.
.
.
Februarska morija
.
od studeni
februar puca
sipaju teške kiše
granata i metaka
preko polja
Udrič
odječe
u kurjačkim očima
plamte krvave lomače
dok februar puca
tranšejima
života i smrti,
njojzi je u naramku
dojenče
u naramku joj dojenče
a, za skut’ma još dvoje
pri dnu
izbezumljene kolone
vojnik viče
na ženu i dijete
na dijete, dojenče
ušuti je, reče
ušuti je;
ili će je ušutjeti
studen veče
.
.
Pokrivena djevojčica
.
na leđima nosi mlađeg brata.
djevojčica nosi mlađeg brata
kao plast sijena da je uprtila.
fotografija je to s opisom
da, sestra je druga majka.
fotografija je to što se dijeli dalje
u vrijeme popodnevne dosade
poslije ručka, prije nego se odspava
uz tv , i netflix seriju Bodyguard
u kojoj, u jednoj od prvih scena
mlada pokrivena djevojka,
azijskog porijekla
(u seriji naglašeno)
pokušava aktivirati eksplozvnu napravu
u vozu koji juri iz Londona
da bi je u 18. minuti, mladi, ali iskusni
policijski službenik, koji je iskustvo sticao
po Afganistanskim vrletima
kao lovac na glave duhova- talibana
mirno i ljubazno ubijedio
da ne digne sve u zrak, jer joj je muž
zaprijetio, muž koji je moguće
u vrijeme dok je on sijao strah
po Bliskom istoku,
prebjegao u V. Britaniju.
Poput djevojčice s pokošenim
plastom sijena na leđima.
.
.
Čekajući Bajram u USA
.
Do džamije je vodilo nekoliko puteva.
Običaj je bio, jednim putem otići
Drugim se vratiti. K’o Muhammed, Poslanik Božiji.
Otac je uvijek birao prečicu do džamije.
Ispod kuće, strmu pokraj Fikretove
Do izvora Dragivuše
Preko malog potočića
Kojeg bismo brat i ja jedva preskakali
Onda uz Mehmedalinu njivu
Koja bi bila natopljena jal rosom
Jal kišom
Pa do malog puteljka koji je dalje vodio
Kroz Sole mahalu, sve do džamije.
Otac bi na prvoj šistini stao ukraj
Potrao cipele o travu
Toliko da se cakle k’o nove
A zatim bi nastavio ispred nas
S rukama na leđima
Dok smo mi ponavljali njegov ritual
S travom i cipelama.
Kad su kišoviti dani
I kad se cipele zaprljaju
Sjetim se babe
I kandilja na munari
I bude mi toplo oko srca
K’o u džamiji na bajram namazu.
.
.
Jezik
.
Jednoga dana
I mi ćemo biti
Prijašnji ljudi
I naše će kovanice
Od riječi
Prodavati za malo smijeha
Naši praunuci
Jednoga Ramazana
Dok budu stajali u redu za somun
Mi ćemo pričati jezikom pšenice
.
.
O poeziji
.
Pjesma ne mora
Nužno biti mudra
Da bi bila dobra
Ne mora biti nakićena
Rimama i metaforama
Da bi bila privlačna
Ne mora čak ništa otkrivati
Da bi bila poznata
Niti mora skrivati
Da bi ostala tajnovita
Pjesma jedino može
Ako baš mora
Opisati
Školarce na primjer
Nasmijane u parku kako duhane
Može, ako baš mora
Opisati
Rukovanje starca i starice
Između čijih su riječi
Nedovršani romani
Pjesma može, ako baš mora
Opisati
Jutro, majku, oca i dijete
Majka žuri da napravi hranu
Otac traži flašicu
Beba, plače, plače
Smije se, pa opet plače
Majka ljutito zove oca
Otac kaže da ne može naći flašicu
Beba je zaspala
Majka i otac se smiju, grle i ljube
Ti čitaš knjigu
Na stolu ispred je kahva
I cigara
Iza prozora, s klupe
Školarci odlaze
Starac i starica se ljubazno rastaju
Ti ustaješ, plaćaš kahvu
I razmišljaš o pjesmi koju ćeš
Napisati
.
.
.
.
.
