priliku da Ona

Za njega pođe

Čija je ljubav veća

Pokazaće igra sledeća

 

– Stanite!

– Pusti ih. Nek se bore za tebe.

– Mrak će sakriti put.

– Hoćeš li oprostiti Trophy boy-u?

– Ne mogu da gledam ovo.

– Moraš za nekog da navijaš.

– Evo skidaju se…

– Ostavite me.

 

DRUGARICE

Voda mutna

Brzo teče

Dva muškarca

Ljubav jedna peče

Pošten seljak

Snagu bezumno troši

Al’ uprkos tome

Rezultati su mu loši

Trophy boy

Ka cilju svome hita

Za Poštenog seljaka

Ni ne pita

Kad na suprotnu obalu dođe

Proglasi sebe za ovu igru vođe

Gomila povika da on je taj

Ali tu mukama nije kraj

Avaj

Poštenog seljaka

Više niko vid’o nije

Vir ga od tad crni krije

 

– Gde je Ona?

– Nek neko pozove hitnu pomoć.

– Udaljite se od obale.

– Ajde šta gledate.

– Brzo!

 

ONA

Pošten seljak

Dolaskom svojim

Izazva mržnju

U grudima mojim

Trophy boy

Ne dade ništa bolje

Pre Poštenog seljaka

Za ljubav našu

Nemaše volje

Zašto pravilo glasi

Da muškarci

Dobijaju snagu tek kad

Postoji šansa da

Izgube osobu dragu

U daljini

Zvuk sirena čujem

Razlog tome

Ne želim da ispitujem

Ako je nešto po zlu

Krenulo zbog mene

Selo će ovo

Na stub srama

Staviti me

 

– Šta radiš sama u ovo doba? Hej, je l’ me čuješ? Jesi se izgubila?

– Nisam.

– Pa gde ćeš?

– Al’ si ti neka čudna… Samo ćutiš.

– Ko ste vi?

– Putujući glumci. Igrali smo predstavu, sad se vraćamo kući.

– Živite u gradu?

– Aha. U gradu većem od ovog sela stotinu puta.

– Hoćeš da te vratimo kući?

– Hoću sa vama u grad.

 

 

Peta scena

Onda kada imamo najmanje vremena da maštamo, a to bi nas možda jedino spasilo od učmalosti ovog trenutka.

Ti sada moraš toliko stvari, a ako ih ne ispuniš na vreme, ispadaš iz igre.

Neko je rekao tad i tad sve mora da se desi. Zato je mnogo lakše da slušaš i izvršavaš, nego da se buniš. I mnogo je lakše da zaboraviš snove koje si imala, jer oni samo otežavaju put. Dakle – „Ćuti i trpi“

Ona / Glumica / On / Suđaje / Majka

– Sedmoro. Da… Šest glumaca i ja. Uveče radim u kafiću, danju idem na predavanja.

– Ne bi ti ni ovde bilo loše. Bar se ne bi se tol’ko mučila.

– Koliko puta smo pričale o tome?

– A šta možeš posle toga?

– Ne razmišljam mnogo… Naći će se već neki posao.

– Tako znači?

– Tako.

– Kada ćeš kući?

– Ovde mi je dobro.

– Znaš li nešto o smrti onog malog?

– Ne znam.

– Tragedija.

– Kako si ti?

– Brinem. Eto kako sam. Ko su ti ljudi uopšte?

– Glumci, rekla sam ti.

– Da li su dobri prema tebi?

– Jesu.

 

GLUMICA

Tako se često čuješ sa njom.

ONA

Nemaš pojma koliko me to nekad umara.

GLUMICA

Večeras će doći par novih ljudi. Volela bih da ih upoznaš.

ONA

Imam da učim…

GLUMICA

To je jedno veče! Ajde, znaš kako lepih likova ima.

ONA

Super, hoće oni da mi polože ispit?

GLUMICA

Mnogo si počela da me smaraš. Pre su postojali neki drugi planovi…

ONA

A sad postoje ovi.

GLUMICA

Napeta si.

ONA

Daj, pusti me.

GLUMICA

Tako si lepa. I tako lepo mirišeš. Al’ si jedno dosadno, zastrašujuće dosadno stvorenje.

 

– Izuzetno brzo napredujete. Poslednji esej koji ste predali, zaista zaslužuje da se nađe u nekom naučnom časopisu.

– O, hvala Vam. Nisam… Nisam to očekivala… Sve što napišem, često mi se čini veoma glupo. Ali, ako Vi tako kažete… I radila sam, stvarno sam radila danima na ovome. Stalo mi je da svaka stvar bude što bolje napisana. Da li možete da mi prosledite neki kontakt? Mislim broj nekog izdavača… Volela bih da ponudim nekome tekst, uz Vašu preporuku, naravno.

– Ja se ipak ne bih mešao. To je Vaš posao, Vaš rad. Nudite se, budite dosadni, sedite im na kičmi svakog dana i neka vrata će se već otvoriti.

– Ali ja ne poznajem nikog u ovom gradu.

– Pa upoznajte! Niste toliko mali da Vam treba neko da Vas vodi za ruku.

– Da, razumem. Možete li da mi date još neki savet?

– Mladi ste, izuzetno mladi. Sad je vreme da radite. I nek Vam ništa drugo ne bude bitno.

 

ONA

Neumorno ću raditi. Čitaću i pisaću po ceo dan. Tako sam glupa i toliko toga još ne znam, a ako ne budem radila, ubrzo će neko pokazati mnogo veći talenat od mene. Ne smem da se zaljubim. Zaljubljenost će me samo odaljiti od onoga što želim. Izlaske svodim na minimum. Sve ću uraditi tačno na vreme, nigde neću kasniti, potrudiću se da znam odgovor na svako pitanje, a ako ga ne budem znala, još više ću se potruditi da to neznanje sakrijem. Ne smem da se vratim u onu rupu. Rupa mi želi loše. U rupi me niko ne razume. Tamo su ljudi isti celog života. Poražavajuća konstanta propadanja. Pisaću, dok telo ne signalizira da je vreme da stanem. Samo dok sam bolesna, misliću o novim radovima, a čim ozdravim, krenuću da pišem opet i opet. Donosiću profesoru svake nedelje nešto novo, nešto bolje, nešto mnogo smislenije od prethodnog.

 

– Pročitao sam Vaš rad, ali trenutno nemam mnogo vremena za analizu… Ukratko… Možete Vi to mnogo bolje.

– Ali… Sada sam se fokusirala na stil…

– Molim Vas, pustite stil. Stil su izmislili oni koji ne znaju da napišu jasnu rečenicu. Rečenicu sa podjednakom dozom racija i emocija. A Vi… Vi u ovom radu nemate nijedno ni drugo. Sve deluje kao neka zbrka, da, velika, nejasna zbrka. Sledeći put pročitajte šta ste napisali, pre nego mi to donesete.

