.
.
Krik egzistencije koji odjekuje prostor-vremenom, rastežeze se bez granica. Samo ga sadašnjost može čuti. Trenuta koji izmiče totalnoj spoznaji razuma. Čvrsti stisak koji pokušava uhvatiti sadašnjost. Ali ne možeš uhvatiti ono što ti izmiče kroz prste. Sistemske strukture imitiraju/oponašaju (samo) ono što dolazi iz prošlosti. Na budućnost možeš biti pripremljen, ali da li je to sve sigurno? Prazan prostor među nama, daleka tišina koja nam je bliže nego bilo šta drugo. Fizička razdaljina, ili društvena, zar je važno? Možda nije ni bitno, jer raskol između subjekta i objekta jeste kakav jeste, da li uopće mora biti prevaziđen? U snuždenosti, koja pada u kapima kao kiša, osjećaj anksioznosti od egzistencije. U potrazi za oslobođenjem – oslonjen na izolaciju. Dodir sa samim sobom, jedina prepreka koja se treba prevazići u što prijašnjem vremenu. Izgubiti dodir sa svojom prirodom, nužnost koja se mora dogoditi kako bi se ponovo pronašli? Iz teze ide uvijek anti-teza? Možda, ali ne mora biti; jedini metod kojeg uzimamo za daljnu istragu. Sinteza, proces koji negira i spaja oboje. Dolazak Jedinstva, otkriće neuhvatljivog. Cjelina kakva jeste, ali ne za dugo. Opet ide periodičnost u toku. Ima li spasenja od toga? Nevezanost za sve, i bezuslovno djelovanje. Drugi način, ali unčikovitiji(?). Spasenje ili oslobođenje? I da li je spasenje usitinu oslobođenje? Oslobođenje je(ste) spasenje, ali trajno, bez čekanja bilo koga drugog. Oslanjati se na samoga sebe; jer to je ono što imaš čitavu svoju egzistenciju. Nošenje sa svojim Ja. Dok nas smrt ne rastavi. Stisak života, stisak trenutka, stisak smrti. Toliko nastojimo stisnuti, zadržati, iz straha da ne propustimo ostatak nadolaženja. Nevezanost za vanjsko, djelovanje bezuslovno, jeste uživanje u vanjskom i unutrašnjem trenutku. Prihvačanje dolaska i odlaska, kao prirodnog procesa – prirodnih bića. Neprirodni ne pripadaju prirodi. Uskladiti tijelo i um, želje i mogućnosti; raditi ono što svojim bićem osjećamo. Ono što nam je u prirodi. No za to je potrebno duboko pogledati okom u svoju unutrašnju provaliju, za otkrivanjem onoga što je skriveno i rasuto u nama. Sinteza svega u nama, povezanost i usklađenost. Balans sistema, kao univerzuma. Time ćemo moći uspostaviti kontakt sa drugima, drugim ja, bez ometanja prirodnog toka događaja i komunikacija. U svijetu stranaca, stranac koji luta okeanom duša ovim postojanjem. Duše neusklađenih, koji plutaju bitkom. Bitka sa vanjskim i unutrašnjim. Subjekat i objekat, u vječnom odnosu onog bliskog i dalekog. Problem je kada subjekat izgubi odnos sa samim sobom. Tada nastupi plutanje bića, nalik na okeanu bez granica, u bitku koji ne govori ništa. Priča tišinom se odaje u kodovima. Glasovi nalikuju samo na eko u praznom prostoru, a bića na zrna pijeska u pustinji. Komunikacija prestaje, nema više (smislenog) govora. Svi žele da ih se čuje, ali niko nije spreman da čuje. Bitak je jedini koji čuje sve, ali ne odgovara naglo, jer ne želi prekidati odnos i govor ljudskog bića koji ima nešto za reći. Izolacija, uzimanje vremena za sebe od svih. U moru glasova se čini isto kao i u mrtvoj tišini. Niko te ne čuje, izolovan si. Komunikacija nije uspostavljena; ne pričamo istim jezikom. Ne držimo svi iste ideje više. Uz par pojedinaca život se čini zabavnijim, igranijim. Odlučujemo o svemu što nas se (ne)tiče. Sobstvo je jedino moje, i ono me se tiče. Jedino važno, dok ga još imam. Uzajamnost sa drugim ja je(ste) dio ljudskog bića. Gubljenje sobstva dovodi do ovisnosti drugih. Ovisnost koja ne može biti ispunjena jednostavno. Posuda bez dna. Umjesto vode tu je pažnja koja se traži od drugih; ali ona nije sama, tu su odobravanja drugih. Nema ništa loše od umjerenog odobravanja od drugih, ali da to bude presudna odluka u djelovanju jeste otrov. Tada prestaje uživanje i razigranost. Upoznavanja sobstva preko sebe i drugih, ali ne ovisnosti koja vodi o konačnoj odluci drugog ja. Biti opažen od strane samoga sebe. Samoprihvatanje, kao početak na kome se raspolaže materijal za dalje oblikovanje. Samodovoljnost, kao identitet koji je svoj. Ne porediti se sa drugima, nego potvrđivanje sobstva kao i (onog) drugog (ja). Egoizam kao pogrešno razumijevanje samodovoljnosti; vodi nas u iluziju. Mnenje izvire, bukti, stvara nered. Kolektivna ludost, koja ne vodi nigdje osim u provaliju histerija i drugih pomiješanih i nedefinisanih emocija, koje se krčkaju kao čorba u loncu. Kontradiktornosti koje se miješaju dajući nove okuse. Vještački proizvedeni, neprijatni za probavljanje. Bitak guta, iako neprijatan ukus, probavlja nas vremenom. Frustracija zbog greške u komunikaciji sa sobstvom, sobstvom i okolinom. Uticaj okoliša na nas, i nas na okoliš. Simbioza koja je neizbježna. Zbog frustracija jedno od tog dvoga ima neizbježnost u svojoj akciji da bude inferiornije od onoga drugoga. Priroda postaje neprijatelj, jer nezavisna je od čovjeka. Nastavlja svojim tokom i bez njega. Ne treba joj ništa što joj ne pripada. Čovjek, biće koje je izgubio doticaj sa njom zbog ega. Propušteni trenutci uče nas nečemu što gubimo. Žaljenje kao oružije za (samo)destrukciju ličnosti. Jadikovanje – obznavljivanje tragičnog epa. Hor se oglašava kada počne tragični trenutak veličanja života (jednog) junaka. Krik egzistencije. Oslobođenje putem kontakta sa onostranim. Uzimanje sredstava za pronalaskom mira. Tragedija pokazuje crte čovjekove patnje. Pristup životu kao stvari koju treba osvojiti, kako se ne bi osjećali inferiornim. Shvatanje života kao igru, i djelovanjem u skladu sa harmonijom jastva. Umjesto pronalaska onog što će nas definisati, trebamo živjeti da bi se definicija sama rodila. Ako je uopće potrebna da bude. Ne kao dogma, već uputnica za daljnu igru. Dolazak budućnosti u postojanje, za sve odvažne koji su odlučni napraviti si mjesto u utrobi nje sama. Budućnost, investicija bez sigurne garancije koja zbog svoje nepostojansoti je neuhvatljiva, biva modifikovana našim (kolektivnim i/ili individualnim) akcijama. Stanje svijesti za odvažnost preuzimanja konaca od moiri.
.
.
.
.
