Za antologiju

Pune oči

Pune oči

 

 

* * *

 

nosim te, poput talasa, iz jedne

u drugu sliku, sve do praga,

oltara, da tamo zakoračiš u  tišinu.

sad vidim samo tvoju kosu kako vijori

i kako je mrak jede, i

vidim blagi otisak tvojih ljubičastih usta, otuda –

tek naznačava te krik.

kao što mišiji cijuk grize moju usnulost tako i

voda nagriza led od koga drhtim, i moje ime i

imena sva skoro ništa ne znače.

u zgrčenim tragovima stopala tražim te,

odozgo, sa osetljivim pužastim očima koje ono što

pogledaju uvuku u svoj mrak.

kao kad se kapljice krvi povuku u svoje male rane.

 

 

 

 

Soba

 

bog je bio brz u stvaranju sveta.

u svaku reč kao u posudu, stavio je po neku stvar, negde

i dve-tri, negde nešta suvišno, negde krupno

da drugo zaklanja. negde je nešto sakrio (tako i ja krijem

novac, u fioku, među papire).

rekao je: uči, privikavaj se na drugačije. privikavaj se

na sebe. sve što ćeš dostići nije veće od širine krilca

mušice i jasnije od njenog zuja.

 

 

 

Dan

 

ako se ide tragovima, od jutra se može napraviti, uz mnogo

truda, kakav-takav dan. kao po snegu, ako se svetlost rastegne,

pusti kroz rešetku – to je ukroćena snaga koja drži hodača

i njegove oči u stalnoj pripravnosti, na skok.

od mog povika može da da padne ali on rasteže svoj golemi glas

kao zrnce peska svoje kotrljanje.

raspoznavajući svoj višak, napipava i otima. vidim mu

snopove mišića lelujave poput paukove mreže.

 

 

 

Kasno popodne

 

i ja se, povremeno, nađem u klizavom prostoru, u njegovim

klancima, u opasnosti da me stvarnost upije kao pesak vodu.

samo zapamćeno postoji. jednom sam posmatrao neki predmet

toliko dugo da je izgubio svoje obrise i iščeznuo

u posmatranju, kao da je sam sebe pojeo, ali, gle! iznenada,

naglo, iz zamračenog stakla ekrana, izranjali su njegovi bokovi

iz otrova beskraja.

da bih ga sad uhvatio pogledom i opisao potrebno mi je

svega nekoliko reči.

ali, kojih?

 

 

 

Sećanje

 

Mnemosina opet me je negde

zaturila. u neku reč, a da nisam ni znao,

sve verujući da je vidljivo i prisutno, da postoji

samo zato što je vidljivo, ali, do đavola!

upravo je obrnuto – ono kroz svoju dužinu drhteći

traje i zavarava.

 

 

Grad

 

grad. reč koja bi sve da zna i širi se

kao bolest kroz rane. o čemu ćućore one tamo zgrade

svojim četvrtastim ustimaa dok prolazim parkom a vetar

zapetljan u krošnje stresa milione kapljica oštrih,

kao ubodi iglom?

iz daljine, narančasto-okrugao dečačić trči ulicom

zaljubljen u prozirnost dana.

uz zid usidreni kontejner jakim smradom

mami mačke i pse.

i onda, odjednom, kao pljusak – sve se čuje

ali to niko ne zna slušati.

zagledan u sjaj koji me čini vidljivim, pitam se:

zašto sam i ja tvoja briga?

 

zar to nije slika koja žudi za opisom?!

 

 

 

 

Čitanje pesme

 

Najbolje je

kad je pesma

cela lepa. Ali,

dobro je i

kad joj

zaiskre stihovi.

 

Kad naletiš

na neku sliku,

uđeš u nju, i

dugo,

dugo,

ne možeš da se

vratiš.

 

 

 

U razgovoru

 

Reči su prozori. Dok on priča

ja gledam – baš to.

U uličnoj vrevi nosi nas zvuk koraka –

kao da svako bira svoj grob, kao da se vreme

stvrdnulo u zid pred kojim smo stali.

Znaš, kaže mi on, sve što je na ovom svetu sitno,

nastalo je od suza. Ovaj kamenčić, vidiš ga,

moja je suza.

Baš to gledajući, u zatrpanom zvuku,

ličio je na vrapčića koji čeprka po prašini

šireći prostor, da bi lakše odleteo.

 

 

Na ulici

 

Ova lokva vode je ogledalo,

pogledam je – vidim sebe. Susretnem se.

 

Kako je pogledam tako me i pamti.

Ako neko drugi zaviri, videće sebe.

 

Prepolovila me je. Pola sam u njenoj dubini,

pola u nadi, da ne potonem.

 

Pola daljine je njeno,

a pola moje.

 

 

 

Sumrak

 

Pogled mi je istopila daljina. Ostala je

Samo crta koja reže nebo. Izleću iskre i

odnose svetlost. Stablo jablana spaja zemlju

i visinu. Boli li to mesto, gde se zabio

njegov šiljati vrh?

 

 

 

Nebo

 

Pune su mi oči daljine.

 

Kad gledam, viđeno mi se ispreči

kao zid.

Ali, ja volim to iza,

to plavo, koje će uskoro, biti crno.

 

 

 

 

 

Ograda

 

Pazi se! Evo ljute koprive i umiljate trnovite ruže

i naježenog čička, pucketaju suve natrule grančice,

šušti vetar. Trepere leptiri i lišće, treperi

daljina u njima, i u meni, i sve ovo što vidim.

Kapljica rose se ulila u drugu kapljicu

klizi niz suvu visoku grančicu kao suza.

Tako sam sitna, mogu se uvek sakriti,

mogu svakome biti ogledalo, kaže mi svojim sjajem.

Sečem koracima tišinu koja se stegla u suve snopove trave.

Kako se sve brzo menja, pomislih.

Ogradu, u iščekivanju, od trulih taraba

zamenilo je trnje,

vrata su se davno otvorila.

Ali nema ko da kroz njih prođe,

nema ko da ih zatvori.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Put

 

Sve ovo, dovde, moje stope izmeriše.

Daljina još dok je bila reč

ovde se krila.

Sad je gledam – pa to je

obična prašina.

 

 

 

Priredila Danijela Jovanović

 

author-avatar

O autoru Nikola Vujčić

Rođen 1956. godine u Velikoj Gradusi, na Baniji (Hrvatska).Osnovnu školu završio je u Velikoj i Maloj Gradusi a gimnaziju u Petrinji.Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, grupa za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Objavio je knjige pesama:Tajanstveni strelac (1980), Novi prilozi za autobiografiju (1983), Disanje (1988), Čistilište (1994), Kad sam bio mali (1995), Prepoznavanje (2002), Zvuk tišine (2008), Novi prilozi za autobiografiju, drugo, dopunjeno izdanje (2008), Rasuti zvuk (2009), Dokle pogled dopire (2010), Dokle pogled dopire i nove pesme (2012), Svedočenje (2014), Skrivenosti (2017), Soba, izabrane pesme / The room, selected Poems (2019), dvojezično, U jednom danu (2022), Pune su mi oči daljine (2024) i Oči vode (2025). Dobitnik je nagrada – Braća Micić (1993), Zmajeve nagrade (2002), Disove nagrade (2009), Miroslav Antić (2011), Đura Jakšić (2011), Branko Miljković (2011), Zaplanjski Orfej (2014), Kondir Kosovke devojke (2015), Skender Kulenović (2015),Stevan Pešić (2017), Zlatni suncokret (2017), Sava Mrkalj (2019), Žička hrisovulja (2021), Velika bazjaška povelja (2022), Desanka Maksimović (2024) i Branko Ćopić (2025). Objavljene su mu knjige izabranih pesama na rumunskom, makedonskom, bugarskom i poljskom jeziku. O njegovoj poeziji objavljena su dva zbornika radova – Poezija Nikole Vujčića (2008), povodom Zmajeve nagrade i Nikola Vujčić, pesnik (2022), povodom Žičke hrisovulje. Priredio je za štampu neobjavljeni roman Meše Selimovića Krug (1983), Antologiju narodne književnosti za decu (1977, 2006, 2008) i Izabrana djela Grigora Viteza (2011). Preveo je sa ruskog knjige pesama Vjačeslava Kuprijanova, Genadija Ajgija, Ivana Ahmetjeva, Vladimira Buriča, Henriha Sabgira i Genadija Aleksejeva.