– Ali jesam… Nekoliko puta.

– Jednostavno nije dobro. Nastavićemo razgovor neki drugi put.

 

GLUMICA

Pij!

ONA

I onda mi je rekao da ćemo nastaviti razgovor neki drugi put. Je l’ razumeš? Nije više hteo ni da razgovara sa mnom. Kao da sam mu se zgadila.

GLUMICA

Pij!

ONA

Kao da mu se zgadilo sve to što je pročitao… Ne znam jesam li stvarno za ovo… Ne znam mogu li više da verujem u to što pišem.

GLUMICA

Treba ti promena. Kreni sa nama na turneju.

ONA

U Ameriku?

GLUMICA

U jebenu Ameriku. Par dana igramo predstave, par dana se sunčamo na plaži. Ti faktički ne radiš ništa, ali ako ti baš, baš bude dosadno, možeš da nađeš neku privremenu šljaku.

ONA

Ne mogu… Neću da pustim sve ovo. Toliko toga želim da postignem. Toliko toga želim da napišem. I kako sad… Mislim da mi je malo muka…

GLUMICA

Je l’ ti se manta? Ajde, smiri se. Izbori su svuda pred tobom. Za početak vodka ili džin?

ONA

Džin. Čekaj… Nemoj. Bolje da stanem.

GLUMICA

Izabrala si, gotovo.

 

– Mrzim sebe kada pijem džin. Mislim da sam tad napravio najviše sranja.

– Jesmo se mi upoznali?

– Možda jesmo, a možda i nismo.

– Nisam sad u baš najsjajnijem izdanju.

– Pišeš nešto?

– Da… Mada ni to više nema smisla. Jebote… Ništa više nema smisla. Oni će da odu, ja ću da tražim novu gajbu. Više neću imati nikoga! Ako ne nađem neku gajbu, vratiću se u rupu. A možda i bolje, jer ovo što sam napisala kurcu ne vredi. Je l’ misliš ti da neka klinka može da napiše nešto što vredi? A? Šta misliš? I šta hoćeš?

– Malo sam umoran. A kod tebe je tiho.

– Da… Tiho je, ali zato što pišem. Ja moram da napišem nešto savršeno jasno i novo, nešto na šta će profa da odlepi. Kapiraš? I nemoj da ležeš na moj krevet. Moram da pišem, rekla sam ti, moram. I ne znam zašto mi ljudi konstantno donose alkohol… Sve me ovo izluđuje. Ajde izađi, ajde, je l’ me čuješ? Ej… Što si legao?

 

GLUMICA

Pusti ga nek spava. Neće ti ništa. Ajde, pij.

ONA

Neću da neko bleji ovde dok radim. Ja sam ozbiljna. Ja stvaram, jebote.

GLUMICA

Probudićemo ga kad ovi njegovi krenu kući.

ONA

Mislim da sam se malo napila…

GLUMICA

Možda ipak da ne pišeš više ništa večeras…

ONA

Ne znam… Ne… Ne mogu… Da ne pišem…

 

– Koliko je sati? Je l’ me čuješ? Zakasniću na ispit… Ustani brzo.

– Dobro, odvešću te ja. Polako.

– Šta polako? Ne smem da zakasnim… A ne smem da odem ni čupava i izgužvana. I izađi iz sobe, moram da se presvučem. Ustani…

– Evo…

– Jebote… Je l’ se desilo nešto? Nešto između nas…

– Pa…

– Šta pa?

– Možda…

– Šta?

– Ništa. Ložim te.

– Izađi ajde.

– Je l’ možemo na kafu posle ispita?

– Je l’ možeš da izađeš iz sobe, budalo?

 

ONA

Budala me je još nekoliko puta pozvala na kafu. Ali stvari nisu baš išle adekvatnim redosledom. Moji cimeri su, posle nekoliko dana, ponovo organizovali žurku. Pili smo mnogo više džina, a ja sam položila ispit i stvarno sam odlučila da ću to veče uživati u svemu što mi se ponudi. Dakle, i u neobaveznom seksu. On je ipak malo drugačije protumačio situaciju. Narednih dana je uporno zvao, seks je bio dobar i nekako sam počela da se navikavam da je povremeno tu. Ne znam šta me je tačno privuklo. Zgodno telo ili sirovo ponašanje ili možda sasvim malo zainteresovanosti za sve stvari koje čine život običnog čoveka… Moji cimeri su ubrzo otišli u Ameriku i ja sam ostala sama. Ponudio je da pređem kod njega. To je ispalo idealno, s obzirom da su se stvari dešavale u sred ispitnog roka, kad nisam smela da dozvolim sebi da mi bilo šta odvuče pažnju od učenja. A i baš me je mrzelo da tražim novi stan…

 

 Ako vam ovde nedostaje romantično-patetični segment njihovog odnosa, pročitajte moj prethodni dramski tekst, „O ljubavi“. Ne mogu da se ponavljam.

 

– Skloni ovo.

– Pola ovih stvari je tvoje.

– Ja te molim da se ne svađaš.

– Kako da se ne svađam kad si zauzela svaki mogući centimetar. Samo slažeš jebote. Skloniš moje stvari da bi stavila svoje. Sad me teraš da sklanjam tvoj krš.

– Moj krš?

– Da, tvoj. I osećam se kao uljez u sopstvenom stanu. Neću to. Nemam više vremena ni za sebe. Tebi se sve podrazumeva. Ako smo oboje u stanu, jebi ga, tebi se podrazumeva da ćemo provoditi vreme zajedno.

– A sad ti smeta i vreme sa mnom je l’?

– Ne smeta mi. Samo eto mogli bi malo da se odvojimo jedno od drugog.

– Dobro, može i drugačije da se kaže:“Idi iz stana, smorila si me“.

– Nemoj da si bezobrazna…

– Šta? Je l’ nisi to rekao?

– Nisam. Samo eto, mogli bi malo da se uželimo jedno drugog.

– E znaš šta… Baš mi ne trebaju ova sranja.

– Gde ćeš?

– Nosi se…

 

ONA

Ovo je usledilo posle nekoliko meseci života u kojem smo verovali da je idila održiva. Ili dok sam ja ubeđivala sebe da volim tog čoveka takvog kakav je. Iz dana u dan osećala sam sve veću dozu gađenja prema njegovoj lenjosti, pasivnosti i nemanju bilo kakvog plana u životu. Moja karijera je vrtoglavo rasla. Izdala sam zbirku poezije, zaposlila sam se u jednoj privatnoj školi, profesori su nagoveštavali da me čeka mesto asistentkinje. Nekako je sve išlo u moju korist, a ja nisam mogla da uživam u tome. Mehanički sam izvršavala zadate radnje – ustani, skuvaj ručak, piši, idi na posao, sačekaj ga kod kuće, dok ga čekaš obrij se, namaži mleko za telo, obuci one čarape koje On voli, zauzmi odgovarajuću pozu na krevetu, ne budi previše napadna, ipak On voli da zadaje pravila igre, nakon dugog i dobrog seksa, obuci se u nešto što će odati utisak da si ga celog dana čekala, spremna da saslušaš o njegovim strahovima, o njegovim problemima na poslu… Vapi za tim da ti kaže da si lepa, da nikada nikog nije voleo kao što je tebe, umri od sreće što je pojeo sve što si spremila, a onda ga pusti da gleda utakmicu dok ti pereš sudove, pa opet pereš sebe i onda ga maziš sve dok se ne uspava. A ti? Šta je s tobom? I ko si ti uopšte?

