Katarina Saric

Kakofonija

.

.

UNAKRSNO ZAKOPANI NOŽEVI, ANĐEO DOMA I NEKA JEZIČKA PITANJA

.

 

…..Naš Anđeo doma, uvijek sjedi ispod starinskog kuhinjskog prozora sa drvenim škurama i duplim staklima od kojih je jedno, ono unutrašnje, zastakljeno pristaklicama na krugove i volane od heklane čipke babe Gospave koja je podigla našu mater, a donja daska toliko široka da se na njoj može udobno sjedjeti po čitave dane. Mater je, nakon babine smrti, porazbijala sve saksije sa cvijećem, čak i onu u kojoj je bila stabljika čuvar-kuće (od bijesa što njoj biljke ne uspijevaju i neće da piju njenu vodu) ili joj višak odbacuju na parket, ili se od manjka suše. Susjetkaiz kuće Urban, od preko puta, luda Sara, govorila je da će nam to donijeti nesreću, mada je nesreće već bilo za izvoza u našoj kući. U kući Piran, niko ni sa kime ne govori, naročito u vrijeme postavljanja ručka, ili govore svi u jedan glas, pri čemu niko nikoga ne sluša, a kamoli razumije.

Kakva užasna kakofonija! – izjavila sam jednom, kad sam se vratila na sahranu materinog posljednjeg, odnosno prvog zvaničnog muža. Okupili smo se na porodičnom ručku po njenoj izričitoj želji (čitaj naredbi) da se dogovorimo o ostavinskom postupku. Tijelo muža je prepustila pogrebnoj službi, običaj pranja i bdenja nad pokojnikom nije joj ni padao napamet. A i kako bi?Jeli smo ga godinama, sinovi žučnu kesu, bubrege i jetru, ova najmlađa izrodnica srce i dušu. A ona, Velika Majka, kuvala je čorbu od kostiju i dodavala začine. Dok mu se na kraju, mozak nije odvojio od lobanje i ostao prosut po ovom istom trpezarijskom stolu za kojim je sebi pucao u glavu. Sad je tu, u toku, posthumna gozba.

Kakite ljudi vlastite glasove, izlazi vam kaka na usta, kapirate li igru riječima, kaka i fonija, možda ne znate da je fon glas, ma naravno da ne znate, znate samo da serete“ – cerekala sam se na sav glas dok sam ih imitirala po kući. Mnogo sam se tada pravila pametna, pa nisam ni primijetila materin nož koji je poletio u mom pravcu i zakačio me između potiljka i uha. Okrenula sam se, i u trku divlje mačke, zabila joj ga u leđa, tačno između lopatica.

Riječi ukućana, kao da su letjele iznad stola i nabadale se na vrhove noževa, vječito uvis isukanih i spremnih za bitku, mada je mater pokorno slijedila babina uputstva u kuhinji, nikad nije držala hljeb naopako, prosutu so je zabacivala za ramenom, a oprane noževe slagala vrhom nadolje, puštajući da se voda sa njih sliva prema zemlji. Mi, djeca, mrzjeli smo te porodične ručkove, sa svim pratećim ritualnim zveckanjem, koje je dopiralo iz kuhinje. Samo njoj je bio stravično važan, taj jedan jedini prokleti sat ručka koji će čarobnom palicom nadoknaditi sve one druge sate, dane i godine u kojima je nismo gledali a i naoko je ubijediti da još drži porodicu na okupu, da je glavna u kući, velika i snažna Magna Mater.

Braći uvijek servira najbolju parčad ribe i mesa, sječe im najdeblje kriške torti i kolača, uvijek dobiju prve rane jagode i lubenice. Braća su njen jedini živi dokaz da nije omanula baš usvemu. Za razliku od njih, Anđeo jede kao ptica, zobajući mrvice koje gurne vrhom jezika na zadnje kutnjake i pusti da ih pljuvačka sama otopi. Drugi brat je glavni žderonja u kući, uvijek dosijeca sebi više, naročitog slatkog, poslije sladostrasno liže nož s kojeg curi marmelada ili se topi čokoladna glazura.

 Prije nego što je postala Anđeo doma, rođena je kao Simona Piran, sitno i kržljavo nedonošče naše matere, koja u vrijeme trudnoće nemilice putuje po svijetu, hraneći se koktelima i kanapeima na jahtama ruskog tajkuna (inače, baš kao za baksuz, svog najpoželjnijeg ljubavnika koji je btw bio i jedini koji je nju ostavio, zaboga!). Poslije dvojice snažne braće još jedna nemila kćer (tuđa večera i najvjerovatnije izgubljena zlata vrijedna alimentacija) bila je u potpunosti za mater prekrižena. Napuštena u startu od svih, ta mala mrva puzi po kući, kao kučence tužne njuške, u nadi da će je neko pomaziti. Niko se tačno ne sjeća koliko je imala godina kada je, kopirajući jednog od velike braće, posjekla jezik tačno duž sredine, horizontalno. Doktori su rekli da je imala golemu sreću što ga nije sasvim odsjekla ili još gore, nož je mogao da zahvati uglove usana i obraze. Ona ista susjetka, ludaSara za koju mater kaže da se silnim buljenjem u naše prozore nakačila na liniju vještica iz porodice jer ima identično „naše“ oči koje mijenjaju boju, od zelene kad je sretnemo u parku, preko plave kad uđe u vodu (ali joj ipak moramo biti zahvalni jer nam je sačuvala kuću kad su u nju, prokazanu kao ustašku, odmah poslije bombardovanja susjednog Dubrovnika, nagrnule srpske izbjeglice i beskućnici) sestru je nazvala Anđelom čija će nesvjesna žrtva zatvoriti usta lošem glasu koji oduvijek bije porodicu. Prognozirala da će izrasti u savršenu ljepoticu kojoj jezik neće ni biti potreban. A i što bi joj, kad vidi kakvog je zla nanio ženskoj čeljadi (i to ne samo u njihovom domu) biće srećna što ga nema. Anđeo šuška kroz zube čudesne melodije dok spava, danju samo ćuti i smješi se očima lutke sa prozorske daske. Ona je materina osveta zato što nije željela svoju žensku djecu. A i zato jer se njena majka odrekla svoje prvorođene kćeri i spalila joj krštenicu. Mi, djeca, nismo znali ni kako se zove.

.

.

.

.

.


Katarina Saric

Rođena 10. 03.1976. živi i stvara između rodne Budve i Beograda. Na FF-u Nikšić diplomirala je filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti a na FPN-u Podgorica završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Književnica je, poetska provokatorka i performans umjetnica. Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima. O njenoj su poeziji i prozi napisani naučni radovi. Djela su joj nagrađivana, prevođena i objavljivana u regionu ali i na svjetskoj literarnoj sceni.

Sva prava zadržana © 2015 - 2021 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja