.
.
.
Kroz razmaknute zavjese dopire podnevna svježina. Onaj miris toplog dana i noći što se spušta. Tada se čuju ptice, omamljene od dnevne žege i buke. Sada je njihovo vrijeme.
Protežem se i nos upinjem da bih što više vazduha uzeo.
Kako je nekada sve bilo lakše.
Ranije sam mislio da pod mojim nogama puca asfalt, a sada su mi noge oduzete. Na plećima sam sanjario da svijet kao Atlas nosim, a sada me drugi na leđima nose do toaleta.
Oslabio mi je vid, a ukus hrane skoro i da ne osjećam. Eh, šta bih sada dao samo za onu jednu noć sa tobom na vašaru. Držao sam te u naručje i mirisao kosu.
Tad poče kiša, ona ljetnja topla, a ti pod mojom majicom, šćućurena kao kakav ptić maleni. Trčasmo do tvoje kuće da ne okasniš.
A sada slušam kišu kako rominja. Sa godinama naučih da razaznajem njena osjećanja.
Nikada nije isti ritam. Kiša komponuje svoju melodiju iznova:
Tap.. tap tap.. tap…… tik.. tok tok.. Možda tek sada u svojoj oduzetosti razumijem kako je Betoven stvarao muziku. Nije je čuo, ali je osjećao. Taj ritam prirode je svugdje okolo, samo rijetki je čuju. Sve se kreće u svom ritmu od nastanka do ovog časa. Sve živo ima svoju namjenu, ime i razlog.
Ultimativna kreacija – čovjek u svoj svojoj veličini nije ni nalik ostalim živim stvarima.
Adam još sa prapočetaka dade svemu naziv, znavaše im osobine. Ali bi sam.
Uvijek se pitah zašto je od kosti ona stvorena? Od rebra? Zar nije mogla biti iz glave, mada davno čitah u zabranjenim tekstovima da je prije Eve stvorena Lilit, ista, jednaka njemu. Ali isti nisu mogli biti. Pa ona posta uhoda i otelotvorenje zla, ljubomore i mržnje žena. Ona ih potpiruje.
Je li ona kriva za mržnju moje Eve prema meni?
Otišli su.
Trčao sam za vozom po šinama. Zauvijek noge izgubih. Ona nikad nije saznala, a ja nisam rekao.
Kosti moja, Evo…
.
.
.
.
.