 

SUĐAJE

U rupu se vratila

Život u gradu skupo platila

Majčin zagrljaj utehu joj pruža

Ni ne sluti Ona

Da bol će njena biti još duža

U stomaku se opet

Prokletstvo rađa

Mladosti njene

Ovo postaje krađa

Kletvi našoj

Još niko umakao nije

Od nas ne vredi da se krije

 

– Da li momak ženidbu pominje?

– Šta On to radi?

– Hoćeš li se s njegovim novcem usrećiti?

– Zar se u brak ulazi zbog toga?

– Nego zbog čega.

– A ako ja zaradim više? Je li to sve njegovo?

– Ti ne smeš da zaradiš više. Najbolje bi bilo da ne zaradiš ništa.

– Pokaži slabost. To održava stvari u balansu.

– Možemo li o nečem drugom? Studije, posao, prijatelji? Dugo se nismo videle.

– Čule smo da je tu sve dobro. Pa nam to nije zanimljivo.

– Planirate li decu?

– Zašto me to pitaš?

– Onako… Da nisam možda ubola?

– Ništa nisi ubola. Čak razmišljam i da ga napustim.

– Tako?

– Da… A vi?

– Ništa. Čekamo.

 

DRUGARICE

Od one noći

Više te videle nismo

Ostale smo same

U sred te velike drame

Poštenog seljaka nikada nisu našli

A policajci su

U našu privatnost zašli

Kriva za to

Znamo svi da ti si

Sad dolazi ovde

Da nas svojim bezobrazlukom bode

I uskrati nam opet

Put naše slobode

Vrati se u grad

I sa sobom odnesi taj jad

 

– Je l’ ti se javljao?

– Jeste… Pitao me je kad ću da se vratim.

– I?

– Ne znam… Mislim da ga više ne volim onako kako bi trebalo.

– Šta ti želiš?

– Ni to ne znam.

– Ako se vratiš ovde…

– Neću se vratiti ovde. I nemoj to uopšte da postavljaš kao opciju.

– Možda bi ti nekad bilo bolje da saslušaš nekog. Možda nisi najpametnija za sve.

– Guši me sve ovo… Ne znam više gde bih, a potrebno mi je nešto novo. Nešto smislenije…

– Onda kreni ispočetka.

– Dokle tako?

– Do kraja.

 

ONA

Teče, teče

Sluz bela

Krvi nema

Teče, teče

Grudi rastu

Krvi nema

U stomaku vrtlog

Nešto malo

Sluz bela

Krvi nema

 

– Nedostajala si mi.

– Trudna sam.

– Ajmo odavde… Ajmo kući.

– Više ne znam šta je moja kuća.

– Udaj se za mene.

– Nešto mora da se promeni.

– Promeniće se. Biće kako ti želiš. Samo se vrati.

– Obećavaš?

– Obećavam.

 

SUĐAJE

Ne nadaj se srećnim stvarima

Život tvoj se ne zasniva na čarima

Glupača postaješ još gora

Nego što je bila majka tvoja

Ti prokletstvo nosiš

Lepim životom nemoj da se zanosiš

Uskoro ćeš ostati sama

Nesmotreno veruješ

Njegovim bajkama

Sat otkucava

Stomak raste

Dete će brzo

U ženu novu

Da izraste

 

 

Scena šesta

Zajednica – oblik udruživanja ljudi unutar nekog, manje ili više, ograničenog prostora.

Brak – društena, verska i zakonska zajednica između dve ili više osoba.

Osobnost – ukupnost odlika koje čine izuzetnost i neponovljivost osobe, karakteristični način na koji osoba razmišlja, oseća i ponaša se i koji čine vlastiti stil života i način življenja; ličnost.

Razvod – prestanak bračne zajednice u trenutku kada su oba bračna druga živa.

Rastava – označava stvarni prekid zajedničkog života dvoje supružnika uz istovremeni formalni ostanak u braku.

Usamljenost – neprijatan emocionalni odgovor na percipiranu izolaciju. Opisuje se kao socijalni bol, psihološki mehanizam koji motiviše pojedince da traže društvene veze.

Ona / On / Glumica / Suđaje

ON

Ovo traje već predugo.

ONA

A ti onda idi.

ON                                                                                                                       ONA

Hoćeš da kažeš…                                                                                                   Rekla sam da ideš.

Da možeš da slušaš ovo?                                                                                     Moje je, pa mogu.

I moje je.                                                                                                                 Ti se ne ponašaš tako.

Šta ti znaš?                                                                                                             Teraj se.

Hoće li stati?                                                                                                          Neće.

Pustićeš je da plače?                                                                                             Hoću.

ONA

Danas očigledno želi mnogo da plače.

ON

– Je l’ me zajebavaš?

ONA

Je l’ ti mene zajebavaš? Ceo jebeni dan pokušavam da je umirim. Temperatura ne spada, neće da jede, ne može da se uspava… A tebi najviše smeta što plače.

ON

– Dobro šta da radim… Evo reci mi…

ONA

Možda najbolje da se skloniš.

ON

– Iz svoje kuće?

ONA

Da.

ON                                                                                                 ONA

Hoćeš da se iselim?                                                                   Možda bi to bilo najbolje za sve nas.

ON

– Možda, pošto si zaboravila da imaš muža.

ONA

– A ti zaboravljaš da si dobio ćerku i da nisi više centar jebenog sveta.

ON

– Ja ću sebi uvek biti centar sveta, kapiraš? Jer ako sam ja dobro, biće i dete dobro. I neću da se odričem svojih rituala, svojih planova i poslova. Pogledaj u šta si se pretvorila… Po ceo dan si samo sa njom, umorna i prljava… Plačljiva. Ne ličiš više na ženu.

ONA

– Pa da vratimo onda ovo dete, a? Šta misliš? Ili bi ti još malo da sereš o meni…

ON

– Neću da serem po tebi,

samo se nisam u ovo

zaljubio… I moram da idem

negde da se

iskuliram… Stvari su tako                                                          ONA

proste… Ti ih komplikuješ…                                                       Ko komplikuje? Ne možeš samo 

                                                                                                          tek tako da odeš… Je l’ me čuješ? Vrati se.

 

– Može.

– On odlazi.

– On sigurno odlazi.

 

ONA

I što ti sad opet plačeš? Nemoj, ajde nemoj, molim te… Jer ako nastaviš, opet ću početi da zamišljam kakav je bio život pre tebe. I ako ti nisi na mojoj strani, ko će onda da bude? Je l’ On u pravu? Je l’ plačeš zato što sam ružna mama? Šta ako tata prestane da nas voli? Možda je već prestao, a možda nas nikada i nije…

 

– Možda…

– Možda i ne.

– Plači lepše.

– Lepše je kad plačete zajedno.

 

ONA

Ne sećam se kad smo poslednji put imali seks… Ne sećam se ni kada sam poslednji put to radila sama… Kao da više nemam nagon za bilo čim. Pretvaram se u davanje… U proizvodnju mleka i brige. I ne znam da li ću ikada više moći da nosim one crne čarape i da li ću ikada nekome biti privlačna ponovo…

– Stomak ne spada.

– A i ako spadne, ostaće taj ožiljak.

– Nepravilan, rogobatan ožiljak.

– Od carskog.

 

ONA

I to sam zbog tebe uradila, a ti i dalje plačeš… Možda nisam sposobna da budem majka. Možda nikada nije trebalo da prihvatim tu ulogu. Možda ja ne znam kako da umirim dete… Možda sam ja samo sposobna da dajem… Mleko, brigu, stranice teksta, ručak, suze… Šta je kome potrebno…

 

– Mama, otkud ti? Izvini… Nešto mi smeta…

– Daj mi je… Trebala si da zoveš ranije…

– Nisam htela da te mučim… A i mislila sam da mogu sama… Ovih dana baš često mislim da mogu sama… Kako kod tebe… Konačno ćuti…

– Idi, odmori…

 

ONA

Tako je dugo plakala. Mislila sam da ću je ugušiti. Možda me i moje dete odbacuje. Možda ne želi mene za mamu… A možda ne želim ni ja nju za ćerku. Eto, baš sam mislila…

– Moje dete će da spava redovno.

– Moje dete će da jede redovno.

– Moje dete će se mnogo više smejati.

– I mnogo manje će ličiti na svog oca.

 

ONA

Mislila sam i da moja karijera neće stati… To jest, da će se neko setiti da me pozove za neki posao. Jer, eto, još uvek imam dve ruke, kao što imam i jedno dete… Mada, mozak mi je nešto nalik kaši, toliko dugo nisam spavala da su mi u mozgu ostale samo automatizovane rečenice poput

  • je l’ jela
  • ugrej mleko
  • kakve joj je boje stolica
  • daj mi pelenu

 

ONA

Kako bih uopšte pisala nešto drugo od onoga što trenutno imam u svom mozgu?!

– Tu su mlađe koleginice.

– One ne žele decu.

– One nemaju taj odvratni poriv za razmnožavanjem…

– Za ljubavlju prema deci.

 

ONA

Poriv koji je nesumnjivo uništio sve o čemu sam maštala…

– Budna si?

– Ne mogu da shvatim da konačno mogu mirno da spavam.

– O bebi konačno brine neko drugi.

– To je opet nečija majka.

– To definitivno nije On.

– A gde je On bio?

– Tu u kraju, popio neko piće.

– Jesam ti stvarno ružna?

– Nisi. On samo ne zna kako da usreći nekog.

– Samo kad se ljutiš.

– Baš si kreten…

– Šalim se… Dođi.

– Nemoj da dođeš.

– Je l’ ti prija ovo?

– Stani… Ne mogu večeras.

– On već dugo ne može…

– Da podnese tvoje telo na svom.

– Nisi ni pokušala da uradiš nešto novo. Napamet znam kako počinje svaka naša predigra, u kojoj smo pozi, kakva ti je faca dok svršavaš, šta voliš da ti se priča…

– Znači pored toga što si ružna, sad si i dosadna.

– Samo ti kažem da te ne gledam više tako…

– Sad si nakaza.

– Sad si mi žena…

 

ONA

Od kad se to tačno postaje žena? Koliko puta ti neko u tvom životu kaže da si postala žena?

Dobiješ prvu menstruaciju

– čestitam postala si žena.

Imaš seks prvi put

– čestitam postala si žena.

Udaš se

– čestitam postala si žena.

Ako me to definiše kao ženu, onda je sve jedno ozbiljno sranje.

Hvala, ali ne bih da krvarim svaki mesec i umirem od bolova.

Hvala, ali ne bih da krvarim ni tokom seksa.

Hvala, ali ne bih da me odnos sa drugim čovekom označava kao ženu.

Prestanite da lažete da brakovi traju večno, da se ljudi menjaju i da ako mnogo radiš, mnogo ti se i vrati.

– Tvoj brak se definitivno raspada.

– Tvoj muž drka na druge žene.

– Tvoj muž, u najboljem slučaju, drka na druge žene.

– Njegov sebičluk se nije smanjio.

– Njegov sebičluk se nije smanjio, čak ni kada ste dobili dete.

– A tvoja karijera…

– Tvoja karijera više ne postoji.

– Jer se nekako sve ipak završi.

– Jer se nekako sve ipak završi, na ulozi mame.

ONA

On je zaspao, brže nego beba. Beba spava već neko vreme. Konačno imam vremena da razmišljam o sebi. Ali ja to ne želim.

– Samo jedno piće.

– Toliko ti treba.

– Da zaboraviš koliko je sve otišlo…

– U kurac.

ONA

Muzika, toliko glasna, da ne mogu da čujem svoje misli. To je jedino što me spašava kada stvari postanu totalno sranje. Ne znam kako, ne znam odakle, ali moje telo ima snage da igra i peva kao nikad do sad. To me čini živom.

U jednom trenutku čujem glas, glas dovoljno poznat, glas koji je uvek želim da slušam. Staje ispred mene. Gotovo ista kao i pre tri godine. Njene grudi su čvrste, koža tako preplanula i glatka. Oči krupne, lice sveže.

– Pored nje si niko i ništa.

– Ti više nikada nećeš tako izgledati.

– Tvoje telo je zauvek uništeno.

GLUMICA

Ne mogu da verujem… Došla sam pre nekoliko dana. U stanu gde smo nekad bili, sada živi neka petočlana porodica… Mislila sam da si možda ti ostala. Mada sam onda shvatila da je glupo što tako mislim… Izvini što se nisam javljala. Isključila sam sve mreže i super mi je, znaš… I opet mnogo pričam.

ONA

Ne seri, zanima me šta ti se dešava… Šta je sa ostalima iz grupe…

GLUMICA

Par nas se vratilo, većina je ostala… Tamo uvek imaš posla od kojeg možeš da živiš. Mene uhvatila neka nostalgija… Ali možda odem opet. Hoćemo da pijemo?

ONA

Ne bih trebala dugo da ostajem…

GLUMICA

Živeli!

 

SUĐAJE

Od konačnosti sudbine

Niko pobeg’o nije

Počinje Ona sve više da pije

Lice i telo gube joj toplinu

S glumicom samo oseća milinu

Krvlju njenom greh teče

Počeće ta rana sve jače da peče

Iz sela još davno

Pretkinje su joj proterane

Razuzdane konje jahale

Svakome u krilu njihale

Od udaje se vešto skrivale

To je njen krst

Njen put kojim mora poći

Prava ljubav joj nikad neće doći

Sa venčanja bežaše

Žene u porodici njenoj

Ili po tri braka osnovaše odjednom

Zato ni Ona

Bolju sudbu spoznati neće

Godine će proći

Dok se porodica njena

Ponovo nađe u čistoći

 

– Kuća je u haosu. Ne znam odakle ovoliki krš…

– Pospremi, ako ti smeta. Ne mogu da postignem sve.

– I ja radim po ceo dan. Nemam baš snage…

– Nemam ni ja.

– Zašto pričaš tako sa mnom?

– Kako?

– Samo ti kažem da je kuća u haosu.

– A ja tebi kažem da me boli kurac za to.

– Ovo više ne liči ni na šta.

– Slažem se. Nisam očekivala da ću biti samohrana majka.

– A od čijih para živimo? Od tvoje profesorske plate?

– Sigurno je njegova plata.

– Jer novac drži ovaj svet i svet bez njega ne funkcioniše.

– A svet bez ljubavi?

– Dete ostaje sa tobom večeras. Otići ću da se vidim sa prijateljima.

– Glumcima?

– Da, to su nekada bili i tvoji prijatelji.

– O da, bili su tvoji prijatelji, ali ti si sebičan. I ti zaista ne znaš da brineš o drugima…

– Briga te umara…

– Ne znam kako da je uspavam ako ti nisi tu.

– Snađi se, nauči.

– Nauči da tata radi iste stvari kao i mama.

– Jer i tata je pravio bebu.

– I mama mora da zaradi pare.

– Mama nije samo briga i čuvanje.

– Ona je ono što je bila i pre deteta.

ONA

Dve godine kako sve stoji u istom mestu. Dve godine se sve vrti oko tebe, Mala. Oko tebe koju sam toliko želela, ali koja još uvek nema svest o mojim potrebama. Kada sam srela glumce u klubu, to je bio prvi put da sam posle nekog vremena osetila onu drugu vrstu sreće, nešto slično ponovnom buđenju mene i mojih potreba. Niko nije nekontrolisano razvlačio moje bradavice, niti isflekao svaku stvar koju obučem, niti me gledao tako kao da od mene očekuje sve na ovom svetu.. Sve što ne mogu da pružim. Konačno mi je neko ponovo rekao da mogu i imam vremena za sve. Konačno sam nekom bila dobra, takva kakva jesam. I neko mi je konačno dao snagu da se borim ponovo.

– Treba ti promena.

– Ogromna promena.

– Dođi da živiš sa nama, ponovo.

– Našli smo novi stan.

– Bolji od prošlog.

– Povedi i Malu.

– On te je pretvorio u nešto što nisi.

– Smejala si se.

– Nekad si se smejala.

– Zaista, nekad si se tako lepo smejala.

ON

Ti stvarno ideš?

ONA

Idemo. Obe.

ON

To nije bio plan, kad smo krenuli u sve ovo, to jebeno nije bio plan. Da samo odeš jednog dana…

 

– Nije bio plan ni da prestane da te jebe.

– Niti da mu postaneš gadna i neprivlačna.

– Niti da zaboravlja važne datume.

– O putovanjima, da ne govorimo.

ONA

Mnogo toga nije bilo u planu.

 

– Ali jebi ga, desilo se…

– Bolje da se to prekine na vreme.

– Dok još možeš da započneš nešto novo.

– Nešto bolje.

ON

Imaš dete sa mnom. Ovo nije neka klinačka stvar…

ONA

A vidiš, ja baš mislim da jeste. Pošto ljudi kad se odluče da vole nekog ceo život, odluče se i da ne prave sranja i da budu tu i kad nije lepo… Odluče se da će da menjaju sebe svakog dana, svakog jebenog dana, dok taj odnos ne dobije smisao… Ne dobije sigurnost i utehu od ovog usranog sveta oko nas. Eto, to je onda prava stvar.

– Dovoljno si mu rekla, ne zovi ga opet.

– Strah me je.

– Strah me je da ću ostati sama sa njom.

– Imaš nas.

– Mi imamo tako mnogo toga što može da te usreći.

– Ne želim to.

– Treba mi smisao. Treba mi da znam zašto sam ovde.

– Ne muči glavu sa onim što niko ne zna.

– Pij!

– Brinućemo o vama.

– Vrati se na posao.

– Počni da misliš na sebe.

– Pij!

– Ma-ma.

– Rekla je…

– Ma-ma.

 

 

Scena sedma

To je trajalo dugo. I koštalo mnogo.

Ona voli, Ona pati, Ona se vraća, Ona ostvaruje.

Ona sada, konačno, zna šta hoće.

 

 Ona / On / Profesor / Majka / Suđaje / Mala

 

PROFESOR

Novi tekst je izuzetan.

– Kakav bi tek bio da nisi otišla na trudničko…

PROFESOR

Izuzetno ste daroviti.

ONA

Hvala. Toliko toga sam naučila od Vas. Ovaj… Htela sam da Vas pitam… Pominjali ste mi… Ono slobodno mesto, u arhivu… Postoji li šansa, da me možda primite? Znate, potrebna su mi veća primanja…

PROFESOR

Potrebna su Vam veća primanja?

ONA

Da, znate… Mala je sve starija, teško nam je…

– Ovo je prvi članak koji si objavila posle 4 godine…

– I ti tražiš mesto u arhivu?

– Nezahvalnice…

PROFESOR

Da ne bi trebalo da Vas stvarno tamo zaposlim, a Vi opet dobijete dete?

ONA

Ne, sa rađanjem je gotovo. Nastaviću da pišem…

PROFESOR

Da, moj savet je da pišete. I ne bavite se stvarima koje su tako daleke Vama.

ONA

Razumem… Ali… Neću.

PROFESOR

Šta nećete?

ONA

Neću da me ucenjujete, da me godinama držite na istom mestu. Treba mi napredak. Želim nešto više od ovoga. Od ovog ustajalog kabineta i razgovora u kojem već znam pitanja i odgovore… Želim veći smisao, želim da ostavim trag. Želim da napišem nešto toliko vredno, da nikada više ne moram da kročim ovde.

– Tužno je sanjati u ovakvom svetu. Ti si svedok genocida, totalitarnih režima i suverenog individualizma kakvu istorija ne poznaje…

– A ti i dalje uspevaš da sanjaš?

– Kakav se trag može ostaviti u svetu koji se više ne obazire ni na rat?

ONA

Izlazim na ulicu. Moja leva ruka se na momente zatrese, a onda vrati u normalan položaj. Držim desnu ruku čvrsto oko leve, tako da se trzaji što manje vide. Ne znam čega me je stid… Ali imam odvratan osećaj u telu. Ako odsečem jednu ruku, biću 50% manje sposobna da pišem, znači da ću sporije kucati svaku svoju ideju, a šansa da odustanem od nekog posla, postaće 50% veća. Ljudi će se onda sigurno sažaliti… On će češće dolaziti da vidi Malu. Mada, On verovatno ni tada neće mnogo misliti o meni. Prilazim pekari u mojoj ulici, već neko vreme traže radnicu. Uđem i pitam

– Kakvi su uslovi za rad?

– Šta te se tiče? Ti si književnica…

– Intelektualka.

– Hoću da radim. Nemam posla.

– Nek radi muž, ti čuvaj ono lepo dete.

– Nemam muža. Molim vas, treba mi posao.

– Ti si ozbiljna?

– Ozbiljna… U pogledu joj vidim.

ONA

Ozbiljna kao nikad do sad. Osećam se očajno. Ne zato što tražim posao u pekari, već zato što ništa više od onoga što sam sanjala, ne postaje ostvarljivo. Neću štampati svoje knjige, prodavaću jebeni hleb, ovom drhtavom levom rukom, koja nikako da se smiri, koja živi život za sebe, naročito onda kada se naspram mene pojavi ogromni, maljavi šef. Odmeri me kratko, okrene leđa i kaže

– Izdržaćeš najviše dva meseca.

– Ipak joj dajte kecelju.

– Pokazaću ti posao.

– Nije ovo toliko strašno.

ONA

Uzimam kecelju i obećavam da ću doći sutra u 05:00. Blizu sam kuće. Raduje me što ću videti svoje dete. To je, zapravo, jedino što me raduje u poslednje vreme. Čak je poslednjih meseci počela da liči na mene… To me teši… To postojanje, bar jednog traga koje ostavljam za sobom. Nećemo moći još dugo da budemo s glumcima… Sloboda je poprimila svoj pun kapacitet.

– Da se talimo za koks?

– Aj ti lepo plati sad sve… Pukao si na opkladi još pre mesec dana.

– Zarađuješ više od svih nas, a tražiš da se talimo…

– Dobro, platiću…

– Nemojte večeras. Ustajem rano, krećem da radim, tu dole, u pekari. Neko mora da čuva Malu sutra.

– Čuvaću je ja.

– Šta ti sad hejtuješ?

– Ne hejtujem, hoću da joj učinim.

– E aj odjebite svi…

– Neko zvoni…

– Zvoni tebi u glavi.

ONA

Otkud ti?

– O, ko nas se to setio?

– Zaboravio si na stare ortake.

– Košuljica, kravatica, ni ćao glumcima a?

ON

Moramo da idemo. Spakuj sebe i Malu… Tvoja majka nas čeka.

ONA

Gde?

– U rupi.

– U strašnoj rupi iz koje si otišla.

– U strašnoj rupi iz koje si otišla, leži tvoja bolesna mama.

ONA

Ma – ma.

MALA

Mama!

SUĐAJE

Dugo ovde bila nisi

Od života tvoga

Ostali su samo obrisi

U kući sama

Već dugo živi

Uspehu se tvom

Godinama divi

Zabluda joj strana nije

Veruje da ćerka njena

Živi bezbrižnije

Nama dugo taji

Kakvu izraslinu

U sebi gaji

Mesecima to se širi

Zato se

Bolesti njenoj

Ne opiri

Nađi joj se

U danima teškim

Radost joj donesi ponašanjem viteškim

Lakše se sreća

Deli u dvoje

Nije majka kriva

Za grehe tvoje

 

– Zašto me nisi zvala ranije?

– Baba, vidi. Nova lutka, baba.

– Neću sad pred detetom. Svako mora jednom…

– Ideš li na neke terapije?

– Zašto se On vraća večeras?

– Da se igramo, baba.

– Ajde u sobu kod tate.

– Hoću sa babom.

– Neka je…

– Trebala si da me zoveš, našli bismo doktore…

– Imaš posteljinu u ostavi, namesti mu da legne.

– Tata ne spava sa nama.

– On se vraća kući. I ne znam zašto si njega zvala…

– Bilo mi je lakše njemu prvo da kažem.

– On i ja više ne živimo zajedno.

-Tata… Ne spava sa nama.

 

ONA

I dok umire

Mama brine

O muškarcu nekom

Časti ga posteljom mekom

Da iz kreveta ustati može

Zetu bi se već podvukla

Ispod kože

Trpeza bi spremljena bila

Sve bi potrebe svoje

Zbog njega suzbila

Unuku svoju

Kuvanju bi učila

Da se ne bi kao ja

Previše u životu mučila

Ali mama

Toliko je bleda

Sve me odsutnije ona gleda

Da li je to trenutak

Koji čekala sam dugo

Smrt pored mene

Stoji i guta

Majka mislima svojim

Sve više luta

Nepovezano govori

Stakleno gleda

Odlučuje mraku svom da se preda

 

– Vodi Malu. Da ne gleda.

– Zovi nekog.

– Mogu sama. Pusti me.

– Ba – ba, budi se… Ba – ba.

– Skloni je, šta stojiš tu?

– Jesi sigurna da je…

– Jesam.

– Proveri.

– Rekla sam da skloniš Malu.

 

ONA

Dok kupam te

K’o što ti si mene

Mozak me Na tren

Opomene

Desila se smrt

I nekog mog više nema

A za nešto više

Ipak nisam spremna

Pažnju ne dajem

Ranama na tvom telu

Haljinu na tebe

Oblačim belu

I tako si od mene lepša

Ne dam nikom da se

U vezu našu više umeša

Iako krv tvoja

Mojim venama ne teče

Ljubav će naša

Dušmane zauvek da peče

 

SUĐAJE

Sve bi drugačije bilo

Da nisi napustila majčino krilo

Ovako smrt njenu

Na leđima nosiš

A za malo sreće

Moraćeš da prosiš

Samoća sve teža

Postaće ti muka

Za život u rupi

Shvataš da si neuka

Bolje opet beži

U gradove daleke

Inače će ovde

Samo da ti prave spletke

 

– Napolje!

– Šta joj je?

– Napolje! Je l’ ste čule?

– Zar tako sa rođakama svojim?

– Kućni prag ti više preći nećemo.

– I ne treba.

– Demon je u tebi još dok si u stomaku bila.

– Onda bežite dok ne bude kasno!

– Kajaćeš se…

– Šta misliš ko ti je bolesnu majku gledao?

– Pusti, otišla u grad, pa je sad nešto drugo.

– Živa te rana izela!

 

ONA

I On odlazi brzo

Muku tuđu

Da trpi ne može

Srce se njegovo

Već samo sa sobom bori

Ne bi da ga još neka

Briga mori

Zato ide

Što dalje od nas

I više nikada

Neću čuti njegov glas

Ovaj put ne bežim

Sve ponovo živim

Novim stvarima

Počinjem da se divim

Mala u rupi

Decu sebi sličnoj nalazi

Sreća se

Na licu njenom

Sada pronalazi

Narednih godina

Školu otvaram svoju

I tu su sva seoska deca

Na broju

 

– Promenila se.

– Na bolje.

– Mislila sam da će se vratiti da živi sa nama.

– Nedostaje mi, Mala.

– Mogla je da ima veliku karijeru…

– Šta će joj sva ta deca… K’o da joj nije dovoljno ovo jedno.

– Šta misliš? Je l’ se ljuti što nismo došli na sahranu?

– Možda… Mada je već prošlo par godina.

– Volela bih da sam kao Ona.

– Ona lako zaboravi stvari.

– Ona tako lako može da se menja.

– Ona uvek može da zaboravi. Ona uvek može da se menja.

 

MALA

Dvadeset dana do kraja škole

Mama je obećala

Da ćemo ići na more

Razmišljam o vodi, suncu i plaži

Dani mi nekako postaju draži

U poslednje vreme

Malo se ljutim

Što mama decu tuđu

U svet naš

Pušta da uđu

Ipak, Ona uči ih svemu

I konačno

Dobar glas bije je u selu

 

– Jesi jela?

– Nisam gladna…

– Ne možeš iz kuće, ako ne jedeš.

– Mama…

– Sedi da jedeš.

– Koliko je daleko to more?

– Celu jednu noć. Koju ćeš ti da prespavaš…

– Neću spavati. Moram da vidim svaki deo puta. I kada stignemo tamo, pusti me da se odmah okupam…

– Polako, nismo još ni stigle.

 

ONA

Kad se desi

Misliš izlaska nema

Smrt će zauvek biti

Ono što te vreba

Ipak, brzo potisneš

Sve što je bilo

Nove životne radosti

Pustiš u krilo

Mladi ljudi sada od mene uče

O knjigama bitnim, rečima velikim

Koje svakom utehu

Pružiti mogu

Spoznaju da mladost nije

Samo ono što se desi

U rupi, u određenom mestu i dobu

Želje moje

Bivaju veće od muškarca jednog

Znanje, misli i ideje

Prenositi dalje

To je jedino što večno traje

Ovo telo brzo će

Mehaniku svoju da menja

Krv će ređe teći

Koža bore dobiti

Telo sve više

Ka zemlji voditi

Zato reči ostavljam

Da u njima utehu nađu

I barataju njima vešto

Sve dok vole, misle i traže

Život će im pokazivati

Nove staze

 

– Da li je ovo more?

– Jeste.

– Toliko je veliko da se ne nazire kraj. Volela bih da plivam sve dok ne ugledam drugu obalu.

– Ako naučiš dobro da plivaš, stiće ćeš do druge obale.

– Čini joj se da bi tu mogla da ostane zauvek.

– Ona je maštala o kući pored mora.

– I o njemu i njoj, u toj kući.

– Voda tako ujednačeno udara o kamenje.

– Njene misli nisu ujednačene.

– Ona je baš na toj obali zamišljala sreću.

– Da li je sada srećna?

– On će doći, kada sunce zađe.

– Ili kad se more umiri.

– Ili kada Ona prestane da želi da On dođe.

– Ali će doći…

– Neko uvek dođe.

– Neko te uvek natera da pomisliš da ima nešto.

– Da nisi sam.

– Da ima smisla.

– Jer ljudi spašavaju i uništavaju jedni druge.

– A more stoji…

– Čeka.

– Čeka da nešto dođe…

– Da nešto prođe.

 

 

Scena osma

U svetu sličnom današnjem, ali za nju neuhvatljivom.

Onda kada se bližiš onome od čega si celog života mislila da ćeš pobeći.

Trenutak nepažnje i sve kreće po zlu.

Ona i niko drugi.

Jer tako ovaj svet kaže da je gotovo.

ONA (monolog)

ONA

Koji je ovo dan kako…
Kako šta?
Nešto sigurno ima…
Nešto ili ništa?
Samo se u junu ovako jako oseća lipa.
Koža bi mu se isprištila svako proleće i lepota koju je imao…
Nestala bi.
Lepota da,
mada,
ja ga nikada nisam videla skroz starog,
usahlog,
tromog,
iznuždenog…
Ili kakvog god…
Nisam.
Samo taj jak miris lipe,

strašno me nervira…
Kao da sam i ja postala…
Zatvoriću prozor.

Velika je to milost,
moći zatvoriti prozor,
u ovim godinama.
Ruke me još nisu izdale,
ali zato teško da mogu da napravim više od pet koraka…
da ne zastanem…
da ne pogledam po sobi tražeći nekog…
Taj neko me stalno gleda.
Ne pušta me da na miru radim sve te uobičajene stvari.
Ustani,
piški,
umij se,
operi zube,
skuvaj kafu,
doručkuj,
kaki,
presvuci se,
idi u prodavnicu,
piški,
skuvaj ručak,
pusti televizor,
dobro se najedi,
operi sudove,
piški,
prošetaj,
okupaj se,
operi zube,

lezi…
Možda još jednom piški,
i onda lezi.
Da, onda konačno lezi.
Jednom ti je neko tu pričao priče.
Jednom si zamišljala nečije telo.
Jednom je jedno telo bilo na tebi.
Jednom si…
Jer to telo pored sebe,
nisi mogla da podneseš.
To telo je jednog dana nestalo.
A ti si ostala sama.
O tome tako malo može da se kaže…
Ne gledaj me,
idi.
Doći ćeš i ti na moju stranu.
Ovaj stomak je bio ravan
Bokovi široki
A grudi čvrste
Da li mi veruješ?
Ah…
Kako bi mu se koža isprištila od lipe…
Obično nije trajalo duže od dve nedelje
Cvetanje,
Ali prištevi…
Oni bi se tako dugo zadržali na njegovom vratu
Zašto od svega

samo to?

Zaborav je tužna čovekova sposobnost
Toliko sam toga izgubila
Mama,
Više ne mogu da zamislim tvoj glas
Ostali su samo obrisi, mamice
Često sanjam kako smo na istoj strani
Čudno da si mi sad pala na pamet
Da sam se baš tebe setila
Sve je ovo čudno…
Neko me i dalje gleda.
I neće da ode.
Usta mi se prebrzo suše
Toliko su tanka ta usta
Da nekad mislim da su
potpuno izgubila oblik
Da su jedan bezlični deo kože
Koji nikada ništa pametno nije rekao
Koji nikada nikoga nije zaveo
Koji nikada nikog nije poljubio
Niti zapevao pesmu
A pesme se moraju pevati
Je l’ me čuješ?
Pesme se moraju pevati!
To je ono što ja smatram da je divno
Pesma, da
To me je spašavalo

Tih dana kada sam sasvim pravo mogla da držim ova leđa
Kada mi je koža bila glatka
A bore jedva primetne
Tih dana kada me niko nije voleo
Pevala sam
Kad sam ostavila njega
Kad sam upoznala nju
Kad su me odveli neki drugi ljudi
Pevala sam iz sveg glasa
A ti me tad nisi gledao
Još uvek ti nisam bila zanimljiva
Bilo je nade
A ti nadu prezireš, je l’ tako?
Znam da je tako.
Sad ne mogu da se setim pesme.
Zaborav, da, mora da je to.
Izgleda da se nešto dogodilo.
Samo od sebe.
Nisam shvatila kad,
Ali nešto se zasigurno dogodilo.
Nadam se da si nešto zapamtio
Bilo bi mi žao da nisi.
Tuga me neprestano obuzima
Lepe stvari su u haosu
Lepe stvari tako brzo nestanu
Zaborav tako brzo odnese lepe stvari
Mogla bih da se setim nečeg

Što bih mogla da nazovem lepom stvari
Pretpostavljam da bih mogla
Lepa stvar je što sam pobegla iz one rupe
Ona bi me progutala
Kao što je onog dečka progutao vir
Tako mi je teško kad se setim njega
Za mene niko nikada nije uradio ništa
Tako veliko i spasonosno
A pogotovo ne
On
Kojeg zaborav nikako da proguta
Taj je pričao tako ružne stvari o meni
I često me je skidao bez moje volje
Ali sad samo lepe stvari
A lepa stvar sa njim
To je valjda
dete.
Da, to sigurno mora da je dete.
Dete je sad odrasla žena
Odrasla žena beži od ovoga što sam ja.
Ne bi bilo dobro da se ljutim na nju
Ja koja se još uvek krećem
Ja koja još uvek govorim
Ja koja još uvek želim da se sećam lepog.
I prestani da me gledaš tako zbunjeno…
Zapevaćemo uskoro
Pesma će odzvanjati daleko…

Ona će ostati
Kad ja…
Lepo.
Da li sam ja ikada bila vredna ljubavi?
I zašto i sada
I zašto ću i posle
I pre
Isto to da se pitam…
Ko može da mi da odgovor na to?
Je li sve ovo bilo uzaludno
Ili me je neko ipak voleo duže od početne ideje ljubavi
U kojoj imam savršenu kožu, savršen osmeh i savršen smisao za humor
U ideji u kojoj sam pametna toliko
Da odgovorim na svako pitanje najboljim mogućim odgovorom
Ili da imam toliko snage da se borim
Da nikada ne zatražim oslonac
Toliko čvrst i s jasnom porukom –
Vrediš.
Da li mi to zaista niko nikada nije rekao?
Ili je i to uzeo zaborav…
Uskoro ćemo krenuti
Ali mi je bitno da me sada konačno čuješ
Zamisli kako je uzaludno buljiti u prazno
Čitavog dana
Gledati lipu i sećati se prišteva
Na vratu onog
Zbog kog sam odustala od snova

nisi kao oni umetnici, zar ne?
Nećeš me odvesti u neki novi grad
Ovo nije početak?
Dosta me dugo čekaš za nekog poput…
Umirem… da…
Zato pesma uvek ide na kraju
Kako izgledam?
Negde sam ostavila
Šta sam ostavila?
Čudno kako opet ne mogu da se setim.
Znaš li da lipa nekad ne procveta?
Ipak On je i tad imao prišteve…
Više ne osećam da mogu da se pomerim
Samo me nervira
Strašno me nervira
Što ovo
u mojoj glavi
i dalje radi
A pesma…
Kako beše ide?
Tako mi je teško da se setim
Ne požuruj me
Potrebno mi je
Potrebna mi je
Reč
Adekvatna reč
Od koje se počinje

Koja znači…
Kad sam bila žena, žena, jedan, dva i tri,
Pati ‘vamo, pati tamo, jedan, dva i tri,
Kad sam bila mama, mama, jedan, dva i tri,
Brini ‘vamo, brini tamo, jedan, dva i tri,
Kad sam bila baba, baba, jedan, dva i tri,
Boluj ‘vamo, boluj tamo, jedan, dva i tri,
Kad sam bila mrtva, mrtva, jedan, dva i tri,
Pevaj ‘vamo, pevaj tamo, jedan, dva i tri,
Kad sam bila prašina, prašina, jedan, dva i tri,
Leti ‘vamo, leti tamo, jedan, dva i tri,
Kad sam bila ništa, ništa, jedan, dva i tri,
Ništa ‘vamo, ništa tamo, jedan, dva i tri,
Kad sam bila beba, beba, jedan, dva i tri,
Kad sam bila cura, cura,
Kad sam bila dete,
Jedan, dva i tri…
Ništa vamo
Ništa tamo
Jedan, dva i tri.

 

 

 

KRAJ

 

Za Tanju, Luku, Davida, Keti, Anu, Đoleta i Saru, jer su me ubedili da se pesme moraju pevati!

April 2024.

author-avatar

O autoru Teodora Marković

Rođena u Beogradu 2000. Srpska dramaturškinja, trenutno studentkinja doktoskih umetničkih studija na Fakultetu dramskih umetnosti gde i radi kao naučna istraživačica. Dobitnica je nagrade „Josip Kulundžić“ Katedre za dramaturgiju FDU za izuzetan uspeh u oblasti pozorišta, filma i kritike. Za dramski tekst Geneza jednog propadanja osvojila je nagradu „Slobodan Stojanović“ za najbolji neobjavljeni dramski tekst 2024. godine, dok je za tekstove Ksenija i lovac i Čudo nagrađena na Zvezdarištu i Lutkarskim pozorišnim susretima u Subotici. Dobitnica je i počasne nagrade za scenario filma Okrilje na KinoDrome festivalu u Ohaju, kao i prve nagrade Akademije umetnosti za organizaciju festivala OPS u Obrenovcu. Radila je kao dramaturškinja u Bitef teatru, Beogradskom dramskom pozorištu, Pozorištu mladih, Pozorištu lutaka„Pinokio“, a njen tekst ,,O ljubavi” postavljen je u umetničkoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu. Pisala je scenarije za više kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova prikazivanih na domaćim i međunarodnim festivalima, a njene pesme objavljivane su širom regiona.Aktivno radi sa decom i mladima kroz niz dramskih i kreativnih radionica. Pisala je nekoliko radio drama za decu u produkciji Radio Beograda. Takođe je angažovana kao kritičarka na relevantnim književnim, pozorišnim i filmskim festivalima.